Rodžer Penrouz – Novo odelo za carev um

Rodžer Penrouz smatra da naša sadašnja slika sveta nije dovoljna za opis mozga i uma.

sir_roger_penrose_m86804

Da li je ljudski um zapravo „računar napravljen od krvi i mesa“?

Poneseni ubrzanim napretkom mikroelektronike i računarstva u drugoj polovini prošlog veka, zagovornici (jake) veštačke inteligencije su upravo to ustvrdili. Iz mnoštva glasova najdalje je odjekivao poklič Marvina Minskog, oca veštačke inteligencije.

Iz suparničkog tabora su se odlučno usprotivili, ističući da se kompjuter, u suštini, ne razlikuje od računaljke s točkićima, polugama i još koječime, a najuporniji u tome je filozof Džon Serl.

Može li se, dakle, svest dokučiti?

Kraljičin vitez Rodžer Penrouz, istaknuti profesor matematike na Univerzitetu Oksford, uhvatio se hrabro ukoštac sa najvećim naučnim izazovom. Jedan od najblistavijih mislilaca danas podrobno je protresao i pretresao svekoliko ljudsko znanje iz matematike, fizike i biologije, saževši ubedljivi odgovor na kraju svoje knjige „Carev novi um“. Neki su je već uvrstili u sto najvažnijih knjiga u dvadesetom veku.

25876183535348355eed777762cd

Enciklopedijsko traganje na blizu 500 stranica za odgonetkom najgolicavije misaone zagonetke, koja zadire u temelje našeg sveukupnog poimanja stvarnosti, neizbežno se suočilo sa ključnim naučnim teorijama. A započeto je pitanjem: može li računar, uopšte, imati um.

Svoja gledišta on je usmerio u dva glavna smera. Prvi je pokušaj da se pokaže, oslanjajući se na rezultate austrijskog logičara Kurta Gedela i engleskog matematičara Alana Tjuringa, da se matematičko razmišljanje ( i svesno uopšte) ne može obuhvatiti bilo kojim računarskim obrascem mišljenja.

Drugi je nastojanje da se dokaže da postoji veliki jaz u našoj fizičkoj slici sveta, u ravni koja bi trebalo da spaja mikroskopski kvantni i makroskopski klasični svet fizike.

„Prema mom uverenju, nedostajuća fizika unutar te pukotine, kada bude otkrivena, igraće suštinsku ulogu u fizičkom razumevanju“, objašnjava Rodžer Penrouz.

U članku „računajuće mašine i inteligencija“ iz 1950. godine, proslavljeni Alan Tjuring je smislio veoma domišljato proveravanje. Ukoliko propitivana mašina istovetno odgovori na ista pitanja  kao i čovek, tada bi se moglo reći da ona misli, oseća i tako redom.

Rodzer-Penrouz

Još smo daleko od takvih skalamerija, ako su one zaista moguće.

Iskrsava velika nevolja sa Tjuringovim testom, jer ne postoji univerzalni algoritam po kojem bi se dotična sprava zaustavljala. Drugim rečima, nema opšteg skupa pravila za rešavanje matematičkih problema. Delovanje naših umova je neizračunljivo (nealgoritamsko).

„Stvarna matematička istina se nalazi izvan čisto ljudskih izuma“, naglašava Rodžer Penrouz, osvedočeni pristalica matematičkog platonizma. Naime, ona je apsolutna, spoljašnja i večna, nije zasnovana na merilima koja su ljudi zamislili.

Ni važeće teorije iz fizike, teorije relativnosti i kvantna mehanika, nisu dostatne da pouzdano opišu ustrojstvo našeg mozga, čak ni u načelu. Da li je naša slika doista dovoljna za opis mozga i uma?

kvazikristali-naslovna

Očigledno da nije. Nova vrsta fizike verovatno deluje kada svesno razmišljamo ili zapažamo. Ukazuje se, stoga, kao nužna i neophodna prevratnička promena u našem razumevanju stvarnosti, oličena u mnogotraženoj teoriji kvantne gravitacije, koja objedinjuje, prema autorovom shvatanju, opštu relativnost i kvantnu mehaniku.

„Svest mi izgleda tako važna pojava da je jednostavno ne mogu da poverujem da je ona nešto sasvim slučajno, prizvano složenim proračunom. To je pojava kojom se saznaje sama egzistencija univerzuma. Može se tvrditi da univerzum kojim upravljaju zakoni, ali koji ne dozvoljava svest, i nije uopšte univerzum“, zaključuje Rodžer Penrouz.

„ U našim glavama se nalazi veličanstvena struktura – mozak – koja upravlja našim delovanjem i na neki način izaziva svest o svetu koji nas okružuje. Ipak, kako je Alan Tjuring jednom rekao, ona ne podseća ni na šta više do na činiju hladne kaše! Teško je razumeti kako predmet tako neobećavajućeg izgleda može da postigne čudesa za koje znamo da je sposoban“.

„Ako svest ne služi nikakvoj selektivnoj svrsi, zašto se tada priroda trudila da evoluira svesne mozgove, kada bi nesvesni „automatski“, poput malog mozga, bili podjednako dobri? Možda na neki način naša svest zavisi od našeg nasleđa i milijardi godina evolucije koja leži iza nas“

Penrouz završava nekolikim pitanjima. Šta se dešava sa našim tokom svesti kada umremo? Gde je on bio pre nego što smo rođeni? Da li smo mogli da postanemo ili da budemo neko drugi? Zašto uopšte bilo šta opažamo? Zbog čega smo ovde? Zašto uopšte postoji univerzum u kojem bismo mogli da budemo?

Stanko Stojiljković

“Politika” 08.08.2004

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments