Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva objavila je 2018. godine knjigu „O književnosti i piscima“ Predraga Fincija. „Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Naslov knjige posudih od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti“, zapisao je Finci na samom početku ove knjige. A Hrvoje Jurić o knjizi veli: „A tu je i poglavlje ‘Katalog, moj’, što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je ‘tek tako’, jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri ‘Katalog. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti, filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo“. Narečeno poglavlje prenosimo u obliku feljtona, u nekoliko nastavaka.
Proustove knjige su prava slika ljudskog bivanja
Protjerali ga iz čitanke, iz razgovora, ime mu zabranili, ni spomenuti ga se nije smjelo, ali njegova pjesma postade narodnom (Ich weiss nicht was es soll bedeuten…), svaku mu riječ slavili, kasnije mu, kada se vlast promijeni, spomenik u istom mjestu gdje su mu knjige spaljivali podigli, ulice, škole i visoke nagrade njegovim imenom nazivali. Drugi (neću mu ime spominjati, nije jedan, a ni samo u zemlji jednoj), eno, udvarao se narodu, dodvoravao (svakoj) vlasti, hvalio domovinu (a i domovina imao barem dvije), taman za čitanke bio, i u nju se kao pisac, kao veličina u svom dobu, smjestio, ordenima i počastima okitio, oni na vlasti kao pjesnika ga isticali, kao velikog slavili, ali ga, vidi, nikada za svog prvaka ne izabraše, ne usvojiše, ne prihvatiše, ni u njegovoj kulturi, ni ljudi od kulture. „Nije do pjesnika, nego do pjesme“ – reče Heine, nakon svega. Pomalo i do osobe, dodah ja, tiho, za sebe.
Pisao je mnogo, objavo mnogo toga. Navodno mu je na spisateljskoj vještini bio zavidan i sam Hamingway. Čitao sam jedan izbor njegovih priča, koji je izašao u Beogradu pod naslovom Tajanstveni čovjek, čudio se njegovoj opsjednutosti lokomotivama, a kasnije saznao da je bio inženjer i s lokomotivama imao puno posla. Poslije sam čitao i Iskop, knjigu u kojoj je drama jezika osnova drame junaka ovog djela. U oba spomenuta djela je bilo mnogo humora, mnogo ironije i subverzivnih ideja, koje srećom uvijek budna cenzura nije primjetila. Ni sam Staljin nije znao što da misli o njemu, pa ga je u istom govoru najprije nazvao budalom, a malo kasnije genijem. I tako u kazivanju o piscu pokazao koliko je nesigurnosti bilo u svakom životu pod njegovom vlašću, a i sam sebe opisao.
Poeova smrt
Edgar Allan Poe je imao velike muke s pjesmama, s Gavranom posebno, pisao tu pjesmu godinama, proganjala ga i svaka od njegovih priča, u svakoj bila njegova kletva, uz to ga dohvatili i mnogi opijati, ali kasnije mnogobrojni istraživači, doktori, pusti znanstvenici, a ni mjesni policajci nikada nisu saznali gdje je bio i što se s njim dešavalo deset dana prije nego što je u deliriju i silnim mukama umro, a ne pronađoše ni pouzdan odgovor na pitanje o tome koji ga je od njegovih demona uništio. Jedino je pouzdano, donekle, da je iz tih demona rođena njegova poetika, Gavran posebno.
Ima nekoliko pisaca koji su izgubili ugled zahvaljujući svojemu političkom angažmanu. Ponekad ih samo zbog toga slave ili kude, često im i djelo promatraju samo iz te perspektive. Čak za istog pisca kažu da mu je djelo veliko kada podrži „našu stvar“, a ako se ovaj promijeni, pa iz nekih razloga podrži „njih“, odjednom taj isti pisac i njegovo djelo ništa ne vrijede. Je li to nepravedno? Nepravedno po autorovo djelo sigurno jest, ali ne i po njegov moralni lik, jer ako je u pitanju kakva nemoralna gesta, tada ni najbolje djelo ne izbavlja autora od njegovih loših djela, od nedjela, posebno ne od zagovaranja i pristajanja uz zločin. Nema tog koji je više biće i može nanositi nekažnjeno ranu drugima. Sve to kažem, a imam na umu Ezru Pounda.
Pisao sam o Poundu, sa zanosom, o njegovoj poeziji. Promijenio je suvremenu poeziju, napisao je novu Ilijadu i doživio svoju Odiseju (zanimljivo: otac mu se zvao Homer), a u političkom životu stao u Drugom svjetskom ratu protiv svoje domovine na stranu Mussolinijevog režima. Postao izdajnik. Izdajnik svoje domovine, izdajnik humanističkih ideala, izdajnik poetske ideje lijepog i dobrog. Priklonio se fašizmu. Postao jedan od onih paradoksalnih umjetnika – populista, umjetnika koji brane svoj individualizam i elitizam, a istodobno se na sav glas zalažu „za narod“, premda nikako ne bi da budu „s narodom“. Poslije rata je Pound bio uhapšen, suđen. Bio po zatvorima i ludnicama. Umro usamljen, prezren.
Pounda pjesnika mi bi žao, nepravda se desila njegovom grandioznom djelu, mnogi zbog toga za njega ni da čuju, ali ja ga ipak slavim. Slavim njegovu grandioznu poetiku, iako Pounda fašistu nikako ne bih žalio, za njegovu moralnu gestu nikakvog razumijevanja nisam imao. Stariji teoretičari i stvaraoci, posebno oni bliski romantizmu, smatrali su da je geniju sve oprošteno i dozvoljeno, pri čemu su mu zapravo, nesvjesno, dozvoljavali isto što i moćnom tiraninu, koji ne poštuje nikoga i ništa. Ja pak ne mislim da postoji osoba kojoj je sve dopušteno ni u pravnom ni u moralnom smislu. Pa ni Poundu, fašisti. Što nikako ne znači da ne cijenim Pounda, pjesnika.
Rodio se u Poljskoj, zemlji razvijene pismenosti, značajnih pisaca, naglašenog poštovanja prema duhovnim vrijednostima. Bio je bogati plemić, ugledan, sklon avanturama, jednom i u balonu letio, a i vrlo radoznala duha bio. Puno je putovao, i u Dalmaciju je dolazio. Dok sam čitao njegovu knjigu Rukopis nađen u Saragosi imao sam dojam da je Potocki samo htio pričati: njegove priče su uistinu bile priče ispričane poput Šeherezade, jedna iz druge, jedna u drugoj, a sve sprega njegove imaginacije, erudicije i životne odiseje. Pričao je ovaj nadareni grof ove priče svojoj bolesnoj supruzi, svaki dan drugu, kratku, zanimljivu, tako voljenu suprugu održavao u životu. Na kraju se pisac preplašio od sebe sama, od svoje vlastite imaginacije, povjerovao da se pretvara u vukodlaka, pucao u njega, u strahu sebe ubio.
Volio sam kazivati njegovu Barbaru. Pravio se važan što pjesmu znam i na francuskom. Dugo nisam ni znao da je pisao i priče za filmove. A neki od filmova kojima je napisao scenarij postadoše „filmski klasici“: Posjetitelji noći, Dan se budi i Djeca raja ubrajaju se u velika djela filmskog „magičnog realizma“. Ali, on bi bio slavan i da nije bilo tih filmova. Bio bi, jer je bio popularan pjesnik. Jedini pjesnik koji je filmu napravio uslugu, prvi koji je od filma napravio poetiku. Prévert je bio omiljen, slavljen kao veliki pjesnik, mnoge njegove pjesme su postale šansone, a vjerojatno je najčuvenija Uvelo lišće. Bio je pravi urbani pjesnik, pjesnik grada, pjesnik kejova, mostova, parkova i ulica, pjesnik koji je imao svoju mnogobrojnu „djecu raja“. Njegova djeca ga usvojila, on njihove muke i ljubavi kazivao.
Prévertova jednostavna, topla, nježna, iskrena poezija mojim je vršnjacima bila vrlo draga, naročito u srednjoj školi, dok još nisu znali što bi sa svojim emocijama, a nisu najbolje baratali ni jezičnim finesama, nisu znali „prave riječi“, pa su koristili stihove ovog pjesnika kao pomoć u „iskazivanju sebe“, kao pripomoć u (uglavnom uzaludnom) udvaranju. Tako su se Prévertove Riječi i Čari velegrade pretvorili u neku vrst „praktične poezije“, premda njihovi „korisnici“ gotovo nikada nisu navodili ime autora. Ali su tada, možda usprkos svojim namjerama, barem na kratko i sami bili pjesnici. Ne znam što bi oni na to danas rekli, ako bi se bilo koji od njih htio i mogao sjetiti svoje mladalačke nježnosti, sebe sama, svog sna, koji i sam nesta. A meni, eto, film i pjesma osta.
Gospodin Proust zaspi obično rano, u zoru. Budi se u sumrak. Sada više ne prevodi, manje čita, najviše vremena provodi u krevetu, kao što mu je kućni liječnik savjetovao, astma ga više neće napustiti, a ni sjećanja na minula vremena, pa leži, ali ne miruje, zapisuje, ne staje, neće se više do kraja života zaustaviti.
Pisanje je sigurno umjetnost riječi, a Proust možda njegovo najpotpunije otjelovljenje. Sve što su bile zadnje godine njegova života bile su riječi. Život mu se već dogodio, a onda krevet, kupke, papir, pero, pisanje. A onda iz šalice čaja, kao iz neke nove Aladinove lampe, navriješe duhovi, uspomene, sjećanja… Nema u Potrazi za izgubljenim vremenom nekih dramatičnih događaja, ali čitatelj ne odustaje, jer ga vodi autorovo kazivanje (neki Proustovi znanci tvrde da je pisac istim ritmom i jednako opširno, bez zastoja u životu govorio), vodi ga pripovijedanje, drama pisanja, intenzitet ne-događaja, stalno očekivanje, a tako slično u svakom životu: slike likova i doba, prolaženje vremena, bivanja, svega što je bio pisac i što može biti njegov čitatelj. Nekoliko dobro obrazovanih ljudi koje sam poznavao pročitali su cijelu Potragu za izgubljenim vremenom u doba osobnih bolesti, često baš u bolnici. Možda zato što je to vrijeme kada čovjek počne misliti i o osobnom „temps perdu“ (perdu, izgubljeno, iščezlo, prošlo, potrošeno), a u cijelom Proustovom djelu ima nešto od tog „bolesničkog ritma“, od tihog odlaženja i sporosti staračkog sjećanja. A u njemu mnogo vraćanja, baš kao u svakom životu. Zato su njegove knjige prava slika ljudskog bivanja.
Osjećao je to, znao i gospodin Proust, pa nije brinuo zbog problema sa izdavačima, nije se ljutio ni kada je njegov prvi tom Potrage odbio u ime izdavača nitko drugi do veliki André Gide, koji je, uostalom, i sam kasnije shvatio o kakvoj se knjizi radi i zato svoj prvi, negativni sud o Proustovom djelu smatrao najvećom greškom koju je u životu napravio. Proust je u mladosti mnogo volio biti u dobrom društvu. Onda ga bolest i razočaranja od društva odvojiše. Tada je, tek tada postao pisac i potpuno ovladao, potpuno shvatio što je njegovo društvo i on u njemu. A takvi su i njegovi čitatelji: razlikuju se u navikama, nazorima ukusu i obrazovanju od drugih čitatelja, pomalo na njih gledaju s visine, a najčešće iz sve veće i već daljine.
Tražimo svoje metafizičko središte i duhovnu bliskost u dalekim, odsutnim dušama
Povjesničari dokazuju da je ovaj veliki ruski pjesnik poginuo u dvoboju, ubio ga profesionalac. Nije im jasno, tvrdio sam jedne noći, da ga metak doduše jest pogodio, ali ga je ubila nebriga i hladnoća onih kojima je posvetio sve što je bio, ljubavi poeziju, dvoru odanost, zemlji život. To je bila moja mladalačka, romantična verzija pjesnikova života i njegove kleti. Imam sada i drugu: bio je prema svima bezobrazan, ni jednom privilegijom nikad zadovoljan, bio je pohotan, zaljubljiv, i tuđe žene dirao, prema svojoj posesivan, a i kavgadžija, svaki čas na dvoboju. Jednom je zapravo od sebe, od svoje naravi morao poginuti. Njegova poezija je nešto drugo. A ona me, na koncu, jedino zanima.
Sve je svoje uradio, sve što je htio izveo, svoje napisao, sve do čega je držao spomenuo, što ga je veselilo opisao, sve koje nije mnogo cijenio obrukao, sve im po spisku, pa je s mirom umro. Na kraju je, kažu, napisao: „Nema ništa, dugovi su mi veliki, ostalo ostavljam sirotinji“. Njegova gigantska knjiga se obično svodi na spominjanje Gargantuine prekomjernosti i slične „ideje“ njegova sina Pantagruela. Ali, u toj jednoj rečenici za predanog čitatelja sada je sadržan cijeli svijet. Osnovna ideja Rablaisove knjige Gargantua i Pantagruel sadržana je u slavljenju hedonizma i samog života, a cijelo djelo cinični odnos prema suvremenicima i vladajućoj spisateljskoj maniri, groteskna slika i duhovita poruga, satira o vlastitom dobu. U toj knjizi, koja je istodobno fantastično, komično, povijesno i biografsko djelo, sve je tako prekomjerno da njene junake nikada čitatelj ne doživljava kao stvarne, ali shvaća kao hipertrofiranu sliku moguće stvarnosti, sliku utopijskog.
Nije slučajno da baš Rablais, koji je za svoje djelo rekao da je „praznik radosti“, u francuski jeziku uvodi riječ utopija. Riječ Utopija rodila se iz filozofije i poezije, ne iz prava i trgovine. Pravda i ljepota je san, teško stvarnost. Pisanje i mišljenje je utopija. Put ka onome što uistinu jesmo. Jer negdje jesmo. Jesmo svoja utopija. A cijela Rablaisova priča, koja završava putovanjem prema savršenom piću, započinje iz pučkih priča, pa nije slučajno ni da završi u takvoj „socijalističkoj ideji“ zajedničkog opijanja. Ako sam sada i sam pretjerao, to je zato što me na to naveo Rablais, nije mu lako odoljeti.
Svi su voljeli kraj knjige, a posebno kraj filma Na zapadu ništa novo. Lijepa knjiga, lijep film. Starinski. Tada je, iza Prvog svjetskog rata još postojala vjera u „čovjeka“, humanizam, nuždu mira, ljudske vrijednosti, tada je smrt u ratu još bila tragična. Poslije je postala obična. Sva značajna Remarqueva djela su nastala nakon Prvog svjetskog rata, ispunjena njegovim osobnim iskustvima, ljudskom nadom i toplinom, a gorčinom zbog zaludnih klaonica i besmislenih žrtava. Onda je „pacifizam“ najednom došao na „loš glas“, izjednačen sa kukavičlukom i izdajom. U nacističkoj Njemačkoj Remarqueove knjige su spaljivane, oduzeto mu je i državljanstvo, na smrt osudili i pogubili mu sestru, a i njega su nacisti htjeli ubiti). U ta mračna vremena od svakog „poštenog člana zajednice“ zahtijevano je da ponovo maršira, nije važno kakva je vojska, nije važno kuda ide i što radi, naša je. Kao da su tada ljudi zauvijek prihvatili ideju o nuždi rata, nasilja, terora, kao da su odustali od samih sebe i ovaj svijet poveli ka sukobu koji mora doći, ka permanentnom vojevanju, ka kraju koji će zaključiti sve, i našu povijest i kulturu i bivanje. Moj prijatelj, koji je nekoliko puta dugo, po cijelu noć sjedio sa Remarquem, pričao mi je da je bilo naprosto zaprepašćujuće koliko je pisac pio. Je li u tom bijegu od stvarnosti bilo i piščeve spoznaje o promašenosti i zaludnosti njegove vlastite vjere? I straha od svijeta u kojem je bilo sve više novog, a zastrašujućeg? Od svijeta, u kojem caruju nihilizam i ništavilo, a nade više niotkuda?
„Samo netko beskonačno nježno
Svom tom padanju daje red i sklad“
Priča je toliko melodramska da u nju dugo nisam mogao povjerovati: Rilke se jedan dan ubode na trn ruže i umrije od trovanja nekoliko dana kasnije. Ruža, trn, pjesnik – kao da je neki balkanski šlager. A priča je ipak istinita i tako pjesniku slična. Mnogo sam toga o Rilkeu znao, o njegovim neprekidnim putovanjima, ljubavima, prijateljstvima, o djelima posebno, dosta o njemu i pisao, često ga citirao. Onda, jedan dan, na sred ulice iz mene se ponovo javi njegov stih: „Lišće pada, pada iz daljina, / kao da venu sred nebeskih tmina daleke bašče…“. U meni se sve preobrazi. Kao da sam, na trenutak, sam stao sred tih nebeskih bašči! U jedno se pretoči stih, zrak, dan, moj osjećaj, poklopi se pjesma i život. A baš je to ono što je ovaj pjesnik od pjesme očekivao. Zato je na mene njegova „poezija bîti“ djelovala mnogo više od drugih pisaca i filozofa, zato je Rilke, taj sanjar i dekadent, uobličio moj način mišljenja. Pa jednom napisah:
Jesen u mom kraju
(na način Rilkea)
Sve što bijaše ljepota nebeska
Jednom
Iz vječnosti
U zemaljsku propalost, evo, pada
Pada vrijedno, lijepo, sve što je bilo pada.
Samo netko sve to padanje
S bolom, tugom, jadom doživljava,
Koji može s mjerom i prkosom odolijeva
A drugi se padu hitno prilagođava.
Rilkeov način mišljenja, pisanja, kazivanja oblikovao je i moj vlastiti. Zato sam mu tako dugo bio vjeran, mnogo duže nego i jednoj drugoj osobi koju u životu sretoh. Mi s duhovima uspostavljamo čvršće veze nego sa slučajnim životima koje naokolo susrećemo, tražimo svoje metafizičko središte i duhovnu bliskost u dalekim, odsutnim dušama, u kojima je više istine i ljepote, više života nego u prividnoj istini dana. A kada je nađemo, s njom se združimo, s njom vječnost osjetimo. Kao i ja, onog dana.
Ponekad pomislim da je priča o Austo-Ugarskoj monarhiji priča o zemlji kojoj sam duhovno pripadao, pa mi je kolosalna Rothova priča o ovoj monarhiji pomalo i priča o mom životu koji se, eto, nije dogodio. Cjelokupni glazbeni opus oca i sina Straussa ima nešto od dekadentnog zalaza jednog svijeta, koji nestade kao što se svečanost bala raspline u svjetlu novog svitanja. A to u sebi ima i čuveni Radetzky marš: trijumfalni, veličanstveni, a nezaustavljivi put u propast jednog velikog carstva, uz zvuke valcera, vojnih marševa i smrtonosnih kanonada. Rothovi junaci umiru sa smrću monarhije, a sve mi se čini da je ni autor, koji je umro uoči Drugog svjetskog rata, nije zaista nadživio, sigurno nikada prežalio. Zato je Radetzky marš primjeren naslov za njegovu priču o kraju jedne obitelji i jednog carstva. Roman – freska. Volim cijelu tu fresku, tu priču o povijesti. U njoj mnoge detalje. I one tužne, i one vesele. One o ganutljivim, a uzaludnim ljubavima i junaštvima, a veselilo me i kada major von Kaunitz redovno najprije naruči mineralnu vodu, kao te večeri neće piti, a na kraju uvijek bude iznesen iz kavane. Iz osobnog iskustva znam: kada počneš lumpovati kasno, završiš rano. Podsjeti me dakle to na mene samog, a i na piščevog prezimenjaka P., s kojim sam ponekad u društvu bio, a onda pokušavao otići kući prije nego što bude previše rano.
Ako hoćeš otvoriti tajnu zemlje i neba, lozinka je: ljubav. „…nek ljubav preuzme vlast“. To je ono što je bit poezije, mudrosti i snage velikih mistika, divnih pjesnika, onih što nas uvedoše u tajnovito, što nam rekoše bez izravnog kazivanja, bez imenovanja, a poučiše nas velikom i istinitom, koje se u biće useli, pa ga biće sobom nosi, u sebi voli, svuda traži i u svemu lijepom i istinitom može prepoznati.
Sve pouzdano započinjao znanjem, ali tek „duhovno srce“ i intuicija dovode do bića transcendencije. A ona može biti shvaćena samo kroz ljubav i iskazana samo kroz poetsko. U čemu jednog dana pjesnik i mislilac Rumi dokuči da je njegov voljeni Drugi progovorio kroz njega, u njemu se oglasio i da Ga on sam izgovara. Pjesnik je postao potpuno pjesnik, jer je sam postao svoja Ljubav. Ali, ovdje zastajem: Rumijeva biografija bilježi da je živio u XIII. stoljeću, bio sufi, mistik, volio svog učitelja, Alaha još više, pa nisam siguran da njegove riječi i tekstove treba nazvati književnošću, čak ni poezijom, jer je to svjedočenje i kazivanje o Najvišem, a ne neka „lijepa književnost“, ako ovu shvaćamo kao jedan posebni, stvoreni svijet. Jednako kao što to mnogo kasnije, ali iz potpuno drugačijih razloga i na vrlo različit način, neće biti „lijepa umjetnost“ ni ono što je pisao Primo Levi. Jedno im je ipak zajedničko: u oba slučaja riječ je o krajnjem. O onome gdje riječi nedostaju, gdje riječi staju. Gdje duboki osjećaji, gdje sama tišina progovara. Gdje govori ono što su oni sami, o onome što je u njima bolno pohranjeno.
Piše: Predrag Finci
Naslov knjige sam posudio od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti
Mnogo sam čitao. Mnogo i zaboravio. A one što i koje upamtih zbog nečega mi je vrijedilo upamtiti, kao što je možda one druge trebalo zaboravit. Pa od knjiga koje stigoh pročitati meni drage, najdraže ovdje nabrojah. Ne navodim ni jedno djelo mojih osobnih prijatelja i poznanika, iz straha da ne budem prestrog, a i iz straha da ne budem suviše popustljiv, jer se bojim da bih u takvom odabiru nekoga nepravedno mogao izostaviti, a u ocjenama, i pozitivnim i negativnim, biti uvijek subjektivan. O njima ću drugom prilikom. Zato ću ovdje samo o nekoliko naših pisaca, koji imaju ugled i u zemlji u kojoj sada živim, a ponajviše o klasicima i „stranim piscima“.
Svaki pisac piše o onome što je najviše njegovo. Svako djelo Drugog na svoj način shvaća, nada se ispravno, najbolje, ali nužno i svoje u tuđem djelu čita. Svaki stvaralaštvom zaneseni pisac misli da je njegovo djelo isto što i život. Svaki svoje djelo smatra nužnim, istinskim prinosom velikoj knjižnici svijeta. A život uvijek proširuje ovaj katalog, nanovo u njega nova djela upisuje. Tako je i u ovom, koji sam sastavih. Zato neka i smjerni čitatelj odmah doda djelo koje mu je na pameti, odobravam i pozdravljam.
Mnoge dane provedoh u knjižnicama. Mnoge sam knjige čitao, neke samo listao, ponekad prolazio pored dugih redova knjiga, kao pored neke terakota vojske od slova, silne armije u kojoj mnogim borcima ni imena nisam znao, a neke od knjiga mi postale bliske, pa bi im se u ponovnom susretu obradovao kao starom znancu. Ponekad bih pomislio (a i to nam je pokazao i dokazao Borges): ima na svijetu suvišnih ljudi, ali nema suvišnih knjiga. Svaka, čak i najgora nečemu nas može naučiti, negdje uputiti i barem njenom autoru nešto znači. Mogao bih, doduše, izdvojiti i samo nekoliko autora: Homer, Shakespeare, Cervantes, Dante, Flaubert, Tolstoj, Dostojevski, Dickens, Kafka, Eliot, Borges… Ali, onda bih mnoge meni drage i mnogima značajne zanemario. A i kada bih pobrojao sve kojih se mogu sjetiti, opet bih nekog izostavio, ili što ga se nisam sjetio, ili zato što ga još nisam čitao. Zato dakle navodim samo neka od djela koja me se dojmiše, samo sto dvadeset i tri (123) takva, pa još jedno, pa još jedno, lako bi ih moglo biti 1234, možda bi potpun spisak bio tek kada bih mogao nabrojiti 12.345 i više od toga, i više, jer je priča o pričama beskonačna priča i zbir svih priča, a tim pričama, evo, pridodajem i svoju priču o kazivanom i napisanom, o epskom i poetskom, o proznom i dramskom, o književnosti, priču o tome što sve književnost može biti, pravim svoju selekciju, iznosim svoje dojmove bez prepričavanja sadržaja djela i navođenja svih onih podataka kakve čitatelj može naći u svakoj boljoj enciklopediji ili na poleđini knjige. Ovi moji kratki tekstovi su samo skice, dojmovi, ono što o meni dragim piscima ili njihovim knjigama ispisah na margini, moje osobne bilješke, oznake u mom katalogu.
Izvor: XXZ Magazin
O književnosti i piscima – slike ljudskih bivanja napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →