O književnosti i piscima: u mraku vlastite duše
Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva objavila je 2018. godine knjigu „O književnosti i piscima“ Predraga Fincija. „Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Naslov knjige posudih od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti“, zapisao je Finci na samom početku ove knjige. A Hrvoje Jurić o knjizi veli: „A tu je i poglavlje ‘Katalog, moj’, što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je ‘tek tako’, jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri ‘Katalog. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti, filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo“. Narečeno poglavlje prenosimo u obliku feljtona, u nekoliko nastavaka.
Pisac koji je završio u rastrojstvu, u mraku vlastite duše
Napisao je mnoge divne pjesme, pridonio rađanju njemačke nacionalne kulture, pridružio se pokretu Sturm und Drang, proslavio ga njegov kratki roman Patnje mladog Werthera, svog Fausta pisao šest decenija i do kraja ostao u dilemama („Proučavao sam mudroslovlje / I liječništvo, pa još i pravo, / K tom nažalost i bogoslovlje, / I sve sam s marom proučavao. / A jadna ostadoh budala / Što zna koliko je prije i znala.“), pisao mnogo, u svim književnim rodovima stvorio značajna djela, bavio se i znanstvenim istraživanjima, njegovu teoriju boja pohvalio i gospodin profesor Hegel, služio i kao kancelar, pod starost se zaljubio u neku mladu curu i opet pisao poeziju. U mom rodnom gradu su ga uglavnom spominjali kao čitatelja i poštovaoca narodnog epa Hasanaginica. Kažem jednom gospodinu (Englez, pristojan, dobro obrazovan) da je Goethe smatran genijem, najvećim u svakom pogledu, a gospodin (Englez, pristojan, dobro obrazovan) pita otkud mi to o Goetheu, jesam li ja u mladosti išao u neku njemačku školu.
Šinjel (ponekad prevođen kao Kabanica) jedna je od najtužnijih priča koju je iznjedrila moderna i suvremena književnost. A napisao ju je pisac koji je imao naglašen smisao za humor, a i osjećaj za nesreću Drugog, puno razumijevanja za „običnog čovjeka“. Iza i oko tih običnih, dobrih ljudi i ispod piščevog humora ima i puno nevolje i oporosti, priča o ljudskoj pokvarenosti. Gogolja je mučilo i brinulo zlo svake vrste. Pa nije čudo da je pisac završio u rastrojstvu, u mraku vlastite duše. To ne znači da je bio komunist, čak ni humanist, nego samo da je bio dobar, osjetljiv pisac, doduše kažu i dobro lud. Neki tvrde da to ide zajedno, pa oni slabiji mogu biti zadovoljni, jer nisu dovoljno ludi, tješiti se da zato dobro ne pišu, ali je dobro da nisu ludi, a ako su dovoljno ludi, to svakako neće znati. U svakom slučaju, Gogoljev talent je nadvladao njegovo ludilo. U mnogim drugim slučajevima je upravo suprotno
Mnogim mojim poznanicima je to bilo jasno. Od ljudi koje ja u životu susretoh, Gogolja je najviše volio moj kum Spasoje, svaki čas ga čitao, znao njegove tekstove napamet, a opet se glasno smijao, stalno nove komentare pravio, čudio što drugi pisci nakon Gogolja uopće pišu, bit će nisu dovoljno dobro shvatili velikog majstora riječi, da jesu ne bi više pisali… Moj kum je našao svog pisca, a i Gogolj svog pravog, odanog čitatelja.
Uvijek ih spominju kao braću Grimm. Braća su bili ozbiljni istraživači, rodonačelnici izučavanja folklora, lingvisti i tvorci velikog rječnika njemačkog jezika, skupljači mitova i narodnih priča. U njihovoj zbirci se našlo dvije stotine takvih tekstova. Mnogi ih samo po tome pamte, premda i druge stvari koje su radili, rječnik njemačkog prije svega, imaju veliki značaj. Braća su prikupila i zapisala mnoge priče, a u svoju zbirku uključili i priče iz drugih narodnih i religijskih tradicija, čak i originalne priče francuskog pripovjedača Charlesa Perrauta, a sve ostale sistematski preradili i prilagodili svojoj publici.
U njihovom radu ih je vodila ideja romantičnog nacionalizma, prema kojem je u narodnoj predaji istinski duh nacije, što će kasnije usvojiti i nacisti, pa će priče braće Grimm jedno vrijeme biti obavezno štivo u svakoj njemačkoj obitelji. Djeca su oduvijek i gotovo uvijek čvrsto vjerovala da su njima drage bajke, poput Snjeguljice ili Trnoružice, vlastito, originalno djelo braće Grimm, a svakako da su to lijepe i nježne priče, premda su u svojoj izvornoj verziji ove bajke često u sebi imale dosta erotizma i okrutnosti, kažnjavanja i nasilja, pa baš i nisu bile „za djecu“. Da spomenem samo jedan detalj, u današnjim verzijama izmijenjen: Snjeguljicu u originalnoj narodnoj priči hoće da ubije njena vlastita majka! Okrutnost je često prisutna u narodnim pričama i pričama „ljudi iz naroda“. Možda je baš u strašnom, u šumama, vješticama, čarobnjacima, ukletim ljepoticama i nesretnim vitezovima, u mučnim međuljudskim odnosima istinska priroda bajke i naša vlastita, a i narodna priča. Ali, isto tako mnoge pjevane narodne pjesme u sebi imaju izvorne tuge, koja dolazi iz dubine proživljene patnje, iz bolnog iskustva, pa one postaju nostalgična, ranjiva ljepota. Snovi su lijepi i strašni, bajke (posebno one političke) obećavaju, a znaju završiti okrutnošću i nasiljem, pa su jednom nalik nekim okrutnim pričama iz Starog zavjeta, drugi put onome što je donijela surova povijesna stvarnost. Kasnije su bajke braće Grimm objavljivane u različitim izdanjima i u raznim zemljama, po njima napravljeno i mnogo slikovnica, stripova, dramskih i baletnih izvedbi, crtanih i igranih filmova, a svaki put bez elemenata koji bi djecu plašili, bez prijetnji, grubosti i nasilja, to će se djeci sve i onako desiti kasnije.
Hajam, vinopija
Vjerojatno je Omar Hajam dugo bio najpoznatiji izvan europski pjesnik u europskim zemljama. Njegovo slavljenje vina su u sekularnim sredinama tako shvaćali: kao slavljenje vina. Onda se tome pridružila ozbiljnija, metaforičnom čitanju bliža interpretacija Rubaija, čiji zastupnici dokazuju da je u pitanju slavljenje postojanja, radost života, jedno u biti epikurejsko stajalište. Dva prethodna čitanja opovrgnuli su novi, religiji skloni tumači: Hajam, kažu, koristi sliku opijanja kao simboličko kazivanje o višoj stvarnosti i putu ka Bogu samom. Meni se osobno sviđala svaka od ove tri interpretacije, a ova posljednja mi dođe kao odlično opravdanje za neke moje djelatnosti.
Harms, Daniil, možda
Jedan dan mi se učini jedan koga nikako ne bih da sretnem. Što mi je bio bliži sve sam više mislio da je to on, tikvan jedan, a kada mi se približio ustanovim dvije stvari: da to jest on i da mi je vid popustio. Čim ovaj zamače u drugu ulicu sinu mi: Možda to i nije bio taj, nego onaj ruski pisac, on se, čini mi se, jednom prerušio i u Puškina glavom.
Mislio je o svom junaku ovo i ono, nikada nije odlučio je li pametan ili glup, mudar ili skroz budala. U tome je bio u pravu, jer tako je s većinom koji su bili regrutiranu u neku armiju, onda, a i poslije. Možda je ipak po svom mijenjanju stajališta junak ponajviše nalikovao autorovom osobnom anarhizmu. Sam Švejk gledao je na rat kao na neminovnost koja mora biti, a jednom mora okončati. „Vidimo se u sedam poslije rata“ – rekao je drugaru, onako blesav, a ciničan. Pisac je pak mnogo jeo i pio, uskoro umro, nije čak vidio ni kako je njegov prijatelj nacrtao Švejka, nije dakle vidio ni kako mu junak izgleda, a Švejk ostade u romanu, nije bio siguran ni da je rat završio, po svoj prilici nije ni znao da je kasnije novi počeo. Ako je slučajno doživio Drugi svjetski rat vjerojatno je odmah bio ubijen ili nestao, a ako ne tada, onda u nekom drugom ratu na prostorima nekadašnje Austro-Ugarske, gdje takva sudbina nikada nije bila rijetkost, a rat i njegove strahote nikoga ne mimoiđoše. Još rat bude i bolji, jer pred juriš, kaže Švejk, dijele rum. Poslije rata ništa.
Njegova puška je ispalila hitac u jedan način življenja
Starac i more, Snjegovi Kilimanđara, Za kim zvona zvone, Zbogom oružje... A uvijek me obujmi nada kada izgovorim Sunce se ponovo rađa. Hemingway je bio prototip junaka. Borac, avanturist, odvažni pisac. Sve je to opisao u svojim djelima, opisao kratkim, konciznim rečenicama, kao da žuri. Pisao je kao da mu je pisanje prirodno dano, živio kao da mu je život zauvijek darivan. Pisao i živio istovremeno. Putovao, ratovao, plovio, pio, volio, radio, cijelim svojim bićem živio. U središtu njegove životne filozofije je bila borba. A onda – samoubojstvo. U ništa se rasu silna snaga. Njegova puška je ispalila hitac u jedan način življenja, u golemu ljudsku vitalnost, u sreću postojanja, u cijelu „izgubljenu generaciju“, a i u sve koji su htjeli da im život bude praznik. Pucanj koji je piščeve poštovaoce ostavio uzdrmane, u nevjerici, bez pravog odgovora. Márquez misli da to ima neke veze s vodom koju je Hemingway često pio iz bunara lijepe kuće u kojoj je jedno vrijeme stanovao u predgrađu Havane, a kasnije je na dnu tog bunara otkriveno tijelo starog vrtlara, drugog samoubojice. Ne mogu se sjetiti gdje sam to pročitao, možda u zbirci Márquezovih novinskih tekstova ili na nekom portalu, kako se to danas uobičajilo. A možda i nisam, nego mi je trebalo neko objašnjenje, kakvo bilo, a ni jedno mi nije dovoljno dobro.
Dobio je 1946. Nobelovu nagradu za književnost i tako postao prvi koji je vratio dostojanstvo i nacizmom poljuljani ugled njemačkom jeziku i kulturi. Stepski vuk je roman u kojem je ovaj pisac doživio svoj vrhunac. Igra staklenih perli je njegova mnogo ambicioznija knjiga, zbir njegovog misticizma i slike svijeta, ali sam uvijek imao osjećaj da je u ovu knjigu pisac strpao sve što mu je ostalo, previše toga htio, pa, kako u takvim slučajevima biva, napisao opširnu, ali ne dovoljno discipliniranu, kompaktnu, koherentnu knjigu. U mojoj generaciji neki uvaženi intelektualci nastojali su nalikovati Harryiju Halleru, junaku Stepskog vuka, biti samotni, zagonetni čudaci, u sebi podvojeni, a odvojeni od društva. Ja sam pak mislio da je taj junak, za koga nikada ne saznamo da li nešto radi, po svojoj osobnoj jedinstvenosti, neusporedivosti, odnosno ekscentričnosti i neponovljivosti svake geste izdanak zakašnjelog romantizma, neki „idealni lik“, kakav je moguć samo u svijesti, u romanu, u umjetnosti, ali ne i u stvarnosti. Mladež iz kasnijih generacija najčešće je citirala iz te knjige dio „samo za luđake“ o Magičnom teatru, hvalila junakovu „alternativnu filozofiju“, a mnogo više spominjala Hesseovu malu knjigu, Sidhartu. Ne toliko zbog književnosti, koliko zbog „otkrića vlastitosti“, hipi-pokreta, istočnih filozofija (knjiga je prevedena i na mnoge jezike Indije) i „djece sunca“, koja su tražila životnu istinu u nekoj drugoj stvarnosti i njenoj filozofiji. Što potvrđuje da recepcija djela uveliko ovisi o „duhu vremena“. Hesse je bio vrlo popularan pisac, pa sve manje, pa ponovo, pa opet sve manje. U književnosti je kao i u drugim umjetnostima: zvijezda bljesne u jednom trenutku, sviju zasjeni, svi u nju gledaju, na nju se ugledaju, a onda njen sjaj postaje sve slabiji, sve dok se, ohlađena i daleka, ne smjesti na nebo klasika.
U mom sjećanju ponekad povežem apotekara, mladog glumca, lirskog pjesnika, prevoditelja i komunizam. Nije riječ o „magičnom realizmu“, ni o nadrealizmu, nego o onome što mi se samom dogodilo. Dugo sam dolazio u istu ljekarnu u londonskom kraju u kojem sam tada stanovao, ponekad bih razmijenio neku riječ sa osobljem i jedan dan zapazih na zidu neku diplomu vlasnika te radnje: „Hikmet? Isto je“, rekoh mu, „bilo i prezime jednog poznatog turskog pjesnika“. „Rođak, rođak“, smješkao se apotekar, ali brzo doda, kao da se pravda, da ništa njegovo nije čitao.
Hikmet je uistinu mnogima bio „rođak“ (oba roditelja su mu bili iz „mješovitih brakova“), bio u srodstvu s ljudima iz raznih zemalja, od Grčke do Francuske, a jedan od Hikmetovih srodnika je bio i Omer paša. Ja sam pak za tog pisca, pjesnika i redatelja po prvi put čuo kada smo u tadašnjoj sarajevskoj amaterskoj družini pripremali neki recital, pa moj drug Branko Ličen zvonko recitirao Pismo za Taranta Babu, poemu o istoimenom etiopskom stradalniku. Mnogo godina kasnije jedan mi australski gospodin, koji je bio član istog londonskog udruženja pisaca-emigranata kao i ja, reče da je on to djelo preveo, a poznavao je, reče, osobno i pjesnika, išao ga posjetiti u Rusiji, kada je ovaj „romantični komunist“ konačno u Turskoj bio pušten iz zatvora, u kojem je bio više puta „zbog svojih političkih aktivnosti“, pa zato izbjegao u „prvu zemlju socijalizma“. U Rusiji je ovaj najviše prevođeni turski pjesnik i sahranjen. Tada mi najednom sinu zašto je Nazim Hikmet bio slavljen u mojoj socijalističkoj domovini, a danas ga, iako ništa slabiji kao pjesnik nije, nitko više ni ne spominje. Mene osobno raduje da je meni vjerojatno najdraži, a po nagradama i kritikama jedan od najboljih animiranih filmova Bajka nad bajkama (redatelj Jurij Norstein, 1979.) inspiriran Hikmetovim djelom. Stvarnost novih zemalja je zaboravila pjesnika, ali je on postao duh bajke, jedne od najljepših. Nikako drugačije nije ni mogao završiti „romantični komunist“.
U kuli hladnoća nema više posjetitelja ni pisama nikakvih riječi samo zemlja patnica i muk koji razara…
Volim dvije vrste pjesama: one jednostavne, koje odmah razumijem, pa me taknu, tronu, rastuže ili razvesele i one koje ne razumijem, u njih ne prodirem, ali me iz nekih isprva neznanih mi razloga privlače, pa se zamislim, tražim im odgonetku, kucam na sva vrata, nemam ključa, a onda se razveselim kada napokon u pjesmu prodrem, kao da sam u svoj dom kroz zaleđena vrata napokon provalio. Tako sam za sebe otvorio i poetiku ovog pjesnika, naročito one manje poznate, poput Sredine života, one kojih se nije dohvatio jedan čuveni filozof (čije sam interpretacije ovog pjesnika čitao radi filozofovih stajališta, a ne radi poezije), pa je ta pjesma ostala nevina u svojoj ljepoti. I nikada o Hölderlinovim pjesmama nisam drugo mislio nego ovo: poezija. Veliki pjesnik, posebno onda kada je njegova poetika u pitanju, živi mimo svojih tumača. Ako je samo po tumačima, onda tom pjesništvu odmah treba reći zbogom. Dobra interpretacija umjetničko djelo svom čitatelju „otvara“ i čuva izvorni smisao poetskog djela. U tome mu pomaže i sama pjesma, jer veliko djelo samo sobom svojeg čitatelja poziva, a ovaj mu se nakon svih tumačenja s radošću vraća. Kao što se svaki predan vraća izvornoj ljepoti poetike Friedricha Hölderlina.
Književnost je Riječ. Jezik, najprije kazivani, potom zapisani. Prvi veliki ep je dugo samo pjevan, bio bez zapisa, bez pisanih slova, pa je književnost započela kazivanjem, bez želje za vječnošću, a vječnost postade jer reče ono što nam je vječno, jer opisa, opjeva ljudsko bivanje, ratovanje i putovanje. „Srdžbu mi boginjo pjevaj“ – započinje Homer svoju Ilijadu. Započinje, i opominje: bijes nije bijes čovjeka, nego bogova; i kazna je kazna bogova, a ne ljudi. Oni samo trebaju izvršavati svoju sudbinu. Sudbina je pak uvijek i svakom drugačija, pa tako i pjesma. Zato ni pjevanje nije uvijek isto, zato su stihovi, čak i rečene riječi drugačije, drugačija osjetilnost, percepcija je drugačija, zato je i istina događaja i kazivanje uvijek različita. Zato su od početka pjevanja mnoga, zato ni pjesnik vjerojatno nije bio samo jedan, nego mnogi anonimni pjesnici objedinjeni u jednom, Homerovom imenu, cijela pučka tradicija pjevanja, ali je svako pjevanje, svaka različita verzija istog uvijek poetika, a ono veliko uistinu veliko tek kada nije samo glas tek nekog, nego zbora, samo kada je riječ sviju, samo kada je ep koji je opća sudbina. Tako je bilo, tako će biti.
A ono što je riječ barda već u svojim počecima bila, jest mjera lijepog i najviši oblik jezika. U Homerovom pučkom jeziku, jeziku bez „uzvišenosti“, u komunikativnom jeziku koji je velikom broju ondašnjih slušatelja bio dostupan, lako razumljiv, osluškujemo cinizam i humor, ljepotu i dramu, snagu i tugu. U riječi je iskazano mitsko i sveto, povijesno i postojeće. Iskazano ono što je slušateljima bilo zanimljivo i značajno. Riječ je oslovljavala i opisivala, bila je iskaz pjevača, njegovih junaka i obraćanje Drugom, kazivanje o zemaljskom i nebeskom, oslovljavanje bliskog i božanskog. Od početka pjesnik kazuje svoje, opisuje Drugog i obraća se bozima. U njegovoj riječi su slike i događaji, sudbina ljudi i bogova, priča, povijest i mudrost. U riječi je začeta, naznačena i zabilježena priroda bića i njegove umjetnosti, sve što je bivanje i što mu je suprotno. To je ona riječ koja je morala da se oglasi. Riječ koja je kazala Boga i čovjeka.
Književnost uvijek nanovo formiraju i definiraju veliki pisci
Jedan od najboljih francuskih pjesnika, njegova zbirka Kontemplacije navođena je kao vrhunac pjesničkog umijeća, pisao je i drame, vodio polemike, bio pasionirani crtač, imao utjecaja u političkom životu Francuske, ali je, eto, ponajviše poznat kao pisac dva romana Jadnici (na londonskoj lokalnoj televiziji jedna mlada Japanka kroz smijeh izjavljuje da ne zna je li joj draža Mamma mia ili Jadnici, oba mjuzikla su divna) i Zvonar crkve Notre-Dame, koji je u nas više puta prevođen, a jedan od prijevoda je bio Tina Ujevića. Taj roman je nekad davno, prije pola stoljeća, bio u obaveznoj lektiri za srednje škole, pa ga većina nije čitala, a svi su ga hvalili.
U kazivanju o toj povijesnoj, pomalo teatralno predočenoj panorami Pariza najčešće je spominjan Quasimodo, koji je postao sinonim za ružnu a osjetljivu osobu, dok je glavna junakinja priče bila lijepa, crnokosa romkinja Esmeralda, koju sam ja zamišljao kao Avu Gardner davnog doba, iako, priznajem, nije bila loša ni Gina Lollobrigida, ali mašta uvijek traži nešto drugo. Meni je bio zanimljiv i svećenik Claude Frollo, jer se bavio mističnim djelatnostima, čarobnjaštvom i alkemijom, bio tuđ svojim sugrađanima, a ja sam ga doživljavao kao nesretno zaljubljenu osobu, važno citirao svojoj nastavnici književnosti da „svatko ubija onoga koga najviše voli“, a pritom sam možda mislio na sebe sama, i na V., koja je sjedila u klupi ispred mene, imala crnu kosu, sve dobre ocjene, ali nije pokazivala veliki interes za književnost, za mene još manji.
Pod ovim pseudonimima pisala su zajedno dva ruska pisca, Iljf Petrov i Jevgenij Petrov. Njihov roman Zlatno tele bio je najduhovitiji roman o nedaćama socijalizma („Benzin vaš, ideje naše“). Dobra im je bila i prva knjiga, Dvanaest stolica, a i ona o Americi. Pravo je čudo da njihove knjige stroga komunistička cenzura nije zabranila, a još je veće čudo da autori ovog štiva nisu završili na dugogodišnjoj robiji u sovjetskim „radnim logorima“ (jedan je umro od tuberkuloze, drugi poginuo u avionskoj nesreći), iako je satira bila jasno usmjerena na tadašnji Sovjetski Savez („Kiša je padala po svim stanovnicima Moskve, čak i po komunistima“). Možda je i djelatnike „Narodnog komesarijata unutarnjih poslova“ pisanje ove dvojice autora zabavljalo ili su jednostavno, kao svi „ozbiljni ljudi“, humor smatrali neozbiljnim i zato bezopasnim.
A i Iljf i Petrov su bili oprezni pisci. Zato su o nekim temama, a posebno rukovodiocima, morali ostati „nijemi kao Ujedinjeni narodi“. Samo u tadašnjem Sovjetskom Savezu prodano je 40 milijuna primjeraka Zlatnog teleta. Danas je taj roman malo kome smiješan: mlađi ne znaju na što se šale i obilati sarkazam pisaca odnosi, ni koliko su pisci bili hrabri u svom cinizmu, čak „opasni po sistem“, ništa o tome mlađariji jasno, a starijima je ono što je bilo smiješno u doba socijalizma postalo sadržajem tugovanja, ništa im novo više prihvatljivo. Pa samo kažu da „pješake treba voljeti“, naročito kada ne mogu brže preko pješačkog.
On. Čitao sam bez daha, okretao stranice, iščekivao, strepio: hoće li se ponovo pojaviti. Okretaj zavrtnja je kratki roman Henryija Jamesa. Roman koji me najviše prepao. Ne toliko zbog samog događaja, koliko poradi kurziva u ovom kratkom romanu: to je bio On. A to je značilo duh, utvara, fantom prošlosti, podsvijest. Nepoznato, neobjašnjivo. Kasnije će se pojaviti i Ona, ali mi je iz nekih razloga bila manje zastrašujuća nego On. Toliko sam se prepao tog On da sam knjigu ostavio na balkonu, nisam htio da bude pored mene preko noći, kao da će On izaći iz knjige, ući u moju sobu, kao što je ušao u moj život. Iako ni ja, a ni drugi nemaju odgonetku za taj roman, pa ne mogu s pouzdanjem reći tko je On. Doduše, Ona je označena kao nekadašnja guvernanta, a On kao duh preminulog kućnog uposlenika, i ime mu u romanu spominju, ali taj On ipak ostaje samo u osobnoj imaginaciji jasno vidljiv (to dokazuje i svaki pokušaj ekraniziranja ovog romana), pa zato nitko nije znao otkud i kako se pojavljuje ta nedodirljiva, nepostojeća osoba, ni gospođa guvernanta koja u romanu priču priča, a ni djeca koja su Njega, a i Nju vidjela. U čitatelju On živi bez oblika, bez lika, živi kao postojeća utvara. Možda je On neki strah od sablasti, od demona kojeg čitatelj u sebi nosi, svako svojeg, možda neka nadmoćna sila ili neka opasnost koja pred osobom stoji, možda fantom prošlog, možda samo strah, ništa drugo. Iako po svoj prilici ni pisac sam nije imao pouzdan odgovor o tome tko je, što je On, ta neopisana osoba iz djela mi je ipak postala stvarna, prisutna, vidljiva, zastrašujuća. Jer to je bio On. Osjetih da se i meni može odjednom, odnekud, nijem, pojaviti, pred mene, odjednom, stati On. Pa sam uzmicao, još uvijek ne bih da ga sretnem.
Napisao je mnoge tužne pjesme, svaka u srce udarala. Mnogi su ponavljali njegove stihove, loši glumci čim malo popiju po mjesnim birtijama povišenim glasom recitirali, a gimnazijalci s bezrazložnom tugom ponavljali dramatično, kao da im se to već desilo: „Tko je ljubio taj ne ljubi više / Izgorjelog nitko ne zapali“. Oni koji su Jesenjina oponašali pisali su još tužnije, još lošije. Htio je pjesnik napisati jednu bolju, ljepšu pjesmu, ali se, nažalost, prije toga ubio. Možda je baš to bila njegova završna, najbolja pjesma, u njoj sva pjesnikova tragedija. To sam jednom htio reći jednom koji je jako volio tu vrstu pastoralne poezije, dopredsjedniku Društva pisaca J., ali se nisam usudio, bio je upaljive naravi, a imao i pištolj.
Vidio sam ga kada sam, prije koju godinu, bio u Trstu: stoji na mostu, ne miče. Stoji kao spomenik. Došao je kao učitelj engleskog u Trst iz Pule, u Pulu iz rodnog Dablina, kasnije iz Trsta natrag u Dablin, pa opet Trst, pa Pariz, pa jug Francuske, pa Cirih. Cijeli život mu je njegov rodni Dablin bio centralno mjesto (i kada je u njemu živio, i kada je iz njega odlazio, i kada je o njemu pisao, i kada je o njemu mislio), a cijeli život putovao, jedne godine promijenio preko sto adresa, na kraju kao putnik i umro. I u književnosti je Joyce prešao most, prekoračio u neistražena područja narativa, spojio mit i svakodnevno, razbio klasičnu formu, rečenicu učinio tokom svijesti. Napisao je malo, ali je ono što je napisao značajno, veliko. Njegovi Dablinci su dug njegovom porijeklu, njegov Portret umjetnika u mladosti njegovo odrastanje. Svoj posljednji roman Fineganovo bdijenje je pisao dugo. Više puta sam pokušavao pročitati tu lingvističku noćnu moru, uvijek me najprije oslobađanje tog istodobno osobnog i univerzalnog jezika fasciniralo, a onda zamaralo. Pa sam sebi rekao: moje ludilo ne može da se nađe u njegovom, i odustao.
Joyceov najpoznatiji roman Uliks je pak dokaz da književnost nije dani koncept, nego je uvijek nanovo formiraju i definiraju veliki pisci. Joyce je u njoj sve promijenio da bi sve ostalo isto. Napravio je hrabri eksperiment, s kojim će ubuduće biti uspoređivan svaki drugi, napisao na potpuno novi način povijest književnosti, napravio od nje svojevrsnu parodiju, ali se u tom „ključu“ nije moglo dalje. Književnost se s njim promijenila, a onda otišla negdje drugo. Sličan mu je bio talijanski pisac Italo Zwevo, koji nije stigao uraditi sve što je namjeravao, jer je morao ići na posao i zarađivati za život, pa je, kao i mnogi drugi u „okrutnom kapitalizmu“, bio „vikend pisac“. Kao što je i Joyce mnogo više vremena morao posvetiti svojim obavezama učitelja jezika, a potom opijanja, nego pisanju. Kada sam onaj Joyceov spomenik zagrlio, slikao se s njim, postade mi jasno da je ovaj pisac pričao o našem razbijenom, razorenom temelju, o jeziku koji se gubi i iz sebe sama izgrađuje kao eho zaboravljenih jezika, kao govor neiskazivog ostatka. Kao pisanje o onome što je bilo, a više nije. Zato je on meni blizak, jedan mi od dražih emigranata.
Piše: Predrag Finci
Naslov knjige sam posudio od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti
Mnogo sam čitao. Mnogo i zaboravio. A one što i koje upamtih zbog nečega mi je vrijedilo upamtiti, kao što je možda one druge trebalo zaboravit. Pa od knjiga koje stigoh pročitati meni drage, najdraže ovdje nabrojah. Ne navodim ni jedno djelo mojih osobnih prijatelja i poznanika, iz straha da ne budem prestrog, a i iz straha da ne budem suviše popustljiv, jer se bojim da bih u takvom odabiru nekoga nepravedno mogao izostaviti, a u ocjenama, i pozitivnim i negativnim, biti uvijek subjektivan. O njima ću drugom prilikom. Zato ću ovdje samo o nekoliko naših pisaca, koji imaju ugled i u zemlji u kojoj sada živim, a ponajviše o klasicima i „stranim piscima“.
Svaki pisac piše o onome što je najviše njegovo. Svako djelo Drugog na svoj način shvaća, nada se ispravno, najbolje, ali nužno i svoje u tuđem djelu čita. Svaki stvaralaštvom zaneseni pisac misli da je njegovo djelo isto što i život. Svaki svoje djelo smatra nužnim, istinskim prinosom velikoj knjižnici svijeta. A život uvijek proširuje ovaj katalog, nanovo u njega nova djela upisuje. Tako je i u ovom, koji sam sastavih. Zato neka i smjerni čitatelj odmah doda djelo koje mu je na pameti, odobravam i pozdravljam.
Mnoge dane provedoh u knjižnicama. Mnoge sam knjige čitao, neke samo listao, ponekad prolazio pored dugih redova knjiga, kao pored neke terakota vojske od slova, silne armije u kojoj mnogim borcima ni imena nisam znao, a neke od knjiga mi postale bliske, pa bi im se u ponovnom susretu obradovao kao starom znancu. Ponekad bih pomislio (a i to nam je pokazao i dokazao Borges): ima na svijetu suvišnih ljudi, ali nema suvišnih knjiga. Svaka, čak i najgora nečemu nas može naučiti, negdje uputiti i barem njenom autoru nešto znači. Mogao bih, doduše, izdvojiti i samo nekoliko autora: Homer, Shakespeare, Cervantes, Dante, Flaubert, Tolstoj, Dostojevski, Dickens, Kafka, Eliot, Borges… Ali, onda bih mnoge meni drage i mnogima značajne zanemario. A i kada bih pobrojao sve kojih se mogu sjetiti, opet bih nekog izostavio, ili što ga se nisam sjetio, ili zato što ga još nisam čitao. Zato dakle navodim samo neka od djela koja me se dojmiše, samo sto dvadeset i tri (123) takva, pa još jedno, pa još jedno, lako bi ih moglo biti 1234, možda bi potpun spisak bio tek kada bih mogao nabrojiti 12.345 i više od toga, i više, jer je priča o pričama beskonačna priča i zbir svih priča, a tim pričama, evo, pridodajem i svoju priču o kazivanom i napisanom, o epskom i poetskom, o proznom i dramskom, o književnosti, priču o tome što sve književnost može biti, pravim svoju selekciju, iznosim svoje dojmove bez prepričavanja sadržaja djela i navođenja svih onih podataka kakve čitatelj može naći u svakoj boljoj enciklopediji ili na poleđini knjige. Ovi moji kratki tekstovi su samo skice, dojmovi, ono što o meni dragim piscima ili njihovim knjigama ispisah na margini, moje osobne bilješke, oznake u mom katalogu.
Izvor: XXZ Magazin
O književnosti i piscima: u mraku vlastite duše napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →