Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva objavila je 2018. godine knjigu „O književnosti i piscima“ Predraga Fincija. „Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Naslov knjige posudih od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti“, zapisao je Finci na samom početku ove knjige. A Hrvoje Jurić o knjizi veli: „A tu je i poglavlje ‘Katalog, moj’, što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je ‘tek tako’, jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri ‘Katalog. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti, filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo“. Narečeno poglavlje prenosimo u obliku feljtona, u nekoliko nastavaka
Ništa danas. I jučer tako. Nadati se sutra jednako…
Pojava novog velikog djela uvijek iznenadi, a često i šokira uspavana osjetila. U susretu s takvim djelima mijenja se percepcija receptora. A u njima nije u pitanju samo artistička promjena, nego i promjena odnosa prema vlastitom svijetu. Tih godina, prvom polovinom XX. stoljeća Brechtov teatar je „mijenjao svijet“, sovjetski „odgajao narod“, američki mjuzikli zabavljali publiku, druga, ozbiljnija američka kazališta na scenu iznijeli sve probleme psihijatrije, „fizički teatar“ u prvi plan stavio tjelesnost, teatar apsurda vodio beznađu, ali i duhovitoj igri… Onda se pojavio Beckett, koji je ukinuo dramatičnost, reducirao pokret, sve sveo na jedno – riječ. A riječi malo, njegovi likovi, pomalo nalik potištenim prolaznicima, pomalo klaunovima, pomalo izgubljenima, govorili gestom i mimikom, a ponajviše šutnjom. Jezik doveden do svojih granica. Beckettov teatar nazivaju „apsurdnim“. Često ga shvaćaju dramatično, kao priču o ljudskoj izgubljenosti i beznadnosti, pa nekima promakne da ni takve egzistencije nisu bez humora, ponekad čak vrlo smiješne, a onda opet, ne svojom zaslugom, opet tužne. Što je sasvim slično njihovim gledaocima.
A oni odavno čekali: čekali Spasioca (u raznim osobama), „bolju budućnost“, „raj na zemlji“, kraj rata i ljepotu mira, blagodati slobode, utopiju, sve su to čekali. Bili vezani za ono što se neće dogoditi. Na sceni gledali Čekajući Godota (u raznim verzijama). Samo ovo posljednje uistinu bilo. Tu su, u teatru, doduše, kao zrele osobe svi zajedno jedino i bili potpuno po svom vlastitom izboru. I čekali. A pisac svima lijepo pokazao da se danas ništa neće dogoditi. I sutra tako.
Bihalji-Merin, Oto
Njegovo ime je bilo u enciklopedijama, njegove knjige izlazile na mnogim jezicima, njegov sud bio sud autoriteta. I danas je u boljim londonskim bibliotekama moguće naći neke njegove knjige, ona o naivnom slikarstvu je još uvijek na policama. Bio je poznat diljem starog kontinenta, bio osobni prijatelj najvećih i najslavnijih, sam učestvovao u svemu tada značajnom. Svi su znali tko je. Ja nisam. Nisam, jer mi je bilo jedva osam godina. A došao nam u kuću. Sjeo, pio kavu, razgovarao s majkom, čekao kad će „s terena“ doći otac. Majka me pozvala, predstavila, „Skuplja marke“, rekla. Onda sam ih pokazao „čika Otu“. On reče da imam lijep album, marke nije komentirao. Majka reče da igram i šah, on se nasmiješi, „Pametan dečko“, reče da on šah igrati ne zna, morat ću ga ja naučiti. Čika ovog i onog nisam volio, njega odmah, poslije te rečenice usvojih. Oslobodih se, donesoh svoj crtež, na njemu bik i toreador, „To sam jučer nacrtao“, rekoh, a čika Oto da ću biti slikar, ali me to naljuti, neću biti slikar, ja ću biti inženjer.
Poslije mi je poslao dvije krasne serije maraka, neko cvijeće iz Luksemburga, i seriju Kulturni spomenici Jugoslavije, sa potpisom. Napisao: „Slikaru, i budućem inženjeru“. Kasnije sam, kada odrastoh, čitao njegove knjige, ponajviše one o likovnoj umjetnosti, o ekspresionizmu i naivnom slikarstvu, a knjiga Bihaljijevih reportaža iz španjolskog građanskog rata me trajno učini romantičnim ljevičarom. Sve sam to poslije izgubio, i marke, i knjige, i snove. Baš kao što je iz kolektivnog pamćenja nestalo i ime ovog tada slavnog čovjeka, a iz naših krajeva. Doduše, poneki stariji ga se sjeti, otvorena je i njegova mala spomen-soba u Srbiji, spomenu ga tu i tamo, ali su se u novije doba iz naših krajeva proslavili mnogi drugi, mnogo više, po drugim postignućima.
Blanchot, Maurice
Zašto ovaj značajni pisac i veliki esejist nikada nije postao čak ni u akademskim krugovima autoritet kakav je recimo jednako malo poznati Kojève? Blanchotov američki izdavač, koji je uz silne probleme izdao izbor njegovih tekstova, kaže da je ovaj sjajni francuski pisac i mislilac kojim čudom živio u SAD i pisao na engleskom, nikada ne bi bio ni objavljen, nema takvog koji bi u Americi tiskao njegove tekstove. Možda je pravi otpor Blanchotovom djelu nedoraslost mnogih akademika njegovom tekstu, koji često s prezirom gledaju na tekstove napisane stilom koji je bliži poetskom nego ustaljenom pisanju rasprava i traktata. Još ozbiljniji otpor konvencionalnog mišljenja izaziva Blachotovo radikalno suočavanje sa ništavilom. To ga je i samog odvuklo u osamu. Nije se htio pojavljivati u javnosti. Ni fotografirat se nije htio. Nije brinuo o izdavačima, nije držao do objavljivanja, do slave još manje. Svoje je riječi vodio prema krajnjem, prema ništavilu. Za njega je književnost bila pripremanje za smrt, baš kao što je za Sokrata to bila filozofija. Blanchotove riječi su udarile u granicu postojanja, u svijet ništavila, iskazale najviše što mogu. Zato su i one rekle muk i sasvim utihnule. Ponovo progovore u rijetkima, u onima koji su i sam spremni oslušnuti krajnje. A iza toga nikome nije do kazivanja. Kao da pisanje doseže najviše tamo gdje prestaje.
Borges, Jorge Luis
Pisac koji je ponovo pokrenuo književnost, otvorio nadu u njene nove, do tada neslućene mogućnosti, autor čije su priče često bile predmet analize i misaonog poticaja mjerodavnim filozofima. On je bio u stanju na nekoliko stranica više reći nego mnogi u debelim, opsežnim knjigama. Bio je pisac koji je iznikao iz knjiga i vratio povjerenje u Knjigu. On je jedinstveni pisac suštine, u kojoj je događaj, opis i refleksija u jednom. Kada se divimo Borgesu, divimo se slijepom piscu koji je postao otjelovljenje Biblioteke, a u njemu i našim duhovnim precima, imaginarnom praocu, bio u pitanju svetac, davni vidovnjak ili pjesnik. Divimo se vjesniku i posjedniku Riječi.
Borges i Shakespeare
Jorge Luis Borges je jedan dan prihvatio poziv da govori o Shakespeareu. Ugledni teatrolog Jan Kott bilježi da mikrofon nije bio dobro postavljen, a nitko se nije usudio ništa uraditi, mikrofon namjestiti da bude na razini govornikovih usta, pa su prisutni čuli samo riječ, jednu jedinu: „Shakespeare, Shakespeare, Shakespeare“. Jan Kott je poslije zapisao da je na taj način Borges iskazao bit Shakespearea. Jedan broj članova bosanskog Udruženja pisaca, s kojima se tih godina još moglo govoriti, bučno su dokazivali da je Borges u toj riječi ponovo napisao djelo slavnog dramatičara, jer je zapravo to bilo Borgesovo značenje tog djela, mada su riječi naizgled bile iste, drugi su mislili da Borges nije uopće govorio o Shakespeareu, nego o svim drugim piscima koji su mogli biti Shakespeare, ali pošto to ni jedan drugi nije bio, ni blizu, onda je govorio samo i isključivo o slavnom Englezu, dok su treći dokazivali da je u pitanju doslovno tumačenje Shakespeareva djela, iako ono ne može biti doslovno jer je tumačenje. U tom labirintu od riječi mudri književnici odlazili su u svom zanosu sve dalje i dalje, pa nisu ni primijetili da su postali junaci i zatočenici nenapisane Borgesove priče.
Brecht, Bertolt
Cijenio sam Brechtov teatarski koncept, volio njegove priče, songove u njegovim dramskim tekstovima posebno, od dramskih tekstova najviše Majku Courage i njezinu djecu, ali sve da ni jedan tekst koji je napisao nisam volio, zbog ovog događaja bih. A dogodilo se ovo: Shelly Winters, u to doba slavna američka glumica, vidje u doba Drugog svjetskog rata u svom teatru nekog Nijemca, izbjeglicu, vrtio se okolo po sali, pomagao na sceni, možda je, mislila Shelly, čistač, svakako jedan od „pomoćnog osoblja“. Slabo je govorio engleski, slabo mu bilo u svakom pogledu. Odvede ga glumica kod svojih roditelja, Nijemaca, da ima čovjek s nekim razmijeniti neku riječ. Mnogo godina kasnije glumica je sa zaprepaštenjem saznala da je taj siromah bio Bertolt Brecht. „Što vam je on rekao, je li vam rekao tko je, čime se bavi?“, pitala je šokirana glumica roditelje. „Nije puno o sebi govorio. Samo je rekao da on pravi nakit za sirotinju“. Tako je to Brecht rekao. Da pravi nakit za sirotinju. Ima li ljepšeg i točnijeg opisa pisca i njegova djela, ima li?
Bukowski, Charles
Jedinstven slavni pisac, koji je bio i htio ostati marginalan. Svoj succès de scandale može zahvaliti svom osobnom ponašanju, svojoj nebrizi za društvene konvencije, svom nedostatku ambicija i svojoj stilskoj jednostavnosti. Pisao je pjesme i prozu koja nalikuje nesputanom kazivanju, pisao tekstove bez želje da budu objavljivani, bez ikakve želje da njegovo pisanje postane „veliki narativ“, jer je to u osnovi bila tek spontana, naizgled ležerna priča ne baš ugodnog junaka. Mnogi su pokušali pisati poput njega (on bi im vjerojatno rekao „Nemojte ni pokušavati, što će vam to“), mislili to je jednostavno, imaju oni slične priče: skitali su, pili naokolo, švalerali se, ponašali se ležerno, odnosili s cinizmom prema drugima i indiferentnošću prema životu, sve kao Bukowski. Samo nisu znali pisati. Ne mogu reći šteta. Tako je mnogo pisaca nastalo od svakog velikog, poneki nije bio loš, ali su se čitatelji uvijek vraćali velikima, a od epigona bježali, loše imitacije mahom same posustale, a kada nisu, postajale napast drugima i muka sebi samima. Zato vjerujem da bi i za književnost bilo bolje da su se neuspjeli imitatori Bukowskog držali šanka i tu sve svoje kazali, uvijek se nađe zainteresirani slušatelj, pod uvjetom da mu se plati rakija-dvije.
Bulgakov na sceni
Čitao sam Majstora i Margaritu Mihaila Bulgakova, tu fantazmagoričnu menipeju nekoliko puta, u prevodu, prijevodu, a i na engleskom, tekst dobro znam, znam njegovu povijest i priču o sudbini romana, i mnoge interpretacije znam, od filozofske do političke, prema kojoj je Sotona Lenjin ili možda karikirani Staljin, a po nekima je riječ o Stanislavskom, tadašnjem utjecajnom „teatarskom djelatniku“, s kojim je s dosta muke surađivao i majstor Bulgakov, a Majstor u romanu je po svoj prilici, pročitao sam, bio Gorki, neće biti iznenađenja, čak strahujem od razočarenja, iako je i sam autor teksta pripadao sceni. Život mu je bio vezan za teatar. I iz priče o Majstoru i Margariti izbija ritam igre, u samu priču je čak uključena scena, a priča podijeljena po „slikama“. Cijeli ovaj roman je sprega osobnih drama i volje vladara sudbine, kako u predstavi na sceni tako i u životu, pa kao svaka drama ide ka krešendu, ka kulminaciji i katarzi, ka dramatičnom razrješenju. Mogla bi, dakle, to biti dobra predstava, ali sam ipak pomalo skeptičan. Znam, doduše, da je teatarska trupa Complicité čuvena, Barbicanova scena samo za najbolje, znam i da je ova predstava hvaljena, što nije lako postići u Londonu, „world capital of theatre“, u kojem je sve što sam mislio da je umjetnost scene drugačije, i uvijek još bolje nego što sam očekivao, pa je tako, srećom, bilo i sa ovom predstavom, od glume do scene. A onda neočekivano rješenje na samom kraju: „Ali nema više Majstora“ – vapi Margarita. „Ovdje je!“ – dreknu profesor Voland, Sotona, Lucifer. Mrak, a onda sve bljesnu, snažno svjetlo gledatelje, svjedoke događaja zaslijepi i Sotona se u trenu pretvori u Majstora. Pisac je izmislio Sotonu, a Sotona stvorio Pisca.
Broch, Hermann
Monolog je kazivanje koje je istodobno ispovijest i propovijed. Nietzscheov Zaratustra je od takvih. Monolog u nekim slučajevima pripada osobi koja kazuje zanimljivu priču, a najčešće pripada značajnoj osobi, onoj koja to jest ili misli da jest. Njezin monolog je značajni, ponekad veliki, čuveni monolog, monolog koji kazuje u nekoj ključnoj situaciji, situaciji velike odluke. Drugi monolozi su dosadni, dokaz nedostatka takta i smisla za komunikaciju. U dramskom tekstu monolog se iskazuje u trenutku presudne odluke, u času sumiranja svega što je jedan život ili osoba. U engleskom se jasno razlikuje monolog, koji je obraćanje publici ili drugoj osobi, od solilokvija (soliloquy), što je neka vrsta intimnog kazivanja, kazivanja sebi samom.
Upravo je takav Brochov fantazmagorični roman Vergilijeva smrt: monolog o smislu poezije i postojanja, roman koji je započeo kao kazivanje, kao jedan piščev tekst emitiran na radiju, onda ga pisac pretvorio u amalgam proze, poezije i eseja, u roman o posljednjim satima, o umiranju velikog rimskog pjesnika Vergilija, koga nagriza sumnja u smisao poezije i koji shvati što je istina tek kada dođe s onu stranu riječi. Postoje filozofi koji su trebali biti ili jesu i pisci, poput Kierkegaarda ili Nietzschea, a postoje i pisci koji su trebali biti filozofi. Ili barem mogli biti, ma zapravo jesu i filozofi. Takav je bio recimo Thomas Mann ili Maurice Blanchot, a i Broch je jedan od njih. Zato su njegovi romani „teški“, čitali su ih gotovo samo oni koji su imali puno strpljenja i znatiželje. Njegov roman Mjesečari (u tri toma) i kolosalna Vergilijeva smrt postali su mjera „zahtjevne literature“. Zato su o njima pisali samo vrhunski intelektualci, a i čitali ga slični. Kažu da je i sam Broch pisao do posljednjeg časa svog života, u smrtnom zagrljaju riječi u svoje tekstove unosio i vlastiti kraj. Nije slučajno da je Broch bio omiljeno štivo Michela Foucaulta, a i drugih, meni znanih filozofa, mojih kolega, pa jedan doktorand Brocha čak naziva „prvim post-analitičkim filozofom“. Mislim da njegove tekstove nije moguće zaboraviti. A nije ih moguće zaboraviti jer pamtimo „duboko“ i „teško“, a ne veselo, bezbrižno, pozitivno (koje tako nesmotreno neki kvalificiraju kao „površno“), zato što ono „teško“, jednom usvojeno, ostaje trajno s nama, a u njemu ono „neugodno“ dovodi u pitanje smisao i svrhu naše egzistencije. A baš takav je Brochov opis Vergilijevih spisateljskih dilema, baš takav, težak opis njegovih zadnjih časova. Zato je svaki predani čitatelj i sam pomalo odlazio dok je umirao junak Brochovog romana. U moje doba je taj roman bio vrlo cijenjen iako mu je težak bio i stil i sadržaj. Možda upravo zbog toga, jer smo mi od umjetnosti očekivali mnogo i smatrali da veliko djelo mora biti zahtjevno. Takva djela smo smatrali dubokim i istinitim. Ona su zapravo bila više od književnosti, bili su lijepo pisane, mudre, gotovo svete knjige. A takve nikada nisu lagane. One uvijek traže puno pažnje, ali puno daju i za uzvrat.
Buzzati, Dino
Bio je novinar, pisac tek usput. A napisao nekoliko antologijskih priča. Njegov pogled je uvijek bio usmjeren prema granici, i onome iza nje. Njegov magični realizam zasnivao se na iskustvu promatrača, novinara, pa je i ono magično u njemu realno. Otuda možda dolazi i njegova spoznaja da sve što jest zaslužuje da bude opisano, a u svakoj knjizi je sačuvano ono što je bilo i što je moglo biti. Za razliku od dugo slavljenog Calvinovog romana Ako jedne zimske noći neki putnik, koji od svog potencijalnog čitatelja pravi suučesnika u nastajanju romana koji upravo čita, Buzzati pozva svog čitatelja atraktivnom pričom.
Iako Buzzatijeve priče nisu izgubile na zanimljivosti, danas ga spomenu tek ponekad, poneko. Njegovo ime sam vidio samo jednom u Engleskoj, na listi „zaboravljenih klasika“. Pa mi bi drago da je u mojoj nekadašnjoj domovini objavljena davno i njegova Tatarska pustinja, i mnoge priče, sve u priličnom tiražu, narod tada rado čitao, posebno „buržoaske pisce“, a pismenost u ta mračna doba bila normalna stvar. Poslije došla politička fantastika druge vrste, s više sloboda i manje pismenosti.
Camus, Albert
Kažu da je bio arogantan. Ja mislim da je branio svoju ranjivost. Kažu da je bio odrješit. Mislim da je prikrivao svoju sumnju, o kojoj je uvijek govorio. Kažu da je bio distanciran. Mislim da je svoju nježnost čuvao za njemu drage i njemu blisko. Iz svake njegove riječi izbijala je toplina i gorčina, istodobno. Njegov stil je bio jasan, čist, precizan, pun neke pritajene nježnosti. Pojavio se poslije Drugog svjetskog rata. Još je sve odisalo pobjedom, optimizmom, vjerom u budućnost, život obećavao, ljudi vjerovali, u svakom političkom govoru, u svakom filmu, u svakom razgovoru, u svemu odzvanjala nada. A on reče: To ništa nema smisla, sve je apsurdno, vaša očekivanja uzaludna, teško da još nešto može i pobuna. Njegov „čovjek apsurda“ postade junak našeg doba. Camus nije imao liderske ambicije, nije htio biti ni prorok. Samo je na svoj jednostavni način bio surovo u pravu. I jasno rekao da je roman zapravo filozofija u obliku književnog djela. A nadasve držao do svojih moralnih stajališta, što potvrđuju i njegova Pisma njemačkom prijatelju. Ne znam je li na njih očekivao odgovor.
Celan, Paul
Govorio je u ritmu svojih pjesama, jer su njegove pjesme bile njegov puls. Tražio je u svojoj poetici nešto što je dublje od njega sama, od njegove patnje, nešto što je pripadalo ponoru udesa i mraku ljudske kleti. Rekao je riječ onih koji više ne mogu govoriti, riječ mrtvih, riječ ubijenih. Onda sebe ubio.
Celan i Heidegger
Heidegger je mnogo držao do poezije, i sam napisao poneku, ne baš naročito dobru pjesmu, ali je samo jednom u životu bio u društvu sa uistinu velikim pjesnikom, sa Paulom Celanom. Imao je tada priliku da s pjesnikom progovori o poeziji, i ostao bez riječi, iako se na Riječ i jezik uvijek pozivao. Sastali su se njemački Denker i židovski Dichter, sastali Martin Heidegger („Čovjek je bitak-pri-smrti“) i Paul Celan („Smrt je majstor iz Njemačke“). Malo su o čemu govorili. Mnogi su previše očekivali od susreta Heideggera i Celana, mislili bit će rečena neka odlučna riječ, na vidjelo izaći istina. A oni o travkama. Heidegger, kao čovjek kojem je ruralni život bio blizak, volio se baviti stolarskim radovima, volio uređivati svoj vrt i divio se Zemlji (Erde), o njoj rado razgovarao i sa svojim susjedima ratarima (Volk), a Celan se sabrao na svoju bolnu tišinu i rast bilja, možda sva zemlja nije jama, možda iz pepela nikne novi život, a cvjetovi i travke pokriju humke i zgarišta onih koji nestadoše.
Kada čovjek dobro promisli, a i ono što su sami napisali ima u vidu, brzo može zaključiti: nisu Heidegger i Celan ni o čemu drugom mogli razgovarati do o bilju, o jedinom životu koji je obojici pripadao i obojici bio blizak. Sve drugo bi bio govor o smrti, onoj koju je Heideggeru, rektoru, javno bliska nacistička ideologija nanosila, a Celan, bjegunac, kao potencijalna žrtva te ideologije sa zebnjom negdje, skriven, od nje strepio. Sve drugo bi bio mučni razgovor o uništenju, nepremostiva razlika dva različita svjetonazora i sučeljene sudbine, dva života koja se nigdje i ni u čemu ne dodiruju. Možda je tada obojici do kraja postalo jasno značenje Heideggerova stava prema kojem „Tjeskoba otkriva Ništa“. Što je jedan mislio, drugi nikada nije osjećao. I obratno: što je pjesnik opjevao, filozofa nije dodirnulo. Uzaludan susret. Susret koji se nije mogao dogoditi. Sastali se veliki filozof i veliki pjesnik, sastali, ali se nisu susreli. Oni su bili ljudi iz različitih svjetova. Pjesnik i filozof su susjedi, ali vrlo udaljeni. Tako bi nekako, u drugom kontekstu i iz drugih razloga, rekao i Heidegger.
Cervantes, Miguel de
Ostari, pa piši! Saberi se, pa počni! Mladost odlikuje brzopletost, neutemeljene radikalne tvrdnje i polet kojem još nema jasna pravca, a hrabrost u svakoj duhovnoj djelatnosti pripada starosti (zrelosti), kada se ovlada znanjem, kada su prebrođene mnoge dileme i kada još, prije smiraja, treba napraviti posljednje misaone odluke. Zato je većina svoje najbolje učinila u poznoj dobi. Dokazuje to i primjer Cervantesa, koji je napisao mnoge neuspjele drame, a onda svoje najbolje djelo, temeljno djelo cjelokupne kulture, napisao pod kraj svojega života. Napisao prvi roman u povijesti književnosti. Za razliku od religijskih i epskih početaka književnosti, kada dominiraju priče o teškoćama ljudske i božanske sudbine, drugi početak književnosti karakteriziraju priče u kojima dominira vedrina, veselje, radost i slavlje života. U takvim djelima čitamo neobične i jedinstvene životne priče, ali i o „čudu običnog“. I Cervantesovo slavno djelo je takvo: priča o neobičnim sudbinama i zgodama naizgled malih, običnih ljudi. Djelo u kojem je pisac zasnovao novu vjeru – vjeru Kihotizma, kako to kaže Miguel de Unamuno u svojoj divnim komentarima, u stilski briljantnoj knjizi Život Don Quijotea i Sancha, u interpretaciji koja je tako lijepo napisana da sam je čitao sa istom radošću kao i Cervantesovo djelo. Ovaj veliki španjolski mislilac je tu vjeru Kihotizma i sam potvrdio svojim djelom i životom. Do kraja, u teškim danima progona i fašističkih prijetnji, ostao sljedbenik Cervantesova djela.
A Cervantesovo djelo je bilo ruganje književnoj modi piščeva doba i postalo uzor literature, čak i jezika na kojem je napisano, pa je piščev jezik postao sinonim za jezik njegove domovine. Cervantes je bio vojnik, ratnik, iz rata izašao kao invalid, onda postao moreplovac, poslije jednog gusarskog napada zarobljenik, pa rob, poslije otkupljen, ali postao dužnik, pa zatvorenik, a u zatvoru počeo pisati svoje životno djelo. Sve što je bilo Cervantesovo burno, golemo iskustvo stopilo se u dva lika, koji su označili i opisali mnoge živote, u zanesenog viteza tužna lika i njegovu protivnost, njegovog uravnoteženog, racionalnog pomoćnika, u napetost, razliku i napokon pomirenje između sanjara i praktičara, vizionara i realiste, zanesenog junaka srca i njegovog razboritog pratioca. Cervanesov Don Quijote je bio sve što nada i uzaludnost, uzaludna nada može biti (A svako je barem u svojim snivanjima od skromnog Alfonsa znao postati uzvišeni don, a često zamijeniti i „sliku stvarnosti“ sa vizijom vlastitih ideja i lijepog privida). Vitezov glavni, najveći problem bijaše svijet u kojem je živio. Zato je mnogima blizak, a svima tužan, osim onim glupanima koji bi pomislili da je u pitanju neki luđak ili barem budala. Srećom, takvi ne čitaju. Inače bi i oni, poput Sancha, prije ili kasnije usvojili vitezova stajališta. O tome govori i spomenuta Unamunova interpretacija ovog velikog djela, interpretacija koja je prodrla u božanski smisao i unutarnju zakonitost, u logos interpretiranog. A meni je jednako draga i ona (uvjetno rečeno) „likovna interpretacija“, onaj Picassov crtež Vitezove krhkosti i njegovog malog, debeljuškastog, dobrog Sancha, a iznad njih se i sunce nekako nakrivilo, rastužilo, pa sve mislim da se u tom crtežu sabrala sva slikarova naklonost junacima ovog djela i njegova prigušena melankolija.
Piše: Predrag Finci
Naslov knjige sam posudio od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti
Mnogo sam čitao. Mnogo i zaboravio. A one što i koje upamtih zbog nečega mi je vrijedilo upamtiti, kao što je možda one druge trebalo zaboravit. Pa od knjiga koje stigoh pročitati meni drage, najdraže ovdje nabrojah. Ne navodim ni jedno djelo mojih osobnih prijatelja i poznanika, iz straha da ne budem prestrog, a i iz straha da ne budem suviše popustljiv, jer se bojim da bih u takvom odabiru nekoga nepravedno mogao izostaviti, a u ocjenama, i pozitivnim i negativnim, biti uvijek subjektivan. O njima ću drugom prilikom. Zato ću ovdje samo o nekoliko naših pisaca, koji imaju ugled i u zemlji u kojoj sada živim, a ponajviše o klasicima i „stranim piscima“.
Svaki pisac piše o onome što je najviše njegovo. Svako djelo Drugog na svoj način shvaća, nada se ispravno, najbolje, ali nužno i svoje u tuđem djelu čita. Svaki stvaralaštvom zaneseni pisac misli da je njegovo djelo isto što i život. Svaki svoje djelo smatra nužnim, istinskim prinosom velikoj knjižnici svijeta. A život uvijek proširuje ovaj katalog, nanovo u njega nova djela upisuje. Tako je i u ovom, koji sam sastavih. Zato neka i smjerni čitatelj odmah doda djelo koje mu je na pameti, odobravam i pozdravljam.
Mnoge dane provedoh u knjižnicama. Mnoge sam knjige čitao, neke samo listao, ponekad prolazio pored dugih redova knjiga, kao pored neke terakota vojske od slova, silne armije u kojoj mnogim borcima ni imena nisam znao, a neke od knjiga mi postale bliske, pa bi im se u ponovnom susretu obradovao kao starom znancu. Ponekad bih pomislio (a i to nam je pokazao i dokazao Borges): ima na svijetu suvišnih ljudi, ali nema suvišnih knjiga. Svaka, čak i najgora nečemu nas može naučiti, negdje uputiti i barem njenom autoru nešto znači. Mogao bih, doduše, izdvojiti i samo nekoliko autora: Homer, Shakespeare, Cervantes, Dante, Flaubert, Tolstoj, Dostojevski, Dickens, Kafka, Eliot, Borges… Ali, onda bih mnoge meni drage i mnogima značajne zanemario. A i kada bih pobrojao sve kojih se mogu sjetiti, opet bih nekog izostavio, ili što ga se nisam sjetio, ili zato što ga još nisam čitao. Zato dakle navodim samo neka od djela koja me se dojmiše, samo sto dvadeset i tri (123) takva, pa još jedno, pa još jedno, lako bi ih moglo biti 1234, možda bi potpun spisak bio tek kada bih mogao nabrojiti 12.345 i više od toga, i više, jer je priča o pričama beskonačna priča i zbir svih priča, a tim pričama, evo, pridodajem i svoju priču o kazivanom i napisanom, o epskom i poetskom, o proznom i dramskom, o književnosti, priču o tome što sve književnost može biti, pravim svoju selekciju, iznosim svoje dojmove bez prepričavanja sadržaja djela i navođenja svih onih podataka kakve čitatelj može naći u svakoj boljoj enciklopediji ili na poleđini knjige. Ovi moji kratki tekstovi su samo skice, dojmovi, ono što o meni dragim piscima ili njihovim knjigama ispisah na margini, moje osobne bilješke, oznake u mom katalogu.
Izvor: XXZ Magazin
O književnosti i piscima: vesnici reči napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →