O književnosti i piscima: više od života

Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva objavila je 2018. godine knjigu „O književnosti i piscima“ Predraga Fincija. „Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Naslov knjige posudih od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti“, zapisao je Finci na samom početku ove knjige. A Hrvoje Jurić o knjizi veli: „A tu je i poglavlje ‘Katalog, moj’, što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je ‘tek tako’, jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri ‘Katalog. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti, filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo“. Narečeno poglavlje prenosimo u obliku feljtona, u nekoliko nastavaka.

Književnost je istinitija od života

 

Conrad, Joseph

 

Svjetski pisac. Rodio se u Poljskoj. Bio pomorac, dvadeset godina putovao, postao kapetan broda, a onda se posvetio pisanju. Putovanje je česta tema njegovih djela, od kojih je vjerojatno najpoznatije Srce tame, koje jedni interpretiraju kao kolonijalno putovanje u središte „crnog kontinenta“, drugi kao istraživanje mraka ljudske duše, treći kao sliku ljudskog bivanja. Conrad je od djetinjstva govorio francuski, bez greške, čak bez akcenta, jedno vrijeme mislio da piše na tom jeziku. I engleski je znao dobro, premda ga je naučio tek sa dvadeset godina, pa neki engleski „teoretičari književnosti“, koji ponekad ne znaju (dobro) ni jedan drugi jezik osim engleskog, kritiziraju Conradovo znanje engleskog (imperijalizam iskazan u lingvističkom obliku: samo je naš jezik dovoljno dobar, zato to mora biti vladajući jezik, koji svi drugi s radošću govore, a to je ipak samo naš jezik, koji jedino mi znamo), a posebno ih iritira što je ovaj stranac na njihovom jeziku napisao sva svoja poznata djela, kakva oni nikada ne bi mogli napisati na svom jeziku. Pitanje je zapravo ovo: zašto taj Poljak nikada nije pisao na svom prvom jeziku, koji se obično naziva „materinjim“? Mnogi povjesničari književnosti misle da su razlozi bili financijske prirode, neki vele da se Conrad u engleskom osjećao slobodnijim nego u drugim jezicima koje je znao, a možda je odgovor u onoj prvoj konstataciji: Conrad je od početka svoje spisateljske karijere htio postati svjetski pisac. A to je mogao biti samo u engleskom, u jeziku moreplovaca i osvajača. Književnost na drugim jezicima zasigurno ima manje uspjeha na svjetskom tržištu, mnogo manje publike, mnogo manje slave. Mnogo manje se na tom jeziku može oploviti, s manje ljudi sporazumjeti.

 

Cortázar, Julio

 

Gledao sam dva filma koji su rađeni po motivima njegovih priča, oba mi se svidjela, i Antonionijev Blow Up i Godardov Vikend, ali mi je ipak mnogo značajnije ono što je bilo i ostalo u tekstu. Jednom sam, uskoro ću reći i kada, pročitao Cortázarovu priču o malim meksičkim „ribama koje hodaju“, čovjekolikim amfibijama, aksolotlima. Njih pripovjedač ove priče otkriva slučajno, u mjesnom akvariju, onda postaje tim stvorenjima opsjednut, danima ih promatra, misli o njima, pa u svojoj fasciniranosti ovim sićušnim bićima i ne primijeti da se preobrazio u jedno od njih i da aksolotli zapravo misle o njemu, pišu priču o piscu ove priče. Jesam li to dobro prepričao? Pisac gleda u amfibiju, misli da je opisuje, a amfibija postaje pisac, opisuje ga. Kada dovrših čitanje najednom povjerovah, još više: osjetih, da je književnost više istinita od života i da je tamo, u tekstu, istinski život, čiji nas junaci vide onakvima kakvi jesmo, kao junake njihove imaginacije, kao privid i u tom prividu izgubljena stvorenja. A bilo je to ovako: pošao sam vlakom na jug Srbije, kupio u Beogradu Tajno oružje, čitao u kupeu druge klase Cortázarove priče, ova druga po redu me zaprepasti, i onda shvatih da me svi putnicu sa svojim kapama, brkovima, umašćenim prstima, pilećim batacima i do pola ispijenim bocama piva gledaju kao u čudu, kao neko sitno bizarno stvorenje koja se, šćućureno u kutu sjedišta pretvorilo u čitatelja, a ja iz goleme daljine vidio da su oni samo amfibije, koje putuju drugom klasom, gledao ih bez riječi, u čudu.

 

Čehov, Anton Pavlovič

 

Mislio je da je njegova scenska priča Tri sestre komedija, vodvilj, s takvom je namjerom pisao, tako je on svoj tekst čitao, pa se na prvoj čitaćoj probi u moskovskom teatru začudio kada je vidio da sve glumice uzdišu, s osjećajem bola kazuju njegov tekst. Pa to je bilo pravljenje šege od razmaženih sestara i njihovih prenemaganja, što je tu nejasno, što tu može biti tužno? No, izgleda da su glumice, a i slavni Stanislavski, koji je predstavu režirao, kasnije i mnoge druge osobe, sve koje su bile u publici ovih igrokaza, shvatile, vidjele Tri sestre kao dramu ovih sestara, možda u tome vidjeli i svoju situaciju kao tragičnu i od tada nitko i ne pomišlja da je tekst Čehova nešto drugo nego drama, dramatična, mnogo tužna priča. Na djelu su bila različita čitanja i viđenja Tri sestre. Otud i jedno pitanje: koja je prava interpretacija djela, koji je pravi smisao djela. Je li to onaj koji mu je namijenio autor, ili ono što misli njegova publika da je u njegovom djelu? I je li djelo završeno tek kada je o njemu rekla svoju riječ kritika i njegova publika, je li zapravo djelo njegova interpretacija, način kako je ono shvaćeno? Ili su Tri sestre ipak komedija? A možda, ponajprije, i komedija i tragedija, zato što djela velikog Čehova spadaju u ona izuzetno rijetka, kakva bi trebao stvarati genijalni umjetnik, onaj kojeg je nakon duge noći, u svitanje, Sokrat opisao kao pravog pjesnika, kakvog u njegovo doba još nije bilo, kao pjesnika čija je tragedije istodobno i komedija (Platon, Gozba, 223 i d.). A kada se takav desi, ne znamo baš najbolje je li njegovo djelo ovo ili ono, ne znamo jer je i jedni i drugo. Kao Tri sestre A. P. Čehova.

 

Dante, Alighieri

 

Božanska komedija je pjesnička Odiseja. Filozofsko-teološki sistem u pjesničkom obliku ili pjesnička summa svekolikog bivanja i slika samog kozmosa. Mudrost, ljepota i vjera u jednom. Danteova i poetska Biblija, prvo veliko djelo napisano na talijanskom, na pjesnikovom lokalnom dijalektu, na narodnim jezikom koji su od tog doba ponekad nazivali „Danteovim jezikom“. Dante je nazvao svoje djelo Komedijom, jer za razliku od tragedije ima sretno razrješenje i svršetak, a ovo pjesničko remek-djelo drugi veliki pjesnik i pisac, autor čuvenog Dekamerona Boccaccio, imenova Božanskom. Cijela Božanska komedija je putovanje, vođeno ljubavlju i vjerom, niz divnih, dojmljivih slika iza kojih progovara aristotelovska, racionalistička filozofija uzvišenog reda (koja je očigleda i u kompoziciji djela, u njegovoj strukturi, koja korespondira sa biblijskom i pitagorejskom idejom savršenog broja), predstava pravičnosti i morala, a također i priča o vlastitom pjesnikovom dobu, o njegovim tamnim šumama, o iskušenjima, o ljubavi, dobru, ljepoti i višim ciljevima. Ovo pjesničko putovanje je traženje izgubljene ljubavi i samog Boga, traženje koje okončava putnikovim nalaženjem sebe sama. Za mnoge je Božanska komedija bila i ostala suviše zahtjevno, teško djelo. U našim krajevima je ovo veliko djelo bilo najviše poznato po tome što ga je pred spavanje svaku noć čitao dotur Luigi u televizijskoj seriji Malo misto Miljenka Smojea. Knjigu je pročitao i Hamo. Od drugih koje sam poznavao: poneki, ponešto. Čitatelji (danas sve rjeđi) ponekad spomenu Raj, ponekad i Čistilište, ali najčešće Pakao, a tada samo istrgnuti stih iz trećeg pjevanja o ostavljanju svake nade, što je daleko od punog, potpunog smisla ovog djela. Pjesnici i oni skloni poeziji misle da je Danteova Božanska komedija opis pjesnikova života i muke poetike, pa govore o Paklu, više pragmatični da je to stvarna slika života, pa slave Raj, misle da je baš njima namijenjen, a oni skroz pribrani da je to slika pjesničkog kaosa, iz kojeg nikako da se izbave, pa ukazuju na Čistilište. Svi zajedno su obuhvaćeni nazivom Komedija, koja u mnogim slučajevima nije božanska.

Orkan od riječi

 

 

Defoe, Daniel

 

Bio je trgovac, pisac, špijun, putnik, pustolov. Smatraju ga jednim od prvih pisaca romana. Napisao je mnoga djela, a njegov Robinson Crusoe postade jedno od najviše prevođenih djela u povijesti. Sam pisac nije znao da je to što piše roman. Jednostavno je opisao doživljaje preživjelog brodolomca, pokazao kolika može biti ljudska samoća, stvorio cijeli svijet samovanja, potvrdio vjeru u ljudski individualizam i graditeljske sposobnosti i tako barem malo doprinio pionirskom duhu graditelja i osvajača, poduzetnika i nesalomljivih avanturista, snu o „povratku prirodi“ i „izgubljenom raju“, a i slavi kolonijalnih osvajanja i vjeri u superiornost bijelog čovjeka. Ovo štivo se obično preporučivalo djeci u skraćenom, pojednostavljenom izdanju, starijima je uglavnom ta priča bila dosadna, ali je junak ipak postao simbol, koji je pokrivao mnogo šire značenje nego što je to njegov autor mogao i zamisliti. Čak se s otoka preselio u gradsku sredinu i postao opis svakoga koji se odlučio na samotnu borbu za svoj vlastiti svijet i djelo, postao simboličko ime mnogih otuđenih junaka urbane sredine. U tom smislu je knjiga Robinson Crusoe i slika samog pisca, Defoea, a i bilo kojeg drugog. Uostalom, u prvom izdanju ove knjige kao autor je bio potpisan on, Robinson Crusoe, a ne Daniel Defoe, koji je, poradi svojih čestih sukoba sa svojim suvremenicima, po svoj prilici i od samoga sebe htio načiniti otok.

 

Dickens, Charles

 

Nazivaju ga „narodnim Shakespeareom“. Njegovo djelo je sprega društvenog i osobnog, rezultat svega što je iskusio. Pisao je i napisao knjige za svaki uzrast, od ganutljivih knjiga za djecu do knjiga o teškim vremenima, od tekstova punih nježnosti i optimizma do tekstova u kojima dominiraju tamni tonovi i nevjerica u ljudsko biće. Jedan je od onih velikih pisaca koji su bili „pisci za sviju“. Njegova djela danas strogi kritičari uglavnom smatraju pretjerano sentimentalnim, njegove likove tipiziranim i karikaturalnim, njegove opise ljudskih odnosa melodramskim, ali mu nitko ne može poricati majstorstvo u opisu osoba i mjesta (koja je, kao u slučaju kuće gospođe Havisham, učinio pravim „osobama“), a svaki predani čitatelj će s pažnjom pratiti njegovo lijepo razvijanje dramske radnje i poštovati njegova moralna stajališta, u kojima ideja pravičnosti ima centralno mjesto.

Danas Dickensova djela spadaju u velika, klasična djela. A bila su vrlo popularnim već u svoje doba, kako zbog piščevog realizma, tako i zbog piščevog humora, vještine u vođenju dijaloga i opisu karaktera, moralnih nazora i brige o društvenoj pravdi. Počiva li ta ideja pravde u moralno nužnom ljudskom osjećaju empatije ili ovaj svijet više nema osjećaja za patnje i stradanja drugih? Dickensov golemi opus je pravo mjesto da se o tome upitam, pa ga zato ne treba olako svrstavati u pisca „davnih vremena“, jer je mnogo još nepravde u svim slojevima društva, i u njegovoj domovini, u kojoj sada i sam živim, a još više u onim zemljama koje su bile nekadašnje kolonije ili relativno nedavno izborile svoju slobodu. Od djetinjstva mi je bilo žao malog Olivera kada mora moliti za hranu. A i sada je mnogo slične djece svuda u svijetu. Prisjetih se jednog Dickensovog junaka, siromašak koji je poslije mnogo truda savladao abecedu i onda se, kada je naučio čitati, upitao: „Isplati li se proći kroz tako mnogo muke da bi se saznalo tako malo“. Književnost ne može mnogo učiniti u svijetu, ni za svijet. Mnogo je muke, a malo užitka. Ali, i to „malo“ vrijedi. Meni vrijedi. Čak i kao onaj vapaj malog Olivera, koji je izazvao drhtaj u mnogom čitatelju Dickensovih djela, vapaj koji je i danas vapaj mnogih u svijetu.

 

Dickinson, Emily

 

Biti tako – tiha mila –

A potpuno pjesnikinja – bila

Emily Dickinson je pjesnikinja samoće. Pravo je čudo da za nju znamo. Rano se povukla, jedva da je izlazila iz kuće, nije rado napuštala ni svoju sobu, nikakvih ljubavnih afera nije imala, nije se družila, s teškoćom s ljudima razgovarala, kontakte uglavnom održavala korespondencijom. Jedna od onih velikih, koji nisu ostavili puno tragova o svojim životima, zbunili sve koji su skloni biografskoj metodi, jer im je istinska biografija njihovo djelo. Emily Dickinson je objavila samo nekoliko pjesama za života. Nije napravila izbor svojih pjesama, naprosto ih je sve ostavila, i loše i dobre i više nego dobre, kao da ih nitko ni pogledati neće. Njena poezija je doživjela prvo pravo izdanje tek mnogo godina iza njene smrti. Djelo koje je potpuno nastalo iz samoće. A u njenom poetskom djelu dominiraju dvije teme: smrt i vječnost. Kao da se za njih cijeli život spremala.

 

Dostojevski, Fjodor Mihailovič

 

Realist, najveći dramski pisac djela u proznom obliku. Od uvodnih rečenica do naglog raspleta drama ne prestaje. Priča uvijek intenzivna, strasna, puna intelektualnog i emocionalnog naboja. Orkan od riječi. Njegovi junaci su upečatljivi, uvjerljivi. Kažu da je Dostojevski znao danima razgovarati s nekim priprostim, neukim čovjekom, njegovi prijatelji se čudili, a poslije bi otkrili da je ta osoba postala lik u piščevom romanu. Jedno vrijeme sam mislio da su svi junaci Braće Karamazov zapravo pisac sam, njegove dileme, njegova slojevita osoba podijeljena u nekoliko pojedinačnih likova, kao što su junaci Zlih duha različiti politički programi i moralna stajališta pisca samog. Danas prije mislim da su svi, u svim njegovim romanima posebne ličnosti, što se očituje u različitosti njihovih jezika i svjetonazora. Ni jedan pisac nije toliko uzdrmao mjerodavne mislioce kao Dostojevski. Nietzsche je cijenio njegovo razumijevanje psihologije, Camus shvaćanje logičkog samoubojstva, Sartre njegovo shvaćanje egzistencije… Ni jedan pisac nije tako duboko porinuo u misterij postojanja. Možda zato što je Dostojevski postao pisac nakon što je kao mladi oficir trebao biti strijeljan zbog čitanja „nedopuštene literature“, već se oprostio sa bliskima, bio izveden na gubilište, a onda u zadnjem trenutku pomilovan. Dostojevski je bio, da tako kažem, pisac poslije svoje smrti.

 

Dostojevski u knjižari

 

U velikoj knjižari, niže Nevskog prospekta, negdje oko dva poslije podne, revnosni pratitelji kulturne rubrike, dva lokalna novinara, uzbuđeni profesor književnosti, jedna prevoditeljica sa velikog Sajma bez knjiga i nekoliko znatiželjnih posjetitelja našli su brzo na raznim stranama i na dva nivoa ove velike prostorije Ivana, Aljošu, Smerdjakova, Sonju, Raskoljnikova i Porfirija Petroviča (kasnijoj publici bolje znanog pod imenom inspektora Columba, junaka istoimene televizijske serije), starca Zosimu, Nataliju Filipovnu, kneza Miškina (koga je u mladosti ponekad neuspješno oponašao i pisac ovih redova), Stavrogina, Kirilova i još neke, ukupno više od sto različitih muških i ženskih osoba, sve jakih, duševnih likova, i nakon kraćeg vijećanja ustvrdili da je ovo društvo različitih karaktera izmislio, ili, blaže rečeno, stvorilo pisca, „realistu“ po prezimenu Dostojevski, imenom Fjodor Mihailovič, a budući da je sada, po svemu sudeći, u pitanju nepostojeća ličnost, nije ga moguće nigdje naći, ni u gradu, ni u kotaru, ni u cijeloj guberniji, a ni šire, dok spomenuta gospoda i dame žive na sve strane. Prije koju godinu mnogi od njih se ponovo pojaviše u novim okolnostima, samo pod drugim imenima, a u knjizi Svetlane Aleksijevič Rabljeno doba.

 

Doyle, Conan, sir Arthur

 

Postoje književni junaci koji su značajniji od svojih tvoraca. Conan Doyle je jedan od onih pisaca čiji je junak, detektiv Sherlock Holmes postao poznatiji od svog tvorca. Junak je čak postao toliko popularan da ga je pisac, koji nikako nije bio zadovoljan zbog uspjeha njegovog junaka, jednom ubio, pa ga je na zahtjev uznemirene publike morao „oživjeti“. Conan Doyle je bio iz obitelji u kojoj su mnogi bili nadareni za umjetnost, sam je bio dobro obrazovan, jedno vrijeme radio kao liječnik, napisao mnoge knjige različitih žanrova, a one o njegovom Sherlocku Holmesu učiniše ga bogatim i slavnim. Pisac je mnogo više držao do nekih drugih svojih knjiga, ali ga njegova publika odredi i opisa kao pisca. Njegov Holmes je postao sinonim za detektiva. Znao sam za njega prije nego što sam pročitao i jednu priču o njemu i njegovim podvizima. Sherlock Holmes je još uvijek slavan. Odavno ima svoj muzej u Londonu. Čak mu još uvijek i pišu: prije koju godinu mu je pisao jedan američki policajac, mjesni šerif, moli ga da razriješi neki teški slučaj u njegovom kraju, on je ipak najbolji detektiv svih vremena!

Možda je taj nedovoljno obaviješteni šerif barem donekle u pravu: mnogobrojne adaptacije Doylovog štiva Holmesu dodaju stalno nove karakteristike, čak je i rečenica „To je jednostavno, moj dragi Watsone!“ (This is elementary my dear Watson!) izum jednog od interpretatora lika čuvenog detektiva, a ne pisca, pa se ovaj detektiv sve više obogaćuje, „raste“, još je u punoj snazi, stalno se mijenja, iznenađuje novim idejama, svojim karakternim osobinama i navikama, a u zadnje vrijeme se i drogira mnogo više nego ranije. Zato se ne zna ni što će ovaj pametni detektiv ubuduće biti, kako će se u sljedećem pojavljivanju ponašati, a ni kako će na kraju završiti.

Piše: Predrag Finci

Predrag Finci

Naslov knjige sam posudio od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti

Mnogo sam čitao. Mnogo i zaboravio. A one što i koje upamtih zbog nečega mi je vrijedilo upamtiti, kao što je možda one druge trebalo zaboravit. Pa od knjiga koje stigoh pročitati meni drage, najdraže ovdje nabrojah. Ne navodim ni jedno djelo mojih osobnih prijatelja i poznanika, iz straha da ne budem prestrog, a i iz straha da ne budem suviše popustljiv, jer se bojim da bih u takvom odabiru nekoga nepravedno mogao izostaviti, a u ocjenama, i pozitivnim i negativnim, biti uvijek subjektivan. O njima ću drugom prilikom. Zato ću ovdje samo o nekoliko naših pisaca, koji imaju ugled i u zemlji u kojoj sada živim, a ponajviše o klasicima i „stranim piscima“.

Svaki pisac piše o onome što je najviše njegovo. Svako djelo Drugog na svoj način shvaća, nada se ispravno, najbolje, ali nužno i svoje u tuđem djelu čita. Svaki stvaralaštvom zaneseni pisac misli da je njegovo djelo isto što i život. Svaki svoje djelo smatra nužnim, istinskim prinosom velikoj knjižnici svijeta. A život uvijek proširuje ovaj katalog, nanovo u njega nova djela upisuje. Tako je i u ovom, koji sam sastavih. Zato neka i smjerni čitatelj odmah doda djelo koje mu je na pameti, odobravam i pozdravljam.

Mnoge dane provedoh u knjižnicama. Mnoge sam knjige čitao, neke samo listao, ponekad prolazio pored dugih redova knjiga, kao pored neke terakota vojske od slova, silne armije u kojoj mnogim borcima ni imena nisam znao, a neke od knjiga mi postale bliske, pa bi im se u ponovnom susretu obradovao kao starom znancu. Ponekad bih pomislio (a i to nam je pokazao i dokazao Borges): ima na svijetu suvišnih ljudi, ali nema suvišnih knjiga. Svaka, čak i najgora nečemu nas može naučiti, negdje uputiti i barem njenom autoru nešto znači. Mogao bih, doduše, izdvojiti i samo nekoliko autora: Homer, Shakespeare, Cervantes, Dante, Flaubert, Tolstoj, Dostojevski, Dickens, Kafka, Eliot, Borges… Ali, onda bih mnoge meni drage i mnogima značajne zanemario. A i kada bih pobrojao sve kojih se mogu sjetiti, opet bih nekog izostavio, ili što ga se nisam sjetio, ili zato što ga još nisam čitao. Zato dakle navodim samo neka od djela koja me se dojmiše, samo sto dvadeset i tri (123) takva, pa još jedno, pa još jedno, lako bi ih moglo biti 1234, možda bi potpun spisak bio tek kada bih mogao nabrojiti 12.345 i više od toga, i više, jer je priča o pričama beskonačna priča i zbir svih priča, a tim pričama, evo, pridodajem i svoju priču o kazivanom i napisanom, o epskom i poetskom, o proznom i dramskom, o književnosti, priču o tome što sve književnost može biti, pravim svoju selekciju, iznosim svoje dojmove bez prepričavanja sadržaja djela i navođenja svih onih podataka kakve čitatelj može naći u svakoj boljoj enciklopediji ili na poleđini knjige. Ovi moji kratki tekstovi su samo skice, dojmovi, ono što o meni dragim piscima ili njihovim knjigama ispisah na margini, moje osobne bilješke, oznake u mom katalogu. 

Izvor: XXZ Magazin

Prethodni nastavak

Sledeći nastavak

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments