O najlepšoj formi – Zlatni presek

O najlepšoj formi – Zlatni presek – Od najstarijih vremena estetičari su se bavili problemom lepe forme. Oni su se pitali postoji li neka forma koja bi bila najlepša od svih. Grci su smatrali da je to krug, jer je ova forma najsavršenija. Nemački estetičar Vinkelman tvrdio je da je „elipsa linija lepote“ a po engleskom edtetičaru i slikaru Hogartu, najlepša je linija serpentinska, zmijasta linija. Arhitekt Volf smatrao je da je odnos 1:1 najprijatniji, jer ga najlakše opažamo, a po drugim estetičarima, Hajgelinu, Tiršu i slikaru Haju, u ljudskoj figuri i umetničkim delima nalazimo proste racionalne odnose, iste koje upotrebljava i muzika (1:1, 1:2 i tako dalje). Pored ovih estetičara, koji su tražili brojne odnose lepih proporcija, treba pomenuti veliki broj estetičara koji su verovali da se tajna lepe forme nalazi u raznim geometrijskim figurama (ravnostranom ili ravnokrakom trouglu, dijagonalama kocke, pentagonu i tako dalje).

a7a62e3dc3b6e15f63fd69ed0d4b47f6

Od svih estetičara najveću pažnju zaslužuje Cajzing. Po njemu, najlepša proporcija je takozvani zlatni presek ili divina proportion. U čemu se sastoji ta božanstvena proporcija? To je, kao i kod svake proporcije, odnos između dva dela, ali takav u kome se manji deo (minor) prema većem (major) odnosi kao ovaj poslednji prema zbiru oba dela, to jest a:b=b: (a+b). Izražena u ciframa, ova bi proporcija predstavljala odnos 1:1,6180…tj. jedan iracionalni broj, čija bi približna vrednost bila 2:3, 3:5, 5:8 i tako dalje. Prema tome, jedna linija, jedan pravougaonik, jedno ljudsko telo proporcionalno po zlatnom preseku bilo bi nešto najlepše.

Još stari su bili primetili matematičke i estetičke osobine zlatnog preseka. Platon je, naročito u svom Timeju izložio svoje koncepcije u odnosu na harmoniju i proporciju. Zna se, po izvesnim delima koja su se pojavila na početku renesanse (kao Divina Proportio Luke Pačiolija, čije je ilustracije bio izradio Leonardo da Vinči, zatim De re aedificatoria Albertija itd), da su ove Platonove ideje bile prihvaćene u prvim vremenima renesanse i da su imale veliki uticaj na arhitekturu. Tragove toga uticaja nalazimo sve do Paladija. Te Platonove ideje o proporciji i harmoniji bile su inspirisane i proizašle iz grčkih teorija o muzičkoj harmoniji u kojima su se akordi predstavljali pomoću odnosa (ili proporcija) između dužine zvučnih žica.

d392542b4655892343ee20d9de21c432

Paralelno sa ovom aritmetičkom teorijom, razvija se kod Grka i simfonijska teorija ritmova u prostoru, tj. arhitektonskih kompozicija. Paralelizam nalazimo kod Vitruvija prvog pisca estetike arhitekture za vreme rimskog imperatora Avgusta. Međutim, delo Vitruvijevo nije bilo sačuvano. Svi crteži kojima je ovaj pisac obećavao da će nam objasniti pojedine estetičke fenomene, o kojima je govorio u tekstu, izgubljeni su. Stoga je teško razumeti šta kod njega treba da znače proporcija, simetrija i euritmija. Ovo tim pre što se mi danas služimo samo sa dva izraza: proporcija i harmonija, od kojih se prvi odnosi na jedan deo kompozicije, a drugi na odnos tih delova prema celini, prema celoj kompoziciji.

Tako na primer, jedna usta sama za sebe mogu biti vrlo lepo proporcionisana, dok u odnosu na celu glavu su suviše velika ili suviše mala, tj. u rđavoj harmoniji ili neharmonična. Po starim Grcima, harmonija je bila analogija, dok bi njihova simetrija odgovarala našoj harmoniji. Šta bi, dakle, bila euritmija? Na ovo pitanje je teško, ako ne i nemoguće odgovoriti. Pored proporcije i harmonije, nama danas izgleda izlišan neki treći estetički pojam. Ovoliko o problemu proporcija kod starih.

Vratimo se našem Cajzingu. Po ovom piscu, zlatni presek je „normalni odnos“ u prirodi i u umetnosti. Ova njegova tvrdnja je a priori, tj. ona je učinjena po jednoj metafizičkoj definiciji o lepoti i opravdana jednim nizom dedukcija. Po Cajzingu, „lepo je harmonija jedinstva i beskonačnog mnoštva, koja je data kao čulna i duhovna intuicija u isti mah“. Po njemu je proporcija onda najsavršenija kada „odnos između delova i celine nije drugi do onaj pomoću koga su i sami delovi povezani međusobno“. A to je slučaj zlatnog preseka, te fundamentalne ili normalne forme lepote.

Međutim, metafizičara Cajzinga nastavlja veliki estetičar Fehner, tvorac psihofizičke i eksperimentalne estetike. Ovaj estetičar uzima za svoje eksperimente Cajzingov zlatni presek, koji smatra za prvo pravo otkriće koje je do sada bilo učinjeno u estetici. Smatrajući, kao svaki naučnik, da većina predstavlja objektivni znak ukusa, Fehner je, ispitavši veliki broj lica, došao do zaključka da od svih pravougaonika, počevši od kvadrata, najviše se svima dopao onaj čija je proporcija bila po zlatnom preseku. Time je on i eksperimentalno potvrdio ono što je Cajzing a priori tvrdio. Posle Fehnera, njegovi učenici potvrdili su eksperimente svoga učitelja. Tako, na primer, Vitmer je menjao odnose 1:1,651 i 1:1,62.

de95e01cfdbc8638592e2270cd46d046

I zaista, ako ispitamo predmete koje najčešće upotrebljavamo, kao vizit karte, knjige, slike, ogledala, tašne, stolove itd. naći ćemo da je većina ovih formi po proporciji zlatnog preseka. Zatim, ako pogledamo jedno lepo proporcionisano telo, muško i žensko, naći ćemo da se „struk“ nalazi na zlatnom preseku. Koliko je, pak, ružno jedno telo podeljeno po „struku“ na odnos 1:1….Takođe lepa proporcija jednog balustra je ona zlatnog preseka a ružna ako je odnos 1:1, tj. Ako je – idući od sredine naviše ili naniže – simetričan ako je takav kao da se ogleda u ogledalu. Taj zlatni presek predstavlja, dakle, ono što su estetičari samo verbalno označavali kao „tačna mera“, „dobra proporcija“, „jedinstvo u raznolikom“ itd, ukratko ono što nije ni suviše veliko ni suviše malo, već onako kako treba da bude, kako je jedino lepo.

Posle ovog suviše kratkog izlaganja o najlepšoj formi, tj. najlepšoj proporciji jedne forme ili zlatnom preseku, ostaje nam da se zapitamo ono što se do sada još ni jedan estetičar, pa ni sam Fehner, nije zapitao.

A to je: zašto  je takav odnos, zašto je takva proporcija lepa? Mi poznajemo toliko lepih stvari, ali mi ne znamo zašto su one lepe, mi samo znamo da su lepe. Naučna estetika mora da bude objašnjavajuća kao što su i sve ostale nauke, inače ona nema svoj razlog postojanja. Pokušajmo, dakle da objasnimo zašto bi jedan pravougaonik razmera 1:1,6180…bio lep. Pre svega treba uočiti da je odnos 1:1 odnos ravnoteže, odnos harmonije bez promene (varijeteta, raznolikosti), i da kada hoćemo nejednake delove, onda je potrebno da jedan od njih jasno dominira drugim. Sva umetnost upotrebljava kontraste: veliko pored malog, dugačko pored kratkog, hladne boje pored toplih, svetle pored tamnih itd., jer se time daje prvenstvo, glavna uloga prema onom drugom elementu čija je uloga podređena onoj dominantnoj. Taj odnos neravnoteže elemenata ima svoju meru, tj. manji deo ne sme biti suviše mali, niti veći suviše veliki. Ta mera, ta ravnoteža u neravnoteži, ta harmonija ili jedinstvo u različitosti, nalazi se u zlatnom preseku. Čime se se to može dokazati, odnosno objasniti? To se objašnjava binokularnim gledanjem (sa dva oka). Jer, kada bismo imali jedno oko, za nas bi najlepša površina bila kvadrat, ali ne pravi, geometrijski kvadrat, već tzv. „prividni“, čija je visina nešto malo manja od osnovice (po Helmholcu, 1/30 do 1/60 deo). Uzrok ovog fenomena nalazi se u nepravilnoj sfernoj konstrukciji očne jabučice. Taj, dakle, „prividni“ kvadrat predstavlja najlepšu formu za monokularno (sa jednim okom) gledanje, jer je akomodiran za gledanje jednim okom. Što se tiče gledanja sa dva oka, forma zlatnog preseka je zato najlepša jer je akomodirana, jer najbolje odgovara tom gledanju. Jer, treba znati:

-Da su naše oči tako konstruisane da se optičke osovine ne slažu sa vidnim osovinama. Prve su paralelne a druge konvergentne. Kada bi i vidne osovine bile paralelne, lepa površina bi imala odnos 1:2 (umesto 1:1,6180…). Kako to nije slučaj, ta će površina biti nešto uža. Na taj način će se strane tog pravougaonika nalaziti na putanji zrakova očiju, tj. biće u akomodiranom razmaku i neće zahtevati nikakav napor očiju. Mi, pak, znamo da je glavni karakter estetičkog fenomena taj što je on bez napora, nešto što se izvršuje sa lakoćom.

-Naše oči nisu podjednako akomodirane za vertikalne i horizontalne linije. Po fiziologu Fiku, taj odnos je 4,6:3 tj. 1,5333, što je približno kao i zlatni presek. Zna se da je naše oko više kratkovido za horizontalne linije nego za vertikalne. To objašnjava zašto je položeni pravougaonik ili još više položena elipsa, više akomodirana, tj. lepša polovina od, na primer, kvadrata.0081640e073f5de60c25f0dbe0ddb444

Iz svega izlazi kao dokazano: da je forma koja je po zlatnom preseku – najlepša. To ne znači da su sve ostale forme ružne tj. Da ne mogu služiti u arhitektonskim ili drugim kompozicijama. To ne stoji. Zlatni presek predstavlja najlepšu formu uzetu samu za sebe. Inače svaka forma može služiti kao matrica, kao modul u jednoj kompoziciji. Najbolji nam je dokaz za to gotska arhitektura, sa njenim suviše izduženim formama. Naravno, nije ovde reč o proporciji jedne forme, tj. o jednoj individualnoj proporciji, već o harmoniji, tj. o odnosu jednog člana, jedne forme prema ostalim formama i prema celini. Tu, u nauci o harmoniji, vladaju dva zakona:

1. Sve su forme iste među sobom (kao, na primer, isti stubovi grčkog hrama ili isti prozori jedne fasade) i

2. Sve su forme slične među sobom (tip ovakvih kompozicija je gotska arhitektura).

Milutin Borisavljević

„Zlatni presek i drugi eseji“

Srpska književna zadruga; 1998 – Beograd

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
trackback

[…] Izvor […]