Ulogujte se / Kreirajte profil

Marko Tulije Ciceron – O prirodi bogova

Pri kraju života veliki rimski državnik i filozof Marko Tulije Ciceron (106. – 43. g. pr. Kr.) okreće se od svoje govorničke i političke karijere filozofiji i religiji te 45. g. pr. Kr. piše knjigu O prirodi bogova (De Natura Deorum). U formi dijaloga Ciceron sučeljava mišljenja triju prevladavajućih filozofskih pravaca svoga vremena: epikurejsko, stoičko i ono atenske Akademije. Smatra se da stav autora zastupa akademičar Cotta, epikurejce zastupa Vellej, a Lucilije Balbo stoike. Trojica sudionika raspravljaju o tome postoje li bogovi ili Bog, kakva je njihova ili njegova priroda, upravljaju li univerzumom i kakav je njihov odnos prema ljudima. Iako prethodi Kristovom rođenju, Ciceronova knjiga zvuči suvremeno jer otvara pitanja oko kojih se i danas vode žestoke rasprave.

Što je tako jasno i tako očigledno, kad pogledamo u nebo i promotrimo što je na njemu, kao to da postoji neka volja najuzvišenijeg uma koja time ravna?

Ako bi tko u to posumnjao, zaista ne shvaćam zašto ne bi dvoumio postoji li Sunce ili ne, jer po čemu je ovo drugo jasnije od prvoga?

Donosimo izvadak stoičkog izlaganja iz drugog sveska knjige koji predstavlja sačuvan antički pokušaj dokazivanja postojanja Boga koji s providnošću upravlja svijetom i brine se za čovjeka. Sam Ciceron na kraju knjige zaključuje da mu se Balbovo izlaganje čini bližim onom što sliči istini.

“Ako su svi dijelovi svijeta tako uređeni da nisu mogli biti bolji po korisnosti niti ljepši po izgledu, pogledajmo da li je to slučajno ili su pak oni u takvu stanju da se nisu mogli okupiti drugačije nego osmišljenim ravnanjem i Božjom providnošću. Dakle, ako je ono što je stvorila priroda bolje od onoga što je stvorilo umijeće, a umijeće bez razuma ništa ne stvara, ni prirodu ne treba smatrati nerazumnom. Kad ugledaš kip ili sliku, znaš da je to djelo umijeće, kad iz daljine vidiš kako se kreće brod, ne sumnjaš da se on kreće zbog razuma i umijeća, ili kad promatraš sat, bilo sunčani, bilo vodeni, znaš da on pokazuje sate zahvaljujući umijeću, a ne slučajno; kako bi se s time slagalo mišljenje da u svijetu, koji obuhvaća i ta umijeća i njihove umjetnike i sve ostalo, nema promišljenosti i razuma? Kad bi netko u Skitiju ili Britaniju donio onu kuglu koju je nedavno načinio naš prijatelj Posidonije, čiji pojedini pokretni dijelovi prikazuju kretanje Sunca, Mjeseca i pet lutajućih zvijezda za svaki pojedini dan i noć, onako kako je tome na nebu, tko bi u onoj barbarskoj zemlji sumnjao da je ta kugla proizvod razuma? A ovi su u nedoumici je li svijet, iz kojeg se stvara i rađa sve, nastao slučajno, nekakvom nužnošću ili Božjim umom i razumom…

Zamislimo mrak kakav je nekad, kako se priča, nakon što su iz Etne izbili plamenovi, zamračio okolno područje, tako da dva dana nijedan čovjek nije mogao vidjeti čovjeka, a kad je trećeg dana zasjalo Sunce, činilo im se kao da su oživjeli. Ako bi se isto tako dogodilo da nakon vječnog mraka iznenada ugledamo svjetlost, kakvim bi nam se učinio izgled neba? Svakodnevnim gledanjem i navikom očiju, međutim, navikne se i duh, pa se ne čudi stvarima koje uvijek vidi niti pita za njihove razloge, kao da nas na istraživanje razloga treba poticati novost stvari više nego njihova važnost. Tko može nazvati čovjekom onoga tko je uvidio tako pravilno kretanje neba, tako skladno uređenje zvijezda i takav raspored i vezu među svime, a poriče da je u tome ikakav razum i kaže da slučajno nastaje sve ono što se odvija takvom mudrošću da mi to nikakvom svojom mudrošću ne možemo dokučiti? Kad vidimo da nešto pokreće neki stroj, primjerice kuglu, sat ili bezbroj drugoga, ne sumnjamo da su to djela razuma. A kad pogledamo kako se nebo giba i okreće čudesnom brzinom i pritom neprestano stvara godišnje mijene na zdravlje i održanje svega, zar sumnjamo da se to događa ne samo razumom nego izvrsnim i Božjim razumom?

Sada već možemo ostaviti podrobnu raspravu i očima pogledati ljepotu stvari o kojima kažemo da su stvorene Božjom providnošću.

Pogledajmo najprije čitavu Zemlju. Smještena je u sredini svijeta, čvrsta i okrugla i svojom silom zaobljena sa svih strana, odjevena cvijećem, travama, stablima, plodovima, a nevjerojatno mnoštvo svega toga neiscrpno je raznoliko. Dodaj tomu nepresušne izvore, prozirne vode rijeka, zelene pokrove obala, šupljine dubokih špilja, oštre stijene, visine strmih brda i nepregledne livade; dodaj i skrivene žile zlata i srebra i beskrajnu količinu mramora. A koliko je i kako različitih vrsta životinja, pitomih i divljih, kako sve ptice lete i pjevaju, koliko je hrane za stoku, koliko toga živi u šumi! Što reći o ljudskom rodu, koji je postavljen za čuvara Zemlje i ne dopušta da je nagrđuju divlje zvijeri i pustoši korov, zahvaljujući čijem su radu polja, otoci i obale okićeni sjajnim zgradama i gradovima. Ako bismo to mogli promotriti kako duhom, tako i očima, promatrajući čitavu Zemlju, nitko ne bi sumnjao u Božji razum.

A kakva je ljepota mora, kakav izgled njega čitava, kakvo mnoštvo i raznolikost otoka, kakva ljepota obala, koliko raznih vrsta životinja koje žive u dubini, plivaju po površini, svojim školjkama prianjaju uz stijene! Samo pak more tako se primiče zemlji koju oplakuje da se čini da se dva počela stapaju u jedno.

Slijedi moru susjedan zrak, koji se mijenja prema danu ili noći, i sad se razliven i prorijeđen diže uvis, sad se zbijen zgušnjava u oblake i skupljajući vlagu kišama oplođuje zemlju, sad izlijevajući se ovamo i onamo izaziva vjetrove. On stvara i godišnje izmjene hladnoće i topline, on podržava let ptica, a njegovim se udisanjem hrane i održavaju živa bića.

Preostaje krajnje i od naših boravišta najudaljenije područje neba koje sve obuhvaća i okružuje. Ono se naziva i eterom. To je krajnja obala i granica svijeta, u kojem vatreni oblici najdivnije opisuju svoje pravilne putanje. Od njih se Sunce okreće oko Zemlje, koju mnogostruko nadmašuje veličinom. Njegov izlazak i zalazak stvara dan i noć, a kako se svake godine sad približava, sad udaljava, tako dva puta prelazi put između dviju krajnjih točaka, dok naizmjence u jednom od tih razdoblja Zemlju obuzima neka vrsta tuge, a u drugome ona postaje vesela tako da izgleda kao da se raduje zajedno s nebom. Mjesec pak, koji je, kako dokazuju matematičari, veći od polovine Zemlje1, putuje istim prostorom kao Sunce, kojemu se sad približava, sad udaljava od njega. Sjaj koji prima od Sunca šalje na Zemlju, a pritom njegova svjetlost prolazi kroz razne mijene. Ktomu se nekad prepriječi pred Suncem pa zatamnjuje njegovu svjetlost i zrake, nekad, kada bude nasuprot Suncu, uđe u Zemljinu sjenu i odjednom se pomrači jer Zemlja stane između njega i Sunca. Tim prostorima oko Zemlje putuju i zvijezde koje zovemo lutajućim i na isti način izlaze i zalaze; njihovo se kretanje sad ubrzava, sad usporava, a često i zastaju. Od tog prizora ništa ne može biti divnije, ništa ljepše. Slijedi ogromno mnoštvo zvijezda stajačica, čiji je raznolik raspored tako izveden da su one nazvane prema oblicima na koje nalikuju.”

Na ovom je mjestu pogledao mene i rekao: “Poslužit ću se Aratovim2 pjesmama, koje si ti, tada još sasvim mlad, preveo. Budući da su na latinskom, tako su mi drage da dobar njihov dio znam napamet.

Dakle, kako uvijek vidimo, bez ikakve promjene i odstupanja
ostalo sve na nebu brzim kretanjem klizi,
biva nošeno zajedno s nebom i danju i noću,

i nitko, tko hoće vidjeti stalnost prirode, ne može se zasititi promatranjem toga.
Tako se sasvim krajnji rub na dvostranoj osi
naziva polom.

Oko njega putuju dvije Medvjedice koje nikad ne zalaze.
Prva se od njih Kynosurom zove kod Grka,
drugu Helikom zovu.

Tijekom cijele noći vidimo njezine sjajne zvijezde…

Zar netko zdrav može misliti da je taj raspored zviježđa i takav ures neba mogao nastati iz tijela koja se slučajno i nasumce kreću ovamo i onamo? Ili da je neko drugo biće, kojem nije dan um i razum, moglo stvoriti ono što ne samo što nije nastalo bez razuma nego je bez vrhunskog razuma i neshvatljivo?”…

Iz knjige: Marko Tulije Ciceron, Libri Theologici, svezak prvi: O prirodi bogova. Demetra. Zagreb. 1998.

Priredila: Dijana Kotarac

1 Promjer Mjeseca nešto je manji od četvrtine Zemljina, ali u antici je bilo dosta stručnjaka koji su Mjesec smatrali i većim od Zemlje.

Arat (oko 315. – oko 250. god.) u epskim stihovima napisao je djelo 0 nebeskim pojavama koje su gramatičari podijelili u dva dijela: Pojave i Znakovi (prognostički znakovi). Djelo je za helenizma, a poslije i među Rimljanima, bilo vrlo popularno i sačuvalo se do danas. Više je puta bilo prevedeno na latinski, a jedan od ponosnih prevoditelja bio je i Ciceron koji ga je preveo u dobi od oko šesnaest godina.

Nova Akropola

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.