O psima i mačkama, a ponajviše o nama

U svakom iole ozbiljnijem razmatranju valja poći od aksioma, nedokazivih istina ispod kojih je nemoguće spuštati se, a na kojima valja graditi zaključke – bili oni ispravni ili neispravni, što ovisi isključivo o autoru. Pa eto dva, od kojih ćemo i mi početi.

– rod Homo, od kojega i mi Homo sapiensi potičemo, nastao je otprilike prije 2.4 milijuna godina, što je skoro kao jučer u odnosu na starost planete koju obitavamo – od oko 4.6 milijardi godina. Prema tome, spadajući i sami u animalnu vrstu, bezbroj vrsta je naseljavalo Zemlju prije nas, i nisu se one uključile u „naš“ svijet, nego mi u njihov!

– sve životinjske vrste, sem čovjeka, obitavaju na svijetu prilagođavajući se njegovim promjenama a same ga ne mijenjajući, za razliku od čovjeka koji svojim djelovanjem mijenja svoj habitat – cijelu zemljinu oblu, što je i dovelo do globalnih kriza: klime, nestanka vrsta, zagađenja, nestanka sirovina,…

E, pa ako smo usvojili ove aksiome, dajem riječ mačkama i psima – našim kućnim ljubimcima čijim glasnogovornikom se proglašavam – da kažu nešto o nama, koji smo „uzurpirali“ svijet njihov i ostalih (ne)ljubimaca nam.

Rod Felis (kojoj pripada domaća mačka) odvojio se od ostalih Felidae prije otprilike 6-7 milijuna godina, a najstariji znakovi njenog pripitomljavanja datiraju od prije oko 7200-7500 godina, s područja Cipra.

„Tijekom pripitomljavanja mačke su doživjele samo manje promjene u anatomiji i ponašanju, te su još uvijek sposobne preživjeti u divljini“.

Pas je prva životinja koju je uspio pripitomiti čovjek, a prvi članovi roda Canis – preci modernih domaćih pasa, vukova, kojota i zlatnih šakala – pojavili su se prije šest milijuna godina. Genetski dokazi smještaju pripitomljavanje pasa u sjeverni Sibir, otprije oko 23000 godina, ali se smatra da je ono počelo mnogo ranije.

Mačke i pse smatramo inteligentnim životinjama, svakako – neusporedivo manje od nas. Ali! Inteligencija je pojam skovan od čovjeka (pojednostavljeno: sposobnost prilagodbe na nove situacije), oko kojega i danas postoje kojekakva divergentna razmatranja, no svakako su se preci mačaka i pasa dobro prilagodili novoj situaciji: suživotu sa, i uz čovjeka. Ipak:

„Ljudi proučavaju inteligenciju animalnih vrsta, pritom ih svrstavajući od manje ka više inteligentnijima, čineći pri tome ogromnu grešku. Rade to isključivo po svom kriteriju, zabacujući kontekst u kojem treba izvršiti procjenu inteligencije. Poznati biolog kaže upravo to, da se inteligencija vrste prepoznaje po okolnostima u kojima ona doprinosi njihovoj maksimalnoj prilagodbi okolini. Što će stablu mamutovca inteligencija koja mu omogućava napuštanje planete, ili lavu ona koja omogućuje skladanje nezaboravnih (po ljudskom mjerilu) kompozicija? Vjerojatno će ovu primjedbu ljudi potpunije shvatiti kad naiđu na vanzemaljsku inteligenciju sasvim različitu od vlastite, koja ih nadilazi a koju moguće nećemo moći ni shvatiti. Možemo govoriti o kontekstualnoj inteligenciji – koja se promatra u odnosu na kulturu i dano okruženje, koju izvan danog konteksta – za životinje uglavnom određenog oblicima ponašanja i preživljavanja u zadanoj okolini – ne možemo smisleno uspoređivati, osim ako bi apriori i podsvijesno to trebalo dokazati našu uzvišenost i kvalificiranost za ‘gospodara prirode’“.

Nakon početnih primjedbi vratimo se onome što autor ustvari želi reći, a to nije nešto o mačkama i psima, već o samome sebi – o čovjeku. Mačke i psi su naslijedili od svojih predaka mesožderstvo, pa su takvi – u pripitomljenom obliku – ostali i danas. Doduše, mačke si, ako su u mogućnosti, priušte uhvatiti pokojeg miša, štakora ili pticu, ali su se psi „ukulturili“ što se toga tiče.

U vrijeme mog dječaštva mačke i pse hranili smo ostacima naših obroka, a ako se to mačorima nije sviđalo uvijek im je ostajala prilika da si ulove neku svježu lovinu. Za pse smo u mesnici kupovali i dodatne obroke u vidu kostiju, a mačke su povremeno dobijale jetreca i mlijeko, da si zaslade jelo. Ali, desetljećima kasnije, što se dešava – nametnuto našom prilagodbom zahtjevima kapitala. Od ostataka naših obroka za kućne ljubimce, ili svježih kostiju te iznutrica, gotovo ništa – hranimo ih konzerviranom hranom „specijalno prilagođenom potrebama i zdravlju naših ljubimaca“! Dapače, govore nam kako je sirovo meso rizično za pse i mačke, kao da ih je evolucija „odgajala“ na kuhanoj hrani, pa su potom tome naučili i nas! Moguće je očekivati da će se uskoro uz konzerve isporučivati i specijalno dizajnirani otvarači, kako bi ih živuljke mogle samostalno otvarati kad ogladne. A „kontekstualno inteligennti“ ljubimci sve se tome prilagođavaju, i za nemalo vremena pas više neće znati kako izgleda kost, a mačak će miša viđati samo u dokumentarcima ili u crtićima o Tomu i Jerryju.

Od ruralne, postajući sve više gradskom populacijom – odalećujući se od neposrednog kontakta s prirodom (svrativši u nju tek za tjedan-dva godišnjeg odmora), ne samo da mijenjamo svoje navike (kao posljedicu sveukupne promjene svijeta) već i tisućljetne navade kućnih ljubimaca. Psiholozi tvrde da su kućni ljubimci čudesni iscjelitelji naše psihe, što je za svaku pohvalu, no ne izbjegavamo li tako bitnija pitanja o nama i svijetu koji stvaramo? Kako smo, i iz kojeg razloga, došli do toga da ljubimci moraju ozdravljivati našu psihu, kao što psiholozi rade na svojim kaučevima, a popovi u sakristijama sa svojom pastvom? Zar već to pitanje ne inicira potrebu da se temeljito zapitamo gdje smo ustvari, i kamo idemo? Sve veću usamljenost sred gomile, stanovnici visokourbanizirane civilizacije kompenziraju druženjem s ljubimcima i bijegom na društvene mreže. Prijateljevanje ljubimaca manje je zahtjevno od ljudskog, ište manji angažman, a pritužbi praktički nema. Bez pogovora učinit će sve što zahtijevate, ne prigovaraju vašem izgledu niti modnom ukusu, stasu, ponašanju, političkim preferencijama, svjetonazoru, čuvaju vaše tajne, ne trebate im se ispovijedati niti slaviti rođendane, tu su i u tuzi i radosti, a za ono što pružaju ištu malo zauzvrat: ponešto četkanja, igranja, dopuštenja da vam se maze, i izvođenja u šetnju da vide kako nisu poslijednji od svoje vrste. Svojim vlasnicima, dapače, olakšavaju poznanstva s drugim osobama. Zato i brinete o njima, samo – dali na pravi način? Očito je poremećena ljudska veza s prirodom, pa kao da mi želimo nju naučiti na suživot s nama, namjesto da sebe učimo skladnom odnosu s njom.

Moguće je izraz „kućni ljubimac“ novijeg porijekla, jer nekada pse i mačore naprosto smatrasmo dijelovima našeg gazdinstva, u kojem su imali značajnu, s „ljubimčenjem“ ne pretjerano povezanu ulogu. Psi su čuvali gospodarstvo od nepoželjnih stranaca, agresivnog napadaja vukova i inih zvijeri na stoku i slično, a mačke su bile „zadužene“ za čišćenje posjeda od miševa i glodara koji su tamanili žitarice spremljene za zimu ili prodaju. Slobodno su trčkarali dvorištima, mačori i preskačući ograde zalazili van našeg u tuđe posjede i u prirodu, vjerno nam se vraćajući kad ogladne, ili kad im se naprosto sprdnulo. Danas, kad psi izvode, barem dva puta dnevno, svoje gazde na uzici iz stanova od pedesetak kvadrata u kojima ne smiju lajati, istrčavati se, grebati namještaj, kakiti i piškiti gdje ih stisne, a sve više zajedno sa svojim vlasnicima vise pred televizijskim ekranima, dok nerijetko bivaju izbačeni na ulicu da se snalaze kako umiju i znaju u vrijeme porodičnih godišnjih odmora, vidljivo je kako mijenjamo ne samo svijet, već i psihologiju (sve depresivnijih) kućnih ljubimaca.   Mačke su mnogo nezavisnija stvorenja od pasa, nevezana poput potonjih tako čvrstim vezama uz vlasnika. Odlaze i dolaze kad im se prohtije, i to je – do nedavno – bila njihova prepoznatljiva karakteristika, često isticana od ljudi koji cijene slobodu. No danas sve više postaju sobna stvorenja, vezana uz „četiri zida“ stana, prinuđena promatrati prirodu s terase malih balkončića, ili izležavajući se na prozoru. Moja susjeda ima mačku koju poput psa izvodi u šetnju na uzici, da živuljka malo protegli noge i izvrši fiziološke potrebe, za koje u stanu ima posebnu kutiju – ne s pijeskom iz pješčanika, već kupljenim u supermarketu, specijalno prilagođenim (štogod to značilo) za mačja sranja i pišanja! Postoje portali i časopisi koji visokoumno savjetuju kako naučiti mačke na povodac, odnosno nezavisna prirodna stvorenja pretvoriti u roba unutar okoline koju mi sve više smatramo prirod(n)om. Čovjek, smatrajući da sam postaje slobodnijim, sve više oduzima slobodu (prirodno ponašanje) drugim stvorenjima. Jačaju pokreti za ukidanje zooloških vrtova i vraćanje divljih životinja u rezervate, u njihovo iskonsko, prirodno okružje, a istovremeno svoje kućne ljubimce sve više prilagođavamo vlastitoj mjeri. Predaleko bi nas odvelo razmatranje hotela, kozmetike, frizeraja, modne odjeće, natječaja ljepote za koja ih pripremamo duže no sebe za svečani izlazak, i inih detalja koji više obesmišljavaju nas negoli ljubimce koje silimo da ih trpe, zatirući njihovu prirodnu bit. Živi stvorovi postali su u rukama ljudi obične igračke koje je moguće odbaciti kad ih se zasite, o čemu svjedoče prepuni azili za pse i mačke, prepuštene od svojih vlasnika vlastitoj sudbini.

Evo, upravo ovih dana navodno se vratio elektronski ljubimac iz 90-tih prošlog vijeka Tamagotchi – omiljena džepna igračka koju „možete odgajati…od jajeta preko djeteta pa do odraslog ljubimca te ga možete hraniti, odijevati, kupati, davati mu lijekove ili ga disciplinirati“. Čini se da je ipak lakše s elektronskim ljubimcem koji se hrani samo baterijama, negoli s mnogo zahtjevnijim živim bićima. A kad „umre“ možemo ga, bez imalo grižnje savjesti, odložiti u elektronski otpad.

Mačke su starim Egipćanima predstavljalje božanka bića, štovana toliko da su i zakapana uz svoje gospodare, dok danas prilagođujemo njihovu božanskost vlastitim zamislima. Sjećam se, kad bi mačka omacila više mačića, njeni bi vlasnici eventualno odabrali jednog ili dva, a ostale odnijeli daleko od kuće ili udavili u obližnjem potoku – što je danas nezamislivo, jer nije „humano“! Oni kojima naprasno proradi humanistički nerv, neka razmotre malo svoju čovječnost u kontekstu tisućljetnih „humanizama“ slanja vlastite djece u rovove, nek’ razmisle o „koncentracionim logorima“ (klaonicama) za goveda, gdje prije klanja za ljudsku ishranu žive u krajnje nehumanim uvjetima. Prije no odlučite protestirati, prisjetite se poslovice de gustibus non est disputandum, i da vaš zemljopisni položaj ne obuhvaća cijeli svijet, a potom pogledajte gdje sve se jede pseće i mačje meso. Kad smo već kod gastronomskih specijaliteta, tek usput spomenimo prehranu insektima i crvima, na istoku sasvim uobičajenu, a koju kapital sve više preporučuje (uvjeravajući nas da su bogata proteinima) i zapadnjačkim nepcima. Možda dočekate dan kad ćete se, ni ne sluteći, hraniti svojim pokojnicima! Ne zalažući se za bacanje mačića u potok (danas bi to bilo – u zahodsku školjku!), načinimo poredbu sa sudbinom istih u divljem, animalnom svijetu, gdje vuk, ris ili puma ne „humaniziraju“ kad naiđu na slasni zalogaj u vidu mačjeg i ma čijeg životinjskog okota. Naravno, mi umislili da smo stvar riješili obaveznom kastracijom kućnih ljubimaca, uz popratno njihovo čipiranje (moguće kao eksperimentalni uvod za istu operaciju nad nama). Na televiziji nam ljubiteljica životinja poručuje kako je potrebno svega sto kuna mjesečno za skrb nad mačkom, i da si to svatko može priuštiti! Da, i nezaposleni, oni na socijalnoj skrbi, ili umirovljenici koji jedva preživljavaju, mislim si, znajući da su u prošla vremena zaista mogli imati makar mačku, ako već ne i psa. Jasno da je potrebno skrbiti o našim ljubimcima, odvesti ih veterinaru ako obole, ne ostavljati ih na cesti kad nam dojade, ali pretjerano mijenjanje njihovih navika pretvara ih od mačaka i pasa u obične surogate njihove – mačkoide i cuckoide.

E, sad, pogledajmo tu blagodat za mačke i pse, malo iz njihove perspektive – na što će se ogromna većina ljudi posprdno nasmijati. Spolni, biološki nagon, je u osnovi preživljavanja svake vrste, pa i ljudske. Zamislite došljake s nekog drugog svijeta (film „Planeta majmuna“ dobra je ilustracija za nemaštovite), moguće mačjeg ili psećeg izgleda, ali ne mora biti – toliko naprednije od nas kao mi od spomenutih ljubimaca – te nas odluče kastrirati da se ne bismo previše množili (već nas je oko osam milijardi) i čipirati, da lako prepoznaju bundžije protiv sistema kakvog i mi primjenjujemo na svojim ljubimcima, ili iz ma kojeg njima prihvatljivog razloga. Nije potrebno proučavati povijest ljudskih kastrata (eunuha, primjerice, koje su držali kao čuvare harema, ili onih za potrebe pjevanja u crkvi), da se spozna kako takav postupak utječe na promjenu ličnosti, ne samo u pogledu nekada cijenjenih pjevačkih glasova, već cjelovitu: od zatiranja spolnog nagona, do psiholoških promjena (za razliku od kastracije, sterilizacija ne uništava spolni nagon). Dodatno zamislite, kao što spominjah za kućne ljubimce, da vas svakodnevno izvode u šetnju na uzici, obavljati fiziološke potrebe iza nekog grma!

Ono što ističem ovim alegorijskim prikazom iz svijeta kućnih ljubimaca je, da upavši u svijet pasa i mačaka, čovjek svojim djelovanjem mijenja njihove navike, potrebe i ponašanje; doduše, pritom se i sam mijenjajući (mora se u izvjesnoj mjeri prilagoditi njihovim potrebama), ali još značajnije – želim istaknuti ljudsku potrebu mijenjanja svijeta u koji je upao, kako neživog tako i živoga, u tragikomičnom svjetlu: komičnom sa stanovišta logike, a tragičnom s gledišta posljedica koje time uzrokuje. Mislite li da pretjerujem, prebacite se načas na probleme koje svi znamo, ali nas individualno – pa i kolektivno, s obzirom na uloženi angažman u njihovom rješavanju – malo diraju. Baza sirovina se smanjuje, vrste izumiru, zrak postaje sve zagađeniji, klima se mijenja, ledenjaci se tope, pandemije se šire, energetska kriza je sve očitija, kriza prehrane još katastrofalnija, masovne migracije s kojima se ne znamo nositi intenzivnije,…, sve s posljedicama po život naroda i pojedinaca, a to ne biva uslijed prirodnih, već naših nerazboritih djelovanja. Čovjek još uvijek robuje staroj paradigmi o „gospodaru prirode“ koju može iskorištavati po volji (da sada ne uvlačim još znatniji problem „eksploatacije čovjeka po čovjeku“), i još uvijek slabo čuje njena upozorenja o tome tko je pravi gospodar, i kakva kazna slijedi ako se ne živi u harmoniji s njim. Kućevlasnik će izbaciti iz stana podstanare koje ne žive usklađeno s nekim općeprihvaćenim normama življenja i prave rusvaj na koji se susjedi žale, a priroda – naš gazda i kućevlasnik – izbacit će nas s planete, brišući ljudski rod s popisa svojih podstanara, ukoliko se ne promijenimo. To „ukoliko“, pogodbena riječ, se toliko dugo ponavlja da se već ofucala od upotrebe, bez znatnijih odjeka kod aktualne generacije. Svaka priča kao i svaka jedinka ima svoj kraj, čak su i vrste izumirale; ne vidim razloga da se ova ljudska – pogotovo u političkim situacijama koje svako malo eskaliraju do ruba svjetskog rata – apriori nada suprotnom. A ljubimci, mada više neće biti ničiji miljenici već slobodni stvorovi, najvjerojatnije će preživjeti mjenjače svijeta, one koji su i njihovu suštinu htjeli promijeniti.

za P.U.L.S.E: Ladislav Babić

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Magazin Plus

  Društvo, evolucija, inteligencija, Ladislav Babić, Mačke, Magazin Plus, priroda, psi