Najveću pažnju regionalne javnosti i publike na ovogodišnjem petom izdanju AJB DOC Film Festivala, privukao je film Sarajevo Safari, slovenačkog reditelja Mirana Zupaniča, koji u formi istraživačkog i reportažnog dokumentarnog filma, oskudne strukture sačinjene od intervjua i arhivskih snimaka, iznosi šokantna saznanja o morbidnom hobiju „lova na ljude“ u opkoljenom Sarajevu u periodu od 1992. do 1996. godine, koji su organizovali pojedinci u redovima Vojske Republike Srpske, a za koji su bogati stranci plaćali visoke naknade. Riječ je o televizijskom dokumentarcu koji je u potpunosti fokusiran na sadržaj te koji ne pokazuje nikakve naročite umjetničke ciljeve niti teži ka autorskom propitivanju filmskog jezika, što u konačnici i nije u srži ovakve vrste dokumentarnog filma. Iako se možda čini da bi složeniji autorski koncept donio dublje i trajnije emocionalno i intelektualno promišljanje, jasna je Zupaničeva odluka da jednu ovakvu temu pojednostavi i učini momentalno razumljivom svima.

Pogled sa brda

Film otvaraju nježni taktovi klavira, prije nego li crnu podlogu zamijeni kadar Sarajeva snimljenog sa brda, nekog novog, suncem prošaranog Sarajeva, dok ponovo prolaze gondole trebevićke žičare i kao da prate spori ritam sjetne muzičke kompozicije. Naredni kadrovi otkrivaju i snimateljsko mjesto koje sada nalikuje na turističku lokaciju u nastanku, gdje autor suptilno izdvaja buduće likove, supružnike Stanu i Samira Ćišića, koji u jednom trenutku stoje i posmatraju Sarajevo sa brda, a njihovi povremeni osmijesi nestaju u jednoj vožnji žičarom i sve dominantnijoj muzičkoj temi kompozitora Tilena Slakana. Iako snimljen u jednom uobičajenom televizijskom formatu, ovaj uvodni segment filma stvara zamišljeni osjećaj novog početka u kojem život ide dalje, ali koji, uprkos sunčanom danu i radosnim licima, više nije i nikada neće biti isti. Nagli rez koji dolazi poput pucnja, donosi arhivski snimak izgorene i uništene zgrade sa popratnim šumom urušavanja i otpadanja, i dok šum ostaje, sliku preuzima naslov „Sarajevo Safari“, bijela slova na crnoj podlozi i crvena snajperska meta. Panoramski arhivski snimak istog grada, koji će uslijediti, (koji, ipak, nije identičan onome početnom, statičnom, jer da se recimo pokušalo „preslikati“ isti, onda bi to ukazivalo na nešto dosljedniji i složeniji autorski koncept), dramaturški sučeljava dva perioda života Sarajeva, onaj prošli kada je pogled sa brda najčešće podrazumijevao snajperski nišan, i ovaj sadašnji sa pomiješanim emocijama ljubavi i tuge. I jedan i drugi snimak, i jedan i drugi pogled na grad koji uvijek djeluje kao da spava, neodvojivi su jedan od drugoga, kao život i smrt, kao zločinac i žrtva, kao užas i bol.

Svjedočanstva o užasu

Dok se smjenjuju do sada nepoznati arhivski snimci iz ratnog Sarajeva, koje su tokom 1993. i 1994. godine zabilježili Božo Zadravec i Franci Zajc, Zupanič uvodi naraciju prvog od pet svjedoka, očigledno i najvažnijeg, tajanstvenog slovenačkog obavještajca skrivenog identiteta, koji započinje svoje svjedočanstvo o sarajevskoj opsadi. On govori kako je u ratu sarađivao sa jednom američkom agencijom koju su jako interesovala ratna dešavanja u BiH, te iznosi da je u periodu od 92` do kraja 94` godine, oko 35 puta dolazio na bosanskohercegovačku teritoriju. U jednom trenutku njegovu ispovijest, reditelj Zupanič zaustavlja, te naredni arhivski snimak snimljen iz neposredne blizine, sa krvavim tijelima na cesti, koja uplašeni građani pokušavaju utovariti u gepek automobila, prepušta tišini. „Jebem ti ovaj svijet“, ponavlja jedan od aktera. Ovaj snimak dolazi kao prijelomna tačka u naizgled rasutoj dramaturgiji i zaustavljajući narativ, na neki način, a šokirajući gledatelja, definiše Sarajevo Safari kao film o brutalnosti i nemoći, tim suprotnim osobinama koje ljudski rod dijele na pola, na one koji brutalno ubijaju i na one koji nemoćno krvare, na one na brdima i na one na cesti. Također, ova snimka otvara prostor za nastavak započetog svjedočanstva, a svjesno ili nesvjesno, i samu strukturu filma dijeli na dvije strane, na onu u kojoj će se svjedočiti o užasu i na onu u kojoj će se svjedočiti o boli.

„U januaru 93. godine sam bio pozvan u Beograd. Tamo su me određene kolege koje sam stekao u Jugi, upitale da li me zanimaju kakve druge stvari. Tada sam prvi put spoznao tu tamnu stranu, građanskog ili kako god bi to rekao, rata u Bosni. Helikopter me odveo na Pale gdje je bilo sjedište Republike Srpske. Tamo su mi rekli da će mi pokazati jednu stvar. I tada sam prvi put spoznao `Sarajevski safari` izbliza, to jest iz neposredne blizine. Bio sam na Grbavici i vidio sam kako za određene svote novca dolaze nepoznati ljudi i pucaju na opkoljene stanovnike Sarajeva“,

iznosi Slovenac u svojoj ispovijesti nakon detaljnog predstavljanja već dovoljno dramatične biografije, u kojoj opisuje kako je njegova baka željela da on bude sveštenik, ali i kako je tokom rata u jednoj noći znao izgubiti četiri-pet hiljada maraka na ruletu, što za njega nije predstavljalo „nikakav trošak“ jer je bio „vrhunski plaćen“. Ono što bi u ovome segmentu filma moglo djelovati emocionalno zbunjujuće na gledatelja jeste način spajanja slike sa svjedočanstvom, jer dok, npr. slovenački svjedok govori o tome kako mu je njegova „pokojna mama uvijek govorila da su ga marsovci podvalili u porodilištu“, Zupanič pokazuje arhivske snimke bebe u inkubatoru u bolnici u opokoljenom Sarajevu, čime se, zapravo, briše linija između dva ratom razdvojena svijeta. Ono što je također intrigantno i što pokreće određena pitanja, jeste da je zatamnjena svjedokova silueta smještena u prostor streljane čiju pozadinu „ukrašavaju“ papirnate ljudske mete, pa se kao autorova zamisao, sama nudi ideja o svjedoku koji se i tokom sadašnjeg svjedočenja ponovo nalazi na „prvoj liniji“, leđima okrenut metama.

„Ja nikada nisam čuo cijene, ja samo znam da je bilo užasno skupo i da je bila viša cijena za metu – dijete“,

završava Slovenac skrivenog lica, ali ne i glasa, prvi dio svoje ispovijesti, nakon čega, sada u pravom trenutnu i smislu, dolaze snimci djece u opkoljenom Sarajevu, koja bezbrižno toče vodu u kanistere, ne sluteći da se na obližnjim brdima ucjenjuju njihove glave.

Svjedočanstva o boli

Iako dramaturški očekivano, ali i nužno, čini se, Zupanič svjedočanstvu o „safariju“, suprostavlja svjedočanstva o gubitku te nastavak filma posvećuje žrtavama sarajevske opsade, montažerski impresivno sjedinjujući let golubova koji kao da polijeću iz maglovitog opkoljenog Sarajeva i slijeću u današnje, sunčano Sarajevo, te dolaze na ulicu do Stane i Samira Ćišića.

„Oktobar, 93`, Irina puni godinu dana, Mi smo uspjeli od nemogućeg napraviti jedno malo slavlje, Moja mama, njena baka je napravila tortu bez jaja, kremu bez putera, ali je to bilo jedno lijepo druženje porodice, obilježili smo Irinin prvi rođendan. Našao se i neki fotoaparat sa nekim filmom i to su jedine slike koje imam. Tada smo je slikali i četiri dana poslije toga, mi smo malo prošetali, bio je divan, miran dan, nije bilo pucanja. Svaki dan sam gledala da malo dijete izvedem na čist vazduh, pa tako i tog dana. Došli smo kod Samira u jedinicu, malo smo ga obišli, gdje je on bio stacioniran u Armiji BiH, vraćali smo se kući, došli smo na Ciglane gdje smo i živjeli i nevjerovatna situacija… stala sam sa dvije-tri prijateljice, malo smo progovorile, miran dan, znači nema pucanja, Irina je već hodala, znači ja sam je samo malo spustila i odnekud stiže snajperski metak. Taj metak ne pogađa mene, ne pogađa nikog od nas starijih koji smo tu, pogađa Irinu koja ima godinu i četiri dana“, iznosi svoju životnu priču Stana Ćišić, dok Samir sjedi pored nje, uključujući se povremeno i dopunjujući zajedničko sjećanje. Zupanič tada naraciju ponovo vraća „skrivenom Slovencu“ koji potom otkriva da je „vidio jedno sedam pucanja…“: „Ako ti srušiš tako nekog mladog, to je strašno, to je grozno. Osim toga, da je… reći ću, budući da sam već toliko toga rekao. Recimo, mama ga drži za ruku i majci ustrijele dijete, potom dijete padne, i mama tamo… Mislim, to je bilo… To je bilo grozno, to je stvarno…“

Tada, bol, prvi put u filmu dobiva svoju direktnu repliku od užasa, odnosno tada autor započinje sklapati mozaik mogućnosti, u kojem događaji iz prošlosti nisu direktno povezani sa sadašnjim svjedočenjem, ali između kojih postoji i više nego jasna asocijativna povezanost. Do tog trenutka, Zupanič dosta uspješno kontroliše dramaturšku cjelinu, dok sa uvođenjem četvrtog svjedoka, animatora Faruka Šabanovića, kojeg je jedan snajperski hitac doživotno paralizovao, on strukturu sve više prepušta pojedinačnim intervjuima, gubeći postepeno intenzivnost izlaganja uspostavljenu na početku. Tako će Šabanovićevom sjećanju posvetiti gotovo dvanaest minuta, u kojem će on, nakon detaljnog opisa trenutka ranjavanja, pribjeći opširnom subjektivnom i filozofskom tumačenju, pa će uprkos povremenim montažetskim „upadima“ sa arhivskim snimcima, među kojima je i onaj samog ranjavanja mladog Šabanovića, tada studenta fizike, djelovati suviše izdvojeno u odnosu na prethodne.

„U tom snimku nema traga tog zalaska sunca. To je neki 4:3 beta snimak koji je zabilježio samo činjenice o tom danu, ali istina je puno širi kadar“,

kaže Šabanović tokom svoga govora, nakon čega Zupanič koristi zasigurno najpoetičniji arhivski snimak iz Sarajeva pod opsadom, u kojem, gotovo kao u bajci, sunce zalazi iznad drveća koje se jedva primjetno oslikava u tragovima vode, čiji intenzitet dodatno upotpunjuje hor koji je sada već u potpunosti „ovladao“ Slakanovom kompozicijom. Ovaj autorski postupak, donosi najvrjedniji trenutak u filmu, u kojem se napušta konvencionalno i zalazi u umjetničko, u kojem se film upliće u stvarnost i mijenja je, čini je ljepšom, prihvatljivijom, važnijom.

„Kakav je to čovjek?“

Kao važnu dopunu svjedočanskom izlaganju o „sarajevskom safariju“, Zupanič u film uvrštava i saznanja bivšeg vojnog obavještajca Armije Republike Bosne i Hercegovine, Edina Subašića koji se u intervjuu prisjeća iskaza 20-godišnjeg plaćenika iz Paraćina, u kojem je on izjavio da je prilikom dolaska na sarajevsko ratište, tokom jedne noćne vožnje autobusom od Beograda do Pala, upoznao trojicu Talijana od petorice prisutnih stranaca.

„Oni su njemu rekli da neće dobiti nikakvu nagradu, nego da su oni platili da idu ratovati u Bosnu. Njemu je to kao jednom sitnom plaćeniku, kriminalcu, bilo neobično, jer je njegov motiv bio da nešto ovdje zaradi, da nešto opljačka, pa kako oni, šta plaćaju, pa oni plaćaju da idu u Sarajevo i da im Srpska vojska omogući da pucaju sa zgrada na ljude, na ciljeve u gradu, u slobodnom dijelu grada i oni to plaćaju kao, čisto naknadu, kao jednu tarifu u lovu“, prenosi Subašić informacije koje je prikupio kao službeno lice.

Uprkos navedenim nedostacima, kao i tehničkim propustima, od kojih se posebno izdvaja distorzija od mobitela u snimku intervjua sa Slovencem te čak i uprkos osjetnom dojmu nedovršenosti djela, Sarajevo Safari je izuzetno važan i potreban film koji izlaže, a ne problematizira. To je film koji otvara, a ne zaključuje. Koji suočava, a ne osuđuje. Koji individualizira, a ne kolektivizira.

„Kakav je to čovjek?“, ponovi Stana pitanje na kraju filma, koje sebi postavlja cijeli život.

Piše: Mirza Skenderagić

  Film, lov na ljude, Mirza Skenderagić, rat, Sarajevo