“Oblik vode” – Vizualni pucanj u prazno

Filmovi poput „Oblika vode“ zaintrigiraju te foršpanom. „Ovo će bit prelijepo“, bila mi je prva pomisao kad sam prije nešto više od pola godine vidio foršpan. Volim Del Tora, ne mogu si pomoći, čovjek me fascinira otkad sam shvatio razliku između poimanja smrti kod Meksikanaca i Europljana. Od tad sam svojevoljno postao taocem njegove estetike i očuđavanja filmske umjetnosti. To se nastavilo i kod filmova koji dobrom dijelu kritike nisu legli, kao što su „Pacific Rim“ ili „Crimson Peak“. Ako sam išta cijenio kod Del Tora onda je to bio njegov osjećaj za posvete ranijim filmovima, nostalgija i potreba za vraćanjem u djetinjstvo. Tu sam se uvijek mogao pronaći i eto, baš zbog toga, s nestrpljenjem sam čekao „Oblik vode.“ Nakon što sam konačno dočekao najnoviji film meksičkog majstora mogu reći da je on zaista prelijep, ali problem je što nije ništa više od toga.

Trinaest nominacija i letiri dobijena „Oscara“ (za najbolji film, režiju, scenografiju i muziku) nije pomoglo pragu očekivanja. Žao mi je što moram reći kako „Oblik vode“ nastavlja niz koji najbolje predstavlja Cuaronova „Gravitacija“. Filmovi tog tipa su vizualno prelijepi, no osim zarazne ljepote na kino platnu ne nude previše toga. Jasno mi je, što se jako lijepo vidi kroz reference, da je Del Toro najnovijim filmom htio spojiti tipično hladnoratovsku poetiku s filmovima poput „Stvorenja iz Crne Lagune“ ali ta „bajka za teška vremena“ (kako ju je sam redatelj nazvao) malo toga ostavlja skrivenim. Zapravo, potpuno netipično za autora, podcjenjuje gledatelja i (dok u biti ponovno priča „Ljepoticu i zvijer“)  ne ostavlja ništa skriveno, ništa od onog što bismo mogli zamisliti sami. To je problem s bajkama. Ako ih ne možeš izmaštati, ako ti se ogole do kraja, onda nisu zanimljive. To je problem i s „Oblikom vode“. Bez obzira na vizualnu ljepotu sve smo već vidjeli nebrojeno puta pa sam se čak i kad se Sally Hawkins u glavnoj ulozi očito referira na nijeme filmove, osjećao prazno.

„Oblik vode“, osim što nastavlja tradiciju vizualne ljepote bez podrške u priči, nastavlja i  ustaljenu tradiciju posveta ranijim danima Hollywooda. Vizualne reference odišu tonom Hollywooda konca pedesetih, a čak su i likovi napisani na način koji podržava taj kliše. Tako antagonist kojeg glumi Michael Shannon u nijednom trenutku nije zaista odvratan, a Octavia Spencer je, nažalost, postala tip glumice čiji lik je uvijek isti i točno znaš njenu funkciju kad se pojavi na ekranu. Uvijek taj sporedni lik koji pruža podršku i referira se na podčinjenost Afroamerikanaca u društvu, uvijek jedina prava potpora glavnom liku koji je predodređen za velike stvari. Tipske uloge sjajnih glumaca rijetko daju dobre rezultate. To je slučaj i s „Oblikom vode“ i jedna od najsnažnijih zamjerki konstrukciji filma. Potencijal koji su imali i Shannon i Hawkins i Spencer ugušen je tipskom i predvidljivom pričom iz koje ni glumci njihove razine nisu mogli izvući puno.

Dodatan problem s „Oblikom vode“ odnos je Sovjeta i Amerikanaca koji možda može proći kod nekog tko ne zna ni gram ruskog, no jezik kojim govore Sovjeti nekakva je kvazi-ruska varijanta koja djeluje karikaturalno kao i oni sami. Jedna od prednosti dosadašnjih Del Torovih filmova bilo je njegovo umijeće u gradnji magičnih svjetova u kojem se približio nenadmašnom Miyazakiju. Nažalost, ovdje upravo taj aspekt nedostaje. Lik „bića iz kaveza“ oko kojeg se vrti cijela misterija daleko je bolje ispričan i u stripovima i u filmovima slične tematike, a mitologija oko njega je praktično nepostojeća. Upravo ta mitologija koja je u ranijim filmovima bila glavno oruđe njegove naracije postaje samo referenca na Amazonu i na već spomenuto „Stvorenje iz Crne Lagune“ Jacka Arnolda. Nažalost, Del Torov film više funkcionira kao moderni nastavak tog klasika nego kao samostalni film.

Doug Jones, koji ovdje glumi amfibijsko čudovište, postaje zavodljivo biće čija ljubavna priča s Elisom (Hawkins) postaje sama sebi svrhom. Jasno mi je da je „Oblik vode“ dobio trinaest nominacija zbog jasnog poziva na toleranciju i snošljivost, ali i zbog ne toliko metaforičke kritike Trumpove Bijele kuće no moram reći da me to već pomalo živcira. Ok, Akademijo shvatili smo da se ne slažete s Predsjednikom, ali u prevelikom naglašavanju toga dopuštate da vam u najbolju ruku osrednji film dobije trinaest nominacija za Oscara. U tom sklopu vlastitog pronalaženja identiteta u nepredviđenim političkim okolnostima najviše je patio Michael Shannon čija je uloga agenta Stricklanda u najmanju ruku smješna, a činjenicu da je Richard Jenkins dobio nominaciju za sporednu ulogu, (jednako kao i O. Spencer) nemoguće je objasniti relevantnim glumačkim kriterijima. Zapravo, više o samom filmu govori i prelet kritika koje su o njemu dostupne na internetu. Kad malo to pogledaš, većina njih govori u referencama na druge filmove. Kad se pogledaju Del Torovi intervjui o filmu, dobije se isti zaključak. To najbolje odgovara na pitanje što je i koliko je dobar „Oblik vode“:

Dobar je onoliko koliko uspijete isključiti stalno lupanje asocijacijama po glavi, a ustvari je skup referenci posloženih u film u svrhu društvene kritike. Po meni to nije dovoljno ni za četvrtinu lauda koje dobiva. Ovaj lijepo upakiran sukob manjina (latino, afro i gay) s tvrdim, zatucanim establishmentom čak nije ni najljepši film godine (pogledati „Fantomska nit“) iako je fotografija Dana Laustsena ustvari jedino zbog čega ga se isplati pogledati.

Danijel Jedriško

Izvor:“Ekranizacija”

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Film, Giljermo Del Toro, Oblik vode