Oda vodama i susret sa morem

Već moj prvi susret sa morem izgledao je više kao povratak nečemu, a manje kao otkriće nečeg potpuno novog. Drugo objašnjenje bilo bi takodje biološko, ali u kontekstu evolucije: da su sva živa bića nastala iz vode i da u svima nama postoji prirodna težnja ka povratku u vodu, ako bi postojalo cirkularno kretanje evolucije. Postoji i treće objašnjenje koje takodje zastupaju i naučnici, a to je da čovek teži vodi, jer ga podseća na prenatalni život u materici.
 
Volim da mislim kako su ti moji daleki preci sigurno silazili na more i da su se i tamo nastanjivali, pa sam i ja nekim čudnim putevima DNK ponela sa sobom na ovaj svet urodjenu ljubav prema moru, koja me uvek njemu vuče kao da smo sudbinski povezani. Jer deluje nelogično da se rodiš sa nostalgijom prema mestu na kome nikada nisi bio.
 
 Oda vodama

Svemu ovome u susret idu i Andrićevi redovi:

„Izvedite čoveka iz balkanskih planina na more, i vi ste otvorili jedan opojan praznik sa radosnim svitanjem i neizvesnim sutonom. Želja za morem izgleda da se sakupljala i rasla kroz pokolenja, i njeno ostvarenje u jednoj, našoj, ličnosti žestoko je kao eksplozija.

Izlazak jednog plemena na more, to je početak njegove prave istorije, njegov ulazak u carstvo većih izgleda i boljih mogućnosti. Taj odlučni čas u istoriji vrste ponavlja se svaki put u istoriji pojedinca pri prvom dodiru sa morem, samo u drugom obliku i manjem obimu.“

Tako se ponovo vraćamo na biologiju: „Ontogenija je rekapitulacija filogenije“. I onda ja upletena kroz svoju dezoksiribonukleinsku kiselinu putujem sa svojim precima po balkanskim brdima oko Trebinja i Nikšića i spuštam se ka Jadranu, dok se čak iz Kalifornije širi pesma Peppersa: „Built to last and known to roam, touch me on my chromosome“.
 
 
Prvi put sam ugledala more kada sam imala 6 godina. To prvo prolamanje veličanstvene baršunaste plave površine iza gromadnih sivo-zelenih, divljih i oštrih planina Crne Gore – bio je svojevrstan šok, pun ushićenja i strahopoštovanja. Ovaj prvi utisak ušao je toliko duboko u strukturu mog bića, da ga ništa nikada odatle nije moglo pomeriti. Postavio je temelje na kojima su se gradili svi moji drugi utisci, a on je ostao dole kao najdublja tektonska ploča mojih impresija.
 
Svaki put kada bih se ponovo vraćala tom istom moru, uvek bih znatiželjno virila kroz prozore autobusa i nestrpljivo, a opet bojažljivo, čekala da se misteriozno plavetnilo pomalja iza planina- imajući svojevrsnu tremu, kao pred sastanak sa nečim božanskim. Kada bismo se konačno spustili sa planina i dospeli u primorske gradove, prvo što bismo uradili jeste da trčeći uletimo u more, usput sa sebe skidajući stvari i bacajući ih svuda po plaži. I dan danas osećam svuda po telu taj plišano pamučni dodir vode, koji kao da je bio skrojen samo za moju kožu.  
 
Ovo agregatno stanje postalo je za mene jedna potpuno nova dimenzija, za koju su se sva moja čula otvorila da je upoznaju. Koža bi mi veselo otvorila pore da upije u sebe sve morske minerale i sačuva ih unutra kao rezervu iz koje će iscrpeti energiju kasnije u zimskim danima. Dodir vode, tako blag i suptilan, mazio bi mi kožu svojom vrtložnim hidromasažnim pokretima, kao da energetski čisti moju auru od svih naslaga iz moga predjašnjeg života na suvom. Voda bi me uzela u svoje naručje i ljuljala me, ušuškavajući me u sebe, dok sam prvi put osećala bestežinsko stanje i nepostojanje sile gravitacije.  
 
 
Činilo mi se da letim. Letenje u vazduhu bi čak bilo manje povlašćenije iskustvo nego letenje kroz vodu odnosno plivanje , jer prilikom letenja mi na izvestan način ne osećamo vazduh na svojoj koži. Vazduh i koža su zajedno srasli, naviknuti jedno na drugo. Za razliku od vazduha, koža ipak intenzivnije reaguje na vodu, i kretanje kroz nju je još nekako mekše, a intenzivnije.  
 
Plutajući ovim fluidnim površinama, zamišljala sam unutrašnjost vode, kao što bih ranije zamišljala sadržaj bilo kakve materije. Kao što bih misaono raščlanjivala svaki delić ormana, zida ili stola, a onda dolazila do njegovih atoma, tako bih plivajući jurila atome vode, tražila ih po njenoj površini i pokušavala da ih uhvatim. Ostala bih praznih šaka, sa tek ponekom kapljicom koja bi se slila niz moje dlanove, a onda nečujno upala nazad u more i postala ono samo.
 
Bilo mi je fascinantno da je celo to more zapravo samo skup svih tih malih kapljica i da mi ne možemo da vidimo linijice izmedju njih na mestima gde se one sklapaju, niti taj prirodan lepak kojim su zalepljene. Taj prividno nečujan zvuk kada jedna kap vode upadne u more, zapravo je proizvodio divne simfonije tamo daleko negde u kosmosu Pitagorejaca i Nikole Tesle, koji su mogli i da čuju tu muziku. Planeta bi disala preko svojih mora, dok bi reke prokrvile puteve kopna i nosile dalje niz zemlju sve te udisaje i izdisaje, stvarajući specifičan puls, bez koga svemir ne bi opstao.

Pokušavala bih da shvatim kako te kapi koje plešu mogu da budu ista ta voda koja je maločas stajala ravno preda mnom poput pufnastog plavog pudinga na kori od kopna. Kako ta ista voda odjednom može da se otvori pokazajući nam svoja penušava usta, uhvati parče vazduha nisko na obali, a onda opet nestane gutajući samu sebe. Džoni Štulić mi je to naknadno objasnio:

“Tamo gde se vali lome ostavljaju prostor otvoren”

Otvoren, ali za šta?, pitala bih se, dok su se zagonetke preda mnom sve više redjale. 

Varljivost vode me je sve više intrigirala i zavodila svojim fatamorganama. Bilo mi je jasno da ovo agregatno stanje daje  teškoj i tvrdoj planeti Zemlji neku romantičnu, magičnu i poetsku notu koje čovečanstvo nikada neće moći da odgonetne. Bila sam naravno isuviše mala da tada razvijam teorije, ali su se sve ove misli nazirale u svojim arhaičnim formama kao aluzije na ono što će me celog života okupirati. 
 
Učenje plivanja bilo je izazov. Imala sam mentalnu blokadu da proplivam, jer nisam mogla da objasnim sebi plutanje na vodi koja je tako mekša i lakša od mene. Nisam tada još znala da pravilnim disanjem mogu da se reše svi problemi na svetu. I otklanjanjem misaonih blokada koje sami sebi stvaramo.  
 
Tata mi je doneo iz Madjarske taj tirkizno zeleni kupaći, sa karnerima na bokovima koji aludiraju na riblja peraja. U tom kupaćem bi trebalo da naučim da plivam. Kupaći je imao samo donji deo, a šta je sa gornjim? Čudila sam se. “Još si mala…”, rekli su mi, “…ne treba ti gornji deo kupaćeg”. Onda bih ja tako sramežljiva, sa svojim krastavim kolenima zakoračila u talas koji bi svom svojom snagom lupio po kamenju i ostavio penušave tragove za sobom. Ja bih brzo istrčala iz vode, pa se vraćala kad talas nestane.
 
Tata bi me onda postavio u horizontalan položaj i uhvatio me oko struka dok bih ja mlatarala rukama i nogama na sve strane, a on mi objašnjavao kako je plivanje dobro za moju, ionako krivu kičmu. Kičma mi se iskrivila jer sam previše pisala i crtala, nisko se savijajući i spuštajući do sveske kao da sam želela da uronim u nju i nestanem u njenim slikama i pričama. Nije ni danas drugačije.  
 
 
Kada sam najzad naučila da plivam, za mene se otvorio jedan novi svet slobode. Gledala bih čežnjivo u liniju gde se spajaju more i nebo i maštala bih kako ću jednog dana doplivati do te linije. Tata bi me posle nekog vremena pustio samu u vodu, uz večitu dozu opreza: ”Samo nemoj duboko! Uhvatiće te grč!” Grča sam zamišljala kao neku životinju koja leži na dnu mora i onda pruža svoje pipke ka površini i hvata me za nogu, a onda me usisava u dubinu.
 
Iz nekog razloga zamišljala sam ga kao narandžasti gumeni otpušivač za lavabo, kakav smo imali u kupatilu. Celoga života me je pratio strah od grča, da bih na kraju shvatila da je upravo taj strah moj jedini grč. Grčevi su obično mentalne prirode i ne liče na otpušivač za lavabo. Elem, moj otac nije mogao ovo da predvidi, pa je nastavio da me plaši grčevima. Nakon ovih saveta, tata bi se obično zavalio u hlad ispod četinara, čitao knjige i čekao nas sa kesama punim voća.
 
Samo Šušanj u Baru je imao tako velik hlad bogat mirisima četinara i šišarkama. To je bila moja prva plaža. Zamerala sam joj što je toliko šljunkovita, što me uvek stopala bole kada šetam po njoj i što su moja kolena uvek krastava kad me talasi savladaju pa udarim nogama u teško kamenje. Želela sam da otkrijem druge plaže.
 
Onda sam upoznala sitno kamenje Bečića i Budve, pa sam se radovala valjanju i izležavanju po plaži, gledajući kako se moje telo tetovira kamenčićima i peskom koristeći ga kao morski piling. Ispresovala bih brižljivo kamenčiće po sebi, a onda bih ih dugo posmatrala praveći od njih mozaike po svom telu.  
 
 
Onda sam se upoznala sa betonskim plažama Boke Kotorske, predivnim stenama Herceg Novog, gradskim zidinama Kotora i arhitekturom Perasta. Ovi gradovi nisu imali udobne plaže, ali su bili šaramatni i interesantni za šetnju i istraživanje. Svaki primorski gradić je imao svoju specifičnu atmosferu, svoju priču i svoj duh. Morski pejzaži su se smenjivali preda mnom, dok se u jednom mestu pružala peščana površina, u drugom bi se već podizale gromadne stene šiljatih vrhova praveći najrazličitije forme, dok bi talasi besno udarali o njihove ivice.
 
Smene dana su takodje ostavljale svoju refleksiju po vodi, I ja bih gledala jedno isto more kako iz zlatno plave postaje zeleno plavo, a onda se smiruje u sivo, sve dok potpuno ne nestane u crnini, samo blago okupan mesečinom, ponovo dobijajući zlatne tragove kako od Meseca, tako i od gradskih svetala.

Nešto se u meni zauvek promenilo. Počela sam da uvidjam svu siromašnost svog predjašnjeg života. Nisam mogla da se vratim na staro. Morala sam da raskinem sa svojim zavičajem. Raskidanje se odvijalo vekovima. Na kraju sam sahranila prošlost i venčala se sa morem, kao u pesmi Otherside:

“Centuries are what is meant to me, a cemetery where I married the sea”.

Rešila sam da ga zavedem, da ga osvojim i na kraju da ovladam njime. Želela sam da otkrijem šifru i odgonetnem njegov način postojanja, kako bih prodrala u njega i ostala tamo. Na izvestan način želela sam da se spojim sa njime i postanem ono.

Kada smo se venčali, usledelo je tipično razočarnje brakom kako su me na to stariji ljudi upozoravali. Bilo je to kao i sa svim drugim stvarima koje predugo želite: vreme čekanja proporcionalno je količini razočarenja koje osetite kada vam se želja ostvari. Platonska ljubav iz daleka donosi sa sobom odredjenu dozu misterioznosti koja podstiče i rasplamsava vašu maštu i podgreva romantična očekivanja. Čim se malo bliže upoznate sa predmetom svog obožavanja počnete da uvidjate i njegova manje božanska ovaploćenja.  

More je rešilo da me razuveri. Iako je i ranije slalo svoje malene talase na mene, čisto da mi zagolica maštu, sada je počelo da šalje mnogo veće. Od ovih talasa nisam mogla da se odbranim, niti sam mogla da prodjem sa par krasti na kolenima- kraste su se redjale na duši. Slalo je svoje struje na mene, iz utrobe planete Zemlje. Ove struje su me okretale kao na ringišpilu, sve dok nisam izgubila osećaj za ravnotežu i izgubila mapu četiri strane prostora.

Atomi vodonika, za mene nekad tako romantični “baršunasti”, kako sam ih zvala, sada su postali više fizički i pretili su da isteraju sav kiseonik iz mojih pluća koji sam štedljivo čuvala. Mojih par atoma kiseonika nisu imali snage da se bore sa njegovom vojskom vodonika. Zamalo me je udavilo samo da bi me zadržalo u sebi.

Ni tu nije stalo, nego je poslalo na mene sve morske trave da upletu mrežu oko mojih nogu i ruku i da me skroz vežu. Kada sam izbegla na jedno sasvim malo ostvrce more se oko mene zaljuljalo, znajući da mi to izaziva vrtoglavicu, a onda savilo moje ruke i noge u kocku, čekajući da se predam. Naredilo je suncu da zapeče još jače, samo da ne bih imala izbora osim da uskočim u vodu. Onda me je odvelo u svoje dubine i zadržalo tamo 4 dana. Zatvorilo je kapije kopna, i nisam mogla nigde da iskoračim. Posle četiri duga dana, pustilo me je na kopno, a ja sam pala ničice i počela da ljubim zemlju, tek tad shvatajući koliko je volim.  

“Je l’ si shvatila lekciju?”, upitalo me je more.  

Mornari su ustanovili da patim od morske bolesti. Kakva ironija, pomislih, udala sam se za svoju bolest. Od nekud je odjeknuo glas Milice iz Tivta: ”More je prirodna pojava, nije vam to ni mama ni tata”, replika na reči napisane na zidu njene sobe:

”More nikada nije bilo prijatelj ljudima, u najmanju ruku bilo je saučesnik u čovekovom nemiru”.

A onda se čuo i tatin glas: ”Samo nemoj duboko.” I miris četinara iz Šušnja i ukus breskve koja curi niz moje male obraze. Vraćala sam se unazad da shvatim gde li sam pogrešila.  

Počela sam da sanjam čudne snove. Moj život na suvom osvestio me je u svom siromaštvu, što se manifestovalo sanjanjem da živim u stomaku kita i sa njim plovim dubinama. Da je ronjenje isto što i letenje, i da ako naduvam svoj ronilači prsluk mogu da poletim, kao što sam jednom sa Lovćena iznad Budve. Da mogu rukama da mašem kao kad plivam, a da u stvari letim iznad moje pruge i voza Beograd- Šid.  
 
“Jesi li sad shvatila?”, upitalo me je ponovo more.  
 
Kada sam se osvestila, učinilo mi se da sam možda previše vremena provela na suvom, da bih mogla ponovo da postanem vodena. Bila sam obrnuta sirena- menjala sam noge za rep, ali ova operacija nije izvršena uspešno. Amputirali su me ponovo. Šta ću sada i bez nogu i bez repa?  
 
“Da odrasteš”, reklo mi je more. Moralo je da mi odseče rep, samo da me podseti na moje zemaljsko poreklo. Lekcija je bila naučena- ja nikada neću biti more.  
 
“Znaš šta, ti more? Ionako ne želim da budem ti! Sav si sačinjen od privida! Ti se čak nigde ni ne spajaš sa nebom! Linija na horizontu ti je lažna!”, rekla sam mu samo da ga povredim.  
 
 
Otišla sam sa Jadranskog mora, ali ne u brda, jer bi to za mene bio poraz. Moja osveta se sastojala u tome što sam otišla na okean. More je umiralo od ljubomore, a ja sam se pravila važna. Okean bi uvek zaštitnički stao u moju odbranu. Na kraju krajeva, nisam imala okeansku bolest, samo morsku.  
 
Posle nekog vremena, istraživanja ovih i onih obala, shvatila sam, kao što mi je to neko davno rekao- da je svaka obala pogrešna. Smucala sam se levo i desno, gore i dole, po kugli Zemljskoj i nisam našla svoju savršenu plažu. Nasumično sam izabrala jednu od njih i ostala kraj nje, jer sam već odveć bila umorna od puta. Sa mojim amputiranim nogama i repom, daleko sam i stigla.  

Ponekad tako zaplivam, a preda mnom u vodi iskrsne kakav lik, pa brzo zamutim vodu da mu poništim obrise.

“A lik je u vodi i dalje bio jasan i netaknut”, šapnuo bi mi Mika Antić. On je i sam rekao da bi želeo da umre dostojno i slavno na vodi, a ne sramno na kopnu. Lako je njemu bilo da glumi morskog heroja, kad nije imao morsku bolest. I bez nje je umro na kopnu, slavno.

Mika me je naučio još mnogo toga. Bio je Vojvodjanin kao i ja, i stalno je zato morao da se dokazuje uobraženim primorcima da voli more više od njih samih. Isti problem je imao i Miloš Crnjanski:

“Čovek može voleti more kao što voli jednu ženu, i zato je glupo ono što je o meni rekao jedan hrvatski književnik: da Banaćanin ne može razumeti lepotu Jadrana”.

Ponekad nam se pridruzi i Ivo Andrić pa se siti ispričamo. Mika zaneseno počne “More je peto godišnje doba”, a Andrić se nadoveže “More i kopno, uvek sam se pitao šta je tu ram, a šta slika?”. Onda obojica padnu u očaj, zbog sveobuhvatnog besmisla u pokušavanju da se uhvati i obuzda more. Mika onda nastavi:

„Ubrzo sam razumeo da nema smisla bežati. Ne prati ona mene, već ja idem za njom. Nadnesem li lice nad lokve, bunare ili potoke, već je čekala tamo. Danima sam se mučio da je noktima oljuštim sa površine talasa. I nije mi uspevalo. Onda sam pokušavao da je dotaknem usnama i na prevaru posrčem. I skoro sam se udavio. Skakao sam u nju. I gnjurao se uzalud. 

Pleo sam mreže od trave, vrše od grabovih mladica i zabacivao udice.Gađao sam je kamenjem, a kamenje se vraćalo i tuklo me po licu. I ma koliko se trudio da je odatle izvadim,uvek bi na dlanu ostao njen izgužvani osmeh, mokar kao celofan, i curio mi kroz prste. A lik je u vodi bio i dalje jasan i netaknut.“

Crnjanski se onda nadoveže: “Iz mora se rumene crveni korali kao iz zavičaja trešnje”.

A Andrić poentira:

“I dešava se bilo u snu ili na javi, da taj pomorski svet izadje ponekad preda te, i to ceo odjednom, I povuče te potajno, ali snažno. I eto, sad si pomalo, bolno, stranac u svom rodnom kraju zbog kojeg si se tamo dole isto tako osećao usamljenim tudjincem. Tako nas život kolebljive i nedosledne, obmanjuje, zanosi i razuverava. Tako nas kopno i more dodaju jedno drugom, i mrve i troše i glačaju, bez cilja i vidljiva smisla.”

Ja ih onda utešno potapšem po ledjima uz ono majčinsko “de,de”, i nastavim da ronim. Onda primetim da me okeanska voda nekako svrbi. Nema dovoljno soli u njoj, pa nema isti ukus ni gustinu. Okolo nema četinara sa prodornim oštrim mirisima i lekovitim svojstvima, samo mršavih palmi koje se njišu na vetru, dok po njihovim granama skaču iguane. Palme očito ne prave tako zaštitnički hlad, kao nekad borovi u Šušnju, i ja se onda pitam- šta je uopšte falilo onom šljunku u Baru?
 
Plažama se ovde širi tišina, umesto srpskog turbo folka u Budvi, pa se osećam srećno i oslobodjeno od šunda i kiča, sve dok tišina ne postane tako mračna i mrtva da se ponekad i narodnjaka sa setom sećam. Konzumacija pića je zabranjena, kafići i restorani su daleko na asfaltu, pa se osećam malo kao Audrey Hepburn u filmu “Dvoje na putu” kada želi samo da zatapše rukama i odmah dobije kafu na izvolte dok se izležava na plaži.
 
Onda shvatim da ne znam šta hoću, i tešim se svim ovim drugim blagodetima, hvaleći se glasno da bi me Jadran mogao čuti. Dovikujem mu preko Atlantika, znam da će mu Mediteran sve preneti. Kažem mu da on čak i nema večito leto, nego i hladna kišovita godišnja doba. Kažem mu da je jednog dana leto došlo u Tivat po mene i odvelo me sa sobom, sve do Centrale Amerike gde sam i ostala. Kažem mu da sam toliko dobra sa letom da mogu da ga zamolim da sledeće godine ne ode
do Jadrana.  

Onda odustanem od samozavaravanja pa upitam sebe kako sada plivati nekim drugim vodama, kada moja koža pamti samo obrise Jadranskih voda, mirise četinara i ukus soli na usnama, impresije kakvih nema po drugim vodama. Da , svako more je slano na svoj način. Nijedno nije Jadransko.

I kako sada plivati po drugim vodama…  

Ispod jedne palme sedim i pišem oproštajna pisma svom moru. Nismo uspeli, more moje. Ipak, s ljubavlju mislim na sve te ulične lampione malih primorskih gradova, na njihove prozore i sve sitne arhitektonske detalje po ćoškovima starih patinastih zidina. Koračam u mislima stepenicama Herceg Novog i penjem se na njegove tvrdjave. Ručam u Budvi u restoranu ukrašenim ribarskim mrežama i školjkama dok me služe konobari u odelima sa manirima.  
 
Jedrim u čamcima od Tivta do Svetog Marka pa onda od Kotora preko Gospe od Škrpjela do Perasta. Vozim bicikl kroz Stoliv i Prčanj. I onda odjednom dižem bove kao stjuardesa jedne jahte marke “Linija snova” pod imenom “7 sekundi”, dok kapetan diže sidro, a mornari ne mašu nikome. Samo ja mašem. I za sedam sekundi već sam otplovila, da pratim svoju liniju snova, iako su se oni već bili ostvarili. Posle svega, neskromno je bilo želeti još više.

A Arsen Dedić je pevao: “I ne znajući da smo na izgubljenom brodu Govorili smo kopno, a gledali smo vodu.

I tako je nestalo sve, i tako sam nestala i ja, pretvorivši se sada u ovaj trenutak i u ovu noć, dok se palme njišu, vetrovi sa okeana duvaju, a mesec zeva. Znam da je taj mesec sve do maločas prosipao svoje boje svuda po Jadranu i da se zaljubljeni još uvek ljube po plažama čekajući izlazak sunca. Sažalila sam se na njih, pa sam rekla letu da ipak svrati malo i do tih krajeva. Ja ionako leta imam i previše, pa poslaću im malo sunca iz svojih rezervi.
 
I ostaću tako, da čekam to isto sunce, koje će do mene doći 6 sati kasnije. Sedeći u hladu svoje palme, sa svojim iguanama, pelikanima, belom peščanom plažom i neslanim okeanom, kome ću ispričati priču “So je vrednija od zlata”. Da, bilo je neskromno želeti još nešto više, ali poželela sam, i sada snosim posledice svojih želja. Doduše, nikada nisam doplivala do one linije gde se spajaju nebo i more, ali ako to zanemarimo moji snovi su se ostvarili. Imam beskrrajno leto i beskrajni okean. More mi je bilo odveć tesno. More, sa svojim godišnjim dobima.  
 
Ipak, i dalje mi se ponekad čini da bih sve to dala da samo još jednom mogu da osetim dodir vode kada prvi put uranjam svoje krastavo koleno u Jadranko more na plaži u Šušnju ; uskačem u svom tirkizno zelenom kupaćem u utrobu vode i vičem: “Tata, vidi me! Tata, vidi me! Ja plivam! ”  
 
Dok on sedi u hladu četinara pušeći cigaru i čitajući novine , pored njega je naravno kesa sa breskvama koje me čekaju kad izadjem iz vode, a on viče: “Samo nemoj duboko”.
 
Za P.U.L.S.E / Mirjana Vasiljević
 
 
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments