Ulogujte se / Kreirajte profil

Oldos Haksli – Kakav svet gradimo?

.

Become a Patron!

.

Kakav svijet gradimo? Možemo li na temelju današnjeg stanja predvidjeti kako će izgledati budućnost? Razmišljajući o tome, engleski književnik Aldous Huxley (1894. – 1963.) napisao je 1931. godine upozoravajući roman Vrli novi svijet, čiji je naziv postao sinonimom za svijet koji ide u nehumanom smjeru.

Danas možemo sagledati jesu li se neka od njegovih predviđanja ostvarila. Huxley je proročki zamislio društvo tehnološkog napretka u kojem se ljudi više ne rađaju, već biološkim inženjeringom nastaju iz epruveta i obrađuju se da bi postali jedni od kotačića društva koji funkcioniraju prema principu pokretne trake. I to ne bilo kakvi kotačići, nego sretni kotačići jer je svrha cjelokupne obrade: navesti ljude da vole svoju neizbježnu sudbinu. Obrada uključuje hipnopediju, odnosno učenje u snu, kojom se djeci od malena usađuje sve što im je potrebno da ostvare svoju pred­određenu ulogu: Sto ponavljanja, tri noći tjedno, tijekom četiri godine… Šezdeset dvije tisuće četiri stotine ponavljanja tvore jednu istinu.

Aldous Huxley

Društvo je podijeljeno u kaste koje se razlikuju prema mogućnostima i sposobnostima koje su im obradom dane. Društvu je potrebna masa koja će biti zaposlena na nehumanim radnim mjestima jer se važan uvjet održanja takvog sustava krije u tome što je određena kasta obrađena tako da voli posao koji netko iz više kaste ne bi prihvatio raditi.

Osim različitih obrazaca koji se usađuju pripadnicima pojedinih kasti, postoje i univerzalni elementi obrade. Naprimjer, svi su obrađeni tako da ne njeguju međuljudske odnose. Razvijanje bliskih odnosa s osjećajem povezanosti i odgovornosti smatra se nastranim. Masovna potrošnja na svim razinama vrlo je poželjna, a konzumeristički pristup vlada i ljudskim odnosima. Čovjek je stvoren da bude sretan radnik i potrošač koji održava sustav. I ništa više. U slučaju da se pojavi trenutak u kojem se osoba ne osjeća potpuno zadovoljno time što joj je ponuđeno, radeći svoj posao ili zabavljajući se, jer treće mogućnosti i nema, država ima rješenje u obliku svakodnevnih besplatnih doza narkotika, nazvanih soma. Država ne može riskirati, svaka i najmanja prilika za sumnju ili propitivanje o smislu takvog načina života onemogućeni su redovnim dozama, a prema potrebi preporučuje se i češća konzumacija. Sada si čovjek može priuštiti odmor od stvarnosti kad god zaželi i bez mamurluka ili mitologije. Time je stabilnost bila osigurana.

Huxley nam oslikava totalitarni društveni sustav u kojem se visoko razvijena znanost i tehnologija koriste za proizvodnju dehumaniziranih ljudskih bića koja svojom automatiziranom poslušnošću osiguravaju stabilnost sustava.

Scena iz filma Moderna vremena Charliea Chaplina

Takav sustav stavlja naglasak na udobnost i prividnu sreću, ne zanimaju ga ni istina ni ljepota. Civilizirani čovjek nema nikakve potrebe podnositi bilo što neugo­dno. Istina, naravno, nije uvijek ugodna, tjera nas na razmišljanje, na promjene, na življenje u skladu s njom, a to su sve nepoželjne karakteristike, jer su prije­tnje stabilnosti sustava. Iz istog su razloga i filozofija i umjetnost, kao segmenti kulturnog nasljeđa čovječanstva koji mogu pobuditi nadahnuće i prepoznavanje ljepote, skriveni od doticaja s modernim čovjekom. Ne prakticira se ni jedan oblik umjetničkog, kreativnog djelovanja, ono što se nudi osjetilne su predstave koje služe jedino zabavi i opuštanju jer nema potrebe za ičim drugim.

Smatra se da civilizirani čovjek treba koristiti državi čineći ono za što ga je država namijenila, ne razmišljati, ne razvijati osjećajni život, nego se prepuštati tjelesnim užicima bez ikakve odgovornosti jer industrijska civilizacija je moguća jedino ako nema odricanja. Industrijska civilizacija podržava ugađanje samome sebi, ograničeno jedino zahtjevima higijene i ekonomike.

Obilje “ugodnih grijeha” predstavlja važan faktor osiguranja stabilnosti. Čovjek kojemu je ugodno nema potrebu pitati se, nema potrebu preispitati vlastite vrijednosti, niti dovoditi u pitanje kvalitetu građe kojom se koristi za gradnju budućeg svijeta. Ako je pritom još i potaknut da slobodno vrijeme provodi kao veseli konzument s cijelom paletom različitih načina zadovoljavanja osjetilnih želja, stvorili smo način života u kojem čovjek može bezbolno provesti svoj životni vijek – a da nije istinski živio. Zaštićen od susreta s iskušenjima, čovjek je zaštićen i od mogućnosti otkrivanja vlastitih potencijala i snaga koje se kriju duboko u njegovoj nutrini.

No, narod je sretan; ima sve što želi, a što nema, neće ni poželjeti. Ljudi su imućni, sigurni su; nikad ne boluju, ne boje se smrti; žive u blaženom neznanju o strasti i starosti…

Osim što nema emocionalnih patnji, u modernom društvu “riješene” su i nelagode koje čovjeka prate u suočenju s njegovom tjelesnom prolaznošću:

Uklonjena su sva fiziološka obilježja starosti. I, razumije se, s njima i sve mentalne značajke starosti. Značajke ostaju nepromijenjene tijekom cijeloga života.

Posao, zabava – u šezdesetim godinama naša snaga i sklonosti ostaju iste kakve su bile u sedamnaestoj. U ona nemila stara vremena stariji ljudi su se toga odricali, odlazili u mirovinu, bavili se religijom, tratili vrijeme čitanjem i razmišljanjem – razmišljanjem!

Društvo u kojem je čovjek sveden na sretnog roba koji služi očuvanju besmislene stabilnosti je društvo u kojem nitko nema priliku ponijeti se plemenito ili herojski. Da bi se ukazala takva prilika, stanje mora biti krajnje nestabilno. Kad je rat, kad ima suprotstavljenih razmišljanja, kad se treba othrvati iskušenjima, braniti voljeno biće ili se boriti za njega – onda, očito, plemenitost i heroizam imaju nekog smisla. Ali u današnje vrijeme nema ratova. Najveća se pažnja pridaje sprečavanju prejake ljubavi. Suprotstavljenih mišljenja nema; svi su tako obrađeni da rade ono što moraju. A ono što moraju raditi ustvari je toliko ugodno i toliko je slobode dopušteno u zadovoljavanju prirodnih potreba da stvarno nema iskušenja kojima se treba oduprijeti.

S takvim modernim, razvijenim društvom, dolazi u dodir Divljak, glavni lik romana, rođen u primitivnom rezervatu odijeljenom električnom žicom od ostatka civiliziranog svijeta. Rezervat, iako je mjesto s ostacima starog svijeta u kojem se ljudi rađaju, odgajaju u obitelji i štuju religijske običaje, ne predstavlja idiličnu suprotnost civilizaciji. Zbog rasnih predrasuda, Divljak se nikad nije osjećao prihvaćenim, a zbog svoje duhovne potrage ostaje neprilagođen.

Suočen s bezumljem modernog svijeta u kojem niti ne postoji pojam duše, a kamoli da se itko bavi potrebama iste, Divljak citira Hamleta: 

…Vi uklanjate sve što je neugodno, umjesto da se na­učite živjeti s tim. Je li časnije u duši trpjeti, metke i strelice silovite sudbine ili pograbiti oružje protiv mora jada, oduprijeti im se i boriti?… I dodaje: Ali vi ne radite ni jedno ni drugo. Niti trpite, niti se odupirete. Vi zapravo ukidate praćke i strijele. To je ­najlakše.

Divljaku su ponuđene samo dvije mogućnosti, što je i sam Huxley poslije naveo kao najznačajniji nedostatak cijele priče. On može izabrati između nezdravog života u Utopiji i života primitivaca u indijanskom selu, života u nekom pogledu mnogo čovječnijem, no s druge strane gotovo nimalo manje nastranim i nemoralnim. I zato jedini izlaz pronalazi u samoubojstvu, kao bijegu od života nedostojnog čovjeka.

Potrebno je pronaći mogućnost za život dostojan čovjeka. Huxley ju je naknadno vidio u trećoj opciji, opciji zdravog duha, odnosno zajednici koja je usmjerena na duhovni razvoj čovjeka, uspostavom harmonije između duševnog i tjelesnog aspekta. Zajednici u kojoj je ekonomija decentralizirana, politika kooperativna, znanost i tehnologija u službi čovjeka, religija svjesna i umna potraga za čovjekovom Krajnjom Svrhom, a filozofija takva da je načelo Najveće Sreće podređeno načelu Krajnje Svrhe – prvo pitanje koje treba postaviti i na njega odgovoriti u svim okolnostima života bilo bi: Kako će ova misao ili čin pomoći, ili odmoći, meni i što većem broju pojedinaca u ostvarenju Krajnje Svrhe?

Potaknut opcijom zdravog duha, Huxley ne ostaje na upozoravajućem opisu budućeg vrlog novog svijeta u kojem to sve izostaje, nego nam u romanu Otok nudi utopijski primjer idealne zajednice u kojoj je navedeno ostvareno. Na takvom otoku postoji svijest o dubokim ljudskim potrebama i društvo je uređeno na način da potiče razvoj humanih potencijala pojedinca. Usmjereno je na pružanje modela u kojem čovjek može dostojanstveno živjeti i umrijeti, ne zanemarujući svoj transcendentni aspekt.

Vidimo da i u jednom i u drugom slučaju odgoj i obrazovanje igraju jednu od ključnih uloga, pokazuju nam smjer u kojem se društvo planira razvijati želi li stvoriti zajednicu robotiziranih poslušnika i potrošača ili samosvjesnih ljudskih bića, koja će unutar zajednice ostvarivati svoj smisao. Dok je u vrlom svijetu obitelj ukinuta, na otoku u odgoju djece sudjeluje proširena obitelj. Svako dijete, osim matičnoj obitelji, pripada i skupini od dvadesetak obitelji koje djetetu pružaju različita iskustva s istim zajedničkim ciljem.

Na pitanje došljaka za što su određeni dječaci i djevojčice na zamišljenom otoku, odgovara Pala, pomoćnik ministra odgoja: 

Niti za masovnu potrošnju, niti za jačanje države. Država mora postojati, dakako. I svega mora biti dovoljno za svakoga. O tome nema zbora. Samo pod tim uvjetima možemo im pomoći u tome.

– A za što su zapravo oni određeni? – pita ponovno došljak.

– Za to da postanu potpuna ljudska bića.

Iz tog razloga djecu se vrlo rano počinje poučavati ekologiji. 

Nikada ne dajte djetetu mogućnost da zamisli kako bilo što postoji samo za sebe. Od samog početka djeca moraju biti načisto da je sve živo u uzajamnoj vezi. Ukažite im na tu povezanost u šumama, na poljima, u jezerima i rijekama, u gradu i oko njega. Ponavljajte im to stalno. – objašnjava ravnateljica škole u romanu i dodaje: Nauku o uzajamnosti uvijek poučavamo u vezi s etikom uzajamnosti. Ravnoteža, suradnja, umjerenost – to je zakon koji vlada u prirodi i koji bi, prenesen iz konkretnosti u etiku, trebao biti i zakon koji vlada među ljudima.

Posljedično, u opisanom društvu nema siromaštva. Nije prenaseljeno zbog svijesti o važnosti održanja ravnoteže i ne troši se prekomjerno jer nisu dopustili da ih hipnotizira ideja kako će ih dva televizora učiniti dvaput sretnijima od jednog televizora, za razliku od vrlog novog svijeta u kojem se usađuju paradigme poput bolje staro baciti nego popravljati, volim novu odjeću i sl.

Važnost ravnoteže i povezivanja nadalje je objašnjena pristupom svim područjima ljudskog interesa i djelovanja:

Patriotizam nije dovoljan. Ali nije dovoljno ni išta drugo. Znanost nije dovoljna, religija nije dovoljna, umjetnost nije dovoljna, politika i ekonomija nisu dovoljne, a nije dovoljna ni ljubav, ni dužnost, ni rad, ma kako nesebičan, ni razmišljanje, ma kako uzvišeno. Nema koristi ni od čega što je odvojeno od drugog.

Možemo se zapitati, kakav mi danas imamo odnos prema tom pitanju? Gradimo li svijet pokušavajući osigurati humani ljudski suživot s težnjom prema otkrivanju i ostvarenju smisla ili potičemo tvornicu osobnih želja? Je li nam primamljivija fizička mladost od mladenačkog poriva prema istraživanju tajni života? Jesmo li nasjeli na privlačnu pomisao o sreći koja se krije u vječno mladom tijelu bez bora ili je tražimo u mogućnosti da se služimo svojim tijelom kako bismo djelovali u svijetu i učinili ga boljim i ljepšim?

Pristanemo li svesti vlastiti život na potragu za udobnošću, a da se istinski ne pitamo čemu bi bilo vrijedno posvetiti se, kupili smo kartu za “vrli novi svijet”. Svakodnevno nam se nude primamljivi aranžmani za tu destinaciju. Destinaciju na kojoj je udobnost postavljena kao vrhunac ljudskog postignuća, a potrebe tijela predstavljene kao jedine ljudske potrebe. Možemo li odoljeti tom privlačnom zovu i okrenuti se prema usmjerenju zdravog duha? Bez obzira o kojem aspektu ljudske djelatnosti ili društva govorili, tom odlukom biramo i određujemo smjer razvoja. Ako nam se ne sviđa u kojem se smjeru razvija današnji svijet, kozmetičke promjene u pojedinim segmentima neće biti od velike pomoći. Potrebno je preispitati gdje nam je težište. Želimo li drugačiji svijet, mi ljudi moramo biti drugačiji. Možda nam se čini da smo kao pojedinci nevažni i da na mnoge stvari ne možemo utjecati. No, kakav je naš nutarnji svijet? Osvještavamo li duboke nutarnje težnje ili radije biramo neki od ponuđenih bjegova izbjegavajući susret sa samim sobom? Možemo se opravdavati argumentom – što bih se trudio, pa tako svi žive. No, naš nutarnji svijet je naša odgovornost. A kako je sve u uzajamnoj vezi, našim odabirom ne utječemo samo na vlastiti život. nego i na svijet oko sebe…

Autor: Doris Toić

Izvor: Nova Akropola

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.