Oluja – Divna Vuksanović

Oluja – Divna Vuksanović

Provincija je svako mesto ili regija gde kuvanje postaje umetnost, a pisanje knjiga bekstvo od recepata. Birokratske procedure, u oba slučaja, čine se nužnim i primerenim zadahu dosade. Bilo da ste na Fringe festivalu u Edinburgu, na putu ka Sidnejskoj operi ili u faveli pikate fudbal po kiši, određuju vas ne samo kretanja, već i tlo po kome puzite, gazite ili mestimično poskakujete. Slično i Tropi mogu biti provincija, politički život takođe. Jer, planeta je postala mala i posve jednolično mesto za obitavanje.

skywalk3

Šta je, dakle, zadatak pisca u XXI veku? U kakvom svetu se ta uzvišena titula stiče – pitao se pretendent na ovu masku, pešačeći po blatnjavom putu do biblioteke.

Dobar dan – pogledom mu je odgovorila nastavnica književnosti, žureći kod frizera.

Obavezno svratite na promociju moje nove knjige – dobacio je dami u prolazu, uveren da je reč o remek-delu koje se upravo promolilo pod njegovim sofisticiranim duhom.

Naravno, ako stignem od obaveza, propustila sam, na žalost i onu prošlu… A verujem da je bilo drukčije i zanimljivo – dobacila je zamaknuvši za prvim ćoškom, iza koga se naziralo sivilo zgrade.

Poenta je u radnji, akciji, razmišljanja ne bi trebalo da nas zaustave: mi smo neograničeni – pokušavao je da domašta svoju „repliku“, dok je kalkulisao da li mu se više isplati da izvede ljubavnicu na večeru ili decu u bioskop.

A zapravo, osećao se kao u nekoj mreži, iz koje nije mogao da iskorači –niti u realnost, niti u peskovito tlo sna. Pritisak je bio gotovo neprimetan, tačnije bila je to nekakva vodena paučina u koju se vremenom bio upleo, verujući da može mnogo više i bolje. A ipak je ostajao tu, daveći se u banalnosti svakodnevice. Nudile su mu se dve opcije: estrada i pisanje. Baš tako. Estrada mu je zadovoljavala ego, a pisanje je, u njegovom slučaju, predstavljalo bekstvo i suočavanje s dubinama. Ponekad bi u mislima otišao na ostrvo, gde bi sanjario, prepuštajući se zapljuskivanju okeana. Ali samo pokatkad… Jer, tu su bili lekovi za smirenje, mnogobrojne obaveze, poslovni ručkovi, dnevnice i odgovornost – na prvom mestu. Život nije bio nimalo pravedan, naprotiv. Loša sredina kvasila je i one najbolje, koji su se, svojom različitošću, isticali. Trebalo je uspostaviti neke druge norme: recimo, da kvalitet ispliva, ako treba i u Tanzaniji, ali da ipak izbije na videlo. A ne da truli u nekom budžaku, kao plavi dragulj meditacije, što privremeno blista na glavi nekog sasvim prosečnog gurua.

Dovešću im lepotu pred noge, i to je to – razmišljao je naglas dok se spremala oluja.

Sky-walk-Record-Breaking-500-Meter-Slackline-Walk-2

Čudno je to s ostrvskim monsunima. Pljuskovi su kratki, izlomljeni, i traju tačno onoliko vremena koliko je potrebno da se nešto pojede u obližnjem restoranu brze hrane. Najčešće su to supe s algama, limunom, rezancima. Za gašenje žeđi, najzdravije je poručiti sveži sok od kokosa, serviran sa slamčicom, pobodenom u zaobljeni plod. Druga mogućnost jeste hod iznad pločnika, puteva, parkinga, peska na gradilištima – Sky Walk. Ova trasa je nešto zaista posebno, jer vodi direktno do centralnog gradskog parka, Akvarijuma i kula što svetlucaju u daljini. Na poznatoj pešačkoj liniji sve je iznad zemlje: patike tinejdžera, kavezi sa pticama što se njišu u ritmu usklađenih koraka, neobični šeširi, kišobrani, zastave i bezbrojni mobilni telefoni koji proizvode treperave zvukove u vazduhu zasićenom vlagom. Sve je jednostavno, stranputice ne postoje, izlaze obezbeđuju uniformisani čuvari, koji pomno osmatraju dešavanja iznad zemlje, dajući, povremeno, obaveštenja o monorailu, te kretanjima pešačke mase u prepodnevnim satima…

Ukoliko je pak nad gradom magla – koju ostvrske vlasti objašnjavaju paljenjem velikih šumskih površina na okolnim arhipelazima – koraci iznad tla izgledaju još zagonetnije. Jer, o pojedinim obrednim svečanostima, dim upaljene hartije naslikanih predmeta, koji se upućuje ka pokojnicima što su ih za života koristili ili voleli, čini mešavinu s ovim prirodnim maglama, gutajući čitave svetove i kontinente koji tonu u nepoznatom pravcu. Na ovom putu nema molionica, nema darovanja, sve je podređeno vremenu koje se provlači kroz ušne školjke prolaznika, levkasto se izlivajući u plavičaste bordure večnosti.

unnamed

Konačno je mogao da nazre svoje ostrvo, zaklonjeno krilom aviona. Sedišta su bila pretrpana decom i egzotičnim maramama, koje su vešto prikrivale pramenove kose. Posude s hranom aranžiranom na stočićima, pomerale su se u ritmu blagih turbulencija. Tokom jednočasovnog leta, niko nije ustajao s mesta, dok su se stjuardese užurbano provlačile sa kolicima duž središnje staze aviona. I one su, na izvestan način, koračale iznad zemlje, u onom maglovitom prostoru, u kojem su preminule duše preuzimale poklone od svojih bližnjih. Bilo je tu najrazličitijih oblika od papira što su burno ili tinjajući sagorevali: lutka s ogledalcima, novčanik i češalj, sportski dres, korpica s papajom i drugim tropskim voćem, labelo, štapići za ručavanje, omot jednog CD-a, burme… Svako je nekuda putovao i slao poruke onima koje je voleo.

Napolju je uveliko besnela oluja. Poštujući instrukcije osoblja aviona za posebne situacije, iskrcali su se bez panike, sletevši direktno na plažu, dok im je olujni vetar bacao pesak u oči, i takoreći cepao odeću. Nalazili su se na nekom neodređenom mestu, reklo bi se na rtu, odakle su se videle kuće s niskim krovovima duž popločanog puta oivičenog plažama.

Idealna situacija da pisac izmakne društvenoj kontroli, uspostavi balans, sakupi potrebno iskustvo i trijumfalno okonča novi roman koji će zapaliti svet! – nasmejao se, pomalo histerično, u sebi.

Prinudno sletanje u apolitičnost, činilo mu se preko potrebnim odmorom od autoritarnih vladara što su gutali mikrofone, drobili novinare, naveliko eksploatisali sirotinju i investirali u digitalni onirizam koji je premrežio planetu, od Berlina i Petrovca na Mlavi, pa sve do Kazablanke i Langkavija. Prisilna izolacija mu je prijala, dramatična borba s prirodom samo je dodavala gas, a ljudi su bežali ka trščanim skloništima od stihije, vladajući se kao bezglave tune. Jedina razlika, kako mu se činilo, između ludila ovde i tamo, u teskobnoj provinciji ili na brisanom prostoru rta zahvaćenog olujom, ticala se načina lova, pre nego što bi spaljeni crteži, svi do jednog, stigli do svojih odredišta.

Swirl-of-Blulefin-Tuna

Japanci su, negde je bio pročitao, tune lovili uz pomoć najsavremenijih tehnologija, dok je provincija, na Mediteranu, na primer, to činila na tradicionalniji način. Naime, u vreme mrešćenja ove ribe, zabacivane su mreže: kako horizontalno, tako i po vertikali. Pravilno postavljanje ribarskih zamki, jatima je omogućavalo prividno kretanje ka slobodi. Pošto su se mreže sužavale u plićaku, trebalo je osloboditi ih se ronjenjem u dubinu.  Bežeći od pretnji zabačenih u horizontali, ribe bi neko vreme lutale pod vodom, prelazeći sa jednog rešetkastog nivoa ka drugom, gde su plivale slobodnije. Uspravno postavljene zamke omogućavale su im da se kreću isključivo u smeru od površine ka dubinama. Olujni vetrovi, ukoliko ih je bilo, takođe su naterivali jata da poniru u tminu. Put se sastojao iz ukupno šest stupnjeva kretanja. Poslednji nivo, pri samom dnu, koji je obećavao slobodu i nesputanost, ribari su jednostavno zvali tunelom smrti. Tu se više ništa nije moglo izbeći, a ni spaliti. Ni knjige, ni uverenja, čak ni kikiriki.

Mimici i Puru, sa zahvalnošću… 12773462_10208453322070265_1702466805_o

za P.U.L.S.E: Divna Vuksanović

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

13 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Kaća
Kaća
8 years ago

Baš lepo.
I snažno.

Nataša Gajić
Nataša Gajić
8 years ago

… pravi odmor bez kikirikija pred ekranom… na stranu što pred njim ne grickamo ni knjige ni uvjerenja ni taj kikiriki… sladimo se već pročitanim ili pak viđenim; kad kaže(š) da tonemo prema dole: svakog čeka oluja ribica ili “tunel smrti”… za kraj, provincija ili različite provenijencije- kuda nas Oluja nanese.

paja od manche
paja od manche
8 years ago

u poslednje vreme, sta god da citam od domace literature, nekako mi deluje previse ispolitizovano i banalno.
ovo zacudo nije, podseca na najbolje klasike.

be cool
be cool
8 years ago

eee ovo je da ti ceo dan bude cool

љубитељ лепоте
љубитељ лепоте
8 years ago

Прича о тунама,алегорија о животу и смрти. Маестрално.
А изглед ѕа милон долара!!!

ucinkoviti nestanak
ucinkoviti nestanak
8 years ago

Mislim da je ljudima dosta politike.
I u zivotu i u knjizevnosti.
Izgubise ljudi mastu.
Ima je samo u tragovima.
Kao ovde.
Inace je nema.
Zakrzljala.

sinisa prostran
sinisa prostran
8 years ago

u moru prostaka, nedovrsenih, karijerista, pijanaca i lovaca na nagrade i priznanja, ova zena blista svojom ucenoscu, umom, unutrasnjom lepotom.
velika je dubina njene misli.
toliko od mene,

sinisa prostran

m.n.
m.n.
8 years ago

duhovno

i

tačno

zauvek
zauvek
8 years ago

da
svi mi zavrsimo u grobu,kad tad

a tu nase titule,karijere, uspesi, novac nista ne znace

vazno je kako nas pamte

ja cu ovu divnu damu pamtiti po njenim pesnickim slikama

koje mi je utisnula u zivot, zauvek

Danilo M.K.
Danilo M.K.
8 years ago

Uh kakav kraj!!! Nestvarno do bro!

Simph.
Simph.
8 years ago

Magija.:)

Entoni
Entoni
8 years ago

Divnina proza, nastala iz jednog tako britkog i nesvakidašnjeg duha, zaista pleni. Na posletku, to je što nas suočava sa snažnim porukama i razmišljanjima. Hvala Vam, Divna, na ovom tekstu.

Драган
Драган
8 years ago

Ако се не рачуна Албахари, савремена проза нам је очајна. Ова дама стоји раме уз раме са магом кратке приче, Албахаријем. Мана јој је, осим што изванредно пише, то што је жена, и то лепа и учена жена. То се овде не прашта. Овде цвета мушки шовинизам, нарочито у књижевности.