Umetnički jubileji: Osvrt na kulturnu politiku

Umetnički jubileji: Osvrt na kulturnu politiku

Gde je uloga države u oblasti kulture i umetnosti? Izdvaja li se iz javnog budžeta dovoljno sredstava za kulturni sektor, pomaže li država umetnost revnosno, savesno i posvećeno kako bi uistunu trebalo da bude, i šta tu zapravo jedna država može i mora da uradi? Ključan odgovor bio bi: napraviti plan adekvatne kulturne politike. Ako pođemo od definicije da je kulturna politika „svesno regulisanje interesa u oblasti kulture“ [Dragičević-Šešić i Dragojević], pitamo se koliko onda naša država ozbiljno shvata ovaj svoj zadatak. Iako ima mnogo modela kulturnih politika, verovatno nijedan od njih nije idealan, kao što ne postoji ni idealan politički sistem. Međutim, jedno je sigurno: kulturna politika mora da uspostavi kulturno-umetničku ‘infrastrukturu’, mora da podstiče umetnički progres i mora da stvara kulturne navike građana, ali nikako ne sme uticati na kreativni izraz umetnika i eksploatisati umetnička dela kao instrumente svojih ideoloških pretenzija. Ovo poslednje manipulativno delovanje kulturne politike, nažalost, očito je bilo u svim socijalističkim zemljama tokom prošlog stoleća.

FLU, Beograd, Knez Mihailova

Jedan od suštinskih posrednika između umetnosti i društva i izuzetno važan konstruktivni činilac tog sistema jesu kulturne i obrazovne institucije. No, retko se koja ustanova ovih delatnosti u Srbiji nije barem jednom susrela sa nestabilnom finansijskom situacijom, kreativnim idejama i idealnim projektima svojih članova, koji su iz (ne)opravdanih razloga (ne)odgovorne državne kulturne politike ostali samo na papiru. Svim kulturnim ustanovama i organizacijama, poput kulturnih centara, pozorišta, operskih kuća, koncertnih direkcija, muzeja, galerija, udruženja umetnika i drugih asocijacija, neophodan je menadžment koji bi vodio stručan i profesionalan kadar. Zato kulturna politika sa svojim nadležnim organima mora posebnu pažnju posvetiti obrazovnim ustanovama u oblasti kulture i umetnosti, jer, složićemo se, nema bolje investicije od ulaganja u mlade, perspektivne, talentovane i nadarene ljude koji svojim idejama mogu menjati svet. Te neophodne institucije nacionalnog i internacionalnog značaja koje ‘proizvode’ buduće umetničke kadrove jesu fakulteti umetnosti, odnosno umetničke akademije, a povod za ovu temu jesu veliki jubileji koje ove godine obeležavaju Fakultet muzičke umetnosti i Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu.

Osnovani u Kraljevini Jugoslaviji, davne 1937. godine kao Muzička akademija i Likovna akademija, ove institucije danas slave 80 godina svog postojanja. Njihovom zvaničnom utemeljenju prethodio je dugogodišnji i mukotrpan rad tadašnjih umetnika na podizanju svesti o važnosti razvoja školstva i institucionalizovanja umetničkih grana. Kolevka Fakulteta likovnih umetnosti bila je prva Srpska crtačka i slikarska škola koju je s krajem 19. veka osnovao slovački slikar Kiril Kutlik, a čije vođenje s početkom narednog stoleća (1905) preuzima srpski slikarski bračni par Rista i Beta Vukanović, ne bi li tridesetak godina kasnije, uz državnu podršku, škola prerasla u akademiju. Što se tiče Fakulteta muzičke umetnosti, on nije imao konkretnu školu ‘prethodnicu’. Sveopšte buđenje nacionalnog duha u Srba tokom 19. veka rezultiralo je nastankom značajnih pevačkih društava i nekolicinom privatnih muzičkih škola, koje su uglavnom bile kratkog veka. Međutim, godine 1899. Stevan Mokranjac osniva prvu Srpsku muzičku školu čime postavlja temelj institucionalnog muzičkog obrazovanja u Srbiji. Nakon ove, u Beogradu se osniva i Muzička škola „Stanković“, te Muzička škola „Slavenski“, a potreba za daljim razvijanjem talenata i sticanjem profesionalnih kadrova, neminovno je inicirala osnivanje Muzičke akademije, 1937. godine.

FMU, Beograd, Kralja Milana

Oba fakulteta preživela su burnu jugoslovensku i srpsku istoriju, menjajući programe svog rada, prilagođavajući ih uvek aktuelnim standardima, trudeći se da nikada ne prave kompromise nauštrb umetničkog i obrazovnog kvaliteta. O njihovoj vrednosti može posvedočiti i nekolicina imena onih čije je akademsko obrazovanje vezano baš za ove ustanove. Dirigentkinja Darinka Matić-Marović, operske pevačice Biserka Cvejić i Radmila Bakočević, violinisti Jovan Kolundžija i Stefan Milenković kao i mnogi drugi, bili su studenti Fakulteta muzičke umetnosti, dok su sa Fakulteta likovnih umetnosti, između ostalih, potekli svestrani slikari Momo Kapor i Mića Pavlović, ali i trenutno najuticajnija svetska umetnica performansa, Marina Abramović. Danas, uz umetničke odseke (slikarski, vajarski, grafički, te duvački, gudački, klavirski…) ogroman značaj među akademskim krugovima pripada naučnim odsecima ovih fakulteta (teorijski odsek, muzikologija, etnomuzikologija…), zaduženim za širenje pisane reči o prošlim i aktuelnim umetničkim strujama i tendencijama. Pored studijskih programa, fakulteti imaju niz vannastavnih poduhvata, od kojih treba izdvojiti izdavačku delatnost, majstorske kurseve, međunarodnu saradnju, te redovnu organizaciju koncerata, izložbi, simpozijuma, konferencija i naučnih tribina. Ovakvom diversifikacijom svojih dalatnosti ove ustanove su sebi odavno obezbedile permanentnu poziciju u samom vrhu obrazovnog i kulturno-umetničkog državnog sistema. Svi pomenuti projekti posebno su intenzivirani tokom ove jubilarne godišnjice, tako da se s početkom tekuće godine održalo, i održava i dalje niz događaja koje bi vredelo posetiti. Posebno treba istaći svečanu akademiju koja je pod sloganom „Prvih 80 godina“ upriličena 31. marta u Narodnom pozorištu u Beogradu, dok je gala koncert povodom ovog jubileja zakazan za 21. novembar u Sava Centru, što je ujedno i Dan Fakulteta muzičke umetnosti.

Pored osamdesetog rođendana ovih fakulteta, ove godine se u okviru institucija umetničkog obrazovanja obeležava još jedna godišnjica. Naime, pre tačno 60 godina (1957) formirana je zajednica svih umetničkih akademija, čime je Beograd dobio specijalizovan Univerzitet umetnosti. Pored Fakulteta likovnih umetnosti i Fakulteta muzičke umetnosti, pod okriljem ove najveće institucije te vrste u regionu, deluju još i Fakultet primenjenih umetnosti i Fakultet dramskih umetnosti.

Pablo Pikaso: Three musicians

Dakle, višedecenijskim radom ove su ustanove nebrojano puta potvrdile svoj doprinos razvoju i širenju kulture i umetnosti u Srbiji i u Jugoslaviji. Zato smo se na početku s razlogom osvrnuli na kulturnu politiku i odnos države prema umetnosti. Obrazujući buduće stručne umetničke i naučne kadrove, Univerzitet umetnosti nam daruje mnogo, a čini se da problemi sa kojima se njegovi fakulteti susreću, najmanje pogađaju one kojih bi se trebalo najviše ticati. Dugo bismo mogli nabrajati šta bi sve država trebalo da uradi ne bi li olakšala funkcionisanje ovih institucija, no čini se da je krucijalan, a u isto vreme i sraman problem sa kojim se podjednako bore i studenti i profesori, nedostatak prostornih kapaciteta. Izvođenje nastave na više lokacija postala je nažalost sasvim uobičajena praksa, jer je ideja o izgradnji monumentalnog i velelepnog zdanja u koje bi se ‘uselili’ fakulteti umetnosti, očigledno ostala samo lepa i kreativna zamisao pojedinaca. S tim u vezi, dozvoliću sebi da se ispravim kada sam na pitanje šta država može i mora da uradi za kulturu i umetnost, odgovorio, „napraviti plan adekvatne kulturne politike“. A šta je sa realizacijom tog plana? Očigledno je za neke države put od ideje do implementacije pametne kulturne politike pravi lavirint u kojem se izlaz izuzetno teško pronalazi, ili se pak za njim uopšte ni ne traga.

Za P.U.L.S.E Miloš Marinković

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments