Ovde i sada…probudio sam se

Ovde i sada – Probudio sam se, najzad, pun ljubavi, koju sam morao odmah sa nekim da podelim, da je nekom darujem.

“Odmah i sada”, rekao je učitelj u meni. “Nemaš alibi, dovoljno ubedljiv, kojim bi opravdao svoje odlaganje. Čak ni takav koji se zove umetnost, ili slobodno streljaštvo, kojim si se odvojio, otcepio, od sveta i svetovnih vrednosti. Izađi napolje iz svoje učaurenosti i otelovi svoju ljubav.Svaki grad j u stvari pustinja.Previše ljudi,previše stvari,previše svega isto je što i premalo.Kada pustinjak u pustinji sretne drugog pustinjaka,red je da se pozdrave i  upoznaju.Svako od njih je priča kreirana od mnogo poglavlja.Bon-ton pustinje nije isti kao i bon-ton grada i prenaseljenosti.Izađi iz svoje učaurenosti i otelovi svoju ljubav. ”

Ovde i sada

Bila je noć, decembar,svi su nekuda žurili ne bi li što veselije proveli Novu godinu. “Prva koja se pojavi, biće najbolja“, čuo sam jasno glas učitelja, upravo u trenutku dok mi se jedna vitka ženska figura približavala. Izgledala je neodoljivo privlačno mom muškom oku koliko i srcu. Išla mi je usporenim korakom pravo u susret, stao sam ispred nje, pozdravio je, predstavio se i pitao je da li možemo da se upoznamo. Pogledala me je iznenađeno, malo se, pritom, odmaknuvši od mog iznenadnog nastupa, i, odmah, vidno ubrzala korak. Stajao sam i gledao za njom kako odmiče niz polumračnu ulicu. Htedoh da pođem za njom, ali sam se ipak predomislio, i krenuo u drugom pravcu, pitajući se sve vreme zašto se toliko iznenadila i uplašila mog pokušaja da se dodirnemo dušama naših tela.

Skrenuo sam uskoro u meni poznati kafić u kojem nije bilo mnogo gostiju večeras. Seo sam za šank, naručio čašu crnog vina, i odmerio prisutne oko sebe. Za šankom, sa moje desne strane, sedela je devojka duge talasaste kose, u kožnoj crnoj kratkoj jakni, na visokoj stolici. U tesnim pantalonicama, tako,iz profila,,zračlila je erotizmom, iako u ne naročito originalnom izdanju.

Zagrejan donekle, posle dva gutljaja vina, seo sam na susednu stolici vidno bliže njenoj, i pogledao je. Da, svideo mi se taj profil, najblaže rečeno, i poželeo da odmah primeti moje prisustvo, da joj u očima pročitam poruku, koje su oči običavale da emituju u susretu sa očima drugog čoveka, verovatno od kada su zemljom prohodala dvonožna ljudska bića. Međutim,uskoro se u njenoj blizini pojavio drugi muškarac, visok i crnomanjast, koga sam odmah prepoznao: bio je to gazda ovog kafića. Pošto su razmenili nekoliko reči, devojka se osvrnula ka meni da bi se susrela sa mojim pogledom koji nije očekivala, bar ne u ovom trenutku. Lepa je, zgodna, od glave do pete, pomislio sam. “Priđi joj još bliže i upoznaj se sa njom, šta čekaš“, čuo sam glas učitelja. Ali ja sam ipak oklevao, i upitao poznanika pored sebe da li zna ko je ta devojka u kožnoj jakni, na šta mi on odmah reče da se ona zabavlja sa gazdom, ali da su izgleda nedavno raskinuli. Ona se osvrnula još jednom prema meni, znatiželjnije nego prethodno, a zatim su oboje, nedugo potom, ustali i otišli.

„Odmah i sada“, odjekivao je u meni glas, ali to se izgleda ne može zbiti u ovom kafiću, jer nisam video nikog među prisutnima ko bi u mojim očima imao odgovarajuće adute kojima bi me zadržao dalje na ovom polumračnom mestu. Iskapio sam čašu, platio i izašao napolje. Bilo je prilično hladno i pomalo vetrovito, ali još toplo u mom još uvek hronično usamljenom srcu. Ona je ovde, negde u ovom gradu, iza nekog od ovih osvetljenih prozora, možda u sledećoj ulici, levo iza ovih vrata možda sada plače, ili upravo sada ljubi sa svojom senkom, možda spava, ili razmišlja o samoubistvu, ili o sutrašnjem ispitu, ili..

Sledećeg dana sreo sam staru poznanicu iz autobusa, devojku krupnih umiljatih očiju, s kojom odavno razmenjujem upitno-čežnjive poglede, koji su nam prerasli u redovnu naviku. Nikada nisam bio siguran da je baš ona ta koju čitavog života tražim. Naprosto zato što je ona bila odavde, iz ovog učmale palanke, u kojoj se gušim, a ona, kao i ostali na ovom groblju lucidnosti, uglavnom, osmehuje. Nikada je nisam video na nekom od mesta na koje sam običavao da izlazim,na kojima bih uspevao da koliko-toliko nađem izvesni deo sebe.

Komšinica u miniću, ili u tesnom šorcu, koja je rado pokazivala svoje duge noge i svoje vrcavo dupence, odavno je otputovala u Nemačku. Ona devojka talasaste duge kose u kožnoj jakni, takođe je otputovala.

Primenjujuči tehniku „ovde i sada“, do danas sam upoznao mnogo devojaka i žena; neke su me gledale uplašeno, kao da su ugledale seksualnog manijaka; neke su ćutale ako zalivene; neke su odmah, bez velkog romantičnog uvoda, došle kod mene, prespavale, a već sutra bi mi „vrlo promišljeno” rekle da „idemo različitim putevima“, jer se one bave pravim proverenim umetničkim uzletima, a ja „fuj“ stripom. Obično bih samo čutao, ni sam ne znam zašto; neke su se bile nastanile u meni na nekoliko meseci, a potom započele ponovo sa „bivšim“; sa nekom od njih sam jednom razmenio poljubac; sa jednom sam se zabavljao sedam godina, uglavnom platonski, što se kaže. Bila je detinjastog stasa i duševne građe; spavati sa njom, što se jednom i dogodilo, bilo je nalik silovanju, i zato se toga nerado sećam; u neke bih se zaljubio na prvi pogled, ali ih nikad kasnije nisam video, jedna među njima bila je suviše „duhovna“, da bi se prepuštala čulnim nasladama, njen joj je guru rekao da izbegava muškarce. Najčešće su bile škorpije, ili vodolije ili ribe, ili simbioza škorpije i ribe, ili strelca i…Dešavalo mi se takođe da se zaljubim u dve devojke gotovo istovremeno. Prvu, lepoticu, toplog, baršunastog, erotičnog glasa, punog duše, sposobnosti za empatiju, inteleligentnu…Drugu, lepu, ali prosečnu. Prvu sam verovao da ne zaslušujem, sa drugom nisam znao o čemu da pričam.

Da, bilo ih je, čini mi se, mnogo. Svaka je prevodila jezik Univerzuma kako je znala i umela. Mnoge uopšte ne razmišljaju ovako. Učene su jedino tome da, dok elegantno padaju, sanjaju da lete.

Od kada se na jelovniku nametnutih izbora pojavio takozvani pametni telefon, susreti očima znatno su se proredili.

Kao što svako ima svoj odraz, tako svako na ovom svetu ima svoju Animu, ili svog Animusa. Svoje drugo ja, vrt koji mu nedostaje, koji ga doziva u nežnim snoviđenjima. Onaj koji živi u nama, i  koji je potrebno  znati probuditi ga svojim buđenjem.

Probudio sam se, ali ga još ne vidim. Možda zato što Univerzum i Svet ne govore istim jezikom. Univerzum kaže: „ovde i sada.“ Svet kaže: „red, rad, prijatejstvo, seks.“

Do nekog od nas poruka zaodenuta i prevedena na jezik ljudski već je  stigla.

 

Za mnoge strip je najpre  posao; za druge primenjena umetnost; za neke, malobrojnije, umetnost. Za mene on je predeo obavijen velom predrasuda od ifantilnosti, odsustva kritičke refleksije, zasnivanja relevantne teorije o sebi samom… svet koji se ne vidi, otpor postojećem i predvidljivom.

Noć vremena odevana je u svetlost uličnih lampi; lažnu,mrtvu svetlost, izloga svudaprisutnih.

 Umesto u ulicu desno, skrećem večeras u ulicu levo, i…

 

Za P.U.L.S.E: napisao, nacrtao i obojio: Đorđe Milović

 

 

 

 

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments