Originalnost Kijarostamijeve Ovjerene kopije

Ovjerena kopija (orig. Copie conforme) je film iz 2010. godine i pretposljednje djelo možda najvažnijeg iranskog režisera ikada, Abasa Kijarostamija. Sniman je u francusko-italijansko-beligijsko-iranskoj koprodukciji, a samo mjesto snimanja je region Toskana u Italiji. Glavne uloge igraju francuskinja Žilijen Binoš, jedna od najviđenijih glumica savremene evropske kinematografije i Vilijam Šimel, u svojoj prvoj ulozi, inače glasoviti engleski operski pjevač.

Glavna tema filma, međusobni odnos između originala i kopije (kao i zajednički odnos originala i kopije prema nama) postavljena je na samom početku, u uvodnom predavanju koje održava Miler (Viliam Šimel). Čak i prije toga, postoji nagovještaj u početnom kadru u kome se nalaze dva mikrofona i dvije čaše vode i iščekivanje kome će se dati glavna riječ, originalu ili kopiji? Iz koje čaše piti, originala ili kopije?

Miler je autor koji je izdao knjigu istog naziva kao i film i pozvan je u jedan gradić u Toskani, kako bi održao predstavljanje knjige. Odmah se Miler postavlja kao čovjek iznad svog predmeta interesovanja. Elokventno, šarmatno i udaljeno. Njegov monolog je pun uvida u sam odnos originala i kopije (ili kopija) i njegove riječi predstavljaju tekstualni i intelektualni okvir filma. Sve ostale riječi i slike su odgovor.

Drugi glavni, i bezimeni, lik (Žilijen Binoš) želi da upozna autora jer se interesuje za temu iz mnogo ličnijih razloga. Ona ne može (ili ne želi) da se postavi izdvojeno i odvojeno od samog predmeta. Ona je uronjena u život i interesuje se praktičnije za samu “problematiku”. Lijep prikaz ili simbol toga je u njenoj ogrilici vilinog konjica. On vrlo podsjeća na oblik krsta i predstavlja njegovu kopiju tj. kopiju jedne apstraktne ideje prenesene na živi i dišući svijet.

Nakon početnog upoznavanja i pseudouljudne razmjene pomalo šablonskih humorističnih rečenica koje se obično recikliraju iz prethodnih susreta slične vrste, žena predlaže Mileru da mu pokaže jedan primjer koji bi se mogao naći u njegovoj knjizi. Primjer je slika Muze Polimnije kojoj su se mještani oduvijek divili i za koju se na kraju otkrilo da je samo vješta kopija. Međutim, u njihovim očima, to ništa nije promijenilo, jer nije objekat taj koji je važan nego način na koji su ga gledali. Taj prizor priziva jedan pasus iz Alamuta, knjige Vladimira Bartola, čija je radnja smještena u režiserovu rodnu zemlju:

“Same po sebi srećnima ili nesrećnima, nego samo naša misao, naše uvjerenje koje imamo o njima. Na primjer: škrtac zakopa blago na skrivenom mjestu. Javno se pravi siromahom, a u sebi uživa, svjestan da je bogataš. Susjed nanjuši njegovu tajnu i uzme mu blago. Škrtac će se radovati bogatstvu sve dok ne otkrije pljačku. A ako bi ga prije toga zadesila smrt, izdahnuo bi sa srećnom sviješću da je bogataš. Isto tako je i sa mužem koji ne zna da ga njegova ljubljena vara. Da to ne sazna, živio bi srećan do svoje smrti. U suprotnom primjeru, njegova najdraža žena može biti uzor vjernosti, a ako bi ga lažljiva usta uvjerila da mu je nevjerna, trpio bi paklene muke. Dakle, ni stvari ni činjenice ne odlučuju o našoj sreći, odnosno nesreći; nego smo sasvim i isključivo ovisni o našim predstavama, o našoj svijesti o njima. Svakog dana otrkivamo kako su lažne i pogrešne te predstave. Na kako krhkim nogama stoji naša sreća! Kako je često neopravdana naša tuga! Nije čudo što je mudrac ravnodušan prema objema?! I što u sreći uživaju naivni i glupaci?!”

Međutim, Miler nije impresioniran slikom, tvrdeći kako primjera ima svugdje. On tu ponovo pristupa sa analitičke i vjerovatno tačne strane, dok žena iz filma pristupa emotivnije jer je slika primjer koji je bliži njoj i samim time ima veću vrijednost od apstraktih primjera koje i ona može nabrojati.

Na sredini filma sve stvari dobijaju novu nijansu. Konobarica u jednom kafeu pretpostavi kako je stranac Miler zapravo muž žene iz filma, da su 15 godina u braku i imaju dijete.

Kijarostami maksimalno pojednostavljuje priču, ne postoji mogućnost zablude, čak se i ekspicitno govori da je konobarica pogriješila ali ipak glavni likovi preuzimaju uloge čangrizavih supruga koji se raspravljaju zadnjih 15 godina, a onda i gledalac prestaje biti siguran i prestaje vjerovati sam sebi. Vrlo je jasno da je ono što vidi laž, ali ipak… da li je? Kijarostami tvrdi da se ova priča zaista dogodila i da je u njoj zaista postojala jedna nepoznata žena iz Teherana. Ili je on taj koji je prvi povjerovao u nju, pa sada i nas ubjeđuje.

Moj omiljeni filmski stvaralac ove decenije je Abas Kijarostami. On postiže jednostavnost koju je tako teško postići. – Mihael Haneke

Međutim, režiserova igra se ne obraća razumu. On uopšte ne smatra da je bitno razlikovati istinu od laži tj. original od kopije, jer u vrijeme snimanja on već ima 70 godina i prestaje vjerovati u mogućnost razlučivanja tog dvoga. Doduše, odavno mu nisu strani prelazi između fikcije i stvarnosti. Njegov film „Krupni kadar” je igrani film u kojem se rekonstruiše istiniti događaj u kojem se jedan čovjek lažno predstavio kao veliki iranski režiser Mohsen Makmalbaf i u kojem se kao glumci pojavljuju stvarni akteri tog događaja koji glume sebe same. Nikada granica između dokumentarca i igranog filma nije bila tako neuhvatljiva kao u „Krupnom kadru”.

Neko bi mogao reći da je ovo samo opravdanje neuspjelog idealiste. Cilj nije pronađen pa ćemo reći da cilj ne postoji. Ipak, ovdje Kijarostami pristupa blagonaklono čovjeku i njegovom usudu. On ga ne osuđuje što nije uvijek u mogućnosti da prepozna original.

U jednom itervjuu Kijarostami govori kako je ljubav rezultat nesporazuma. Nije to toliko ni nova misao; kako se čovjek zaljubljuje u iluziju ili rečeno jezikom ovog filma, u kopiju. I kada se kopija objavi kao samo kopija, čovjek se nađe ljut, osjeća se prevarenim i obmanutim. Ubrzo nakon toga, nastavlja u svojoj potrazi za originalom. Međutim, Kijarostami smatra da je ova ljudska osobina blagoslov jer da nije tako postojala bi samo jedan original i svi bi se zaljubljivali u taj original. Možda nam ta ljudska slabost daje priliku da i mi nakratko budemo original, iako možda to ne zaslužujemo.

On smatra da je originala malo i da nas kopije pripremaju na susret sa originalom. I možda zaista svi, a ako ne svi, onda većina nas nije dorasla originalu. Često pjesnici provlače kroz svoje radove misao kako riječi nisu dovoljne, te kako je ono što se dešava u nama neizrecivo i kako riječi nisu dovoljne, ali pitanje je da li mi možemo opravdati i biti dorasli čak i nekim manjim riječima od riječi ljubav.

Rasprave i nerazumijevanje dva privremena supružnika umnogome podsjećaju na „Scene iz braka” Ingmara Bergmana i kraj u kojem se nalazi mogućnost utjehe, mogao biti parafraziran naziv posljednje epizode „Scena iz braka”. Original, koji glasi: Usred noći, u mračnoj kući, negdje u svijetu, ovdje bi glasio: Usred noći u mračnom hotelu, negdje u Toskani, petnaest godina i prije i poslije.

Nije prvi put da je Kijarostami upotrijebio laž, ali ne kao obmanu, nego kao način da dođe ili čak uljepša istinu (a zar nije sva umjetnost samo laž pomoću koje se pronalazi istina). Jer svaka lijepa priča zaslužuje da se još više uljepša sve dok je ispunjen osnovni askiom, da etika bude iznad estetike.

Scenario je napisan imajući u vidu samu Binoš i mi posmatramo kopiju nepoznate žene iz Teherana. Postavlja se pitanje umjetnosti i/ili glume: Da li Binoš glumi sebe ili tu ženu tj. bolje rečeno: da li je ona ta žena ili sama Binoš, i da li su sve moguće kombinacije samo mašta ili nešto prema čemu se upravlja stvarnost svih onih koji su učestovali u stvaraju filma, uključujući i nas, posmatrače.

za P.U.L.S.E Mladen Kojić

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Orgazmić
10 months ago

Ujs Đogo!