„Parada“ – Srđana Dragojevića…

„Parada“ – Srđana Dragojevića

Redatelj filmova Mi nismo anđeli 1 i 2, Lepa sela lepo gore, Rane, Sveti Georgije ubija aždahu i trenutno aktualne Parade, u intervju za FAK govori po prvi put detaljno o iskustvu u Americi i najavljuje svoj sljedeći projekt. Valjda jedini redatelj koji može biti samokritičan. Valjda jedini redatelj koji Vam može posložiti psihološki profil neke osobe ne jer mu je palo na pamet da se igra pretenciozne budale, nego i jer ima diplomu za to (pored diplome na Fakultetu dramskih umjetnosti, ima i diplomu kliničkog psihologa). Počeli smo s Paradom (i mojom pogreškom – slavno, dakle), filmom koji najviše muke, čini se, zadaje kritici, dok su gledatelji prilično nepodijeljeni, a završili sa… ma pročitajte.

[youtube]PKS8iDetwMA[/youtube]

U jednom svom ranijem intervju, govorite o nesnimljenom filmu Devedesete, koji je, u nešto drugačijoj formi, sad pred nama kao Parada, i namjeri da ima tri kraja – realističan, pesimističan i optimističan. Zašto ste odustali od tog obećavajućeg koncepta?

Uh, sve ste pobrkali. Devedesete je jedan davni projekt koji je zamalo snimljen, odmah poslije Mi nismo anđelijoš 1993. godine. Nažalost, nakon priprema, par tjedana prije početka snimanja, krenula je ona strašna inflacija. «Avala film», koja je trebala biti producent, kolabirala je i taj zanimljiv scenarij nikada nije snimljen. To je bila priča o dvije žene, ljubomori, preljubu, veoma camp, nalik na Almodovarove filmove, i meni je ponekad jako žao što su okolnosti snažno utjecale da moja karijera ode u jednom drugačijem pravcu. Da, taj film imao je tri kraja, bilo je predviđeno da postoje tri kopije sa sasvim različitim završecima filma. Ovaj koncept je mogao biti primijenjen i na Paradu, razmišljao sam ja jedno vrijeme o tome – čak je jedna verzija scenarija imala kraj u kojem je Limun «nagrađen» za svoj nevoljni angažman i Biserka mu dozvoljava da organizira pravu, uber-balkansku, ultra-seljačku svadbu. Ipak, ovaj mi je kraj bolji. Što se tiče više krajeva,to produkcijski i tehnološki nije lako izvedivo, podrazumijeva potpuno različite posljednje role filma, više vremena da se svi ti krajevi snime, itd. A mi smo i ovaj film s jednim jedinim krajem istjerali uz velike napore i u neimaštini.

Zašto je film otišao u gej priču? Jeste li osjetili da je tema zrela da ne doživi totalni odijum ili niste karikirali kad ste rekli da ga snimate iz revolta? Prije par dana u Guardianu je osvanuo tekst pod naslovom A good year to be gay, pa, jeste li kalkulirali i koketirali?

Ne znam što da vam kažem. Ovakva pitanja se ponavljaju, kao da vi novinari imate neku ideju da se film snima za mjesec dana, pa se može «tempirati» za određen trenutak. Scenarij, gotovo isti onaj koji ste imali prilike gledati u kinu, napisao sam 2008. godine, u trenutku kada tenzija oko „Pridea“ nije ni postojala. Bio bih mnogo sretniji da financiranje filma nije trajalo dvije i pol godine i da sam ga mogao snimiti i pokazati 2009. godine. Ljudi bi gledali film s mnogo manje predrasuda, kako «obična» publika, tako i ultra-lijevi i ultra-desni koji su provocirani da «sitno» i nemušto prokenjavaju s pozicija osobnih, potpuno oprečnih, ideoloških polazišta. Ti «ekstremi» ne bi postojali da nemaju «okidač» u banalnoj dnevnoj politici i iz perspektive zabrane „Pridea“. S druge strane, pomalo sam i ponosan što je film, napisan prije tri godine, anticipirao sve ovo što se i u filmu i oko filma događa. A meni poslije svakog filma podmeću nogu ti «ultra-ljevaši» i «ultra-dešnjaci», zajedno, bezveznjaci. Teško je živjeti lišen smisla za humor, što je osobina koja karakterizira te rigidne, analne karakterčiće. U slučaju Parade više su se istaknuli «desni analci» – dok «lijevi» hukću, zabrinuti nad sudbinom svijeta i mrze me što ozbiljnu temu tretiram s humorom, «desno-analni» su zabrinuti za sudbinu nacije, ali, još više, i zbog toga što netko «čačka» oko dijela tijela gdje im je zarobljena najveća količina libida. Što se tiče ove parole iz Guardiana koju citirate, kod nas se ona može preformulirati jedino u A good year to be yellow.

Lepa sela i Rane ostaju reprezentativni svjedoci jednoga vremena, Parada to postaje, ugrađuju se u kulturni kod ovoga podneblja. Možete li preuzeti odgovornost za tumačenje ratova, beznađa, i poštovanja ljudskih prava, jer ste na koncu upravo Vi odabrali takve polemične teme i pristup, ili Vas ta priča zamara?

Moguće je da je intuicija ono što mi je jača strana. Moguće je da mogu osjetiti «duh vremena», ali i klice budućnosti koje obitavaju skrivene u sadašnjem trenutku. Od 2002. do 2005. Borio sam se da snimim Bodljikavo prase, film po romanu Juliana Barnesa koji preispituje kako tekovine socijalizma, tako i kapitalizam i društvo u tranziciji, ali – slabo je tko tada bio zainteresiran da to financira, usred primitivne orgije liberalnog kapitalizma na vrhuncu. Koji će vam kurac film koji se bavi socijalizmom kad je ovaj pobijeđen, zakopan, a ti možeš uzeti kredit kakav ’oćeš i kupiti kuću, auto, sise i sve drugo što čini suštinu ljudskoga bića u kapitalizmu?! E, sada se stvar preokrenula, odjednom su svi za taj scenarij zainteresirani, zanimljiv im je, kriza «drma», «zlatno tele» se ljulja, kredit je došao na višestruku naplatu….Tja, bolje bi mi bilo da sam ga snimio 2004. Tada bi The Porcupine anticipirao godine koje dolaze i usrani svijet u kome sada živimo. Ali, valjat će taj film i sada. Itekako.

Zašto mislite da ne treba snimati „filmove (i) za inostranstvo“ i da se treba držati lokalnog? Kao slikovito pojašnjenje jednom ste rekli da bi to bilo kao tražiti od Allena da ne snima o Njujorčanima nego o opsadi Sarajeva, no sada ga vidimo kako luta europskim metropolama.

Sasvim pogrešno protumačena stvar, nikada tako nisam rekao. A posljednji film jednog od mojih omiljenih redatelja snimljen u Parizu je – autentično sviranje kurcu! Ali je manje sviranje kurcu od onog morona Winterbottoma. Što se tiče ovoga, što sam, tobože rekao, hajde da pojasnim… Pravim, prije svega, filmove za sebe, a ne za lokalno tržište. Sve ste pogrešno shvatili. Zamjerio jesam mnogim autorima odavdje da «projektiraju» filmove za festivale, «bajaju» i drndaju elemente «Euro-pudinga», pokušavajući predvidjeti što bi moglo biti interesantno festivalima što dolazi odavdje… A odgovor je – može sve! Al’ pod uvjetom da znaš režirati i da imaš muda. E, pošto su ova dva narečena kvaliteta deficitarni, mnogi od tih filmova budu sterilni, neiskreni, uopćeni i «bezmudi». To ne ostane bez konsekvenci, takvi filmovi upropaštavaju «kino» u svojoj zemlji, tjeraju ljude od domaćeg filma, a u inozemstvu postižu limitirane rezultate na B i C festivalima, koje nakon toga klika plaćenih novinara proglašava «epohalnim» uspjehom. Problem je što ti filmovi nisu na nivou suvremene rumunjske kinematografije, od koje «muhe padaju sa plafona od dosade», ali koja ima neki svoj poseban, specifičan rukopis i valjan razlog da postoji, ima snagu i autentičnost. Kod nas su, najčešće, ti kvazi-festivalski filmovi nalik na «abortuse», niti idu na A festivale, niti ih publika u zemlji gleda. Imate, zaboga, autora koji je snimio tri filma u posljednjih pet godina, sva tri zajedno gledalo je pet tisuća gledatelja, a nijedan nije otišao na bilo koji festival! I, čemu takvi filmovi služe? U ovoj zemlji, nitko nema hrabrosti da odgovori na to, i na još neka važna pitanja koja se tiču strategije kinematografije! Da ne bude zabune – nemam ništa protiv festivala, naprotiv! Oni su fantastična, nekada i jedina prilika da se ljudi upoznaju s filmovima iz svijeta koji sve češće ne mogu računati na kino distribuciju. Moji filmovi su do sada, ukupno, bili na preko sto festivala i osvojili dvadeset nagrada. Ali, ja nikada nisam od toga radio «big deal». Meni je, ipak, važnije to što publika u regiji voli i poštuje to što radim. Što se tiče festivalskog života Parade, ne mogu vam još ništa otkrivati, ali samo mogu reći da kad ove lokalne «festivadžije» čuju o festivalskoj budućnosti mog novog filma, pojest će svoja mala muda za marendu.

2000. godine otišli ste i u Ameriku. NY, LA, imali ste dvogodišnji ugovor s Miramaxom, radili na scenariju za War Inc. Što se dogodilo?

Joj, to je baš dosadno pitanje. Stalno ga postavljaju, a ja nikada i nisam objasnio. Ali, hajde, jednom ću morati… Jer nastavljaju pitati – zašto nisi stisnuo petlju, napravio od lošeg scenarija nešto solidno pa nastavio dalje… Ne ide to tako kako ljudi ovdje misle, kakav kurac dobar film od osrednjeg scenarija, kad imate šest studijskih executivea koji vam sve vrijeme stoje nad glavom. Od Weinsteina sam odmah, čim sam došao u Ameriku, dobio Dust Mančevskog, ali sam se raspitao pa sam saznao da oni samo hoće, dajući meni taj scenarij, «lupiti kurac» Mančevskom s kojim nisu bili u dobrim odnosima. A to je bio baš «autorski» scenarij, u smislu u kome ja gledam na taj pojam. Nešto ste napisali i pretežno samo vi možete to režirati… Ovi kod nas što sebe smatraju autorima, a ne znaju ni dopisnicu napisati u velikoj su zabludi. Autor nisi kad «mučiš» filmsku traku i kad to glumac osjeti i puši u kadru i nikako da popuši, autor je onaj koji napiše pa lijepo – režira. Elem, da se vratim na temu…

Drugi scenarij koji mi je dao Weinstein bio je Hell, koji je Tanović poslije napravio. Meni se to zaista nije dopalo, nije to moj senzibilitet, neke tri sestre sat i po «drndaju vunu», drama u pizdu materinu! Ali je to Tanović poslije dobro napravio, mnogo bolje no što se moglo očekivati od scenarija. No, drugi Weinstein, Bob, u ruke mi je dao scenarij za Reindeer Games i rekao «Ovo je naš najbolji scenarij». Kad sam ga pročitao, rekoh, «Ovo najbolji scenarij?! Ovaj mora da me zajebava!»

Rez, dvije i po godine kasnije, ispostavlja se da im to jest bio najbolji scenarij. Jebi ga. Ali, bio je poslije jedan scenarij, trebala je biti suradnja Gibsonovog «Icona» i «Miramaxa», unapređivao sam ga šest mjeseci, tvrda borba s executiveima da se od govna napravi «pita». I na kraju, ušli u pripreme, ja čak doveo svog DOP-ija iz Beograda, i nakon nekoliko tjedana priprema – samo telefonski poziv, «otkazuju cijeli projekt». Razlog – Ocean’s Eleven ušao u predprodukciju te su procijenili da ovaj, «naš» film od 18 milijuna ne može konkurirati onom od 60 milijuna… «Naši» glumci – govno, a njihovi – zvijezde. A na te glumce su me – sami natjerali, i ja pristao da bi oni, zauzvrat, dali zeleno svjetlo mojoj verziji scenarija. A u taj «belaj» sam se uvalio na sljedeći, jako zabavan način: elem, putovao sam cijelo to ljeto kolima po Americi i Kanadi s obitelji da malo zaboravim na cijelu gnjavažu a prije toga sam, pored gomile scenarija koje mi je agentica slala, rekao za taj, «Payback-all star revue» da je, hajde de, okej, samo da je skinem s one stvari i da baš ne izgleda kao da nisam normalan jer sve odbijam… I tako, vratim se ja s puta u L.A., agentica mi zakazuje sastanak u «Iconu», ne naglasivši da je sastanak vezan za spomenuti scenarij već, mislim se ja, u pitanju je «general meeting». To vam je kada vas zovu da vas upoznaju i vide ima li kakvih zajedničkih interesa… I tako, odem ja tamo, u «Icon», pola sata ljubazne «žvake» i onda – postavljaju pitanje, što mislim o tom, konkretnom, projektu. A ja ne shvaćam šta me ljudi pitaju, tako je «dubok» utisak na mene ostavilo ovo štivo. I počnem lupetati – kako je to genijalno, kako je «hip», kako je za široku publiku a pametno… ma «bedastoće», jednom rječju. Izlazim sa sastanka, crven u obrazima, kao «bulka». Obrukah se, «do koske». Tek što sam stigao kući, javlja mi se agentkinja, dobio si posao, veli, oduševljeni su tvojim viđenjem «materijala». Kojim crnim viđenjem, pričao samo opće ordinarne gluposti!

Uzmem ponovno da pročitam šta sam to nahvalio i – smrznem se. Majko moja, kakvo sranje. E, sve to, do sada, nije još bizarno. Tek postaje. Ja sam prije toga čitave godine išao po sastancima za neke projekte, spreman i naoštren, nikada bez deset kucanih strana «notesa» i vizualnih bilježaka, ideja kako bih taj scenario unaprijedio i poboljšao… Borio sam se i zaMexican i za Fridu, A View from the Top (bio genijalan scenarij, ispalo govno od filma), za neke od njih baš mi je bilo stalo, pripremao sam se po par tjedana, čak proučavao i tko su producenti. A to su sve bili nezavisni producenti koji su te projekte razvijali i htjeli raditi s «Miramaxom». I borim se «kao lav» na svakom od tih sastanaka, predlažem, nudim rešenja, kritiziram… I svaki put se «pojedem kao mlad mjesec» što izaberu drugog… I onda – ovo! I onda – prosvjetljenje! Shvatim, udarim se po čelu, i kažem sebi – «Pa oni, idiote, uopće ne vole da ti predlažeš i kritiziraš, da dovodiš u pitanje nešto što su skupo platili, sve što im od tebe treba je – entuzijazam!» E, jebi ga. Eto ti, sasvim fino elaborirano pitanje zašto nisam ostao, te se nadam da me nitko drugi više ovo neće pitati. Teški uvjeti za rad, jednom riječju. S druge strane, jest tu i lova, i status. Ali, meni te materijalne vrednosti slabo znače, ja bih dao sve bazene Los Angelesa za kamen Mljeta, nije me to moglo motivirati.

Što se War Inc. tiče, stvar je sljedeća: projekt se zvao Brand Hauser kada sam ga dobio od Johna Cusacka. Trebao sam ga režirati, ali su producenti, «Nu Image», zahtijevali da se scenarij poboljša. Sa zadovoljstvom sam to prihvatio, radio nekoliko mjeseci na njemu sDimitrijem Vojnovim i rezultat je bio nešto nalik na suvremenu verziju Dr. Strangelovea, politička satira s puno dobre akcije. Mnogo smo unaprijedili scenarij koji je bio zanimljiva polazna osnova, ali u biti čista gnjavaža gdje se mnogo sere, a malo radi. Proveo sam tri mjeseca u Bugarskoj na pripremama ovog projekta, putovao u Maroko i Kazahstan, gdje su se dijelovi tog filma trebali snimati, doveo svog scenografa, direktora fotografije, jedan broj naših glumaca. Dva tjedna prije početka snimanja, javio se Cusack koji je, dok je sve to trajalo, snimao u Londonu nekakav horror po Stephenu Kingu. Bio je neugodno iznenađen trenutnom verzijom scenarija i zahtijevao da se sve vrati na njegovu, onu gnjavatorsku. U šoku, pitao sam njegovog producenta koji je sve vrijeme bio sa mnom u Bugarskoj, inače njegovog bivšeg trenera, stručnjaka za sklekove a ne za film, kako je moguće da mjesecima radimo a da njegov gazda nije bacio pogled na scenarij?! S velikom nelagodom mi je objasnio da Cusack pati od disleksije i da nije u stanju sam čitati scenarij, već mu ga netko mora pročitati. Sutradan sam spakirao kofere i iz Sofije pobjegao glavom bez obzira. I, bio sam u pravu, doveli su nekog redatelja koji se nije mnogo miješao u svoj posao, vratili scenarij na staru verziju i ispao je jedan od najglupljih filmova u povijesti filma. Od mene, tamo, ostalo je par naših glumaca, Marisa Tomei koju sam ja već kastirao i billboard Democracy Light koji je u tom filmu bila moja posveta Ranama. Ovo iskustvo je za mene bilo izuzetno otrežnjujuće te sam sklon držati se maksime – «Jebo i Hollywood i holivudske zvezde.»

Zašto film Sveti Georgije ubija aždahu nije upalio u očekivanoj mjeri? Jeste li bili preambiciozni?

Je li «upalio» ili nije, relativna je stvar. Samo vrijeme to može pokazati. To što su me povodom filma posipali «kofama govana» nije vezano za film već za to što se nova vlast preko filma obračunavala s prethodnom, koja je film podržala. A tu kampanju je i vodilo jedno iskompleksirano stvorenje koje je imalo dovoljno muda da se bez znanja i talenta obogati monopolističkom pozicijom, ali ne da izrežira film, za šta se isto to – školovalo. (Taj isti je i za Paradu busio, burgijao, zvao sponzore koji su htjeli surađivati s nama i ucjenjivati ih da odustanu. Ali neka, zna i on, uz sve novce koje ima, da je – jado.) E, ja sam tog «toplog zeca» prije tri godine izdržao «sportski», nisam ni riječ rekao ni kada su izmišljali afere s tobože neplaćenim glumcima, tobožnje sukobe sa scenografom, i razne druge gadosti i neistine. Samo je jedno istina – Sveti Georgije je dobar film, on je izrežiran tako da je većini ovdašnjih filmadžija, od kojih većina ne zna ni «rampu» ubosti, domaći zadatak. On nije, s obzirom koliko sam energije uložio, opravdao moja intimna očekivanja. I to sam rekao javno, a zašto ne bih, pa su i to uzeli kao argument protiv tog filma. No, kao redatelj, samo ja snosim odgovornost za to što je film mogao biti i bolji – i nitko drugi. Ako ćemo o razlozima zašto film nije bolji no što je ispao, moj odgovor je sljedeći: i Dušan Kovačević, Lazar Ristovski i ja smo pošteni umjetnici koji uvijek pokušavaju dati najviše u svom poslu. Ovdje, Kovačević i Ristovski s jedne strane i ja s druge, predstavljali smo , na žalost, ne baš najbolju kombinaciju, s obzirom na to da su nam i umjetnički i politički svjetonazori veoma različiti. Često i dijametralno suprotni. I nitko tu nije kriv – radili smo film s velikim međusobnim poštovanjem, veoma često dolazili do kompromisa, a kompromisi su odlična stvar u politici i u životu, ali najčešće u umjetnosti – nisu. Osim toga, dešavalo se da gospodin Ristovski i ja imamo potpuno oprečna viđenja kako se neka scena treba razvijati – naprimjer, u sceni kada invalidi hoće izaći iz rovova i krenuti ka neprijateljskim linijama, ja sam htio da ih Đorđe želi spriječiti, pritisnut osjećajem krivice za nešto za šta uopće kriv nije, pokušavajući osujetiti taj inat invalida, to besmisleno žrtvovanje, a oni, smatrajući ga odgovornim, štakama ga pretuku i ostave da leži u blatu, krvav… Pošto krenu na protivničke rovove, Đorđe se pridiže i komandira juriš, pokušavajući ih spasiti, iako su ga, trenutak ranije, tukli i pljuvali! Lazar Ristovski je izrazio skepsu prema takvom rješenju, tvrdeći da ne mogu invalidi njega savladati… Možda je u pravu što se života tiče, ali čini mi se da bi to bila daleko bolja scena, da smo je izveli onako kako sam je zamislio… Bilo je tu i konceptualnih neslaganja – mene, generalno, uopće nije zanimala 1914. godina, bez obzira što osjećam divljenje prema ovoj grandioznoj epopeji koju je iznio prije svega mali čovjek, srpski seljak o kome tako divno piše Archibald Reiss. Želio sam u Svetom Georgiju da ovaj film epohe, kostimirani film, meni posluži kao «dimna zavjesa» za priču o – Srbiji danas. I o Srbiji iz devedesetih. I onda se ovi sa slamom umjesto mozga uhvate zamjerati kako – nema masovki. Nema, ali ne zato što ja ne znam izrežirati masovku, nego zato što je to filmski znak i odluka, a ne da se uštede pare! Masovki ima, ali one su u drugom i trećem planu, iza krupnih planova glavnih junaka. Žao mi je, na kraju, to što nisam imao priliku izvršiti potpunu «dekonstrukciju» scenarija. Bio bi mnogo bolji da je priča ispričana iz vizure ili Vaneta Siročeta ili Katarine, film je umnogome «ohladila» i «oštetila» ta objektivna vizura… Da sam ovo mogao, film bi bio bi osobniji, topliji… Jer su Gavrilo i Đorđe zapravo mnogo manje interesantni junaci od Vaneta i Katarine. No, Sveti Georgije mi je bio i odlična «škola» da se držim vlastitih scenarija. Radeći baš to što sam napisao osjećam se najbolje i, najvažnije, samo sebi samome polažem račune.Iz te frustracije, Vane Siroče, tj. mali Stanoje, postaje narator u Montevideu, kad već nije to bio u Georgiju.

Što najviše volite u procesu stvaranja filma? Znate li uvijek točno što želite ili ima slobodnog hoda?

Sve faze filma volim podjednako. U životu sam se bavio i novinarstvom, pjesništvom, svirao unew wave bandu, spremao se čak u jednom trenutku konkurirati na likovnu akademiju, studirao s velikim interesom kliničku psihologiju i kratko se bavio psihoterapijom. U svakoj fazi rada na filmu koristim iskustva iz narečenih oblasti… I u svakoj uživam. Na snimanju svakako znam što želim, nikada nisam imao taj luksuz da mnogo improviziram i da presnimavam scene. Znajući to, pripremam se dobro, prije svega u fazi scenarija. Često ne ulazim u snimanje prije no što napišem sedam, osam verzija… Dobar scenarij se može usrati, ali mnogo teže nego što loš scenarij možete unaprijediti režijom. Mnogi su probali pa se nisu dobro proveli…

Čitate li kritike svojih filmova? Cijenite li (slučajno) mišljenje nekog kritičara? Recimo, jedna kritičarka, ne ja, detaljno objašnjava zašto je film Parada kavurma (‘Kavurmu u ishrani upotrebljavaju šire narodne mase jer je jeftina. No kavurma je kolesterolska bomba i kavurma smrdi.’) Pamtite li Vi neki slikovit komentar?

Dobro ti je ovo – «ne ja». Pa zar misliš da bih se ja ljutio čak i da si ti? Svatko ima pravo na svoje mišljenje… Ja sve kritike čitam i razveselim se kad pročitam dobru, ali kada je iz pera nekoga čije mišljenje cijenim. Na primjer, uvijek strepim šta će gospodin Vlajčić napisati. Ili, jako mi je drago u slučaju Parade, da vidim kako se film dopao Basari ili Vidojkoviću. Bio sam jako zadovoljan kada je gospodin Ćirilov u svojoj kolumni odgovorio kritičarima koji mi zamjeraju na korištenju stereotipa – u komediji. Što se «kavurme» tiče, da, da, to je bila izuzetno zabavna kritika, sa zadovoljstvom sam je pročitao. No te, veoma osobne kritike najčešće, onome tko je znalac, mogu poslužiti sagledavanju duševnog stanja samog kritičara, jer one, zapravo, pričaju mnogo manje o filmu, a više o svom tvorcu. Da se ovim poslom i dalje bavim, ta kritika bila bi odlično polazište za psiho-terapiju kritičarke, iz čije podsvijesti narečena kavurma «klizi» (te «smrdi») da opiše potisnuti strah od vlastite seksualnosti, simbolizirajući, zapravo, ambivalentnost prema vlastitome seksualnom identitetu. «Bomba» u iskazu sugerira eksploziju, točnije orgazam, a zajedno u rečenici svakako strah od istog te nemogućnost da se postigne vrhunac. Veza između kavurme i «širih narodnih masa» može pomoći u rasvjetljavanju autoričine morbidne fantazije, dakako, poput kavurme, «prerađene» pritiskom savjesti, fantazije da se prepusti uživanju s više muških osoba odjednom, a koje, dakako, «smrde», što predstavlja užasan ali, opet, «siguran» surogat nedostižnoj, zreloj, genitalnoj seksualnosti i bez straha da se zaista prepusti jednoj osobi i s njom ostvari pravu intimnost.

No, na stranu s ovom, ipak, veoma jednostavnom i transparentnom kritikom. Ako se, s krajnje lijevog spektra političkog života, prošetamo ka ultra desnom – tamo se nalazi moj «miljenik» – kritika Emila Vlajkija , potpredsjednika Republike Srpske. To što gospodin Vlajki bruka čitavu Republiku Srpsku sočinjenijem u kojem ima pregršt elemenata za hitnu hospitalizaciju, nije jedino što je meni zabavno, a gospodinu Dodiku bi moralo biti – jako tužno. Strast s kojom gospodin Vlajki predlaže «definitivno» rješenje prema LGBT populaciji (dio «preodgojiti» operativnim putem, dio podvrgnuti psihoterapiji, a dio, otporan na oba, pustiti da živi) sugerira takvu provalu čežnje za snažnom muškom rukom i čvrstim muškim tijelom da se, gotovo kao vapaj, diže nad ovim zanimljivim i dirljivim štivom. Neprocjenjiva kritika. Čitam je svako malo, i uvijek se ponovno dobro zabavim. Gospodine Vlajki, poljubio bih Vas kada ne bih znao da ćete na mene skočiti da mi uzvratite «francuskim» poljupcem.

Gdje da čovjek koji je upravo diplomirao režiju u Beogradu/Zagrebu prvo ide? Kako da snimi film? Zanima li Vas da sudjelujete ili pokrenete rješavanje tog problema?

Naravno da me zanima. Uživao sam družeći se sa studentima i prenoseći im iskustva, tijekom godine dana, kada je moj omiljeni profesor Bajo Šaranović (uz Bracu Slijepčevića) zbog bolesti odsustvovao. Mislim da su i studenti te klase bili jako zadovoljni šta su mogli čuti od mene. Uostalom, gotovo su svi, Uroš Stojanović, Vlada Paskaljević, Ana Marija Rossi, Marija Perović… režirali cjelovečernje filmove. Neki od njih, kao Ivan Andrijanić, spremaju film. Ali, baš svi su ostali «u filmu» i na to sam veoma ponosan.