Paraziti na Andriću, Crnjanskom i Krleži – U pravu si, dragi Basara, da o Srbiji ja ništa ne znam. O zemlji u kojoj sam se rodio, Jugoslaviji, jedva da sam malo više znao – a i to što sam znao, pokazalo se kao smrtonosno pogrešno znanje. O zemlji u kojoj sam nakon Jugoslavije nastavio živjeti, o Bosni, također ništa nisam znao, jer da jesam, ne bih se tamo po raspadu Jugoslavije ni trenutka zadržavao. A pogotovo nisam ništa znao o zemlji u koju sam zatim stigao, o Hrvatskoj, jer da jesam znao, koji bi me đavo tjerao da tu dolazim? Ono što me tim zemljama vuklo i što me tu zadržavalo bio je jezik. Da njega nije, ne bi ni mene bilo tu. Ono što me blagonaklonim učini prema Srbima i Srbiji, također je jezik. Što bi drugo kod Srba čovjeku moglo biti privlačno i zanimljivo, osim jezika i svega što iz jezika proizlazi? Ali zar su Hrvati i Bosanci još po nečemu drugom privlačni?

Što se Živojina Pavlovića tiče, sve si u vezi njega dobro dorekao i dovršio, osim dvije stvari. Nisi mi rekao jesi li čitao njegove romane i šta o njima misliš. I drugo: nisi, na žalost, u pravu misleći da bi Pavlović, da je poživio i da je prezdravio, opet zasjao punim sjajem. Možda bi napisao najbolje svoje knjige – dnevnike, kronike, portrete savremenika, ja vjerujem da bi i bilo tako. Ali s filmom stvari drukčije stoje. Čovjeku iz naših krajeva, ili čovjeku iz Europe, da bi snimio dobar film, uza sve drugo potrebno je da Kairosa zgrabi za perčin. Potrebno mu je da se nekako unese i ugradi u duh epohe, ili da taj duh sam stvori, kao što su to činili geniji poput Tarkovskog, pa i kao što je to činio Pavlović uz važnu pomoć nekih drugih autora, svojih suvremenika.

Duh unutar kojeg je svoje filmove stvarao Živojin Pavlović bio je s 1991. godinom do kraja razoren. Nakon toga se ni on, kao ni preostali najbolji filmski autori velike jugoslavenske kinematografije, oni srpski, kao ni oni hrvatski, bosanskohercegovački, makedonski, slovenski, kosovski, nisu više mogli snaći. U određenom smislu, svi oni ostali su i bez svoga filmskog jezika, i bez svoje poetike.

Činjenica da duh epohe i duh mjesta čine kontekst osobnoga filmskog jezika i izraza proizvela je to da je nakon 1991. došlo do strašnog estetskog i kreativnog pada u svim ex-yu kinematografijama, a da su nakon toga najbolje filmove snimali klinci iz nekih sljedećih generacija. I ti novi dobri filmovi, koji se snimaju negdje od kraja devedesetih, u potpunom su diskontinuitetu s kinematografijom bivše Jugoslavije. Naprosto, to su neki drugi filmovi, neki drugi svijet, neki sasvim novi kontekst.

To je nešto što u književnosti ne postoji. Pisac samom sebi stvara kontekst, ako već drugog konteksta nema. Pisac je, za razliku od filmskog autora, potpuni gospodar svoga teksta i djela. I konačno, pisac, za razliku od filmskog autora, ništa ne duguje društvu, široj zajednici i kulturi, duhu epohe, mjestu na kojem se zatekao. Pisac, suprotno svim konstitutivnim nacionalnim mitovima, ništa ne duguje državi, naciji i Ministarstvu unutrašnjih poslova. Osim, naravno, ako je loš pisac u pitanju.

Ja, recimo, nemam pojma kakav sam pisac, jer nisam imao tu sreću ili nesreću da budem svoj pravi čitalac, ali vrlo precizno znam da prema hrvatskoj književnosti, društvu i državi nikakvih dugova nemam. Od zemlje u kojoj živim nisam dobio ništa – a dao sam joj mnogo: putem poreza, naravno! Ono što joj, međutim, ne kanim dati je ono za što ona i njezina kultura nemaju ama baš nikakvih zasluga.

E vidiš, ništa od toga ne važi i ne funkcionira kada je riječ o filmu. Osim što svaki filmski autor na svijetu duguje ozbiljne novce svojim producentima, a u Europi stvarni producent su, skoro bez izuzetka, države čije pasoše filmski autor posjeduje, postoji i onaj drugi, jednako velik, ali mnogo osjetljiviji dug matičnoj kulturi i kinematografiji, koji se tiče kulturnog, stvaralačkog, stilskog i svakog drugog konteksta. To je, recimo, razlog što tako malo autora uspijeva stvoriti išta značajno izvan vlastite kulture.

Koliki su samo istočnoeuropski autori pošli u vrijeme Hladnog rata na Zapad i u Ameriku, a jedva da je itko od onih koji su prethodno bili ostvareni, ili koji su stvorili genijalne filmove, uspio u tom drugom kontekstu snimiti nešto barem dostojno vlastitog djela. A ne mogu se sjetiti nijednog jedinog, osim možda Miloša Formana, koji je na Zapadu stvorio opus koji svojom ukupnošću ili makar jednim djelom nadmašuje ono što je radio kod kuće. Što se mene tiče, recimo, mladenački poljski film Romana Polanskog “Nož u vodi”, snimio ga je, čini mi se, kad mu je bilo dvadeset i sedam, bolji je od svega što je nakon toga u životu napravio. Ali za takav mu je film bila potrebna upravo onakva Poljska, bio mu je potreban baš onaj sivi i mračni duh epohe.

Kao što je i Emiru Kusturici za “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Oca na službenom putu”, kao i za klinačko njegovo remek-djelo, koje nitko više ne spominje i ne pamti, naslova “Nevjeste dolaze”, trebala Jugoslavija s kraja sedamdesetih i do sredine osamdesetih. Čini mi se da je najizgrađeniju svijest o toj vrsti konteksta kod nas imao Goran Marković, pa mu je zato i uspijevalo, bolje nego drugima, da svoj filmski izraz prenosi iz epohe u epohu, te da nastavi snimati iste onakve filmove, samo s mnogo, mnogo manje para.

Istovremeno, međutim, on je i najveći filmski gubitnik iščeznuća vlastitog konteksta i svijeta. Mogao je upravo Goran, i nitko drugi, snimiti najljepše post-jugoslavenske filmove o kraju svijeta, o gašenju vremena, o nestanku konteksta, ali to, na žalost, nije moguće. O tome se mogu pisati romani, ali se ne mogu snimati filmovi. Film traži stabilno mjesto i dugo vrijeme. S tim da to mjesto može biti i veoma mračno. Iran je, recimo, jedno od mračnijih mjesta danas. I jedna od najmoćnijih i najkreativnijih kinematografija, uopće.

Spominješ Vladu Kostića i mirror neurons, iliti zrcalne, ogledajuće neurone, kako bi se to po naški moglo reći. Igrom slučaja, čitao sam nešto o njima – naravno, onoliko koliko sam mogao čitati i razumijevati – i ostao sam dvostruko opčinjen. Prvo: sama teorija o zrcalnim neuronima zvuči kao djelo fikcije. Biva takvih naučnih teorija koje imaju savršen pripovjedni okvir. Zrcalni neuroni, recimo, mogu biti djelo Jorgea Luisa Borgesa. Te drugo i važnije: ako je teorija tačna, tada su forme ljudske društvenosti u direktnoj vezi s moćima čovjekove prekognicije.

Kada sam s nekim blizak – a ni sa kim nisam tako kao s Anom – događa mi se da znam što taj pomisli. Za Anu po njezinim pokretima znam šta misli. Kad telefonira, ja po tonu njezinog glasa znam s kime razgovara. To ne bi trebalo biti jednostavno, jer je mogućih kandidata desetak. Ali uvijek to znam, kao što znam i kada s nekim razgovara prvi put. Ali svejedno je svaki put pitam ko je to. No, čak i to pitanje je, makar neizravno, stvar zrcalnih neurona.

Bilo bi, međutim, zanimljivo znati kako stvari sa zrcaljenjem stoje s onima koji mi nisu, da tako kaže, simpatični. Ili kako stoje s, kako ti kažeš, “najglupljima i najpokvarenijima među nama”. Naravno, nije to zanimljivo samo u slučaju Srba. Općenito je to zanimljiva stvar. Zašto su gadost, niskost i zlo tako privlačni odraslim ljudima, a bogme i maloj djeci? Vlada Kostić bi o tome sigurno nešto morao znati. On će znati, a ti ćeš od toga razviti narativno funkcionalnu i fantastično uvjerljivu teoriju. Što i jest, naravno, zadatak književnosti.

Kad smo kod toga, vjerojatno sam ti se u ovim dopisivanjima i u živim razgovorima više puta žalio zbog vlastitog nedostatka praktičnih znanja i vještina. Koliko god to sad bilo uzaludno, žalim što nisam – niti sam ikad imao dovoljno talenta, upornosti, a bogme ni pameti da to postanem – neki inženjer, urar iliti časovničar, mikrobiolog, neurolog, geolog… Osim golemog kontingenta znanja koje ti donosi urarska ili automehaničarska specijalizacija, o neurologiji ili mikrobiologiji da i ne govorim, to te uvodi u neku čvrstu i sigurnu organizaciju mišljenja, u sistem, koji se čak ni u naoko najjednostavnijih vještina – kakvo je recimo košenje trave trimerom, što sam tek nedavno otkrio kao snažno sveprožimajuću zen-aktivnost – ne razlikuje od velikih filozofskih ili teoloških sistema.

Takvo vladanje sistemom, koji pritom, za razliku od filozofskih, teoloških ili socioloških sistema nema ambicija ni načina da ovlada pričom, korisno je u književnom poslu. Upravo slušajući Vladu Kostića kako, recimo, priča o esencijalnom tremoru, sa zavišću sam pomišljao što bih sve mogao učiniti s takvim organiziranim i precizno usmjerenim znanjima. Pritom, on ima tu sposobnost jednostavnog i jasnog govora, po čemu se, barem u mom iskustvu, ozbiljni liječnici, naučnici, inženjeri razlikuju od prevaranata i nedoučenih provincijskih eksperata. Ali on je tu jasnoću doveo do krajnjih granica.

Pritom, za razliku od današnjih liječnika – i to nekih vrlo ozbiljnih i uspješnih – koji su redom fahidioti, pa često ne znaju čestito ni govoriti materinjim jezikom, a kamoli da bi čitali lijepu književnost, pohodili teatar, izložbe, koncerte itsl., Kostić je obaviješten, načitan, dubinski prosvijećen. To što umije tako jednostavno govoriti o esencijalnom tremoru posljedica je toga što čita romane i hoda po izložbama. Isto tako, to što umije misliti o društvu i svijetu, što umije misliti – da tako kažemo – o politici, rezultat je njegovih znanja o esencijalnom tremoru.

I tu opet dolazimo do problema koji imam sa sobom: ja nemam znanja o esencijalnom tremoru, o mehanizmu sata, o prenapregnutom betonu… To mi je grdan nedostatak, oko kojeg se kroz život patim. Nemam nikakvih znanja koja bi mi strukturirala duh i zaokupljala pažnju, a da nemaju veze s književnošću. Književnost, pak, rađa se iz nereda, i dobro je ako čovjek paralelno s tim neredom ima i neki svoj red.

Inače, čitajući Cvetićanina, polako i s merakom, zapažam, ipak, nešto što bih mogao ispostaviti kao manu knjige: autor je, naime, pod totalnim emocionalnim nadzorom svoga glavnog junaka. Naime, koliko god nastojao objektivno opisati to prevratno i preobražujuće desetljeće Miloša Crnjanskog, koje je ujedno i preobražujuće desetljeće Europe, Cvetićanin je i u nemogućim situacijama na njegovoj strani. I onda Marko Ristić, pečatovci, Krleža, Miloševi kolege profesori i gimnazijski direktori, redovno bivaju negativci, katkad i odistinske hulje, dok se za njega, za Miloša, ima razumijevanja i kad ovaj zasrlja prilično daleko u svojoj ideološkoj transformaciji.

Cvetićanin, kako se meni čini, nikad ne manipulira činjenicama i ne namješta rezultate utakmica, ali je u emotivnom smislu zdušno na strani Crnjanskog, s kojim pritom, kao građanin i intelektualac, nipošto ne dijeli pogled na svijet. To je nešto neobično, što mu se, da je književni povjesničar ili da je povjesničar općenito, nikad ne bi događalo – jer u nas ni najveći među književnim povjesničarima i povjesničarima ne dopuštaju sebi emocionalno angažiranje u tekstu – ali meni je zapravo vrlo drago, dok god iza toga nema manipulacije činjenicama.

Pogotovo mi je ta Cvetićaninova lična slabost na Crnjanskog nekako mila, jer mi se od sve trojice klasika našeg vijeka – Andrića, Krleže i Crnjanskog – on u ljudskom smislu činio najbližim, jer je bio najkrhkiji. Dok su se druga dvojica uspijevala snaći u životu, Crnjanski je suštinski govoreći ostao nesnađen. Andrić je potekao iz najgore sirotinje, živio je sam s majkom, tuberan kojemu je cijela, vrlo brojna, očeva obitelj pomrla od tuberkuloze. Bio je hladan, oko vlastitih nevolja zabavljen čovjek, koji je u životu znao procijeniti na koju stranu valja poći da bi se preživjelo, ali i da bi se bolje živjelo. Tako je postupao do određene granice, ali nije tu granicu prelazio.

Krleža je bio socijalno moćna pojava, jedan od onih markantnih protagonista epohe oko kojih se okuplja svijet. Najčvršćih uvjerenja od sve trojice, lenjinist. Mesija, raskošne sujete. Daleko najobrazovaniji među njima, ali opsjednut vlastitom misijom. Nije dobar prema ljudima koje osjeća inferiornim.

Crnjanski je, pak, najosjetljiviji od njih. Za njega ne bismo mogli biti sigurni da je u svakom trenutku sav svoj. Ako već nije, kako se u ono vrijeme govorilo, duševno poremećen, onda ima orlušinu u glavi. Takvim će ga i Cvetićanin portretirati. Kada bismo među njima trojicom tražili samoubojicu, on bi bio taj. Nakon njega bi se, možda, u krajnjem slučaju ubio Krleža. Andrić je, paradoksalno, bio najvitalniji.

Ono po čemu mi je Crnjanski najbliži, i što ga na neki način najbližim čini našem vremenu, njegovi su identitetski kompleksi. Osim što sebe percipira kao vojnika neprijateljske vojske, on je kao prečanin, Banaćanin, Temišvarlija – više mi se ova orijentalizirana varijanta sviđa nego: Temišvarac – onaj koji svoje ukorijenjenje traži u pretjeranim nacionalnim autoidentifikacijama i ispoljavanjima. On se u svoje srpstvo pretjerano unosi i kada se transformira u nacionalista i filofašista, i kada je ispunjen jugoslavenskim zanosima. Njemu nacija nije, kao što je Krleži, izraz nekoga ličnog bijesa i gnjeva. Nacija je Crnjanskom format za unutrašnju stabilnost. Tako on to, čini mi se, doživljava. Andriću, pak, nacija je njegov jezik i priča koja iz jezika proistekne. On se nacijom, da tako kažemo, koristi. Nacija je nešto što je od njega manje, a ne nešto što je od njega veće.

Stradanje Miloša Crnjanskog, to otkrivam čitajući Cvetićanina, prije je uvjetovano njegovim karakterom i duševnim previranjima, nego njegovim uvjerenjima i ideološkim skretanjima. Slutio sam to i ranije, čitajući Hiperborejce i Embahade – roman “Kod Hiperborejaca” jedno je od nepročitanih remek-djela naših književnosti! – ali tek mi se ovdje stvar do kraja posložila i postala mi fatalno bliska.

Recimo, 21. marta 1932. Politika koja ga mrzi i koja mu stalno nešto smješta, objavljuje “Apel svima javnim radnicima”, isprovociran jednim prilično glupavim antikomunističkim ispadom Crnjanskovim, koji su potpisnici apela do kraja zaoštrili i preuveličali. Beogradskih je potpisnika 26, ali se potpisivanje nastavlja širom Jugoslavije, Cvetićanin navodi da se potpisnici roje od krajnje desnice do krajnje ljevice, i da ih je na kraju 132.

Šteta, međutim, što u knjizi nisu navedena imena, osim nekolicine njih. Iz Zagreba spomenuta su samo dvojica: Branko Gavella, onaj isti Gavella koji je Crnjanskom sekundant u dvoboju s Tadijom Sondermajerom (čija bista stoji – čini mi se – u Palmotićevoj ulici, u Beogradu), i Mile Budak. Godina je, rekli smo, 1932, i već su prilično kasna doba za hrvatske nacionaliste, koji već negdje tajno prisežu na kamu, pakleni stroj (ili samokres) i Bibliju. Nakon 1. juna 1933. prisezat će na kamu, pakleni stroj (bombu, pištolj…) i na Načela hrvatskog ustaškog pokreta.

Uglavnom, nije to više ono vrijeme kada je Budak bio književnik skupa s drugim književnicima u Kraljevini, a Ante Pavelić parlamentarni zastupnik, tako da ga, na prvi pogled, ne bi trebalo biti briga za peticije protiv Crnjanskog. Ali Budaka je, eto, briga! Kao što je i druge, vidiš, briga! I svi se potpisuju protiv njega. A Crnjanski se, nesretnik, na to identificira, ni manje ni više, nego s Isusom Kristom, jer ni njega, Miloša, farizeji neće zaustaviti da kaže sve što misli. “Meni ne trebaju ni od koga potpisi, ja stojim sam za sebe, u odbrani naše književnosti.”

Kada ga napadnu, Crnjanski obično ne odgovara umanjujući napad, niti izolirajući svoje napadače. Ispod časti mu je, recimo, tražiti saveznike. Ako ga je napao jedan među njima, on će i preostalih sto prikazati kao napadače.

E vidiš, dragi Basara, u nekim mlađim danima, prije desetak-petnaest godina, kada me je ujedinjeni hrvatski ološ, s ljevice i s desnice, napao, na manje ni više, nego za četništvo i simpatije prema Draži Mihailoviću, te za – posve logično – dodvoravanje beogradskoj čaršiji, kroz hvaljenje četničkog vođe (pritom sam se dodvoravao u intervjuu za Vreme, koji je radila Jovana Gligorijević), i kada su napadači imali platforme i artiljerijske položaje od glavnog dnevnika HRT-a do čuvenih, u Beogradu vrlo hvaljenih kobajagi lijevih i tobože liberalnih novinskih glasila, ja sam se ponašao glupavo kao Crnjanski.

Umjesto da lokaliziram napad, ja sam ga, da tako kažem, generalizirao. Crnjanski je 1932. imao 39 godina, a ja sam 2011, u vrijeme najžešće kampanje, koja mi je iz temelja promijenila život, imao 45. Crnjanski nakon “Apela svima javnim radnicima” samo nastavlja šiljiti koplje, provocirati, nasrtati – ne bi li se tako obranio! – pa pokreće Ideje, koje su mu bile sasvim bez pameti, naveliko srbuje i divi se onima koji ne samo da nisu bili vrijedni divljenja, nego su i iz građanske i iz malograđanske kraljevinske perspektive u Kraljevini bili odvratni. Na kraju, on se, gledajući prema Berlinu i Rimu, divi istima kojima se divio Budak. Zašto to radi? Vjerojatno i zato što nema dovoljno političke pameti da zamisli što će se dalje zbivati: u čemu se jako razlikuje od Ive Andrića, ali i Krleže.

Ali moj dojam je i da to radi zato što je neodgovoran na način na koji neodgovorni znaju biti ljudi s nekim prevelikim teretom na duši. Ono gdje prestaje biti moguće razumijevanje i suosjećanje ono je što nastupa nakon kraja Cvetićaninove priče, tačnije u njegovom Apendixu. Naime, za razliku od Andrića, Crnjanski je odistinski impresioniran Hitlerovom pojavom. Tom rukom koja ga dodiruje po ramenu. I zapravo je, na kraju svih krajeva, imao i sreće pa svoje oduševljenje tom malom njemačkom nakazom nije imao načina ostvariti.

Krleža je bio odveć u se zagledan, e da bi se mogao impresionirati drugima. Osim, možda, Lenjinom i Titom. Premda je Lenjin, ipak, bio samo ideja. A Tito je, iz perspektive Krležina života, bio spasitelj. Andrić, pak, nije bio impresioniran nijednim vladarom, nikakvim moćnim čovjekom. I još po jednom se razlikovao od Krleže i Crnjanskog: dok bi se od ljudi kojima su se ta dvojica zamjerila, ili koje su ta dvojica proizvela u svoje neprijatelje, mogla načiniti dva podebela leksikona, ali se ne zna koji bi od tih leksikona bio deblji, Andrić ni o kome nije ružno govorio i pisao. Sve svoje neprijatelje proizveo je određenim oblikom nehata, ravnodušnosti i ljudske hladnoće.

Ali čak ni takvih, u rasponu od Isidore Sekulić do Borivoja Jeftića, nije bilo mnogo. Andrićevi ideološki grijesi uvijek su se ticali odnosa prema kolektivima, nikad prema pojedincima. Krleža i Crnjanski više su se bavili pojedincima.

Kod Crnjanskog volim rečenicu, način na koji je građena. I zapravo volim te njegove histerične načine. Volim njegovu hibridnu fikcionalno-fakcijsku prozu, koja će ući u modu desetljećima po njegovoj smrti. Kod Krleže volim tu furioznost, taj vulkanski verbalizam, volim njegova pretjerivanja i njegovu metaforiku. Volim načine na koji se kod Krleže manifestiraju omraze. Metaforika nesnošljivosti, da ne kažemo mržnje, kod Krleže je fantastična.

Andrić mi je najbliži kao tvorac svjetova. Naprosto, on je najveći i najostvareniji pisac među njima trojicom. Od Crnjanskog biram: “Kod Hiperborejaca”, “Roman o Londonu”, “Itaku i komentare”, “Dnevnik o Čarnojeviću”. Od Krleže: “Zastave”, prozu “O Glembajevima”, “Hrvatskog boga Marsa” i “Balade Petrice Kerempuha”. Od Andrića: “Travničku hroniku”, “Prokletu avliju”, “Znakove pored puta” i tridesetak priča u mom izboru.

Ali kod sve trojice iritantni su mi njihovi tumači. Paraziti koji na njihovome djelu i biografijama žive. Pogotovo nacionalistički paraziti, ali ne samo oni. U Hrvatskoj danas je živih barem stotinu volova (možda tek poneka krava), koji su životni vijek proveli na Krleži, a zatim primaju visoke mirovine akademika, sveučilišnih profesora i tobožnjih leksikografa, s jedinim zadatkom da uporno dokazuju kako je Krleža bio dobar – Hrvat. U Srbiji je tek malo bolje s tumačima Andrića, dok je tumačenje Crnjanskog nacionalistička sadomazohistička perverzija. Stoga knjiga Radivoja Cvetićanina dođe kao osvježenje nama koji ove pisce volimo i čitamo.

Piši!

Miljenko Jergović

Izvor: Velike priče

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E