Pas, depresija, samoubistvo i saveti za preživljavanje ili – kako kontrolisati haos

Pas, depresija, samoubistvo i saveti za preživljavanje ili – kako kontrolisati haos

Ima nešto gore od depresije same, a to je ćutanje o njoj. Sve dok ćutimo ništa se ne menja. Evo zato glasnog spiska kratkih saveta za preživljavanje koje sam (nažalost) patentirala sama. Svi stavovi i zaključci su lični. Ako ste u od onih crnoj rupi, pročitajte, možda pomogne. Ukoliko ste u taboru koji misli da je cela ta priča drugo ime za “sjeban sam” ili nešto uvezeno sa Zapada, probajte da radite sve ove stvari u nastavku. Biće žurka, obećavam.

 

Trik pitanje: da li pisati o depresiji?

 

O tome šta depresija jeste, a šta nije, svako ima mišljenje, a oni koji su je iskusili uglavnom ćute. Zato što znaju da se ceo kompleks osećanja, događaja i situacija koji u tu čarobnu reč ulazi teško može objasniti. Lično sam se dugo lomila da li uopšte da govorim javno o tome.  Jer, svi će da misle da sam depresivna, misila sam. Svi će da me gledaju sažaljivo. Svi će da misle, o pa ona nije normalna. Svi će da misle o pa ona sigurno misli o tome da se ubije. Svi će da misle ona se pretvara kad se smeje. Javno istupam, dva puta sam odgovornija za svoju reč. Ne predstavljam samo sebe nego i mesta gde pišem ili govorim. A onda sam se zaustavila na tom delu svi će da misle. Postavila sam stvari ovako: da li je važnije što će nekome da bude žao uz dodatne predrasude o meni (jer ah, noge), ili preteže to što će neko možda osećati da je manje sam ako sam o tome progovorila? Nije bilo teško odlučiti.

Ovo je spisak stvari koje mi u momentima kad se osećam loše pomažu da preživim. Nadam se da će i vama, ako tonete. Ako ne tonete, šta da vam kažem srećnici. Čitajte iz zabave i sadizma. 🙂

P.S. OK mi je, ne brinite. Uglavnom. 🙂

 

1. Ako opet dođe, preživeću

 

 Prvi i osnovni strah nekog ko je padao kroz crne rupe depresije i uspešno se izvukao, ostaje rečenica “vratiće se opet”. Svaki put kad se oneraspoložiš, svaki put  kad te nešto razočara, svaki put kad se rasplačeš misliš – evo ga, dolazi, samleće me. I sve može da bude alarm. U takvim situacijama ne pomaže da misliš “Neće da se vrati” nego “Ako opet dođe, preživeću”. Možda i nećeš, ok. Ali hajde da se nadamo da hoćeš. Samo ponavljaj.

 

2. Ako nisam dobro reći ću, i tražiću pomoć

Najteži deo je reći ljudima okolo “nisam dobro” jer se plašiš da će te osuditi. To je ipak, prvo što treba da uradiš. Kad ne nosiš sav prostor crne rupe sam bude lakše. Drugi korak je konkretna medicinska pomoć. Svojevremeno sam otišla kod psihološkinje praktično usput, samo da je pitam jesam li normalna jer ne plačem posle tatine smrti. Usput sam pomenula isksutvo depresije od pre par godina. Pitala me je kako sam izašla, rekla sam – sama. To ne preporučujem. I nastavila sam da izlazim sama. Zato i verujem  da lekovi postoje s razlogom. Ako vidiš da nije OK, idi kod lekara i uzmi nešto. Depresija teže odlazi kad je dugo pustiš da divlja. Lično nikad nisam pila antidepresive, zato i kažem. Popij, to ti je ko kad te boli glava, a ti nastojiš da trpiš. Nemoj. I obećaj sebi da ćeš reći naglas ako nije OK. (Ja neću lekove. To je ipak, samo moja odluka, i iza nje odgovorno stojim. I ne preporučujem je, naravno).

 

3. Suicidne misli su alarm

 

Mislim da mi je lakše da oribam ceo stan, nego da zaustavim navalu suicidnih misli kad krenu. Osim što su u najmanju ruku iritantne jer vas spopadaju dok perete zube, ili dok ste vani na žurci, ili dok se kupate ili slažete odeću, dakle, skoro uvek i svuda,  one imaju i jednu dobru stranu – mogu da posluže kao alarm. To znači da ako jednom dnevno pomislim da se treba ubiti, neću da se zabrinem. Ali ako hvatam sebe da na dve normalne misli dolazi treća loša, pokušaću da je zaustavim. (Ovde valjda napomenuti da normalnim ljudima koji nemaju problem sa smislom života i sveta i ovo jednom predstavlja alarmantan momenat. Meni lično nije.) Zaustavljanje se radi nabrajanjem dobrih stvari zbog kojih treba ostati tu. Svaki put, uporno. Odaberite tri stvari koje vas čine srećnim. I nabrojte. Ide teško, ali radi. Ponekad. Nekad samo legnete na pod i plačete. Može i to da pomogne da stane, umorićete se.

 

4. Ne bežim, dišem kroz to

 

Iskustvo depresije je, bar iz mog ugla nešto što nikad do kraja ne prolazi. To traje u nama, i trajaće uvek. To nije prehlada, pa kad se naliješ lekova, sve bude gotovo i tragovi nestaju. Ovo ne prolazi. Samo je razlika u tome da li svet vidiš iz užasne crne rupe ili samo sa iksustvom užasne crne rupe koje je u tebi, i ti ga se ne odričeš. Mislim da sam počela da se oporavljam u sebi onda kad sam shvatila da nema potrebe da bežim. Da je to stanje, da treba da ga prihvatim, i da ga poštujem. Da ću sa tim živeti i umreti. Da kada talas dođe on i prođe, samo treba izdržati. Samo treba osvestiti svaki udah i izdah. Da to nije uvek tako strašno. I da ako i bude, imam kome da kažem.

 

5. Odustaje se samo jednom

 

Imaj to na umu ako planiraš da se ubiješ. Smrt je jedina sigurna stvar u životu, nema potrebe da trčiš tamo. Ako misliš da ne možeš da izdržiš bol, traži pomoć, zovi prijatelje, napij se, šta god da pomaže. Pokušaj da misliš pametno, iako je najteže tako činiti kad se daviš u crnoj vodi i osećaš kao da nemaš vazduha. Ja sam od onih što misle da je za samoubistvo potrebna veika hrabrost. Ali to ne znači da treba da je dokazuješ. Pokušaj da svaki put kad počneš ozbiljno da razmatraš načine na koje možeš da okineš, podsetiš sebe koliko si lepo i neponovljivo biće. Stvarno jesi, i nema nigde još jednog tebe na svetu. Poštuj to. Nateraj se da budeš svestan svega divnog što jesi, i onog ružnog. Ne odriči se ni jednog dela sebe. I zapamti da mrtav ne možeš ama baš ništa, a živ možeš gomilu stvari, čak i depresivan. Na primer, da ležiš i plačeš za početak. A kad talas prođe, možda i da prošetaš i podsetiš se koliko je lepo napolju.

 

6. Brini o sebi – u redu je ako ne možeš da ustaneš iz kreveta

 

Kad ti nije dobro na ovaj način, nemoj se osećati krivom ili krivim. Ako ne možeš da ustaneš iz kreveta, u redu je. Ostani da ležiš i plačeš. Ustaćeš malo kasnije. Ili, kako sam jednom rekla dragoj osobi – ostani da ležiš danas da bi imao snage da ustaneš sutra. Jedna devojka mi je kazala – ja bih rekla još i – brini o sebi, to ti je kao kad polomiš kost pa treba vremena da zaraste. Zadaj sebi male dnevne zadatke i nemoj se ljutiti na svoje biće ako ih sve ne ostvariš. Oni su tu da ti pomognu da prođeš kroz to. Budi topao/la i blag/a prema sebi u momentima kad možeš, nemoj se samokažnjavati. Drugačije ne možeš da zaceliš.

 

♥Ako znam šta je depresija, ne znači da ne volim život

 

Ili da se pretvaram kad se smejem, ili da sam srećna, ili da sve vreme samo ležim i plačem. Ne pretvaram se, volim da postojim, i volim svet, i volim sunce i travu, i ljude, i sve ono što radim. Nisam manje ja, zasmejana, vesela, umetnica, pesnikinja, štagod, samo zato što znate da povremeno hodam ivicom crne rupe. Nisam manje ja jer povremeno mislim o samoubistvu.

Nismo manje mi, i nismo manje srećni i čarobni samo zato što smo vama, što niste u ovome, rekli da smo nekad i na tamnoj strani.

I nema koga da vam bude žao, niste imuni na ovo, niko nijeBudite srećni što vas nije dokačilo, i nadajte se da neće. Nikad. 🙂

Ako ipak nekad dođe, setite se i ovoga: isksutvo depresije nije samo crna rupa, nego i podsetnik koliko je život prelep. Zato toliko i boli.

I nemojte nam govoriti da se razvedrimo i oraspoložimo. Ovo nije voljno stanje. Recite nam samo – ja ti verujem, i ja sam tu. Pa će odatle sve biti lakše.

P.S. Ako vas zanima kako depresija (između ostalog) izgleda, pogledajte video koji me je inspirisao da napišem tekst. Depresija je kao ovaj veliki crni pas. Malo nespretan, trapav, uporan, ponekad previše vidljiv i voleli biste da ga nema. Ali tu je, i morate s njim naučiti sve, pa i da se igrate.

Za P.U.L.S.E: Lana Nikolić

Izvor: Lana Nikolić Blog:

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

8 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Aleksandar
Aleksandar
5 years ago

Najveći problem kod povjeravanja ljudima je upravo strah od nerazumijevanja, sažaljivanja, odbijanja, ignorisanja, a u najgorem slučaju i ismijavanja problema.Iskusio sam sve navedeno.
Ja se već godinama borim sa depresijom, iza sebe imam jedan pokušaj samoubistva i uvijek mi je bilo teško skupiti hrabrosti, pa ispričati problem, čak i nekom najbližem.U svakom slučaju pomaže, osjeti se olakšanje, ali stvar je u tome da ljudi, ponavljam,nemaju razumijevanja, pa im depresivne i suicidalne osobe i nisu neko poželjno društvo.Stoga se svede na taj jedan razgovor, za koji se poslije i pokaješ što se uopšte desio.
Nego, hvala za tekst, mnogo je lakše kada se prepoznaš u nečijem pisanju.Mnogo korisnije od savjeta ili ubjeđivanja slijepog čovjeka da progleda, jer je eto, prelijep pogled na plavo nebo.

Anna.da.Luzija
Anna.da.Luzija
5 years ago

Hvala na tekstu.
Jedno stanje u kome se većina mislećih ljudi manje-više prepoznaje, mada je o tome izuzetno komplikovano otvoreno govoriti bez ozbiljnih posledica.

Mislim da je najtačnija definicija da će taj talas proći… ili nešto kao “nevidljivi (ne)prijatelji iz uma matematičara “Blistavog uma” koji su uvek tu samo.ih niko ne vidi.

Lana, želim ti sreću u daljoj borbi.
Svi se mi borimo na svoje načine…

Jazzy
Jazzy
5 years ago

Draga, ako nisi pila lekove, onda ne znaš šta je prava depresija. Iz istraživanja Lajbnic instituta na kojem radi moj prijatelj vidi se da 60% je neurološki uslovljeno. 40% pomaže psihoterapija…možda. U ovom gradu ima mnogo ribara ljudskih duša koji ti kažu da si depresivan a nisi, pa ti uzmu pare. Nije prvi simptom suicidna misao već umor, nesanica, bežanje u san, glavobolja….

Zeljka
Zeljka
5 years ago

Kao iskusan depresivac,sa sve izrezanim rukama i prilicno ostvarljivim idejama o samoubistvu kazem samo HVALA TI.Cijela poenta mog komentara je u tome-pisem,tu sam…Ti ces shvatiti.Ziva sam u svakom pogledu❤

Jana
5 years ago

Zdravo, evo i ja da ti se zahvalim na tekstu jer mi je mnogo pomogao. Ne bih se složila sa komentarom koji kaže ‘ako nisi pila lekove onda ne znaš šta znaci depresija’. Ja sam imala uzasne periode, suicidne misli čak jedno 15 puta sam pokušavala da ih sprovedem u delo. I nedjelju dana sam pila lekove i prestala sam jer ne želim na taj način da se lecim. Ali nisam zbog toga manje depresivna. Sada je došao onaj lep period, ali ne mogu da se opustim jer kao što kažeš brinem kad će da se vrati. Mnogo ti hvala na tekstu jer si opisala baš, baš kako se osecam. Sve najlepse želim ❤️