Pažnja

U svakodnevnom govoru često koristimo pojam pažnja: roditelji upozoravaju djecu da budu pažljiva u školi; nastavnici govore učenicima: “Obratite pažnju na …”; sudarimo li se s prolaznikom na ulici, čut ćemo: “Pazite kud hodate!” Što je pažnja i koliko je ona važna za naš život? Iscrpljuje li se smisao i važnost ove naizgled svima poznate i jasne sposobnosti naše psihe u aktivnostima svakodnevnog života ili ona za čovjeka ima mnogo dublje i veće značenje koje ne poznajemo?

Antički nam mudraci poručuju: spoznaj samoga sebe i upoznat ćeš bogove! Ukoliko ne poznajemo svoje mogućnosti, ne možemo ih ni koristiti u onoj mjeri u kojoj nam je to priroda ponudila. Svi bi se čudili kada bi netko uporno zanemarivao svoju desnu ruku i služio se samo lijevom. Međutim, svi to činimo s “rukama” naše psihe. Ne poznajemo sve svoje potencijale, a još manje znamo kakvi bi oni mogli biti kada bi ih razvijali i služili se njima prirodno, kao što prirodno koristimo dvije ruke našeg tijela.

Pažnja i svijest

Koliko je pažnja važna za čovjekov život govori činjenica da ni jednu svjesnu aktivnost ne bismo mogli obaviti bez pažnje usmjerene na tu aktivnost. Ni jedna knjiga ne bi bila pročitana, ni jedna vještina savladana, ni jedno znanje naučeno. Ono na što ne obraćamo pažnju ostaje izvan polja naše svijesti i tako za nas jednostavno ne postoji.

Pažnja je neodvojiva od svijesti. Ona je produžena ruka svijesti kojom u svijest unosimo sadržaje vanjskog, ali i našeg nutarnjeg svijeta, čineći ih tako dijelom našeg iskustva. Mogli bismo reći da je pažnja komunikacijski kanal putem kojeg naša svijest dolazi u dodir sa svijetom. Ako svijest definiramo kao skup spoznaja koje je čovjek usvojio tijekom života – ili čovječanstvo tijekom evolucije – onih spoznaja koje nam omogućuju da se razvijamo i ostvarujemo kao ljudska bića, možemo zaključiti da pažnja “širi” svijest. Tijekom stotina tisuća godina čovjekova postojanja, svaki novi korak njegova razvoja potaknula je pažnja koja je u ­svijest unosila nove spoznaje.

Dakle, o pažnji ovisi koliko ćemo biti svjesni sebe i svijeta koji nas okružuje i zato se nužno moramo upitati tko upravlja našom pažnjom? Je li ona stihijska, ovisna o pozivima iz vanjskog svijeta, ili smo mi gospodari i sami odlučujemo?

Tri tipa pažnje 

Različiti su činitelji koji pokreću pažnju: od onih fizičkih, kao što su npr. stanje osjetila, snaga i trajanje podražaja, izoliranost podražaja i sl., do onih psiholoških, npr. novost sadržaja, interes, sposobnost inhibicije drugih ideja, različiti osjećaji; od onih koje rađaju naše želje i potrebe, do onih najviših kao što su osjećaj dužnosti, plemenitost, idealizam. Ovisno o motivima koji pokreću pažnju, možemo razlikovati tri tipa pažnje.

Prva je nehotična pažnja, a izazivaju je iznenadni ili intenzivni podražaji. Ako nešto iznenada tresne pokraj nas, istog trena ćemo usmjeriti pažnju prema onome što je izazvalo taj zvuk. Ako se udarimo čekićem po prstu, naša pažnja bit će usmjerena na bolan prst. U ovakvim situacijama ponašamo se refleksno, poput robota koji u istim situacijama uvijek jednako reagira. Naša svijest ne prima nikakve vrijedne sadržaje koji bi obogatili naše iskustvo.

Pažnja je neodvojiva od svijesti. Ona je produžena ruka svijesti kojom u svijest unosimo sadržaje vanjskog, ali i našeg nutarnjeg svijeta, čineći ih tako dijelom našeg iskustva.

Drugi tip pažnje mogli bismo nazvati spontanom pažnjom, a posljedica je prepuštanja vlastitim sklonostima, interesima, onome što nam se sviđa, ili jednostavno situaciji u kojoj se nalazimo. Pred izlogom knjižare pažnju će nam privući naslovi koji nas zanimaju, ako nam se sviđa neka pjesma, uočit ćemo njenu melodiju čak i ako je jedva čujna. Niti u ovim situacijama nismo gospodari svoje pažnje, a sadržaji koje unosimo u svijest ne mijenjaju nas bitno. Dovoljno je samo prepustiti se starim emocijama, navikama, interesima, uobičajenom ponašanju. Glavni motiv koji pokreće ovu pažnju zadovoljenje je osobnih želja i potreba.

Treći tip pažnje je voljna pažnja. Ona zahtijeva napor volje kojom pobjeđujemo vlastitu inerciju, stare, uhodane oblike ponašanja, doživljavanja i mišljenja. Student koji koncentrirano uči iako je na televiziji dobar film, čini to snagom volje. Na radnom mjestu vlastitom voljom usmjeravamo pažnju na predmet rada, savladavajući umor, zasićenost ili dosadu. U ovim situacijama svjesno odlučujemo usmjeravati pažnju prema određenim sadržajima jer to smatramo potrebnim i sv

ojom dužnošću, neovisno o tome koliko nam se to sviđa, koliko nam je zanimljivo ili ugodno. Jedino voljnom pažnjom širimo našu svijest, obogaćujući je iskustvom nadvladavanja vlastitih ograničenja.

Tradicije govore da je čovjek nedovršeno biće, tek na polovici puta svoje evolucije. Još mnogo toga tek treba naučiti, spoznati, osvijestiti. Pritom se ne misli na količinu informacija, jer sama količina nije garancija kvalitete. Kvalitetu ćemo postići usvajanjem onih sadržaja koji nas mijenjaju i potiču da mane pretvaramo u vrline, slabosti u snagu, neznanje u znanje, animalnog čovjeka u ljudsko biće.

Upravo nam to omogućuje voljna pažnja. Preduvjet za to je posjedovanje jasnih kriterija vrijednosti, kako bismo između mnoštva sadržaja koje nam nudi današnja civilizacija znali izabrati one koji će pomoći našem razvoju. Kao što u trgovini pažljivo biramo hranu koju ćemo unijeti u tijelo, jednako bismo pažljivo trebali birati knjige koje ćemo čitati, glazbu koju ćemo slušati, društvo u kojem ćemo se kretati, ne podilazeći svojoj lijenosti, pasivnosti, ugodi, trenutnim sklonostima i navikama. Vlastitom voljom pažnju trebamo usmjeriti na ono što nas oplemenjuje i čini boljim i kvalitetnijim ljudima.

No, nisu bitni samo vanjski sadržaji koji ulaze u našu svijest. Jednako je tako važno, ako ne i važnije, usmjeriti pažnju na svoj nutarnji svijet, osvještavati svoje ponašanje, način razmišljanja, motive djelovanja, uočavati pogreške i propuste koje nesvjesno činimo. I tu nam pomaže voljna pažnja koja može razotkriti sva naša samozavaravanja, iluzije, krive stavove, neiskrenost prema sebi samima.

Pažnja današnjeg čovjeka

Kakva je pažnja današnjeg prosječnog čovjeka? Dvije osnovne značajke uzrokuju da je ona najčešće nehotična i spontana, a tek vrlo rijetko voljna. Prva je selektivnost pažnje. Tijekom života svatko je izgradio posebnu osjetljivost za određene podražaje koji najlakše izazovu pažnju. Pred izlogom knjiga majku će privući knjige o odgoju djece, a osobu koja je opterećena postizanjem vitke linije, naslovi koji spominju dijetu. Na izletu, čovjek koji voli prirodu uočit će prirodne ljepote, onaj koji voli jesti, primijetit će restoran. Na ovaj način u našu svijest ulaze stalno jedni te isti podaci, a mnogo toga, često vrednijeg i korisnijeg, ostaje izvan domašaja svijesti. Potrebno je osvijestiti ovakva ponašanja i voljnim naporom razvijati osjetljivost pažnje tamo gdje ne postoji.

Voljna pažnja zahtijeva napor volje kojom pobjeđujemo vlastitu inerciju, stare, uhodane oblike ponašanja, doživljavanja i mišljenja.

Druga karakteristika je vremenska ograničenost pažnje. Koliko god smo se dobro usredotočili na neki sadržaj, nakon nekog vremena naša se pažnja počne umarati i postajemo rastreseni. Kao što je fizičkim mišićima potreban odmor nakon rada, tako je i pažnji potreban odmor. Ali jednako kao što se izdržljivost fizičkih mišića postiže vježbom, tako se i izdržljivost pažnje može vježbati snagom volje. Tradicionalna učenja govore da razvijenost pažnje odražava razinu ljudske svijesti. Budnost, neprekidna i potpuna pažnja u svakom trenutku, odraz je neprekidne i potpune svijesti. Buddha, što u prijevodu znači “probuđeni”, dostiže ovakvo stanje svijesti. U Egiptu je simbol budnosti bila kobra koju često možemo vidjeti na prikazima faraonove krune. Faraon, božanski Sin Sunca, morao je posjedovati budnu pažnju i potpunu svijest.

Kao što se pažnja čovjeka koji spava razlikuje od one budnog čovjeka, tako se i pažnja današnjeg čovjeka razlikuje od budnosti. To je daleki cilj koji ljudska evolucija tek treba ostvariti. Prva stepenica prema tom cilju je razvijanje voljne pažnje.

Razvoj voljne pažnje

Kao svaka ljudska sposobnost, i voljna pažnja se može razvijati. Svi već posjedujemo takvo iskustvo. Kao djeca prirodno smo je razvijali savladavajući školsko gradivo koje nam nije uvijek bilo zanimljivo i lako za naučiti. Znali smo da je to potrebno i da je to naša dužnost.

Odrastao čovjek zaboravlja jednostavnu, ali mudru poslovicu: život je škola. Kao da smo sve što je potrebno već naučili pa se prepuštamo svojim starim navikama i stilu ponašanja. Ako smo zaista već sve naučili, zar ne bismo tada trebali živjeti smislenije, sretnije, ispunjenije, bez kriza, nezadovoljstava, stresova? No, nije tako. Svakodnevno nas dočekuju novi problemi koje ne znamo riješiti, neraspoloženja koja ne znamo pobijediti, nezadovoljstva kojima često ne znamo pravi uzrok. Nemojmo upasti u zamku i za sve optuživati okolnosti, šefa koji nam ne daje da predahnemo, susjedu koja nas gnjavi prigovorima, ekonomsku situaciju u zemlji, loše vrijeme, astrološku konstelaciju zvijezda i tko zna što još. Životne situacije su takve kakve jesu i na njih često nemamo nikakvog utjecaja, ali način kako ih doživljavamo i reagiramo na njih možemo mijenjati. Kada bismo obratili pažnju, mogli bismo uočiti da ponavljamo stalno ista ponašanja, činimo stalno jedne te iste greške i ne učimo iz iskustva. Pažnja nam je uspavana.

Kako razvijati voljnu pažnju? Prvi korak je početi uočavati razliku između stanja nehotične i spontane pažnje, i stanja voljne pažnje. U prvom slučaju naše reakcije su refleksne, uobičajene, dobro poznate nama i okolini i najčešće jednake reakcijama većine ljudi. One su posljedica prepuštanja utjecajima okoline, nesvjesnog, pasivnog “preslikavanja” prevladavajućih stavova, običaja, vrijednosnog sustava.

U drugom slučaju, voljnom pažnjom osvještavamo vlastito djelovanje, upoznajemo sami sebe i svijet u kojem živimo, što nam daje mogućnost da učimo iz iskustva i mijenjamo se. Na taj način transformiramo svoju nižu, nagonsku, nerazumnu prirodu u višu, inteligentniju i humaniju. Svijet ne možemo promijeniti, ali same sebe možemo; mijenjajući sebe, mijenjamo i svijet.

Nekoliko praktičnih savjeta može nam pomoći u razvoju voljne pažnje. Jednostavna vježba koncentracije na krug s točkom (ili neki drugi objekt) jača izdržljivost pažnje. Planiranje aktivnosti koje ćemo obaviti sljedećeg dana i osvještavanje onoga što nas je ometalo u ostvarivanju plana, dobra je vježba samodiscipline i volje. Korisno je uvečer prije spavanja nekoliko trenutaka posvetiti razgovoru sa samim sobom, promisliti o onome što smo radili, što smo osjećali, o čemu smo razmišljali, što smo dobro učinili, a što loše. Trebamo kontrolirati svoja emocionalna stanja koja ometaju voljnu pažnju i dati prednost volji nad nestalnim emocijama. Pažljivim izborom onoga što čitamo, glazbe koju slušamo, televizijskih emisija koje gledamo, razgovora koje vodimo, trebamo odgajati svoje interese usmjeravajući ih prema onome što nas oplemenjuje.

Sjetimo se na kraju mudrih riječi velikog filozofa i rimskog cara Marka Aurelija: “Svakog jutra kada se probudiš, sjeti se: budim se da bih ostvario djelo čovjeka”.

Ljudski život možemo usporediti s barkom na otvorenom moru. Imamo dvije mogućnosti: prepustiti se plutanju i nepredvidljivosti valova ili uzeti vesla u ruke i vlastitim snagama krenuti prema cilju. Izbor je na nama.

Autor: Marijana Starčević Vukajlović

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E