Grad u kojem sam živio krajem osamdesetih, Rijeka, a koji su mnogi od nas vidjeli kao zadnju rupu u Jugi, provincijom s tendencijom evoluiranja prema predgrađu, zapljusnuo je val nevjerojatne i provjerene informacije: Pink Floyd sviraju u Veneciji – koja je već tada, počevši od 1773., zabrinjavajuće tonula – besplatan koncert! Naša zajednica, koja je uglavnom gravitirala oko kluba Palach, odlučila se organizirati i povesti karavanu autobusa prema Italiji.

Sve najljepše stvari se događaju ljeti pa tako i ova. Čitav mjesec neizdržive vrućine kulminirao je upravo na ovom spektaklu. Bankovni račun riječkog kluba mladih nije odebljao zbog ove stvari, ma jok. Narod je bio entuzijastičan, a mi, djelatnici kluba, dobro smo se organizirali pa smo jednostavno trpali pučanstvo u prijevozna sredstva. Bilo je to nalik pobožnom hodočašću, ali su izostale krunice i čipkaste krpe na glavama.

Nije nedostajalo, međutim, sjajnog raspoloženja, miksanih kazeta, sendviča od mesnog doručka, sokova Lero od naranče, pametnjakovića i paničara.

LJUBOMORNI KARABINJERI

Na granici s nekada susjednom državom nisu nas dočekali pretjerano oduševljeno, pa su svih pet autobusa stavili na čekanje na parkiralištu za nepoželjne. Moram reći da to nije inače bilo pravo lice talijanske osobnosti, već više iskaz dežurne granične patrole zatečene tjeskobnim raspoloženjem zbog činjenice da oni neće nazočiti jedinstvenom koncertnom događaju, a mi, maledeti slavi, baš suprotno, oćemo. Jedno su vrijeme dužnosnici u uniformama ulazili i izlazili iz onih zagrijanih kućica, pogledavali prema nama, vraćali se natrag u hladovinu zidova, pa onda dolazili k nama na provjeru pasoša.

Nitko nije bio malo sumnjiv, ofkors, ali želja karabinjera da se miješaju u naš predviđeni plan bijega iz države nakon par sati je popustila, pa se i taj izolirani međunarodni incident sam po sebi smirio te su nas konačno odrješili patnje. Neki od naših putnika su tim povodom stali zazivati majku božju, što nije bilo neobično jer se mjesec dana kasnije nije obilježavala Vela Gospa. Drugi su nešto izražajnije pozivali na bespogovorni genocid Romana s Apeninskog poluotoka.

Meni se to učinilo too much. Ili jednostavno nisam bio dovoljno kreativan. A i teško mi se slomi volja pod prijetnjom mase kad jer rokenrol u pitanju. Svetkovina, to jest nastup Floyda, predviđen je bio nakon zalaska sunca, pa smo na vrijeme pristigli do nekog mjestašca nadomak Venecije. Zajedno s još milijun zagrijanih.

Po labirintu ulica grada zatekli smo i starije fanove engleskog sastava koji su drndali u gitare pjevajući ‘Eh, šta b’ volio da s’ tu’. Mlađi su buljili zavidno u njih držeći u rukama tople boce pive. Neko me je povukao za znojnu majicu i rekao nek požurim jer ćemo izgubit dobru poziciju za gledat bend. Nisam bio dovoljno dovitljiv oduprijeti se pozivu pa sam otpao u zborskom dijelu refrena. Šteta, taman kad mi se pružila solidna prilika da se okušam u vježbanju terce. Koji trenutak dalje začulo se klicanje i traženje bisa. Jebiga, nadao sam se da će mi se u budućnosti ukazati još koja šansa. Život mi duguje neku nadoknadu, u pivsku flašu!

Naša mala etnička skupina se počela ubrzano rastapati na fragmente, pa sam nastavio bauljati uličicama solo. Uz svjetinu koja je napadno zapadala u raspoloženje nalik transu. Kao prokušani veteran velebnih koncerata produžio sam korak ne bih li stigao što bliže otočiću na kojem su Floydi instalirali binu. Slijedeći intiuciju, osluškujući glas zraka i zujanje komaraca, te primarno prateći mapu Venecije, zalutao sam višekratno.

U POTRAZI ZA PRAVIM MJESTOM ZA PRAĆENJE KONCERTA

Teško je bilo odoljeti onim rukavcima koji su se ukazivali svakih par metara, a i lijepe i otvorene lokalke kao i strankinje mamile su osmjesima i atributima, pa da. Od nekoliko kulturalnih susreta s pripadnicama suprotnog spola saznao sam da im dosađujem bezrezervno, ali u mom umu taj je fenomen odbijanja tumačen slabim poznavanjem domicilnog i engleskog jezika. Dozrijevanje više razine svijesti je tek trebalo doći, pa u onom stanju i dobi nisam stigao mislit na gubitak objektivnog konteksta.

Nakon što sam odradio nekoliko ekspedicija neuspješno tražeći the right spot za praćenje koncerta, konačno mi se ukazalo sunce! Umjetno, dakako, koje stoji iza Masonovog gonga.

Šteta, međutim, što je taj kozmički amblem prethodno spazilo još 400.234 osoba ispriječivši se mojim uzvišenim i čistim motivima da prvi izronim Gilmourovu trzalicu kad je bude frknuo u more ispred sebe.

Usput sam zaključio da je Veneciju ziher i sto posto izgradila vanzemaljska civilizacija! Ti kanali po kojima se gondoljiralo, obilno uriniralo, impresivna ekonomičnost u zbijanju zgrada, lički balvani koji drže trgove da ih ne usisa pijesak, kava izvanredna okusa i neprihvatljive cijene, smell pizze Quatro Staggioni, ah, gdje mogu, molit ću lijepo, zatražit azil?

UDAR OSLOBOĐENOG ADRENALINA

Upravo tada, jedno je stvorenje kostimirano u grudnjak i super kratke traperice vrisnulo! S pravom, jer Rick Wright je počeo pipkati po klavijaturama, nacije su poskočile na noge, a mene je svjetlucanje lasera s konstrukcije pozornice pogodilo poput tisuća električnih igala. Živčane veze u mozgu su potaknule slijed snažnih trnaca koje su jurile niz moje tijelo, mišići su se napeli od propinjanja na nožne prste, ne osjećam nikakvu bol. Fiju!, jel ovako izgleda kad se furaš na elesde, pitam se.

Oslobođeni adrenalin nije mi dao mira, ostao sam bez instinkta samoodržavanja. Nakon dvadesetak sekundi, koliko je trajalo opće urlanje, dolazim k svijesti da sam dehidrirao. U napasti sam popiti par gutljaja čistog mora, ali sam se predomislio jer mi se to učinilo predramatičnim pokušajem suicida.

Zvuk koji je nadolazio prema obali bio je integralni dio radnje članova sastava, istina, samo, isti se uvelike razlikovao od onoga na koji sam navikao slušati s ploča. Svejedno, to mi nije izazivalo mučninu niti deformaciju ligamenata, pa sam stoički izdržao do kraja koncerta bez sjedenja i kapi tekućine.

Kad su Barrettovi kompanjoni završili, izvalio sam se ko trubilo ondje na kameni pločnik koliko sam dug i širok, zureći u nebo kao znalac astronom, proučavajući kretanje satelita i helikoptera koji su nadlijetali cijeli prostor. Sličnoj vrsti počinka su se prepustili mnogi, ali malo je koji od njih zaista naišao na dokaze o alarmantnom širenju svemira.

VODA, NAJNEPOPULARNIJE PIĆE

Buka se masovne imigracije nastavila po sporednim ulicama, društveni centri, to jest kafići i restorani, su nudili osvježavajuće napitke pa sam odlučio bankrotirati ulažući posljednje ušparane lire na zdravu koka kolu. Nevjerojatno koliko je onda voda bila nepopularno piće! Kamate od tolike količine unesene cuge s mjehurićima u tijelo rezultiralo je dugotrajnim podrigivanjem. Kad sam bio klinac volio sam glasno prenositi narodnu poeziju koristeći se tom vrstom trbuhozborstva. Barem sam u nečem odrastao.

Okrijepljen, počeo sam tražiti Adrijaninu nit za izlaz iz grada. Solidno sam se snalazio jer sam se, lukav po prirodi, priključio snalažljivijima od sebe. Sat i kojih 55 minuta kasnije, nepokolebljivo sam se približavao Autotransovom busu, a nada da će se i ostali putnici također uskoro ukazati ondje se pokazala potpuno neutemeljnom i samoobmanjujućom.

Ah, kakva pegula! A baš sam mislio održati jedno inauguralno predavanje o značaju Pink Floyda na opće stanje u svjetskoj ekonomiji kao i na naše kulturno naslijeđe. Kad smo se konačno skupili bio mi je pun nos svega, pa sam se naprosto uvalio u sic i blago se lelujajući uspavljivao na putu do doma.

Ko da ležim u kanuu. Bio sam iscrpljen i iscijeđen, ali sam potiho zviždukao vesele teme od Morriconea. Da je to netko drugi radio u mojoj blizini opandrčio bi ga po tintari