Plotinovo doba poklapa se s početkom kraja antičke civilizacije i formiranjem kršćanstva. U golemom Rimskom Carstvu sve se više gubio unutrašnji impuls koji ga je pokretao, a kao posljedica toga dolazi do duhovnih previranja i nastanka velikog broja sekti. Misterijska središta znanja, koji su bili pokretači antičke kulture, počinju umirati, a politika i religija sve se više udaljavaju od etike. Ukratko, dolazi do pada sustava vrijednosti, stara kultura i civilizacija počinju se urušavati, a nove još nisu stvorene. U takvom dekadentnom Rimu Plotin osniva neoplatoničku školu, u kojoj će čitav svoj život posvetiti učenju i prenošenju znanja.

Plotinov život

O njegovom životu znamo vrlo malo i to iz životopisa kojeg je sastavio njegov učenik Porfirije. Rodio se u Likopolisu u Egiptu oko 205. godine. O njegovoj mladosti ne znamo ništa jer je izbjegavao govoriti o svom podrijetlu, a prvi ga put susrećemo u Aleksandriji kada već ima 28 godina. U Aleksandriji tog vremena susretala se filozofija Istoka i Zapada te raznorodna učenja. Tragajući za smislom života, Plotin je slušao različita filozofska predavanja u nadi da će pronaći pravog učitelja koji će mu pomoći. Doživljavao je razočaranja sve dok nije upoznao lučkog radnika Amonija Saka. Čim je čuo njegov govor, Plotin je rekao: “Ovo je čovjek kojeg sam tražio!”

Amonija Saka su nazivali theodidaktos, tj. “od Boga poučen”, jer je navodno odgovore na duboka filozofska pitanja dobivao kroz snove i vizije. On je oko sebe okupio nekolicinu učenika koji su put do njega pronašli ustrajnim traganjem, predanošću i spremnošću da sve podrede stjecanju spoznaje. U njegovoj školi proučavale su se i uspoređivale filozofije i religije svih naroda, od učenja Platona, Pitagore, Orfeja do vedantskih, zoroastričkih, budističkih i drugih učenja. Ovaj eklektički pristup nije značio uzeti ponešto od svakog učenja i to složiti u određeni sustav, već njihovim proučavanjem nastojati naći ono što je u srcu svakog od njih, prodrijeti ispod površine i naći zajedničku bit koja ih povezuje. Amonije je naučavao da je izvor svih religija isti, da su one grane istog stabla, te je najvećim ciljem smatrao uspostavljanje univerzalnog bratstva. Svoje je učenje prenosio usmeno i prisegom obvezivao svoje učenike da ga ne zapisuju. Njegovi najpoznatiji učenici bili su Klement Aleksandrijski, Origen i Plotin.

Plotin je kod Amonija Saka proveo jedanaest godina. U namjeri da dođe do Indije i Perzije gdje je kanio bolje upoznati indijsku i perzijsku filozofiju, Plotin se pridružio vojnom pohodu cara Gordijana III. protiv Perzijanaca. Nakon neuspjelog pohoda u kojem je car ubijen, Plotin se vraća u Antiohiju¹, a otuda u Rim gdje se i nastanjuje. Tu je osnovao školu sličnu onoj Amonija Saka i počeo držati filozofska predavanja utemeljena na Platonovom učenju. Predavanja su mu bila nalik prijateljskom razgovoru, a iznosio ih je s velikim žarom pa su ih posjećivali i mnogi ugledni Rimljani.

Zbog svoje pravednosti i blagosti uživao je velik ugled, a vrlo je često bio okružen djecom koju su mu građani povjeravali na čuvanje. Njegov najistaknutiji učenik, Sirijac Porfirije, prenosi da je zračio moralnom čistoćom, dobrotom i blagošću, ali da nikada nije govorio o sebi, nije dopuštao da se načini njegova slika, te je čak zanemarivao i brigu o vlastitom tijelu.

U svojoj šezdesetoj godini pokušao je uz podršku cara Galijena u Kampaniji osnovati filozofski grad Platonopolis koji bi bio ostvarenje ideje pravedne države o kojoj je govorio Platon, ali mu to nije pošlo za rukom zbog careve smrti. Ubrzo nakon toga Plotin se zbog bolesti (neki oblik lepre) povukao na imanje svog prijatelja u Kampaniji, gdje je 270. godine dočekao kraj. Uz njega je bio samo njegov učenik i liječnik Eustohije, kojem je uputio svoje posljednje riječi: “Pokušaj Boga u sebi uzdići do onog božanskog u svemu”.

Eneade

Zbog potrebe u radu s učenicima, Plotin je u zreloj dobi počeo zapisivati svoja predavanja i odgovore na pitanja svojih učenika. Njegovi zapisi nisu bili sistematizirani, niti su objašnjenja bila iscrpna, budući da su dopunjavana tumačenjima i raspravama vođenima u školi. Njegov učenik Porfirije tematski ih je povezao u šest skupina od po devet spisa, jer je vjerovao da je sklad između brojeva šest i devet savršen, te ih je izdao tridesetak godina nakon Plotinove smrti. Tako je znanje i iskustvo stečeno u neoplatoničkoj školi u Aleksandriji i u školi u Rimu pretočeno u Eneade².

U nastavku neće biti govora o svakoj eneadi posebno, već ćemo dati prikaz osnovnih elemenata Plotinovog učenja kojim su Eneade prožete.

Plotinovo učenje

Plotin naučava o postojanju Jednog iz kojeg emanacijom proizlazi “kozmička trijada”. Emanaciju Plotin opisuje kao “zračenje koje potječe iz njega, iz njega što miruje, kao sjaj Sunca koji ga okružuje kao da obilazi oko njega, zračenje koje se vječno rađa iz njega, dok ono miruje”³. Prva tvorevina Jednog je Nous (Duh), a možemo ga shvatiti kao potencijal svega što može nastati, sintezu svih snaga, latentni Univerzum. Iz prvog principa trijade, Nousa ili Duha, proistekao je drugi princip – Duša svijeta, koja ima stvaralačku moć. Duša svijeta utiskuje u materiju slike koje dobiva od Nousa, rezultat čega je treći princip trijade – Kreacija manifestiranog Univerzuma.

Istu ulogu koju trijada ima u Univerzumu ima i u mikrokozmosu, tj. na planu čovjeka. Odraz trijade u čovjeku su duh, duša i tijelo.

Jedno

Jedno, Dobro ili Ono nazivi su za nešto što je prvo, korijen svega vidljivog i nevidljivog, neograničenog u prostoru i vremenu. U Eneadama se Jedno često naziva Bogom. Koristeći se razumom, čovjek ne može shvatiti Jedno zbog ograničenosti misaone spoznaje. Da bismo mogli shvatiti Jedno, moramo Mu biti slični jer, kako Plotin kaže, slično se spoznaje sličnim. Kako se postaje sličnim Jednom? Njega duša može spoznati tako što će se sjediniti s Njim.

Jedno ne smijemo zamišljati kao nešto gore, odvojeno od nas, jer je Ono prisutno u nama i oko nas. Jedno možemo prikazati kao središte kruga od koga potječu svi polumjeri.

Možemo se pitati: “Što je Dobro?” Plotin kaže: “To je ono od čega sve zavisi i čemu sva bića teže zato što im je to počelo i zato što im je potrebno. Njemu ništa ne nedostaje, dovoljno je sebi zato što Mu ne treba ništa, mjera je svega i granica, pošto je dalo iz sebe Duh i bivstvo, dušu i život i umnu djelotvornost.”⁴ Ono je prvi uzrok kojem sva bića teže kao svom dobru. Iz Jednog je sve nastalo, ali Ono nije ništa od toga. Ono je beskonačno, ali ne po veličini nego po moći. Jedno ne smijemo zamišljati kao nešto gore, odvojeno od nas, jer je Ono prisutno u nama i oko nas. Jedno možemo prikazati kao središte kruga od koga potječu svi polumjeri.

Duhovni plan – Nous

Duh ili Nous pripada inteligibilnom⁵ planu prirode. Čovjek svojim duhom može dosegnuti svijet ideja i doći do samog Duha. On je vječan, nepomičan i miran te obasjava dušu i čini je razumnom. Duh se nikada ne mijenja jer, “što će mu promjena kad mu je dobro?” Samo se nesavršeno mora mijenjati sve dok ne postigne svoju svrhu.

Plotin nam poručuje da trebamo gledati “gore” i težiti prema Duhu koji je naš kralj. Ljudski duh može “vidjeti” svog “oca” i nastoji Mu biti što sličnijim. Plotin nam kaže: “Svaku pojedinu stvar valja promatrati onim čime je treba opažati: nešto očima, drugo ušima, i tako dalje. I, treba vjerovati da se i duhom vidi nešto…”⁶ Kada djelujemo u skladu s njim, možemo jasnije vidjeti stvari, spoznati sebe i svijet oko sebe. Tada padaju velovi i ukazuje nam se Istina u svojoj punoj veličanstvenosti. Ne smijemo čekati da Duh “dođe” nama, ili da velovi nestanu sami od sebe, trebamo zauzeti aktivan stav. Moramo započeti avanturu upoznavanja samog sebe.

Čovjek svojim duhom može dosegnuti svijet ideja i doći do samog Duha. On je vječan, nepomičan i miran te obasjava dušu i čini je razumnom.

 

Duša

Oko duha se okreće duša i on je čini duhovnom. Duša ima dva dijela: višu dušu okrenutu prema duhu i nižu okrenutu prema tijelu, onome što je prolazno i propadljivo. Viša duša je spona između osjetilnog i nad­osjetilnog svijeta. Ona je kao ogledalo koje odražava ono čemu je okrenuto i treba biti mirna i čista da se odraz ne bi iskrivio i prikazao kao nešto drugo. Ako se duša okrene prema duhu, ona postaje slična božanskom. Tada će se moći sjećati onoga što nosi u sebi, a što nije bilo osvijetljeno.

Lijepa duša može svojim očima vidjeti ljepote koje se ne mogu opaziti osjetilima. Ljudi su skloni da ono što ne vide, što ne mogu dotaknuti, smatraju nepostojećim. Za shvaćanje više stvarnosti potrebna su suptilnija oruđa.

Dušu pomiješanu s tijelom Plotin naziva lošom dušom. Ona je često neumjerena, ispunjena strahom, nemirima, zavišću, tako da ne može opažati jasno jer je stalno okrenuta vanjštini, onome dolje i mračnom. Duša seli iz tijela u tijelo, sve dok ne postigne svoju svrhu, tj. dok ne postane čista i sjedini se s izvorom. Svaka duša dobiva mjesto kakvo zaslužuje, a pri tome se ne uzima u obzir samo ovaj život, već i prethodni ciklusi rađanja. Plotin s tim u vezi kaže: “Ne treba zanemariti niti prihvaćeno mišljenje da se ne uzima u obzir stalno sadašnjost već i prethodne krugove rađanja, a i budućnost, te da se na osnovu toga određuje vrijednost duša i mijenja im se sudbina. Od onih koji su ranije bili zli gospodari čini robove, čini to i zato što je za njih to korisno.”⁷ Zbog toga se ne smijemo žaliti na okolnosti u kojima živimo i govoriti kako je to nepravedno. Ovo nije osveta već pravda.

Naša je duša zarobljena, okovana u tijelu, ali i pored toga Plotin ne savjetuje da se sažalijevamo, tugujemo, već, naprotiv, govori da duše i u ovom svijetu mogu biti sretne i da nije krivo mjesto, već njihova nemoć. Da bismo pročistili dušu, moramo razvijati vrline. Kada odbacimo sve što je višak, ostat će ono istinsko i neprolazno.

Svaka pojedinačna duša proizlazi iz Duše svijeta koja je jedna. Ona daje sebe svemu, a ipak ostaje jedna, kao što Sunce daje svjetlost, ali i dalje ostaje jedinstveno i nepromijenjeno. Duša svijeta je jedna, ali je istovremeno i mnoštvo jer se nalazi u svim bićima kojima daje život.

Tijelo

Da bi tijelo uzelo udjela u životu, duša mora sići u njega i izgubiti svoja krila. Plotin kaže da filozof ne treba zanemariti tijelo, već mu mora pružiti što mu je neophodno sve dok se ne odvoji od njega. Tu se nameće temeljno pitanje: što je tijelu neophodno?

Plotin kaže da muzičar nosi liru sve dok se njome može služiti, a kada više ne bude mogao, ostavit će je kraj sebe i zapjevati bez instrumenta…

U opažajnim stvarima postoje ljepote koje ne smijemo odbacivati, ali moramo težiti prema višim ljepotama. Jer, ne smijemo zaboraviti da mi nismo samo tijelo.

Vrline

Plotin kaže da su vrline potrebne da bi se duša pročistila i postala slična onom božanskom koje je čisto. One pripadaju zajednici duše i tijela, a do njih se dolazi vježbom. Stjecanje vrlina je u našoj moći jer su rezultat naših odluka i izbora. Da bi mogli stjecati vrline, moramo točno znati što je neka vrlina. Tek kada znamo što je npr. hrabrost, pravednost, možemo to nastojati buditi u sebi.

Vrline oslobađaju čovjeka i one su ostvarenje onog najboljeg u umu. Vrline su djelatnosti usmjerene prema duhu koji dušu čini skladnom i lijepom.

Platon je govorio da zla nužno nastanjuju smrtnu prirodu i da trebamo od njih pobjeći. Da, ali kako? Svakako ne promjenom mjesta, već usmjeravanjem očiju duše prema onome što joj je srodno, prema duhu, čime se odvajamo od tijela, a približavamo sebi. Plotin kaže: “Njeno dobro /duše/ je da bude s onim što joj je srodno, a zlo da bude sa suprotnim. S njim, dakle, mora biti nakon što se pročistila i postići će to kad se okrene. (…) Je li to onda njezina vrlina? To je ono što u njoj postaje na osnovu okretanja (…) Zar nije imala to što gleda i zar se ne sjeća? Imala je, no to nije bilo djelatno, već je ležalo na strani neosvijetljeno”⁸. Vrline oslobađaju čovjeka i one su ostvarenje onog najboljeg u umu. Vrline su djelatnosti usmjerene prema duhu koji dušu čini skladnom i lijepom. Nakon vrlina dolazi mudrost.

Odnos filozofa prema opažajnom svijetu

Plotin nam govori da ovaj svijet trebamo shvaćati kao kazališnu scenu, da mi trenutno igramo dodijeljenu nam ulogu i da moramo prihvatiti sve što nam se događa. Svaki čovjek treba dobro odigrati svoju ulogu, ali se s njom ne smije poistovjetiti. “… A kada se ljudi, koji su smrtni, oružjem bore u redu lijepog izgleda, kao što to u šali čine u plesu pod oružjem, oni očituju da je sva ljudska ozbiljnost djetinja igra i obznanjuju da smrt nije ništa strašno, a da umrijeti u ratu ili bitkama znači malo ranije uzeti ono što se u starosti inače događa, brže otići i ponovno doći…”.⁹ Kada bismo na ovaj način mogli sagledavati život, mnoge bi nam stvari bile manje dramatične.

U vidljivom svijetu čovjek nužno živi u zajednici s tijelom koje mu donosi mnoge nevolje, ali Plotin smatra da nevolje nisu nekorisne, već upravo suprotno. Naime, ne smijemo zaboraviti da čovjek u okviru danih okolnosti uvijek ima slobodu izbora. On može izabrati nadići bol, da ne promatra stvari kao većina ljudi, da bude veseo, uljudan, hrabar. Čak i ako nas zadesi velika nevolja, mi se možemo držati časno i dati primjer drugima. Da ne znamo što je zlo, ne bismo znali ni kakvo je dobro vrlina. Sunce sija i u vidljivom svijetu i ne smijemo biti šišmiši koji se skrivaju od njega. Filozof mora moći vidjeti ljepotu iza opažajnih stvari, mora osjetiti ushićenje kada u nekom prepozna veličinu duše, pravednost, hrabrost, svetost.

Mjesto i uloga čovjeka u kozmosu

Plotin naglašava da je sve u kozmosu živo, da je kozmos ispunjen besmrtnim bićima. Besmisleno je smatrati da je samo ljudska duša besmrtna, a da čitavo “nebo”, iako tamo primjećujemo pravilnost i uređenost, nema udjela u tome. Teško nam je riješiti se antropocentrizma koji je duboko ukorijenjen u našoj podsvijesti, shvatiti da mi nemamo ekskluzivno pravo na besmrtnost, da se sve ne okreće oko Zemlje i čovjeka. Jedno od mnogobrojnih bića je i čovjek, koga Plotin stavlja između bogova i zvijeri. Iako čovjek ima skromnu ulogu na velikoj kozmičkoj sceni, on treba zauzeti aktivan stav i nastojati spoznati sebe i svijet oko sebe, a ne jadikovati i čekati da mu se dogodi ono što mu je suđeno. Čovjek posjeduje mogućnost izbora. Od onog što čini i kako živi “ovdje” ovisi njegova budućnost. Ako se prepusti ugodama, strastima i ispunjavanju prohtjeva tijela, to vodi propadanju njegove duše, tj. ona zaboravlja odakle potječe i kamo mora ići. Ona tada živi kao uspavana… Budna, ona žuri da napusti “ovdašnji” svijet i vrati se odakle je potekla. Prava djelatnost duše nije briga o tijelu, nego o sebi i svom jedinstvu sa sveopćom dušom i stapanju s Jednim.

Filozof mora moći vidjeti ljepotu iza opažajnih stvari, mora osjetiti ushićenje kada u nekom prepozna veličinu duše, pravednost, hrabrost, svetost.

¹ Današnja Antakya u Turskoj, u blizini granice sa Sirijom.
² Riječ Eneade na grčkom znači “devetke”, zbog devet spisa u svakoj skupini.
³ Eneada V. 5. 1. 29 – 32
⁴ Eneada I. 1.8.1.
⁵ inteligibilno (lat. intellegenter – razborito), ono što je spoznatljivo samo duhom.
⁶ Eneada V. 5. 12. 1 – 5 .
⁷ Eneada III. 2. 13. 1 – 5.
⁸ Eneada I. 2. 4. 15.
⁹ Eneada III. 2. 15. 32 – 57.

Autor: Biljana Popović

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  Filozofija, Nova Akropola, Plotin