Pobjeda

Bože čuj ovo srce kako lupa od požudne želje za životom. To je moje srce! Kakav trenutak.. Mislila sam da ne dolazi. To što ga je obustavljalo nije nestvarno predstavljalo skoro nepremostivu prepreku. Stavljeno u srce straha, u srce samoće, u srce sramote, u srce golotinje, u srce ravnodušnosti, u srce bezvrijednosti, u srce pustinje, u srce beskrajnosti, u srce patnje, u srce mišljenja.. i ostalo je srce sebe. Moje srce. Staviću ga u njegovo sopstvo. Staviću ga u srce mene, da odatle kao iz svog pravog i zauvijek jedinog izvora razliva srčanost, potpunost, ispravnost i životnost. Pobjeda.

Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.

Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam?
Uzalud nebo za odgovor molim,

uplašen sobom svoje suze gutam.
Tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznam ništa, a najmanje sebe.

Tin Ujević

Da li ja to osjećam pobjedu? Da li ja to osjećam vlast? Vlast nad ponorima i visinama? Vlast odakle sve gubi svoju centralnost u meni i dobija sebe u mojoj centralnosti? Dobija sebe u meni sa poštovanjem i dostojanstvenošću? Dobija svoje mjesto u MOM jezgru? Da li ja to zaista napokon osjećam svoje jezgro? Pobijedila sam prostore? Bezličnost, raspršenost, nepostojanje..

Sad znam odakle krećem. Krećem opet u prostranstva, ovoga puta mnome obojena. Ovoga puta ne bez uporišta. Ovoga puta ne preširoko. Ovoga puta na sebe suženo. A šta ja sve jesam! Iskreno sam bila tamo, iskreno sam sada ovdje. Kao da bih i mogla podnijeti lažnost. Kad bih se usudila da veličinom jučeračnje muke mjerim današnju pobjedu, gdje bi joj bio kraj? Kad bih se usudila da budem sigurna da se biće na ovakav način razvija, da mišljenju poklonim postojanost, gdje bi mu bio kraj? Kad bih se usudila da budem velika koliko sam bila mala, gdje bi mi bio kraj?

Vidi, pala je dostojanstvenost preko moje širine. Vidi, samopouzdanost se pojavila kao most između mene i beskonačnosti. Vidi, više nisam ostavljena na milost i nemilost svekolikom bitku. Više moja glava neće biti u njihovim nemilosrdnim razmjerama. Vidi, dobila sam ontološku nadoknadu za svoju surovu iskrenost! A ne bih se čak ni usudila da je zatražim..

Nisam se usudila ni da sanjam svemir kako mi kaže: dajem ti vjeru u sebe da ne bi umrla od mene! Budi ti jer si bila sve. Zaslužila si! SVE neka bude TI.

Za P.U.L.S.E Marija Filipović

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

  Priče poezija putopisi