Poluperiferija i rod: pobuna konteksta

Poluperiferija i rod: pobuna konteksta

Prikaz knjige Marine Blagojević Hughson

Reč je o novoj monografiji iz 2015. godine koja predstavlja genezu autorkinog bavljenja poluperiferijom iz kojeg izrasta jedan novi teorijski model: teorija poluperiferijlnosti. U svom delu nastoji da eksplicitno formuliše teoriju poluperiferijalnosti, oslanjajući se pre svega na sociološki pristup, da obrazloži modalitet rodnih režima koji su empirijski utvrđeni i da podstakne dalji razvoj kontekstualne analize i naučnog bavljenja poluperiferijom.

Marina Blagojević Hughson u ovoj knjizi zauzima stav da poluperiferija ima niz posebnih strukturalnih karakteristika i da su rodni režimi oblikovani, ne samo lokalnim patrijarhatom, već i sistemom globalnih hijerarhija. Nadalje nastoji da problematizuje hijerarhiju naučnog mišljenja u kojoj dominantnu poziciju zauzima mišljenje sa Zapada i objasni potrebu za zasnivanjem teorije poluperiferijalnosti. Analizira sistem isključivanja i strukturnih barijera koje počinju na globalnom nivou i dosežu do individualnog nivoa žene koja se bavi naučnim radom, pre svega rodnim studijama, na poluperiferiji.

Marina_Blagojevic

Postoji očigledna tendencija naučnica iz centra da monopolizuju proizvodnju znanja i u isto vreme delegitimišu pokušaje proizvodnje znanja naučnica sa poluperiferije. Oni koji proizvode znanje u centru imaju moć da ga učine “opštevažećim” znanjem. Istovremeno, naučnici i naučnice koji u centru proizvode znanje na dominantnom engleskom jeziku, često nisu svesni ograničenja svoje perspektive, a to ograničenje je direktan proizvod privilegovanog položaja. Prema tome je, i znanje koje proizvode nužno ograničeno. Uvidevši ovaj problem, autorka je shvatila da iskustva lokalnih žena i feministkinja ne mogu biti na adekvatan način “pokrivena” znanjem iz centra.

Ukazuje na diskrepancu proizvodnje znanja iz centra i iz poluperiferije i želi da se izbori za moć poluperiferije da sama artikuliše znanje o sebi i da to znanje bude podjednako prihvaćeno kao i ono nastalo u centru. Znanje treba da postane interaktivno, da omogući stalnu komunikaciju i osnaživanje i društveno uključivanje. Međutim jedna od osnovnih prepreka za postizanje interakcije između centra i poluperiferije jeste jezička barijera koja se ogleda u ogromnoj razlici referentnih okvira i pritiska na naučnice poluperiferije da pišu na engleskom jeziku.

Postoje i drugi ozbiljni problemi koji su razlog nemogućnosti ukrštanja znanja iz centra i poluperiferije. Najozbiljniji problem koji izlaže jeste pretenzija naučnica iz centra da samostalno proizvode znanje o poluperiferiji, da govore o iskustvu žena sa Istoka i određuju šta jeste a šta nije pravi feminizam. Ove pretenzije centra Blagojević ih osporava tezom da ne postoji “jedan” “ispravan” feminizam već mnoštvo autohtonih feminizama bez jedinstvenog autoriteta koji bi ih definisao.  Međutim u uvodnom delu ukazuje na još jedan izvor animoziteta između naučnica iz centra i poluperiferije. Taj animozitet je profesionalne prirode, i može biti odgovor na pitanje zašto sve do danas feminizam na Zapadu nije uspeo da prevaziđe svoju “centričnost”. Naime, ukoliko feminizmu umesto kao pokretu pristupimo kao izuzetno kompetitivnoj akademskoj profesiji, jasno je zašto unutar same feminističke zajednice nema otvorenosti pristupa i ravnopravnog uključivanja naučnica sa poluperiferije. Ovom strategijom naučnice iz centra do danas usprešno održavaju institucionalnu i simboličku moć i marginalizuju ideje sa Istoka.

Ovi problemi dubokih strukturalnih nejednakosti u proizvodnji znanja rezultirali su u onome što autorka naziva praznina u komunikaciji i nedostatak kontekstualizovane osvešćenosti. Kontekstualizovana osvešćenost dodatno je otežana nepostojanjem lokalnog umrežavanja feminiskinja Istoka koje treba da prethodi dijalogu sa Zapadom. Međutim, mnogo je bitniji problem to što je feminističkim teoretičarkama na Istoku izrazito sužen prostor za vlastito naučno delovanje i proizvodnju znanja, već se njihova naučna delatnost svodi na prosto prenošenje i korišćenje znanja nastalog na Zapadu. Ne postoji dovoljno adekvatnog znanja o ženama iz postsocijalističkih zemalja.

.

Uticaji  teorije poluperiferijalnosti

Poluperiferija se suočava sa problemom nevidljivosti. Centar je formirao svoje znanje prema svojim potrebama i izvozio ga kao apsolutnu istinu. Odatle dolazi potreba autorke da adekvatno definiše koncept poluperiferije i teoriju poluperiferijalnosti koji bi bili primenljivi na različite društvene fenomene. U formulaciji teorije poluperiferijalnosti osonila se na nekoliko drugih teorija. Prva je “Južna teorija” sociološkinje Konel, koja zaključuje da se u svakom društvu znanje proizvodi na način koji samom društvu i njegovim potrebama odgovara. To znanje centar ne može da razume jer izlazi iz njegovih pojmovnih okvira i diskursa. Teorija poluperiferijalnosti se potom oslanja i na feminističku teoriju stajališta (standpoint theory) koja pretpostavlja da je se društva strukturišu kroz odnose moći i zahteva afirmaciju znanja koja proističu iz različitih iskustava.

Treća teorija na koju se autorka oslanja jeste teorija o multiplim modernostima i multiplim trajekorijama modernizacije. Ova teorija je direktna suprotnost paternalizujućeg, neokolonističkog shvatanja evropskog centra koji zauzima stav jednolinijskog evolucionizma, da sva društva poluperiferije moraju da prođu isti put kako bi dostigla sam centar. Modernizacija  kako je centar shvata se postavlja kao jedini mogući put, jedina moguća modernizacija. Teorija multiplih modernosti međutim, ne samo da pokazuje kako ne postoji jedan jedinstven proces modernizacije na Zapadu već i postavlja pitanje o samom značenju termina modernizacija. Jasno je da su kriterijumi za modernost uvek relativni i da zavise od referentne osnove.

I na kraju, teorija poluperiferijalnosti se oslanja na teoriju svetskih sistema iz koje izvodi pojam poluperiferija ali ga za potrebe svoje teorije proširuje an više od njegove prevashodno ekonomske primene. U teoriji svetskih sistema Imanuel Volerstin je prvi plasirao tezu o trodelnoj slici svetskog društva koje deli na visokorazvijeni centar, poluperiferiju i periferiju. Krajnji proizvod je teorija poluperiferijalnosti koja istovremeno treba da bude naučna teorija, javna politika i praksa.

.

Osnovne koordinate teorije poluperiferijalnosti   

old-world-map-465x291

 

Paralelno sa sticanjem novih uvida putem istraživanja, autorka je razvijala i svoj pojmovno-teorijski aparat, te će se ovaj rad baviti i objašnjenjem pojmova poput poluperiferijalnosti i raz-razvoja. Autorka izlazi van uskih okvira pojedinačnih disciplinarnih pristupa, te teoriju poluperiferijalnosti  utemeljuje na istraživačkim i analitičkim uvidima i na ukrštanju znanja iz različitih oblasti, od sociologije preko političke ekonomije, do studija roda. Poluperiferijalnost jeste u velikoj meri vezana za teritoriju ali njeno značenje prevazilazi prosto teritorijalnu, georgrafsku dimenziju. Ona dakle jeste skup strukturalnih dispozicija koje su povezane sa lokanošću, ali nju bitno definiše i povezanost sa centrima na različitim nivoima.

Termin poluperiferijalnost je koristan analitički model za razumevanje konkretnih stanja i situacija u zemljama Evrope. Ovako shvaćena poluperiferijalnost nam omogućava da razumemo i proces tranzicije. To je proces u kome poluperiferija neuspešno juri za neuhvatljivim centrom. Centar je neuhvatljiv, nedostižan, zato što se stalno iznova definiše, a to stvara utisak da poluperiferija stalno zaostaje.

Iz perspektive ove teorije možemo razumeti i mehanizam proizvodnje marginalnosti, ekonomske zavisnosti i eksploatacije. Tada postaje jasno da samorazumevanje ne može da se zasniva na pokušaju dostizanja centra već na razumevanju društvene cene takvog projekta. Tada je bitno shvatiti da razlika koju poluperiferija treba da pređe da bi dostigla centar nije mala već da se društva poluperiferije nalaze na figurativnoj pokretnoj traci na svom putu ka centru. Poluperiferijalnost proizvodi moćan centar i na simboličkom nivou i materijalno. Ovu proizvodnju centar u svoju korist zamagljuje i potiskuje u naučnom diskursu. A upravo je proizvodnja znanja o sebi uslov za smanjenje troškova tranzicije, znanje je nacionalni interes zemalja poluperiferije. Trenutno na poluperiferiji ne postoje epistemološke zajednice koje bi precizno artukulisale različitost poluperiferije i zalagale se za stvaranje onog znanja koje bi odgovaralo toj različitosti. Umesto pojma tranzicije koji zamagljuje suštinu promena autorka se zalaže za korišćenje pojma koji sama formuliše, to je pojam “raz-razvoj”. Uvođenjem pojma raz-razvoja jasno je da je re-tradicionalizacija pre prilagođavanje novoj situaciji, nego što predstavlja prost povrak tradiciji. Bitno je naglasiti da svi elementi raz-razvoja imaju svoju rodnu rezonancu, i na mikro i na makro nivou.

.

Rodni režimi na poluperiferiji

Rodni režimi su relativno strukturirani odnosi među muškarcima i ženama koji uključuju odgovarajuće rodne identitete, odgovarajuće rodne uloge i odgovarajuće rodne prakse. Ideju o specifičnosti rodnih režima na poluperiferiji autorka je postepeno artikulisala i empirijski proveravala. Ona tvrdi da određene karakteristike poluperiferije formiraju specifične rodne režime.  Potom teži razumevanju unutrašnje dinamike tih rodnih režima na poluperiferiji. Kako naglašava, formiranje rodnih režima na poluperiferiji je pod uticajem društveno-istorijskog konteksta s jedne strane, a sa druge strane pod uticajem odnosa sa centrom. U svojoj beskrajnoj trci za centrom poluperiferija se oslanja na intenzivno trošenje ženskih resursa kako u privatnoj tako i u javnoj sferi, što za posledicu ima i relativno visoko obrazovanje žena i njihovo relativno visoko zapošljavanje, uz zadržavanje snažnih patrijarhalnih obrazaca. Autorka ilustruje kako se radi dostizanja centra žrtvuju žene i kako se to žrtvovanje ideološki opravdava. Kombinacija jake pozicije žene u privatnoj sferi i istovremene visoke eksploatacije njihovih resursa, moguća je zahvaljujući veoma snažnim patrijarhalnim ideologijama.

.

Rodne politike na poluperiferiji   

70-large

Bez obzira na to kojoj strani se priklanjamo u polarizaciji stavova prema evropskoj intervenciji na polju rodne ravnopravnosti u zemljama poluperiferije, činjenica jeste  da je celokupno polje te intervencije nedovoljno teoretizovano. Ovo teorijski i diskurzivno neupražnjeno mesto se popunjava konzervativnim ideologijama koje se lako implmentiraju u društvima poluperiferije. Ističe da su rodni režimi uvek lokalni zbog čega je nemoguće jednostavno prenošenje znanja ili politika. Zbog ovakvih pokušaja sprovođenja rodnih politika, bez dubljeg razumevanja strukturalnih specifičnosti poluperiferije, dolazi do kontraefekata, koji uključuju i jačanje antifeminizma. Polazna ideja je da rodne politike na poluperiferiji ne mogu da budu jednostavno kopiranje politika iz drugih konteksta, odnosno centra, jer je rodna ravnopravnost nešto što je usko povezano sa različitim razvojnim i društvenim karakteristikama. Glavni izazov se vidi u tome što ne postoji teorijska paradigma u kojoj bi poluperiferija mogla da stvara znanje o sebi, odnosno da ne postoji razvijen naučni diskurs kojim bi se različitost iskustava, kao bitna karakteristika stanja poluperiferije adekvatno teorijski objasnila.

.

Zaključak

Za transformaciju jednog ili više društava u celini, neophodno je naravno transformisati i strukture moći na mikro i makro nivou. Kako bi centar zadržao svoju privilegovanu poziciju ukoliko bi dopustio jednu takvu transformaciju? On se samo eksplicitno zalaže za modernizaciju poluperiferije dok implicitno uspostavlja mehanizme kontrole proizvodnje legitimnog znanja koji zapravo onemogućavaju tu modernizaciju. Ova monografija predstavlja svežu perspektivu koja upućuje izazov postojećem sistemu znanja tako što ukazuje na očiglednu potrebu za stvaranjem znanja o ženama na poluperiferiji Evrope. Proizvodnja znanja je stvar politike i primarno pitanje je ko ima moć definisanja, oblikovanja i legitimizacije znanja u određenom društvu ili regiji. Monografija doprinosi boljem razumevanju karakteristika rodnih režima u poluperiferiji, kao i niza uzročnih odnosa koji kreiraju same rodne režime. Ona teži da svojim radom stvori naučni prostor koji će doprineti razvitku kontekstualne osvešćenosti. Uspešno preispituje patrijarhalne rodnie režimime svojim interdisciplinarnim pristupom i zalaganjem za afirmisanje drugačije perspektive promocije rodne ravnopravnosti tako što naglašava značaj konteksta. Ova monografija svakako predstavlja značajan intelektualni doprinos i uzor za buduće poduhvate u oblasti istraživanja roda.

za P.U.L.S.E: Ana Jakšić

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments