Početak romantizma u Njemačkoj

Iako na prvi pogled ova dva pojma ne daju utisak da između njih postoji čvrsta veza, upravo je ovaj književni i duhovni pravac najviše uzeo maha na prostoru njemačkih zemalja krajem XVIII i početkom XIX vijeka. Uzevši u obzir mentalitet njemačkog naroda i njemački jezik kao izrazito grub i nemelodičan, i sve one ideje koje je propagirao romantizam, nikako se ne može steći utisak da je Njemačka bila kolijevka romantičarskog pokreta. Pa ipak, ovaj obrat u intelekualnoj i duhovnoj klimi duboko će uticati kako na kulturne, tako i na političke događaje na pomenutom prostoru. 

Druga polovina XVIII vijeka bila je obilježena prosvjetiteljskim idejama i vjerom u ljudski razum. Međutim, revolucijom u Francuskoj 1789. godine, počinje niz događaja koja će istoriju Evrope odvesti potpuno u drugom smjeru. Zanimljivo je da je veliki broj intelektualaca u Njemačkoj bio oduševljen ovim događajem, priželjkivajući takve političke promjene i u svojoj zemlji. Ubrzo će u potpunosti promijeniti mišljenje.

Književnom scenom Njemačke tih godina u potpunosti dominiraju Johan Volfgang Gete i Fridrih Šiler. Počevši kao predstavnici pokreta „Sturm i Drang“, koji se odlikovao buntovničkim i sentimentalnim idejama, razvijali su se ka idealima antičke Grčke, oduševljavajući se harmonijom i plemenitim osobinama antičkog čovjeka, pri čemu su često skupa stvarali i razmjenjivali ideje u tirinškom gradu Vajmaru. Nedaleko od Vajmara, u gradu Jeni grupa književnika, vođena temperamentnim Fridrihom Šlegelom, udara temelje romantičarskog pokreta.

Šlegel zajedno sa svojim bratom Augustom Vilhelmom takođe biva pod velikim uticajem duha vremena, da bi vremenom, susrećući se sa filozofijom Johana Gotliba Fihtea, stvorio nove poglede na svijet. Kako je Fihte smatrao, svijet je ošto podijeljen na dvije sfere, sferu individualnog Ja i sferu Ne-Ja (Ich und Nicht-Ich). Ja je u ovom odnosu dominantno i kao takvo ima takvu moć da Ne-Ja doživljava na sasvim subjektivan način. Samim tim, um je sposoban da projektuje i stvara nove svjetove koji proističu iz fantazije. Na ovim idejama, kao i na Šelingovoj filozofiji prirode, formiraće se romantičarska poetika. Šlegel je romantčnu umjetnost okarakterisao kao univerzalnu i kao progresivnu. Kao takva, romantična umjetnost treba da objedini sve sfere života, pri čemu ona nikada ne može biti konačna. Za razliku od Fridriha, Avgust Vilhelm je bio i odličan prevodilac, te njegovi Šekspira važe za remek djela prevodilačke djelatnosti. Prevodi su bili tako izvrsni, da je Artur Šopenhauer izjavio, kako su pojedini stihovi bolji u prevodu nego u originalu.

Nove ideje, uveliko su uticale na Šlegelovog bliskog prijatelja i vjerovatno najvećeg pjesnika Jenske romantike, Novalisa. Kao što on u svom romanu „Hajnrih iz Ofterdingena“ kaže: „Die Welt wird Traum, der Traum wird Welt“ – Svijet postaje san, san postaje svijet. Novalis je pored Fihteove filozofije, bio pod velikim uticajem katoličanstva, kao i sam Šlegel. Antička Grčka ne igra više tako veliku ulogu i na njeno mjesto zauzima katolički srednji vijek, gdje je Novalis i smjestio radnju svog romana. Pored toga, Novalis je pretrpio ličnu tragediju, obzirom da je njegova vjerenica Sofija umrla vrlo mlada, sa nepunih 15 godina. Obuzet melanholijom, Novalis je napisao „Himne noći“, u kojima svoju tugu pretvara u remek-djelo jenske romantike. Kult noći, komunikacija se svijetom aveti i uživanje u sopstvenom bolu karakteristični su za ovo djelo, pri čemu pjesnik sam želi da umre, kako bi ponovo ostvario jedinstvo sa izgubljenom osobom. Želja će mu nažalost po književnost biti ispunjena, obzirom da će 1801. godine preminuti sa samo 28 godina. I ponovo to sladostrašće u bolu – dok umire, traži da mu se svira na klaviru.

Epohu su obilježili i interesantni ženski karakteri, naime supruge već pomenute braće Šlegel. Kao neko ko je bio sklon skandalima i svađama sa tadašnjom intelektualnom elitom, Šlegel je kod savremenika izazvao sablazan kada je javno objavljenja njegova veza sa Dorotejom Fajt, tada udatom ženom. Svoju ljubav ka Doroteji, Fridrih je branio u svom jedinom romanu „Lucinda“, pri čemu je isticao svoj ideal ljubavi između muškarca i žene. Kao i njihova veza, roman je izazvao još veći skandal na književnoj sceni Njemačke. Jedini koji ga je iole branio, bio je Fridrih Šlajermaher, religiozni filozof i prijatelj braće Šlegel i Novalisa, čija je filozofija takođe važna za pomenuti pokret. I Fridrihov brat Avgust Vilhelm je takođe imao vezu sa jako slobodoumnom i poznatom ženom, naime Karolinom Mihaelis. Pisma koja su ostala sačuvana, svjedoče o velikoj ljubavi Avgusta Vilhelma i moći koju je Karolina imala nad njim. Pa ipak, njihov brak će završiti kada Karolina započne ljubavnu vezu sa filozofom Šelingom, za koga će se kasnije i udati. Supruge braće Šlegel igrale su veliku ulogu u sukobu romantičara sa Fridrihom Šilerom, pri čemu je Šiler Karolinu nazvao „Madam Lucifer“.

Za razliku od Šilera, Gete je imao sasvim korektne odnose sa jenskim romantičarima. Gete je uveliko uticao na ove mlade književnike, a uticaji romantizma mogu se vidjeti i u nekim Geteovim djelima. Ostala je poznata rečenica Fridriha Šlegela, da su Francuska revolucija, Fihteova filozofija i Geteov Vilhelm Majster, najvažniji događaji tog vremena. Novalisov „Hajrnih“ je takođe pisan po uzoru na Geteovo djelo, stim da je Novalis svom romanu dodao mnoštvo irealnih i fantastičnih elemenata. Sam Gete je smatrao da bi Novalis, da je malo duže poživio, postao vodeća ličnost i gospodar njemačke književne scene.

Vrlo je bitno reći da period jenske romantike jako kratko traje, nepunih 10 godina. Njegov početak treba tražiti u prvoj polovini 90ih godina XVIII vijeka. Krugu jenskih romantičara bili su bliski i Ludvig Tik i Hajnrih Vakenroder, čiji zajednički roman, pod nazivom „Herzensergießungen eines kunstliebenden Klosterbruders“ predstavlja još jedno važno djelo romantizma u Njemačkoj. Pojam umjetnosti i pojam umjetnika ujedno i jesu vrlo važne teme jenske romantike. Ovu temu će Ludvig Tik obraditi i u svom sledećem romanu, „Putovanja Franca Šterbalda“. U svojim predavanjima o romantizmu, Isaija Berlin je isticao da je veliki faktor u nastanku pokreta igrala socijalna pozicija pomenutih književnika. Radilo se o ne tako bogatim osobama i umjetnicima koji nisu imali istaknute položaje u tadašnjem društvu. „Ako iz sveta ne možete dobiti ono što stvarno želite, morate se naučiti da to ne želite. Ako ne možete dobiti ono što želite, morate se naučiti da želite ono što možete dobiti.“ (Berlin, Koreni romantizma) Vrlo je vjerovatno da je romantizam predstavljao jedan duhovno-odbrambeni mehanizam u borbi sa višim plemićkim i građanskim slojevima društva. „Romantizam nije bolest, romantizam je terapija za bolest“, smatrao je Niče.

Nakon Novalisove smrti 1801. godine, počinje da se gasi jenska romatnika. Fridrih Šlegel, kao prva ličnost ovog pokreta, uveliko je prihvatio reakcionarni kurs, preuzevši katoličke i antiprosvjetiteljske ideje, da bi se na kraju kretao u Meternihovoj blizini u Beču. Jenski romantičari će pasti u sjenu novog talasa romantizma, čiji će centar biti u Hajdelbergu. Hajdelberškom romantikom, započeće period braće Grim, narodnih pjesama i porasta nacionalizma na prostoru Njemačke, a romantična književnost će svoj vrhunac dostići sa djelima E.T.A. Hofmana.

Romantičarski pokret je zahvatio sve zemlje tadašnje Evrope, pri čemu je zadao težak udarac prosvjetiteljskim idejama XVIII vijeka. Kao duhovni i umjetnički pokret, uticaće na sve sfere društvenog života i kod pojedinca dovesti do veće samosvijesti. Nesumnjivo će uticati i na razvoj psihologije i podstaći interesovanje za nesvjesno kod čovjeka. Na njemačkoj kulturnoj i političkoj sceni niko neće biti imun na romantizam, tako da će njegove ideje prihvatiti i velikani poput Hajnea, Ničea i Vagnera.

za P.U.L.S.E Aleksandar Krasić

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments