Poetski dribling Vladimira Đurišića

Poetski dribling Vladimira Đurišića

Iskre gradovi:

Zvuk, priče, proračuni –

Al’ drugačije.

Tomas Transtremer

Gijom Apoliner je napisao:

„Pjesnik je onaj koji otkriva nove radosti, pa makar bilo i mučno podnositi ih.“

Ova definicija primjenjiva je na stvaralaštvo Vladimira Đurišića, koji je skrenuo pažnju književne javnosti prvom pjesničkom zbirkom Ništa ubrzo neće eksplodirati, sa znakovitim nazivom izdvojenim iz pjesme Ne gledaj u kvrge moga čela. Sudeći po subjektivnom termometru nakon deceniju od objavljivanja, Đurišićevi stihovi u pjesmi Slavija zvuče kao da su zagrijani za eksploziju, riječi su nabijene žarom intelektualne aparature, čija je bujica sintaksi ovladala formulama svojih eksperimenata.

Uzimajući u obzir kontekst, jer, kao što reče Ezra Paund, poezija ne postoji u vakuumu, u Đurišićevoj pjesmi Slavija nalazimo ga ekspliciranog već u naslovu. Slaviju možemo dvojako tumačiti: geografski – trg u Beogradu (a poznato je da je trg u antičkoj Grčkoj imao funkciju okupljanja građana i obrazovanja javnog mjenja); politički – cilj panslavizma, kao stvaranje zajedničke države svih Slovena. Posmatrano prema hronologiji istorije, do 1880. godine ”Slavija“ je bila bara u bukvalnom smislu, ali i na istoimenom trgu podignut je prvi Mc Donalnd’s. Odabir lokacije za koju je karakteristična gužva i metež u saobraćaju upotpunjuje značenje pjesme, što se opet ogleda i u formi, baš u skladu sa riječima Roberta Creeleyja, koje Čarls Olson navodi u svom eseju „Projektivni stih“: da forma nije ništa drugo do produženje sadržaja.

Na Đurišića, kao i na jedan broj savremenih pjesnika regiona koji se često povezuju sa američkom pjesničkom tradicijom, neosporan uticaj imala je tzv. jezička poezija (language poetry) kao antiakademska struja, naročito u pogledu da „jezički pjesnici posmatraju pjesmu kao intelektualnu i zvučnu konstrukciju“.[1] Čitajući Đurišićevu pjesmu stičemo utisak da je poezija intelektualni dribling, koji osim što se poigrava sa riječima i slogovima, njihovom materijalizacijom, u poeziju inkorporira žargone, psovke, neknjiževni diskurs, što možemo uočiti u izdvojenim stihovima u kojima i referiše na postupak i primjenjuje ga:

neki to zovu psovanje ja to zovem kalendar

tata mi kaže pazi se ponovo su opasni traže nove neprijatelje

makar iz jedne pjesme makni šupak i spermu

ostavi da su pičke, to je sasvim u redu[2]

A takođe, jedno od bitnih obilježja jezičkih pjesnika[3] jeste da pisanje poezije doživljavaju kao politički čin:

„svaki pejzaž je politički[4]

Ako bismo u ključu društvene angažovanosti čitali Slaviju, potvrdu bismo našli već u prvim stihovima //vidio sam, najbolje umove svoje generacije / kako se dosađuju u mlakom ništavilu poslušnosti / tiho se nešto raspori / i onda nema nazad //. Istim stihom započinje i pjesma Urlik poete renesanse San Franciska[5] Allena Ginsberga // Vidio sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, histerično izgladnjele gole / dok se vuku kroz crnačke ulice u zoru  tražeći bijesni fiks//.

Forma koja naizgled relativizuje, neupotrebljavanje velikih slova za vlastita imena i gradove, organizacija je pjesme u kojoj  pronalaženje smisla nerijetko ide preko korelacija. Stihove bismo mogli tumačati i kao bunt, kritički odnos spram sistema, vlasti i režima, društva, prošlosti, poretka vrijednosti, reklama i medija, osviješćen granicama pjesme, koju definiše kao čistu prosutu posmrtnost, sa višestrukom upotrebom metapoetičkih mjesta preko kojih pjesnik može ostvariti autoironiju. U Đurišićevoj poeziji ništa nije sveto, jezik kojim se izražava je sočan, angažovan, brutalan, ironičan, humorističan do paradoksa, začinjen erotikom, i stvara osjećaj da će apokalipsa svakog trenutka, a //beograd drhti nezapaljen / samo ste bombardovanje zvali rat//.

Primjećujući sličnost u poetskim odlikama Đurišića i pjesnika language poetry, važno je skrenuti pažnju i na njemu pjesnički bliskog Tomaža Šalamuna, koji je i bio u kontaktu sa jezičkim pjesnicima Bobom Pelermanom i Beterom Votenom. Njemu se lirski subjekat u pjesmi Slavija direktno obraća stihom //tomaž, rekao si da sam brži//.

Takođe, prepoznatljiv je uticaj savremenih američkih pjesnika koji pripadaju pravcu Flarf[6] na stvaralaštvo Vladimira Đurišića. Vanesa Plejs, pjesnikinja pokreta konceptualnog pisanja navodi da je: “Flarf igra rođaka koji se razmeće, on govori ljudima ok, ljudskim glasom, on je prvi koji će predložiti ispijanje piva na cevčice u obliku sisa i šećernih žele krateža, on želi da ostane do kasno i da se kurva kurva kurva, možda će krvariti, ali ništa neće biti isflekano trajno, on surfuje i udara u obalu, a da se ne skida sa talasa, pevuši Lui-Lui i zvižduće, on bi hteo da vam se dopadne, stvarno?, hteo bi da bude neka vrsta Dade, ali nije tako jebeno očajan, želi da igra opasno, ali uglavnom samo povaljuje pornićarke.”[7]

U Đurišićevoj poetici prepoznajemo težnju da poezija bude provokativna kao i šamar javnom ukusu, ali bez tendencija da po svaku cijenu artikuliše estetiku ružnog kao što nastoji Flarf, već se njom koristi u službi angažovanog pisanja. (Iako se segmenti iz dnevnih vjesti koji koriste i konceptualisti i flarferi, poput krojača koji leti sa Ajfelovog tornja, mogu prepoznati.)

Koristeći se jezičkim igrama, on potencira neraskidivu vezu kulture i društva. U službi jezika nameće djelovanje, koje diktira ritmom, i tako nastaje performativni element njegove poetike. Osim pjesničkih slika koje čitaocima ostavljaju mogućnost vizualizacije, u pjesmama Đurišića zvučnost i ritam omogućavaju iskustvo muzike upotrebom asocijacija koje nijesu određene samo značenjem riječi već i načinom njihovog kombinovanja.

Stih „nema nazad“ ili „i onda nema nazad“, ponavlja se osam puta, kreira tempo i predstavlja tačku klimaksa. I zvuči kao refren koji podsjeća da se mora dalje, iako su slike opore, ponegdje brutalne, kao i životne okolnosti. Ostaje samo pitanje: Kako dalje? Jer nema nazad.

za P.U.L.S.E: Barbara Delać

Lektura i korektura: Milica Veljković

Literatura:

  1. Brodski, Josif, Tuga i razum, RUSSIKA, Beograd, 2007.
  2. ur. Vuković, Đorđije; Marić, Sreten; Rađanje moderne književnosti POEZIJA, NEOLIT, Beograd, 1975.
  3. Đurić, Dubravka, Jezik, poezija, postmodernizam, OKTOIH, Beograd, 2002.
  4. Đurišić, Vladimir, Ništa ubrzo neće eksplodirati, OTVORENI KULTURNI FORUM, Cetinje, 2006.
  5. http://agoncasopis.com/arhiva/stari_sajt/broj_17/o%20poeziji/5.Vanesa%20Plejs.html
  6. http://proletter.me/portfolio/uvod-u-konceptualno-pisanje-i-flarf/
  7. http://www.sveske.ba/bs/content/carls-bernstin-i-transformacije-poezije-u-globalizovanom-svetu
  8. http://proletter.me/portfolio/slavija/
  9. http://okf-cetinje.org/allen-ginsberg-urlik/

[1] Đurić, Dubravka, Jezik, poezija, postmodernizam, OKTOIH, Beograd, 2002. str. 59

[2] Vladimir Đurišić, pjesma Slavija, http://proletter.me/portfolio/slavija/

[3] Đurić u svojoj knjizi Poezija teorija rod: moderne i postmoderne američke pesnikinje

[4] V. Đurišić, pjesma Slavija

[5] U San Francisku su se oko 1950.godine počeli okupljati mlađi pjesnici oko antiformalističkog pjesnika Kennetha Rexrotha7

[6] Flarf je avangardi poetski pokret Gerija Salivana sa početka XX vijeka, koji ga je osmislio u cilju da napiše najgoru pjesmu

[7] http://agoncasopis.com/arhiva/stari_sajt/broj_17/o%20poeziji/5.Vanesa%20Plejs.html pristup 04.03.2017.

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments