Pol Mekartni, sam u kući

Pol Mekartni, sam u kući

Prednost karantinskog života jeste što odjednom imamo mnogo vremena za sebe – Paul McCartney je sa zadovoljstvom umeo da ga upotrebi i napravi istinski lep mali kućni album.

Verovatno je glavna vest u vezi sa novim albumom Paula McCartneya, koji se zove McCartney III (Capitol Records) – to što je uopšte izašao. Sve novo što snimi neko od preostalih The Beatlesa, ogromna je novost u 2020. godini, s obzirom da su svoj debi singl objavili 1962. – raspon je dugačak kao polovina ukupne istorije popularne muzike. Pri tom su The Beatles i tako napisali jedan značajan deo njenih najboljih pesama (sam McCartney drži svetski rekord sa 32 prva mesta na Bilbordovoj Hot 100 listi singlova)…

Foto:Avalon.red / Avalon Editorial / Profimedia

Mada je tek objavljeni McCartney III već na vrhu top liste albuma u Ujedinjenom Kraljevstvu, Paul ovaj put svakako nije imao nameru da se ponavlja i dostiže svoje nekadašnje uspehe, nego da stvori jednu ugodnu ploču, u čijoj je kreaciji pre svega sam uživao, sve u nadi da ćemo i mi u njoj pronaći nešto za sebe. On ovde sledi koncept sa kojim je započeo svoju solo karijeru, na rudimentarno akustičnom McCartney I (1970), te razvio dalje kroz rani elektronski McCartney II (1980): albumi sa njegovim imenom i rednim brojem uvek su bili low-key projekti na kojima je Paul svirao sve instrumente, u “sirovom” maniru, bez suvišne artističke šminke – predstavljajući se kao ono što jeste.

Omot albuma “McCartney III” Foto:Tanjug/Capitol via AP

Tako i McCartney III ima neobaveznu, ali ipak ozbiljnu atmosferu sobnog dešavanja, tokom kojeg veliki umetnik daje sebi oduška i peva ono što voli, kad je već sam. Na neki način, bilo bi čak i pomalo neprijatno da nam se ovaj genije pop pesama, neuništivo optimističkog duha, u ovakvom trenutku preteće neizvesnosti obrati nekim veselim pesmičuljkom. Umesto toga, dobili smo apsolutno nepatetičan set u kome ima folk uticaja, rok tripovanja, soul ljubavi, kao i blagog sloja onog začudnog bitlsovskog studijskog eksperimentisanja, kog danas ume da proizvede tek jedan čovek na ovom svetu. Kao kakav dobar zatureni session samih The Beatlesa, što je tek sad nađen na nekom tavanu, McCartney III donosi dozu spontanog, zdravog rokenrol ludila, i iskrenog čovekoljublja koju su samo oni umeli da iskažu.

Ono što najviše uzbuđuje jeste činjenica da ovih desetak pesama ima jedan iskonski prizvuk – pred nama se za trenutak otvaraju neslućene dubine, vrata ka počecima savremene pop muzike, i odjednom postajemo svesni da se na III odvija mali dramski igrokaz jednog od najvećih među najvećim umetnicima. Aranžmani su dirljivo harmonični, delikatno nežni ili naprosto smeli, ali uvek prevazilaze očekivanja, dajući albumu slatku svežinu. Sam Paul je u ovim jezgrovitim krokijima izgleda našao sebe, gospodski je mio i drag, nadnoseći se nad sve jade i nedaće koje su nas ophrvale, neštedimice deleći svoju plemenitu samilost za svakog. Prosto nije moglo biti boljeg trenutka od ovog katastrofalnog, da se malo stare bitlsovske naivne magije prospe ponovo po svetu.

Već i sam početak pun je entuzijazma: “Long Tailed Winter Bird” vodi nas kroz dolazeću plimu emocija, u ovom elektrifikovanom himničnom britanskom folk instrumentalu – takvih uticaja je bilo u Paulovoj solo karijeri – što podiže raspoloženje svojom neiskvarenom poletnošću. Kao da autor želi da smesta zaigramo neko škotsko kolo i zaboravimo na sve što nas mori.

Nestašni elektronski ukrasi utkani u gitare na “Find My Way” ne mogu da sakriju činjenicu da je u pitanju prvi jak rokenrol momenat na albumu, i najava snažnog karaktera albuma III, što ne protivreči njegovoj intimnosti – ovo je rok muzika za slušanje solo ili udvoje. Refren je instantno hitičan, na prijatno starinski način – obraća nam se direktno kao da nas poznaje, govoreći nam da je osoba koja ovo peva naš uvek i stalno prisutni prijatelj, bez obzira na zlokobna dešavanja okolo.

Sledeće tri stvari svedoče o neugaslom McCartneyjevom tihom aktivizmu na strani malih ljudi. Neobično je direktna “Pretty Boys”, priča o momcima kao seksualnim objektima, tema koju su Paul, John, George i Ringo dobro iskusili u ranoj fazi karijere, i neka vrste neočekivane mini socijalne studije društvenog odnosa prema muškoj lepoti. Rok cepačina iz podruma, “Lavatory Lil”, nosi nas još dalje, na same početke The Beatlesa, kroz efektno kratko gitarsko soliranje i marširajući ritam, suočavajući nas sa sočnim karakterom ženske ličnosti o kojoj se radi.

Klavirom vođena “Women and Wives” upozorava parove u svim mogućim vezama da paze kakvo nasleđe ostavljaju deci i kaže: “Hear me, women and wives / Hear me, husband and lovers / What we do with our lives / Seems to matter to others / Some of them may follow / Roads that we run down / Chasing tomorrow”.

Izuzetno delo je “Deep Deep Feeling”: pomalo bowiejevskog futurističkog soul štimunga, ona traje minutima, odlazeći u fade i s pravom se ponovo vraćajući. Sa retkom čulnom uverljivošću ovde se opisuje bol za voljenom osobom koja je nestala. Jasno je da je ovakvu kompoziciju Paul napisao samom sebi i ženama koje je voleo, i teško da išta može da se doda posle ove šapatom otpevane, nesvakidašnje senzualne vožnje kroz podzemlje osećanja.

Druge dve lepe, soulizirane numere – nežna kao dodir “The Kiss of Venus” i sinti-duvačima pojačana “Deep Down” – dalje produbljuju ovu čežnjivu atmosferu u kojoj Paulov glas donosi nesvakidašnju toplinu. Tek kad je osetite – znate da ste je uvek želeli, jer je to naravno onaj isti glas koji nas je zaveo sa “Michelle” i još gomilom naizgled nevažnih kompozicija, što drže srce do danas. Pravo je zadovoljstvo slušati kako neko peva te jednostavne šablone i izgovara mnogo puta izgovorene reči, na način koji ih diže u status životnih istina. Ovako zvuči čovek kad stvarno želi nešto da kaže drugom, nasuprot većini današnjih pevača, koji nam se namah ukazuju kao automati, i to za laki, najlakši keš.

Snažni riff električne gitare i tekst o želji za letenjem, pretvaraju “Slidin’” u još jednu glasnu odu rokerskoj nezavisnosti, čisto da ne zaboravimo o čemu se ovde radi. Malo queenovskog glam ugođaja naslućujemo u “Seize the Day”, tek da se ukratko prisetimo kako je stvaralaštvo The Beatlesa bilo toliko široko po zamahu, da je zacrtalo žanrove što su tek došli posle njih. Na kraju, ništa ovde ne traje duže nego što treba, i lakoća sa kojom ploča teče, odaje ruku pravog majstora.

Sve se okončava smirajem u zagrljaju folka, ponovo: “Winter Bird / When Winter Comes”, pastoralno su zaokruženje albuma koje donosi čar nevinosti dočeka zime u društvu prirode i domaćih životinja. Verovatno samo McCartney od ovoga može da napravi pop pesmu koja greje, idealnu za doček Nove godine.

Jedini problem koji možemo notirati jeste činjenica da se glas Paula McCartneyja nepovratno promenio. On povremeno zvuči škriputavo, ali – kako bi drugačije trebalo da zvuči deda od 78 leta? Hrabro je, iskreno i pošteno što je dopustio svom vokalu da lagano kopneći peva onako kako sad može, pod stare dane – sve bliže poznom grgoljenju Johnnyja Casha. Da je preduzeo umivanje bilo kakve vrste, nekakav voice-lifting, McCartney bi narušio svoj ugled maestra iskrenih emocija… ovako, bez greške ih detektujemo u vibracijama grla ovog čoveka koji je otpevao neke od najlepših pop pesama od kad je sveta i veka, i sad se malo opušta i zeza, bez suvišne sentimentalnosti, sam u kući i za svoj groš.

Dobronamernost McCartneyja ne može se osporiti. Svaku pesmu na svojim albumima, pa i na ovom, krojio je sopstvenom rukom, tako da nam dobro pristaje dok je slušamo, trudio se da nas oraspoloži, i uopšte učini da se posle njih osećamo dobro – to je razlog njegovog postojanja, čini se.

Album III je mali i drag, dobar baš ovakav kakav jeste, radostan kao lep dan i nepretenciozan kao slučajni susret sa najboljim prijateljem. S obzirom da smo svi sami u svojim domovima za Novu godinu, umirujuće je znati da bar Paul McCartney ovako anđeoski misli na nas.

Ispovest Pola Makartnija: Stalno mislim o Lenonovom kraju

Šta li će misliti o meni kad umrem, da li će me se sećati, upitao je jednom Džon Lenon kolegu iz benda Pola Makartnija. Toliko si sjajan da to ne može da nestane, odgovorio mu je Makartni.

Taj razgovor vođen pre više od pola veka danas je jednom od dvojice jedinih živih članova “Bitlsa” urezan u sećanje. Pogotovo što Pol Makartni objavljuje novi album “McCartney III” 18. decembra, samo deset dana nakon što će se navršiti 40 godina od svirepog ubistva Džona Lenona u Njujorku.

Multinstrumentalista i jedan od najvećih kantautora u istoriji muzike imao je proteklih meseci mnogo vremena za razmišljanje. I za prisećanje.

Foto:EPA/SOPHIA JULIANE LYDOLPH

Kao i većina ljudi na planeti bio je “zabravljen” u svom domu zbog pandemije koronavirusa. Da bi se otresao silnih sećanja rekao je sebi: “Zaključan si. Imaš slobodu da radiš šta god hoćeš unutar četiri zida, pa što ne bih napravio album”.

I tako je seo, napisao pesme, uzeo sve instrumente u svoje ruke, snimio ih i sam producirao. Muzički proizvod karantina publika širom sveta uskoro će čuti, a nekadašnji član “Bitlsa” zadivljen je što mu još nije muka od muzike.

– Da budem otvoren, trebalo je da mi dosadi pre mnogo, mnogo godina – iskren je Pol Makartni u razgovoru za “Njujork tajms“.

Posle šest decenija bavljenja muzikom važi za jednog od najuspešnijih autora ikad. Iza njega je više od 25 miliona prodatih albuma, dva puta je uvršćen u “Dvoranu slavnih rokenrola”, i kao solo umetnik i kao član “Bitlsa”, ovenčan je sa 18 Gremi nagrada, a nosi i titulu sera.

Muzički dar danas, u 78. godini života, isti je kao i kada je počinjao da piše pesme, kaže. Jedino što se promenilo jeste priča koju saopštava.

– Kada sam se prvi put pohvalio Džonu da sam napisao nekoliko pesama, one su bile tako proste. Moja prva pesma “I Lost My Little Girl” imala je samo četiri note. Kako sam sazrevao nastajale su kompleksnije pesme, poput “Let It Be” ili “The Long and Winding Road” – priča za njujorški dnevnik.

Zanimljivo je da mu je pesma “Let It Be” došla u snu, u kojem je njegova majka izgovarala tu frazu. Isto je bilo, kako otkriva, i sa pesmom “Yesterday”.

– Užasno verujem u snove i uvek ih pamtim. Evo, sinoć sam sanjao nešto očaravajuće. San je bio seksualne prirode, pa nisam baš siguran da je pogodan za prepričavanje. Možda ovo čitaju i deca. Užasno mi je interesantno što sanjam “prljave” snove iako sam u srećnom braku. Moj um oženjenog čoveka mi govori: “Ne smeš to da radiš. Ne idi tamo”… I da vas obavestim – nisam. Ali, ipak je bio lep san.

Odmaknuvši se na čas od snova opet se vraća na večnu temu – “Bitlse”. Tačno pet decenija od raspada “liverpulskih buba”, tih deset godina života provedenih u grupi, i dalje su mu užasno važne. Na pitanje zašto, odgovor je jednostavan:

– Bila je to sjajna grupa. Moja sećanja na “Bitlse” su kao nečija srednjoškolska sećanja. Ali, opasnost je u tome što kada sedim na nekoj večeri obično pričam priče iz svog života i vidim kako svi zevaju. Obično mi jedno od dece pošalje poruku ili fotografiju sa tekstom: “Čula sam te na radiju ili u reklami”… Ali, ono što me i dalje zadivljuje jeste što ću u ovim poznim godinama otići, na primer kod najpoznatijeg njujorškog dermatologa, i ispostaviće se da je on fan “Bitlsa”. Mi smo samo pokušavali da steknemo ime, da radimo dobar posao i uspeli smo u tome. Otuda, imam samo lepa sećanja na taj period.

Novi album britanskog muzičara “McCartney III” biće objavljen 18. decembra. Samo deset dana ranije navršiće se 40 godina od ubistva Džona Lenona. I posle toliko godina teško mu je da govori o tom tragičnom trenutku.

– Stalno vrtim taj scenario u svojoj glavi. I to me emotivno toliko dotiče da ne znam više ni šta da mislim. Da li da osećam bes ili tugu? Kao i kod svakog velikog gubitka možda je najbolje sećati se svih onih lepih trenutaka sa Džonom. To je toliko bezuman čin da i dalje ne mogu da ga razumem, osećam neku vrstu poricanja. Možda je to jedini način na koji mogu da se izborim sa tom tragedijom. Nedavno sam radio intervju sa njegovim sinom Šonom. Bilo je lepo pričati o tome kako je Džon bio kul… Sećam se da me je jednom upitao: “Šta li će misliti o meni kad umrem? Da li će me se sećati?” Iako je on bio stariji od mene u tom trenutku osetio sam se kao njegov stariji brat, govoreći mu da će naravno biti upamćen, jer je “toliko sjajan da to ne može da nestane” – priča Makartni.

 

U dugoj karijeri ostvario je nebrojeno mnogo saradnji sa kolegama, ali i sada izdvaja onu najplodniju – sa Lenonom. Seća se kako su se upoznali kao klinci u Liverpulu preko zajedničkog druga. Naviru mu sećanja i na još jednog člana “Bitlsa” koji je prerano otišao – Džordža Harisona. Gitaristu “Bitlsa”, koji je preminuo 29. novembra 2001. od raka pluća u 58. godini, naziva svojim “malim drugom”. Poslednji susret sa Džordžom urezan mu je u sećanje. Najpre su bili u Njujorku, a onda su se zaputili u Los Anđeles jer je Harison želeo tamo da umre:

– Govorili smo jedno drugom u principu nebitne, ali meni važne stvari… I ja sam mu držao ruku. A to nikada pre nisam uradio. Jer, druga ne držiš za ruku. Sećam se koliko ga je nerviralo što mora stalno da putuje u potrazi za lekom za rak. Išao je u Ženevu. Onda je došao u neku specijalnu kliniku u Njujork, misleći da tu može nešto da se uradi. Pa u Los Anđeles. Upitao me je: “Zar ne možemo da ostanemo jednom mestu?” Tada sam mu rekao: “Da, hajmo u Spek hol”, kuću od drveta u Liverpulu iz tjudorskog perioda. To je bila poslednja stvar koju smo izgovorili jedno drugom. I dok sam ga držao za ruku, Džordž me je pogledao i nasmejao se…

I danas kaže da je iza “Bitlsa” ostalo mnogo sjajnih neispričanih priča. Većinu ne priča, jer ne želi da tračari. Ipak, pominje jednu koja mu je nedavno bila na umu:

– Kada sam radili album “Abbey Road” zvanični fotograf nas je slikao za omot ploče. Ali, i moja Linda (Mekartnijeva prva supruga prim.aut.) je takođe fotografisala za svoju dušu. I na njenim fotografijama nas četvorica sedimo na stepenicama studija “Ebi roud”, praveći pauzu a ja sam u nekom ozbiljnom razgovoru sa Džonom. Zašto? Zato što je Džonov računovođa pozvao moga računovođu sa molbom da Lenona neko treba da ubedi da plati svoj deo poreza. I ja sam ga na tim stepenicama ubeđivao da to uradi da ne bi bio uhapšen zbog izbegavanja plaćanja taksi. Zato valjda i izgledam tako ozbiljno na Lindinim fotografijama.

Kad već pominje svoju prvu suprugu, novinar “Njujork tajmsa” pita ga da li različito doživljava ljubav, sada kada je u trećem braku sa Nensi Ševel.

– Ne mislim da je različita. To je uvek jedna divna zagonetka. Iako pišem ljubavne pesme ceo život, mislim da ponekad nisam svestan šta se dešava. Bilo bi sjajno kada bi sve teklo “kao po loju” i svaki trenutak u braku bio božanstven… Nensi me vidi kao kompleksnog čoveka zbog svega što sam prošao. Ceo život se bavim muzikom. Doživeo sam velike uspehe, pa su ljudi često imali potrebu da mi “ispunjavaju želje” što je velika opasnost jer imaš osećaj svemoćnosti. Naravno, svako od nas je kompleksna ličnost na svoj način, ali kod mene je to specifično jer sam odrastao u nemaštini – priznaje Makartni.

Pol Makartni Foto:EPA-EFE/ALBERTO VALDES

Iako je već godinama prvi na tradicionalnoj listi najbogatijih britanskih muzičara “Sandej tajmsa” ne može da se otrese priče o siromašnom detinjstvu. Kao klinac u Liverpulu stalno je, kako kaže, prisluškivao tuđe razgovore. Jasno se seća razgovora dve dame o novcu, koji je tekao ovako: “Ah, moj suprug i ja se stalno svađamo oko novca”. Razmišljajući o tome shvatio je kako taj problem može da se reši – da novac zaradi!

– Od tada mi je zacrtano da sa novcem ne treba da imam problem. Kada sam rastao para baš i nije bilo, pa sve što bi stiglo u kuću smatralo se važnim. Kada sam dobijao svoj strip jednom nedeljno – kakav je samo to događaj bio! Ili kada sam dobijao pisma od svog druga Rodriga iz Španije. Kada su uz stripove poklanjali neke tričarije sve sam ih čuvao. Neki bi rekli da je to tvrdičarenje instinkt, ali mislim da će me zauvek pratito to što nisam baš imao mnogo – otvoreno kazuje muzičar, koji za sebe ne koristi izraz tvrdica, već čoveka koji “voli sve da čuva”.

– Ako odem u kupovinu i sve mi to spakuju u lepu kesu, ja ću svakako tu kesu sačuvati. Moj racio je da će mi sutra ta kesa trebati da u nju stavim svoje sendviče. A moja supruga Nensi mi uvek kaže: “Pa, kupićemo drugu kesu”. Znate, moj stav spram novca se nije promenio. I dalje me drži taj instinkt da nešto treba da sačuvam. Jedna od sjajnih stvari koje novac pruža jeste što nekom možeš da pomogneš. Ako članovi porodice ili prijatelji imaju neki zdravstveni problem uvek ću biti tu za njih i pomoći ih novčano. To je prednost novca – zaključuje Pol Makartni.

 
 
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments