Poljanče

Poljanče

Sedim u restoranu L’Etoile, jednoj u nizu otvorenih bašti sa gusto priljubljenim suncobranima jer je leto već uzelo zamah. I dok čekam svoj ručak i pijem sok od manga, odnekud dolazi omamljujući miris francuskog peciva koji osvaja ulicu, a fasade okolnih zgrada kao i čitav ambijent neodoljivo podsećaju na Pariz . Kvart odiše atmosferom opuštenosti, prolaznici su lagano odeveni i raspoloženi. Ulice su prepune sveta, mladih parova sa kolicima, dama sa punim rukama raznobojnih kesa koje potpuno nonšalantno nose svoj bogat nakit,  pasa svih rasa čiji se povoci neprestano mrse oko tuđih nogu, mladih, veselih i bučnih, muškaraca u besprekornim letnjim odelima i laganim kožnim cipelama, konobara koji, sa visoko podignutim poslužavnicima, kao žongleri uspevaju da se probiju kroz ovu košnicu i stignu do gosta koji skriveno dremucka na jedva primetnom povetarcu, slušajući nenametljivu i prijatnu muziku koja je namenjena samo gostima tog restorana, jer u susednom neki drugi tonovi zabavljaju neke druge goste i niko nikome ne smeta.

Ipak, ovo nije Pariz već njegov pandan dvanaestak hiljada kilometara južnije. Egzotične  žakarande sa svojim ljubičastim cvetovima i džinovski fikusi u punom su sjaju, a sa njihovih grana, krešteći, u parovima pikiraju krupni papagaji , ne dozvoljavajući objektivima da ih uhvate i izmamljujući uzdahe turista koji su, kao i ja,  prešli pola sveta da bi se našli na ovom mestu. Nedaleko odavde , prostire se nepregledna reka Rio de la Plata, koja uz pomoć svojih pritoka formira deltu širine preko 200km pre nego što će se uliti u Atlantik. Ovo je božanstveni Buenos Aires.

Pošto su mi udovoljili i pristali da porciju bifteka smanje na prihvatljiviju meru, jer sa argentinskim šniclama retko koji stranac može da se izbori, mogla sam da uživam i u najpoznatijem slatkišu Buenos Airesa – „Crepe con Dulce de Leche“, palačinkama sa nadevom koji je mešavina krema od žumanaca i karamela. Krem je prilično sladak ali specifične i interesantne arome. Uz šolju kraljevskog kapućina užitak je bio potpun. Osim toga, društvo mi je pravio jedan dobroćudan argentinski mačak, sa onim nepogrešivim mačjim instiktom koji uvek vodi do one osobe kojoj će svojim umiljavanjem doneti radost. Pričali smo na srpskom, nije mu smetalo. Sav srećan što se moj dlan spustio na njegovo krzno, zadremao je naslonivši mi glavu na stopalo. Njegovo predenje, topao mišung tropskog rastinja i prijatna muzika već su počeli da mi sklapaju kapke, kad se ni otkud ispred mene stvori nepoznat muškarac uputivši mi direktan pogled.

Iako su se stvari odvijale munjevitom brzinom, ta prva sekunda dok me je netremice gledao I dok sam ja u čudu čekala njegovu reakciju, ljuta što me je prenuo iz dremke, otegla se kao usporeni film. A onda mi je na moje potpuno zaprepašćenje izgovorio ime na čistom srpskom jeziku. I mada sam bila sigurna da ga nikad u životu nisam videla, njegov glas me je trenutno trgao i odvukao u prošlost. Moj um je mahnito  listao stranice iz rane mladosti i detinjstva sa mukom pokušavajući da negde smesti taj glas. Nigde se nije uklapao. A onda je kao matičar nepogrešivo počeo da ređa po naosob imena mog dede i moje babe, oca i majke, naziv moje ulice, škole i kraja u kom sam rođena.

Istog trena, izgubili su se obrisi argentinskog restorana i sveta koji je špartao Rekoletom i pred očima mi se ukaza prašnjavo poljanče stešnjeno između dvorišta i kuća beogradske periferije, svo izbušeno rupama za klikere kao švajcarski ementaler, prepuno dece iz kraja obuzete strašću koje nije mimoišlo ni devojčice. Poljanče prekriveno šarenim klikerima, staklencima i “džombama”, ispunjeno grajom – povicima, poklicima, čarkama, usklicima, euforijom. Pogled mi sa njih skreće samo par metara dalje do ivice, gde sa rukama na leđima stoji dečak i pita:

“Jel mogu i ja?”

“Ne možeš!”

Odzvanja mi odlučan dečji glas koji određuje pravila na ovoj zaštićenoj teritoriji. Jedni uopšte ne obraćaju pažnju, dok drugi prekidaju igru i gledaju u pravcu dečaka. On se ne usuđuje da prekrši naredbu. Nemoćna sam jer sam mala, ali osećam teskobu u stomaku. Prizor mi je dobro poznat, ponavlja se svakog dana. Dečak se zove Milan i uporno posle škole dolazi na poljanče na kome nikad nije bacio kliker. Samo gleda i pita. A odgovor je uvek isti, javlja se kao uslovljeni refleks.

Sretala sam ga i kad sam se odselila iz kraja i nastavila da dolazim kod bake i dede dokle god su bili živi. Zatekao se slučajno i na nekim mojim fotografijama, nekad napola “isečen”, uvek u drugom planu, kao slučajni posmatrač. Voleo je da bude blizu vršnjaka, pa makar i na rastojanju, nikad ne gubeći nadu. Nisu ga terali, samo mu nisu dozvoljavali da učestvuje u igrama. Kakve su se to kosmičke sile urotile protiv njega, nisam uspevala da dokučim. Bio je iz dobre kuće i lepo vaspitan. Trčao je ulicom da pomogne starima koji su na jedvite jade vukli cegere sa Kalenića. Kad bi moja baka napravila neku poslasticu, hvatala sam ga za ruku i vodila pravo u kuhinju da ga poslužim, posle čega bi se uvek pohvalio kod kuće. Setivši se ove epizode, pribrala sam se i uputila mu logično pitanje:

“Kako si me poznao?”

“Ostala si ista.”

Iako sam dobila odgovor koji svaka žena priželjkuje da čuje, ovaj očigledno nije bio rezultat diplomatskog premišljanja.

“Čim si se pojavila, odmah sam te poznao.”

A onda smo istovremeno izustili:

“Otkud ti u Buenos Airesu?”

Staloženo mi je u najkraćim crtama objasnio da živi u Argentini već dvadesetak godina i da ima svoju firmu. Još uvek obilazi naš stari kraj, bar dva puta godišnje. Kad se za domovinu kaže da je daleko to je samo izgovor. Njemu ne predstavlja problem. Iako vidno zadovoljan i spokojan, u pogledu sam mu uhvatila setu. Ona je bila prisutna i kad se nasmejao. Tad sam shvatila da ga nikad nisam videla da se smeje kad smo bili deca. Ali seta po kojoj ga se sećam, nije ga napuštala ni posle toliko godina, kao što ni sreća koja mu je bila naklonjena u tuđini nije bila dovoljan razlog da izbriše ožiljke sa beogradske periferije.

U sred razgovora, pojavio se poslovni partner i Milan mi se izvinio rekavši da je u restoranu zakazao sastanak, koji neće trajati duže od sata. Istovremeno smo se dogovorili da se u određeno vreme nađemo u aveniji Santa Fe na mestu gde se seče sa avenijom Korijentes.

„ Stanujem tu u blizini, pa ću te odvesti kući da te upoznam sa familijom. Prvi put mi dolazi neko iz Srbije. Iznenadiće se.“

„Jedva čekam. Koliko dece imaš, odakle ti je supruga?“

„Imam dva sina, 16 i 20 godina, žena mi je odavde.“

Jesi li naučio decu srpski?“

„Nego šta! Svako veče moraju naglas da čitaju članke iz Politike. Ja ne progovaram kastiljanski* u kući, pa ni oni. Malo je teže s’ padežima, al’ nije strašno. Dobri su. Sad se već sami interesuju za Srbiju, ne moram ja da ih teram. Vodio sam ih sve na Brdo, u stari kraj, da vide gde sam rođen. Ne znam kad si poslednji put bila, nema više poljančeta. Sve se promenilo, investitori se razmahali pa zidaju petospratnice gde su nekad bile porodične kuće sa baštama. Skoro da ih više nema. Šta da se radi…“

„Nedavno sam bila i videla.“

A onda me je ganuo sledećom konstatacijom:

„Baš nam je bilo lepo kad smo se svi iz kraja skupljali na poljančetu.“

Nisam znala kako da reagujem, pa sam se samo usiljeno smejuljila.

„Mnogo mi je drago što sam te sreo. Još uvek mi je u glavi tvoja slika kad si bila klinka. Uvek si imala čiste bele soknice i družila se sa Peđom I baba Daninom Lidijom iz ulice.“

„Bilo nas je dosta, u svakom dvorištu bar po dvoje dece.“

„Jesi li zapamtila gde da te doveze taksi? Santa Fe je 15 blokova odavde, Buenos Aires je ogroman, ali neće izaći više od 12 pezosa.“

„Zapamtila, ne brini, vidimo se za sat.“

„Sigurno dolaziš?“

„Sigurno!“

 Nije više imalo smisla da njegov partner sedi za stolom i čeka. Rukovali smo se kao stari drugari koje će uvek vezivati uspomene na odrastanje u mirnom porodičnom kraju u čijim su dvorištima cvetale najlepše trešnje i tulipani, a petlovi se vazdan šepurili u oglašavanju. Za rastanak pomilovah mačka koji je pomno pratio naš razgovor i pođoh da kupim poklone za Milanovu familiju, pre odlaska u aveniju Santa Fe.

Za P.U.L.S.E Lola Kilibarda 

*U Argentini se govori kastiljanska varijanta španskog, pa se za jezik umesto španskog kaže da je kastiljanski.

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Jasminka Čajić
6 years ago

“Mali princ” je velikodušno i žarko uneo duh neprocenjive radosti i sreće jednog doba…koje svi čuvamo kao relikviju. Beli Svet ničim nije uspeo da promeni njegovu nikad ublaženu tugu niti iskrenu razdraganost u dubokom naklonu detinjstvu, jednom nezaboravnom vremenu i svojoj drugarici, koja je za njega ostala uvek ista. Dobro zna “Mali princ” da on i autor ove priče imaju isto shvatanje života, a to je da…”Čovek samo srcem dobro vidi!”