Portret: Džejms Džojs – putevima Uliksa

Portret: Džejms Džojs (02.02 1882.Ratgar – 13.01 1941. Cirih)

Ponekad bi se zatekao kako prisluškuje svoj vlastiti glas. Mislio je da će se u njenim očima uzdići do anđeoske visine. I dok je sve više vezivao uza se vatrenu prirodu svoje prijateljice, jedan čudni, bezlični glas koji je prepoznao kao svoj vlastiti, neprestano mu je govorio o neizlečivoj usamljenosti duše. Ne možemo se nikome dati, govorio je taj glas, mi pripadamo samo sebi .

Portrait of James Joyce, by Constantin Brâncuși.

Priča koja sledi zanesena su sećanja, jedan krajnje sentimentalan, reminiscentan osvrt na život i delo jednog krajnje neobičnog čoveka i umetnika, jedinstvena storija o sudbini večnog izgnanika i usamljenika koji je ceo svoj život posvetio i pretvorio u beskompromisno književno delo, priča o snovima koji se jedino mogu pretvoriti u stvarnost našim iskrenim požrtvovanjem i posvećenošću ideji za koju živimo i spremni smo da se damo u potpunosti za nju, priča o usamljenosti ljudske duše i ljudskoj prolaznosti, kosmičkoj ravnodušnosti spram našeg postojanja i relativnosti svih vrednosti koje posustaju pred jezom smrti, priča o irskom književniku Džejmsu Džojsu, čiji je Uliks proglašen najboljim romanom 20. veka…

Stephen opazi kako se tri čaše digoše sa pulta, dok su otac i obojica njegovih prijatelja pili u spomen svoje prošlosti. Sudbina ili temperament odvajahu ga od njih. Njegov duh kao da je bio stariji od njihova: hladno je slušao njihove prepirke, njihovo veselje i njihovo žaljenje kao što Mesec hladno sja na mlađu Zemlju. U njemu nije vrio nikakav život, nikakva mladost, kao što je vrilo u njima. On nije upoznao ni veselje drugarstva, ni snagu surovoga muškog zdravlja, ni sinovsku ljubav. U duši mu nije živelo ništa drugo osim hladne i okrutne pohote bez ljubavi. Detinjstvo mu beše mrtvo i izgubljeno, a s njim je umrla i njegova duša koja je bila sposobna za sitne radosti, i sad prolazi kroz život kao besplodna mesečeva kora…

                                   … Zar si stoga umoran i bled

                                        Jer se penješ na nebo i gledaš na zemlju

                                        Putujući bez druga? …

… Ponovi u sebi te Shellyeve stihove. Od te čoveku neshvatljive vanzemaljske aktivnosti umesto ljudske jalovosti on se strese i zaboravi vlastito zemaljsko besplodno jadikovanje …

Portrait of the artist as a young man

U Rathgaru, predgrađu Dablina, dana 2. februara 1882. godine, rodio se James Augustine Aloysius Joyce, jedno od mnogobrojne dece Johna Joycea i Mary Jane. Odrastajući prvih desetak godina pod okriljem snažne roditeljske ljubavi, kao očev sin prvenac, okružen atmosferom snažnog irskog nacionalizma, večitih političkih debata i dogmatike dominantne katoličke crkve, unutar relativnog materijalnog blagostanja, mladi Džojs započinje , kao veoma slabašno ali i izuzetno darovito dete, svoje bogato i veoma obilno školovanje unutar Clongoves wood jezuitskog koledža u Claneu.

Nažalost, detinja idila i materijalna bezbednost ubrzo nestaju. Sklon alkoholu i razmetljivosti, Džejmsov otac gubi nasleđeni imetak i porodica zapada u bedu. Te godine, nakon prinudnog povratka sa školovanja, ostaviće dubok trag na mladiča i njegov buran unutrašnji život: nastala beda samo produbljuje njegov kritičan stav prema porodici, crkvi i prema Irskoj uopšte. Deceniju kasnije, napuštajući Irsku, Džojs će zapisati:

I will not serve that in which i no longer believe, whether i call itself my home, my fatherland, or my church.

Svojim čudnovatim unutrašnjim životom kao da se prebacio preko granica stvarnosti. Ništa ga u stvarnom svetu nije uzbuđivalo, niti mu je šta govorilo,osim ako bi u njemu čuo odjek krikova vlastite unutrašnjosti.

Nakon dve godine provedene kod kuće, Džojs nastavlja školovanje u Belvedere koledžu, Dablin, gde ostaje do svoje petnaeste godine. Već tada pokazuje izuzetnu marljivost i talenat, kao i izuzetno umeće za književni rad, muziku i pre svega jezike. Njegov dečački, slobodni sastav My favorite hero posvećen Uliksu – Odiseju, proročki je predskazatelj onoga što će kasnije zadiviti svet kao njegov čuveni, istoimeni roman – Uliks. Vredan pažnje je i pamflet o irskom patriotu Parnellu.

Pošto je sa odličnim uspehom položio maturu, Džojs otpočinje studije jezika na čuvenom Trinitty koledžu, u periodu 1898. – 1902., gde proučava dela Aristotela i Tome Akvinskog, uči latinski, italijanski, francuski i norveški jezik, upućujući se istovremeno u tajne sholastičke filozofije. Gelski (stari Keltski) zanemaruje, ističući da kultura ne poznaje nacionalnih i državnih granica. Godine 1900. časopis Fortnightly review objavljuje Džojsov esej, književni prvenac, o drami Kad se mrtvi probudimo, slavnog norveškog dramaturga Henrika Ibsena.

Početak lutalačke misije svetom

Po završetku studija, Džojs po prvi put napušta rodnu Irsku. Godine 1902. stiže u Pariz. Prvo upisuje studije medicine, koje ubrzo napušta zbog hronične besparice, zle kobi koja će ga pratiti kroz ceo život i njegovu beskompromisnu borbu za vlastiti knjževni rad i umetničku viziju. Potom se okušava kao operski pevač, ali opet bezuspešno. U međuvremenu piše crtice koje će kasnije uvrstiti u svoj prvi roman. Proleća 1903. nakratko se vraća u Dablin, gde zatiče majku na umoru. Taj, kao i sve ostale bitne ili manje bitne događaje Džojs će vremenom pretočiti kroz umetnički rad u vlastita književna dela. Iako ih je razočaran napustio, Irska i Dablin će zauvek ostati i živeti u njegovoj literaturi i srcu. Svakodnevnica irske metropole biće siže i mizanscen svih Džojsovih dela(kao i vlastita donkihotovska borba za ideale i umetničke vizije beskompromisnog moderniste, usamljenika čiji će individualizam i čudesni solipsizam ući u legendu). Opis majke na samrti našao je svoje mesto na početku slavne antiodiseje, modernog epa nazvanog Uliks:

Tiho, u snu, ona je došla k njemu: mrtvačka je haljina skrivala njezino telo, iz kojeg je izbijao vonj voska i miris ružina drveta: a dah njen, što se nemo i tajanstveno spuštao na nj, pomalo je podsećao na vonj vlažna pepela. Staklene su joj oči zurile iz bezdana smrti da mi potresu dušu, da bi se ona podčinila. Zurile samo u mene. Avetinjska sveća, koja osvetljavaše njezinu samrtnu borbu. Avetinjska svetlost na izmučenom licu. Promuklo dahtanje, što je tako jezovito krkljalo, dok su se svi, na kolenima, molili. Njezine oči uperene u me, da me prisile da pokleknem.

Ni tada, niti bilo koji drugi put u životu, Džojs na svom dugom i zadivljujućem, gotovo spartanskom putu požrtvovanja za svoje ideale, nikada nije poklekao niti napravio kompromisa uprkos golgoti materijalne bede i nepriznavanja od strane uvek dominantne konzervativne većine. Čitav svoj odisejski, lutalački život podstanara i stranca – od zemlje do zemlje, od stana do stana, od izdavača do izdavača, Džojs nije posustajao pred gotovo nepremostivim preprekama, sledeći samo svoje umetničke snove i donkihotovski put usamljenika, borca za ideale i istinske vrednosti. Posle majčine smrti Džojs napušta roditeljski dom: odlazi u Dalkey, gde se izdržava učiteljskim poslom. Kula u kojoj je tada stanovao – Martelo towers, proslaviće se također na prvim stranicama Uliksa, jer upravo u njoj započinje radnja dablinske epopeje. Iste godine Džojs upoznaje Noru Joseph Barnacle, devojku iz Galwaya. Bio je to sudbinski susret koji će dvoje mladih ljudi vezati do kraja života.

 

Nora je bila sasvim obična devojka, ali i budući anđeo čuvar ne baš praktičnog i za svakodnevne probleme zainteresovanog pisca Džojsa. Njegov haotičan život, usmeren isključivo ka umetničkom stvaranju i stalnim seobama, prepun materijalnim i drugim egzistencijalnim problemima, Nora će hrabro uspevati da prevaziđe na sve moguće načine, ostavljajući sobom okupiranom geniju prostora za rad i kreativnost. Džojsova odlučnost, upornost i beskompromisnost u borbi za sopstvenu stvar ušli su odavno u legendu: tri i po decenije bespoštedne borbe sa svim mogućim i nemogućim nedaćama koje su kočile njegov ultramodernistički opus i notu bespoštedne avangarde jedinstven su primer odbrane vlastitog stava i želje za ostvarenjem umetničke slobode.

Chamber music i talasi modernizma

Oktobra 1904. Džojs i Nora zajedno napuštaju Dablin, odlazeći preko Ciriha u Trst. Tu zapravo i počinje legendarna Džojsova odiseja, njegov haotičan i lutalački život, prepun materijalne bede: seleći se po jeftinim pansionima, menjajući stalno gradove i države, on će se u potpunosti posvetiti isposničkom životu fanatičnog pisca, čiji će rad u potpunosti zavisiti od Norine životne snalažljivosti da sve dovede u normalu, kao i od većih suma novca budućih darežljivih mecena i malobrojnih tadašnjih poštovaoca Džojsovog rada.

Pitala ga je zašto ne zapisuje svoje misli. Čemu?, odgovarao joj je pun gorčine. Zar da se nadmeće sa frazerima koji nisu sposobni da dosledno misle ni šezdeset sekundi…

Krajem 19. veka talasi modernizma sve snažnije zapljuskuju obale Zapadne Evrope, dovodeći kroz svoj radikalni oblik – avangardu, do revolucionarnih promena u umetnosti i kulturi. Bila je to jedinstvena reakcija i oštar zaokret u odnosu na realizam, naturalizam i tradiciju uopšte. Tih godina Zigmund Frojd postavlja temelje psihoanalize, dok se promene dešavaju u svim sferama Zapadnog društva. Ipak, čuveni anglosaksonski stav ka krutom pridržavanju tradicije, pruža u početku znatan otpor burnim promenama u svim oblastima života.

Našavši se u burnom kovitlacu raskršća dvaju epoha i svetova, mladi umetnik i izgnanik Džojs sa mnogo je muka krčio put svojim idealima i shvatanjima umetnosti i samog života. Trebalo je silne duhovne i moralne snage, fanatizma i vere u sopstvenu viziju, da bi se izašlo na kraj sa nepreglednim materijanim, duhovnim i drugim preprekama na putu ostvarenja vlastite umetničke misije. Mučni sukobi sa izdavačima, moralnim čistuncima, malograđanštinom i neizbežnim dušebrižnicima svih mogućih vrsta, postali su svakodnevni, mukotrpni i večni u radu i životu pisca Džejmsa Džojsa. Njegov hrabri otpor i borba za sopstveni cilj – domoći se kroz umetnost sveta u njegovom vanvremenskom totalitetu, bili su do tada neviđeni. Iako sam protiv svih, Džojs se nije predavao i uporno je istrajavao u svojim nastojanjima, ne praveći pritom bilo kakve kompromise. Nora, nekoliko bogatih snobova i brat Stanislaus bili su mu jedina potpora, osim, naravno, sopstvene fanatične vere u samog sebe i svoju viziju. Proces preobražaja mladog umetnika od jezuitskog đaka do totalnog otpadnika od svih svetih spona koje vežu i sprečavaju da se govori jedina moguća istina – umetnička istina, bio je i ostao glavna tema svih Džojsovih književnih dela. Njegov rodni Dablin ostao je glavno poprište i večna piščeva inspiracija, neka vrsta platna na koje umetnik nanosi teške boje života. Polazeći uvek od elementarnih autobografskih podataka, Džojs je u svakom narednom delu, kroz razvoj novih književnih tehnika i stilova, usložnjavao i uzdizao na viši nivo priče o svakodnevnici Dablina…

Popovska naklapanja o verodostojnosti Isusove ličnosti. Umetnost mora da nam objavljuje same ideje, neuobličene duhovne bitnosti. Najbitnije kod svakog umetničkog dela je vitalnost, iz koje ono proizilazi. Slikanje Gustava Moreaua je slikanje ideja. Najdublje pesme Shellyjeve i reči Hamletove povezuju naš duh s večnom mudrošću, s Platonovim svetom ideja. Sve drugo je pusto nagađanje učenika za učenike.

Džojsov književni prvenac objavljen je 1907. godine, za vreme njegovog boravka u Trstu. Bila je to zbirka pesama Chamber music (Komorna muzika), pisana u maniru elizabetanskih pesnika. Zbirka sadrži 36 pesama, stilskih blizu renesansi, uz pratnju madrigalske muzike. Kao i gotovo svi budući njegovi tekstovi, zbirka je nekoliko puta bila odbijena od strane izdavača. Bedni honorari od držanja časova engleskog jezika bogatoj gospodi, bili su, i zadugo ostali, jedino sredstvo izdržavanja porodice. I mada pisanje poezije nije bila glavna umetnička preokupacija, već neka vrsta stilističke vežbe, Džojs je za života objavio još dve knjige poezije. Godine 1927., tada već kao zreo umetnik i veliko književno ime, izdaje zbirku Poemes penyeach, da bi u poznom životnom i stvaralačkom dobu, 1937., izdao i Collected poemes.

Novele o Dablincima

Uporedo sa pisanjem stihova, Džojs je radio na svom prvom proznom delu, zbirci od 15 novela, pod nazivom Dubliners, koju dovršava 1905. . Međutim… Sve do 1914. Džojs će voditi pravu rovovsku borbu sa potencijalnim izdavačima zbirke. Puritanizam i snobizam edvardijanske ere jednostavno se gnušao oporog kritičkog realizma anonimnog irskog književnika. Prikazi iz života Dablina i njegovih žitelja, stanje njihove svesti od doba detinjstva do starosti, svi njihovi strahovi, želje, iskustva i poroci, naslikani naturalističkim stilom i pažljivošću koja stvara simboličke vrednosti, prevazilazili su okvire i površnost vremena, čineći knjigu suviše neposrednom i otvorenom za opštenametnuti ukus vremena. Uprkos piščevoj direktnoj intervenciji( sam Džojs se vratio u Dablin 1912., da bi uticao na skoro objavljivanje zbirke), rukopis je pre štampanja dva puta rasturen. Napokon, nakon silnih muka, novele su objavljene 1914. godine.

Novela Mrtvi, poslednja u nizu od petnaest unutar briljantne zbirke – Dablinci (1914.), poslednja po mestu koje zauzima unutar debitantskog ostvarenja mladog irskog pisca, u umetničkom pogledu svakako je jedna od najznačajnijih i najdirljivijih, jedno od onih ostvarenja koja vas trajno vežu svojom unutrašnjom lepotom i snagom, jedno od onih ostvarenja po kojem određeni stvaraoc ostaje u pamćenju i srcu pravih ljubitelja pisane reči.

Nije znao kao bi odgovorio na njenu optužbu. Htio joj je reći da je književnost iznad politike. Ali oni su bili prijatelji dugi niz godina, pa im je čak i život uporedo tekao isprva na sveučilištu, a zatim su oboje postali profesori. Zbog toga joj nije smio bombastično odgovoriti. Nastavi žmirkati očima i pokuša se nasmiješiti i neuvjerljivo promrmlja da nema ništa političkog u pisanju književnih prikaza. 

A zar vam nije stalo do vašeg jezika – irskog jezika, upita gospođica Ivors. 

 Pa, reče Gabriel, kad smo već došli do toga znate, irski nije moj jezik. 

Njihovi su se susjedi okrenuli da slušaju ovo unakrsno ispitivanje. Gabriel nemirno pogleda oko sebe i pokuša sačuvati dobro raspoloženje iako mu se u ovoj mučnoj prilici počelo rumenilo prelijevati po čelu. 

I zar nemate vlastitu zemlju da po njoj putujete, zemlju o kojoj ništa ne znate, vašu vlastitu domovinu i vlastiti narod?, nastavi gospođica Ivors. 

O, iskreno rečeno, iznenada odvrati Gabriel,sit sam moje vlastite zemlje, sit sam je!. 

Zašto?, upita gospođica Ivors. 

Gabriel joj ništa ne odgovori jer se bio raspalio. 

Zašto?, ponovi gospođica Ivors. 

Morali su zajednički obići krug i kako joj još uvijek nije odgovorio, ona reče vatreno:

Naravno, nemate što odgovoriti. 

Gabriel pokuša prikriti uzbuđenost predajući se gorljivo plesu. Izbegavao je njen pogled jer joj je na licu vidio ogorčen izraz. Ali kad su se ponovo sastali u dugom lancu iznenadi ga čvrst stisak njene ruke. Pogledala ga je za trenutak obijesno ispod oka i on se morao nasmiješiti. A onda, upravo kad su trebali ponovo stati u lanac, ona se podiže na prste i šapnu mu u uho: Britanac!… 

Preletio je bilješke za svoj govor: irska gostoljubivost, tužne uspomene, tri Gracije, Pariz, Browningov citat. Ponovio je u sebi rečenicu iz jednog svog osvrta:Čovjek osjeća da sluša muziku mučenu nemirom. Gospođica Ivors pohvalila je osvrt. Da li je bila iskrena? Da li ona uopće ima neki svoj vlastiti život iza tog njenog propagandizma? Do ove večeri između njih nikad nije bilo zlonamjernosti. Obeshrabrila ga je i sama pomisao da će ona biti na večeri i da će ga kad bude govorio promatrati svojim kritičkim i ispitivačkim očima. Vjerojatno joj neće biti žao ako mu govor ne uspije. Pade mu na pamet jedna misao koja ga ohrabri. Reći će smjerajući na tetku Kate i tetku Juliju: Gospođe i gospodo, generacija koja odlazi možda je imala nedostatke, ali po mom mišljenju imala je izvjesne vrline gostoljubivosti, duhovitosti, čovječnosti, koje nova vrlo ozbiljna i preobrazovana generacija koja sada dolazi, kako se meni čini, nema. Izvrsno, to će biti za gospođicu Ivors. Nije važno što su njegove tetke samo dvije neuke stare žene.

 

Nakon majčine smrti, 1903. godine, beskompromisni borac za vlastite stavove, umetničke, društvene i životne ciljeve i snove, usamljenik, hladan poput sante leda metafizički nihilist i izgnanik, književnik Džejms Džojs, ponovo odlazi iz rodne Irske i nastavlja do kraja( u naredne četiri decenije) svojim radikalnim putem svojevoljnog otpadništva od svega i svih – od Pariza i Londona do Trsta i Ciriha, napuštajući i odbacujući sve ono što ga je okivalo i gušilo u želji da ostvari dosledno svoje umetničke ciljeve. Bekstvo od rodnog grada i kuće, zatrovanih materijalnim neprilikama i političkim nesuglasicama, bekstvo od dominantnog irskog nacionalizma opterećenog stalnom potrebom za dokazivanjem i borbom sa dominantnom engleskom vlašću nad Irskom i bekstvo od licemerja katolicizma bilo je deo beskompromisne Džojsove individualističke pobune, bilo je njegovo jedino svetlo u noći – jedina iskrena nada koju je pronalazio u umetnosti, književnom stvaralaštvu zbog kojeg će se svega odreći da bi uspeo u nameri… Ironijom sudbine, izgnanik Džojs će vremenom postati najirskiji irski pisac, umetnik čiji će se celokupni književni kosmos svesti na njegov rodni Dablin.

Jutro je još uvijek bilo mračno. Sumorna žuta svjetlost pritisla je kuće i rijeku, a nebo kao da se spuštalo prema zemlji. Po nogama je bila bljuzgavica, i samo su krpice snijega ležale po krovovima, zaklonima uz obalu i na ogradama. Svjetiljke su još uvek treperile crvenkastom svjetlošću kroz tmasti zrak i s druge strane rijeke palača Four Courts prijeteći se uzdizala prema teškom nebu.

Predivne rečenice, gotovo lirski zanos prepun čudnovatih senki odmerenosti, hladnoće, odsustva bilo kakve sentimentalosti i neposredne topline… Džojs zauzima distancu već na samom književnom početku – hladni intelekt krči vlastitom snagom i nadahnućem put ka čistoj, pročišćenoj umetnosti reči – ne štedeći sebe ni druge… On raskida spone sa klasičnim oblikom romana, razgolićuje i osvetljava čovekovu dušu gotovo perverznom iskrenošću, konstatuje njenu neizlečivu usamljenost i uzaludnost svih ljudskih napora i saznanja da bilo šta promene, dolazeći do tačke posle koje nema povratka – tačke negacije, tuge i jeze smrti u kojoj sve misteriozno nestaje… Osećaj čovekove izolacije i konačnosti u vremenu ravan je očaju…

Išla je ispred njega tako lagana i tako uspravna da je zaželio da potrči za njom nečujno, da je uhvati za ramena i da joj šapne u uho nešto ludo i strastveno. Činila mu se tako krhka, da je žudio da je od nečeg obrani i da onda ostane s njom sam. U njegovom sjećanju zasvjetlucaše kao zvijezde trenuci njihovog skrovitog zajedničkog života. Za doručkom kraj njegove šalice leži omotnica boje suncokreta i on je miluje. Ptice cvrkuću u bršljanu i bjelokosna i osunčana paučina zastora svjetluca na podu… Val još nježnije radosti razli se iz njegovog srca i toplo prostruja njegovim žilama. Njegovo sjećanje obasjaše kao nježni zvijezdani plamen trenuci njihovog zajedničkog života koje nitko nije znao niti će ikad znati. Čeznuo je da u njoj probudi iste uspomene, da joj pomogne zaboraviti sve one godine jednoličnog zajedničkog životarenja i da je podsjeti samo na časove zanosa. Jer, osjećao je da godine nisu ugasile ni n jegovo ni njeno srce. Ni djeca nisu ugasila nježni žar njihovih duša, ni njegovo pisanje, ni njene brige oko kućanstva. U jednom pismu koje joj je u ono doba uputio, napisao je: ,, Zašto mi se riječi kao što su ove, čine tako bezizražajne i hladne? Da li je to zato što nijedna riječ nije dovoljno nježna da bude tvoje ime?“. I sada su kao udaljena muzika izranjale iz prošlosti te riječi koje je napisao prije toliko godina. Čeznuo je da bude s njom sam. Kad svi odu njih dvoje će ući u hotelsku sobu i tada će konačno biti sami. Nježno će je dozvati: ,, Gretta!“. Možda neće odmah čuti. Svlačit će se. A onda će je nešto u njenom glasu trgnuti. Okrenut će se i pogledat će ga…

Izgarajući po neuglednim i hladnim mansardama Pariza, mladi, svojeglavi i siromašni pisac, Džejms Džojs, stvoriće svoje legendarne Dablince. Dablinci oživljavaju Džojsov rodni Dablin, irsku metropolu u komešanju i životnoj raznolikosti: od političkih klubova i debata, malograđanskog duha i prosečnosti, sveta mornara, sveštenika, pijanaca, dece i uličnih prodavaca, sa neiscrpnom stvaralačkom energijom i snagom zapažanja – bez ikakve patetike i feljtonizma… Prikazujući pojedina duševna stanja raznih ličnosti iz različitih društvenih krugova Dablina, Džojs izbegava uobičajenu fabulativnost, dramatičnost, bilo kakva preterivanja, jeftine efekte i široke geste… Atmosfera( bez jezičkih, tehničkih i stilskih eksperimentisanja, koja će uslediti kasnije) koja će stvoriti njegove antologijske ,, romane – Portret umetnika u mladosti,Uliks i Finneganovo buđenje, rodila se upravo ovom zbirkom novela.

Novela Mrtvi dolazi iz same srži Džojsovog umetničkog genija, donoseći sobom jednostavnu životnu priču jednog bračnog para, njihove rodbine i prijatelja, jednog od Božićnih dana… Džojs Mrtve smešta u mračnu kuću na Usher’s Islandu, Dublin, za vreme pomenutih, Božićnih praznika… U iznajmljenom delu kuće sestre Morkan – Kate i Julia ( dve starije gospođe) organizuju prijem i ples, zajedno s njihovom nećakinjom Mary Jane, profesoricom muzike. Džojs prikazuje prazničko veče – njegovu radost, lepotu, uspone i padove, raznolikošću likova i atmosfere… Nećak, Gabriel Conroy i njegova supruga Gretta, zauzimaju centralno mesto unutar novele… Njihov odnos, u početku naizgled divan, zasnovan je na laži i patetici, čudesno se menja nakon jedne melodije prošlosti i njihovog povratka u hotelsku sobu posle prijatne večeri kod sestara Morkan… Uspomene, iskrene ljubavi i svet mrtvih neprolazni su… I još uvek su tu zahvaljujući sećanjima na njih… Na kraju, nakon potresne i iskrene ispovesti Grette o njenoj ljubavi iz mladosti – priče o mladiću koji je odavno ,, mrtav“, Gabriel i njegova duša lagano zaranjaju u prostranstva u kojima prebiva beskrajno mnoštvo mrtvih… i zauvek živih..

Gabriel je naslonjen na laktove gledao neko vrijeme bez ljutnje njenu zamršenu kosu i poluzatvorena usta i slušao njeno duboko disanje. Tako dakle, ona je u svojoj mladosti doživjela tu romantičnu priču: jedan je muškarac umro zbog nje. Jedva ga je sada i zaboljelo kad je pomislio kako je jadnu ulogu, on njen muž, odigrao u njenom životu. Promatrao ju je dok je spavala kao da nikad nisu živjeli zajedno kao muž i žena. Njegov radoznali pogled dugo je zadržavao na njenom licu i kosi, i kad je pomislio kakva je morala biti u to doba svoje prve djevojačke ljepote, obuze ga čudna prijateljska samilost prema njoj. Nije volio priznati čak ni samom sebi da njeno lice više nije lijepo, ali znao je da to više nije bilo lice zbog kojeg je Michael Furey prkosio smrti…

… Od zraka u sobi osjeti studen u ramenima. Pažljivo se uvukao pod pokrivače i ispružio kraj svoje žene. Jedan za drugim svi će postati sjene. Bolje je preći odvažno na onaj drugi svijet, u punom zanosu velike ljubavi, nego nestajati i turobno venuti sa starošću. Razmišljao je kako je ona, koja je ležala kraj njega, zadržala tolike godine u svom srcu lik svog dragog i njegov pogled kad je govorio da ne želi živjeti.

    Gabrielove se oči ispuniše plemenitim suzama. On sam nikad nije tako osjećao prema nijednoj ženi, ali znao je da takav osjećaj mora biti ljubav. Suze su mu sve gušće navirale u oči i u polumraku on je zamišljao da vidi mladića kako stoji ispod mokrog drveta. I druge su prilike počele izranjati iz mraka. Njegova je duša zaronila u prostranstva u kojima prebiva beskrajno mnoštvo mrtvih. Bio je svjestan njihovog čudnog i lepršavog postojanja, ali ga nije mogao uhvatiti. I njegova vlastita osobnost gubila se u sivom neopipljivom svijetu. A sam čvrsti i tvarni svijet, koji su ti isti jednom gradili i u njemu živjeli, rastvarao se i iščezavao.

    Nekoliko laganih udaraca o prozorsko okno nagnaše ga da se okrene prema prozoru. Ponovo je počeo padati snijeg. Pospano je promatrao pahuljice, srebrnaste i tamne, kako su koso padale u svjetlosti svjetiljke. Došlo je vrijeme da pođe na put na zapad. Da, novine su tačno pisale, snijeg je pao u čitavoj Irskoj. Padao je na svaki djelić mračne središnje ravnice, ne brežuljke bez drveća, na Bog of Allen i još dalje zapadno u tamne buntovne valove Shannona. Padao je također na svaki djelić pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je bio pokopan Michael Furey. Pritiskivao je gustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobne spomenike, napadao je na šiljke malih željeznih vrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kako pahuljice lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je lagano padao na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi poslednji kraj…  

U stalnoj borbi sa izdavačima, materijalnom oskudicom i ograničenjima vlastite epohe, Džojs stiže da se okuša i kao kinematografski preduzetnik, a potom i pokretač dnevnog lista u Dablinu. Na kraju, ogorčen i ljut, ipak zauvek napušta Irsku. Nisu pomogli ni pozivi slavnog irskog pesnika Yeatsa da se vrati u zemlju.

Portret mladog umetnika – deo drugi

Istovremeno sa objavljivanjem Dablinaca, Džojs završava svoj prvi roman The portrait of an artist as a young man (Portret umetnika u mladosti). Na kraju romana stoji naznačeno: Dablin, 1904, Trst, 1914. Roman prikazuje piščev život od najranijeg detinjstva do odlaska iz Dablina u Pariz 1902. godine. Autentične pojedinosti vlastitog života Džojs apsorbuje u visoko stilizovanu prozu, pokazujući duhovni razvoj mladića Stephena Dedalusa kao budućeg umetnika. Roman govori i o raskidu i oslobađanju od crkve, porodice, idejnih klišea i predrasuda vremena, slikajući postepeno formiranje tvorca jezičkih struktura. Roman donosi začetke znamenite stream of consciousness – tzv. struje toka svesti, književne tehnike unutrašnjeg monologa koji prožima zbivanja ćovekove psihe, neprekinuti tok njegovih misli i svesti. Uticaj psihoanalize više je nego očigledan. Džojs ponire u neistražene dubine ljudske psihe, slikajući njene mene na pozadini dnevnih dešavanja. Rečenica: Ja idem da se po milioniti put sučelim sa stvarnošću iskustva i da u kovačnici svoje duše iskujem još nestvorenu svest svog naroda, krajnji je, arogantan stav Džojsa o misiji svog stvaralaštva i izgnanstva iz rodne Irske.

Usledile su godine Prvog svetskog rata, odlazak porodice Džojs u Cirih, stalna borba za preživljavanje i priznanje vlastitog književnog dela, te početak rada na novom, kapitalnom umetničkom ostvarenju nazvanom Uliks. Pored svih životnih nedaća Džojs počinje i da oboleva od glaukoma, opakog očnog obolenja koje će ga godinama kasnije dovesti gotovo do slepila. Jedna od retkih lepih vesti stiže mu 1916.. Zahvaljujući angažovanju grupe avangardnih pesnika – Ezre Paunda, Vindama Luisa, Ričarda Aldingtona i T.S.Eliota, rukopis Portreta umetnika u mladosti biva objavljen u reviji The Egoist , a zatim napokon i štampan kao roman 1916. godine. Iste godine Džojs završava svoju jedinu dramu – Exiles(Izgnanici), pod snažnim uticajem Henrika Ibsena. Simbolički, kroz priču o ljubavnom trouglu, Džojs izražava vlastite porodične probleme.

Uliks – moderna antiodiseja

Celokupan pređašnji Džojsov rad bio je na neki način uvertira u čudesnu epopeju, njegovo kapitalno delo na kojem će raditi narednih sedam godina, roman koji će predstavljati njegov zaštitni znak i kreativni vrhunac, kamen temeljac moderne proze i inspiracija mnogim potonjim generacijama i pre svega stilistima… vremenom kreiran iz jedne sasvim obične priče o piščevom alter egu, slavnom Stivenu Dedalusu, roman Uliks(Ulysses) je postepeno prerastao u vanvremensku epopeju o ljudskoj svakodnevnici ili bolje rečeno, veličanstvenu književnu simfoniju o životu čovečanstva uopšte. Tokom nastajanja ovo monumentalno delo irske i svetske književnosti objavljivano je fragmentarno u američkom časopisu Little review i već pomenutoj engleskoj reviji The Egoist.

                                              Kada vidiš svet u zrnu peska

                                                I nebo u divljem cvetu,

                                                Držiš beskraj na dlanu svoje ruke,

                                                I večnost u jednom satu 

Kapitalno delo svetske književnosti – Uliks, predstavlja kamen temeljac evropskog modernizma u kojem Džojs daje najzamršeniju spekulativnu studiju o čoveku, studiju o njegovom psihičkom previranju i problemu relativiteta ličnosti. Spolja gledano, radnja romana vrlo je jednostavna: pred nama se prostire panorama dablinske svakodnevnice, na dan 16.juna 1904.. Glavne ličnosti romana: trgovački putnik – Leopold Blum, njegova žena – Moli Blum i student-književnik – Stiven Dedalus, kreću se tog, sasvim običnog dana irskom prestonicom obavljajući niz uobičajenih dnevnih poslova, susreću se sa nekolicinom poznanika, i sve to bez nekog bitnog dramaturškog zapleta. Kulminacije u zbivanjima ne nalazimo ni na kraju romana – dvojica se junaka nakon slučajnog susreta u bordelu razilaze narednog dana oko 3 časa ujutru.

Šta je zapravo Uliks i o čemu govori ovo neobično delo? Tajna zapravo leži u nebrojenim mogućnostima tumačenja unutrašnje strukture romana, svih njegovih asocijativnih i simboličkih značenja, te lucidnosti jezičkih i stilskih eksperimenata Džojsa – mnoštva književnih tehnika koje tvore kompleksnu dramatsku kompoziciju romana. Jedan od mogućih odgovora je sledeći: Uliks je ep o duši modernog čoveka, ep o ljudskoj duši uopšte, u trajanju jedne dvehiljadugodišnje civilizacije. Sva njena lutanja i vijuganja u iskustvima, zabludama i spoznajama moćno manifestovana u intelektualcu današnjice, sve komponente iz kojih je sastavljena: od rimskog prava i privatnog vlasništva, hrišćanske monoteističke etike, obnovljene antike u renesansi, feudalizma, konkvistadorstva, merkantilizma, enciklopedista, francuske revolucije do formiranja građanske klase, industrijalizacije, kapitalizma, utopijskog i naučnog socijalizma, te klasnih borbi – sav prtljag prošlosti atavistički nasleđen i spoznat, sva apsurdnost čestica od kojih je sastavljena, ogledala se u Uliksu, više no u jednom drugom delu svetske književnosti. Da bi dao dušu vremena, njegov unutrašnji nemir, Džojs je raščlanio pojedinca današnjice, Stivena Dedalusa, intelektualca, jezuzitskog đaka, apostata, srodnika Odisejeva, čija je sudbina lutalaštva i prognanstva u suštini slična njegovoj, kojem nalikuje duhovnom nadmoćnošću, oštroumljem i svim rekvizitima nemira i pobune, te Leopolda Bluma, trgovačkog putnika, prosečnog i tipičnog malograđanina, duhovno uravnoteženog u pospanoj prosečnosti i konzervativnog. Don Kihot i Sančo Pansa, čiji su procesi svesti stenografisani i bačeni na papir – na dan 16. Juna 1904., u osam sati ujutro, do sitnih noćnih sati narednog dana.

Po mišljenju književnog teoretičara Goldberga, poenta romana Uliks nije u zbivanjima, nego u različitim mogućnostima da se bogatstvo detalja koje Džojs iznosi o konkretnoj svakodnevnici Dablina interpretira. Pet je glavnih, mogućih interpretacija ovog dela: 1. Uliks je tek naturalistička irska komedija 2. On je izraz kosmičke ravnodušnosti za sve vrednosti, koja celo ljudsko iskustvo svodi na besmisao 3. Roman izražava neko značajno mističko, ezoterično ili metafizičko verovanje 4. Uliks je pesimistička satira na račun uzaludnosti i anarhiju savremene istorije 5. Reč je o optimističkoj afirmaciji života, bilo u humorističkoj opuštenosti, bilo s tragičnom svešću, bilo u kvazimitskoj apstrakciji.

Bajke poizbajane od kćeri sećanja. Pa ipak je sve to bilo, iako nije bilo, kao što je sećanje to izmislilo. Zatim, nestrpljiva rečenica, šuštanje Blakeovih krila ekscesa. Čujem stropoštavanje svega, prasak stakla, zgrominjanje zidina, a vreme je samo bled plamen koji izgara. Šta nam onda ostaje? 

Polazeći od samog naziva romana – Ulysses, koji predstavlja latinski oblik grčkog imena Odisej, možemo tražiti i paralelu s čuvenim Homerovim epom. Opšti je utisak da Uliks parodira antički ep, podvrgavajući savremenu svakodnevnicu perspektivi starih tradicija i relativizujući herojska predanja. Treba istaći da je svako od 18 poglavlja Uliksa pisano u drugačijoj, dosledno sprovedenoj tehnici, uz izuzetno kreativnu upotrebu jezika. Obilje tehnika može se podeliti u dve osnovne: jedne su unutrašnji monolozi ili struje svesti, dakle, neposredni izraz asocijacije misli nekog od likova u toku jednog vremenskog isečka. Druge su parodija različitih istorijski poznatih stilova i retoričkih sredstava. Pišući Uliksa, Džojs je stvorio modernu anti Odiseju, ciničnu parodiju na taj veliki antički ep. Osnovni obrazac radnje ima uočljivu vezu s obrascem Odiseje: tu je sinovljevo traženje oca, junakovo dugotrajno lutanje s mnoštvom doživljaja, i na kraju sretni povratak kući i vernoj ženi Penelopi(Moli Blum). Džojsov Odisej, Leopold Blum, predstavnik čovečanstva svog doba, neugledan je i prosečan čovek, pravi antijunak, njegova Penelopa, Moli Blum, sušta je suprotnost Odisejevoj, Stiven Dedalus, kao moguća inkarnacija Telemaha, sina Odisejeva, ima neke kvalitete, prvenstveno obrazovanje i idealistička stremljenja, ali je svojim stvarnim postignućima jalova i promašena ličnost.Istovremeno, i sama radnja, te prizori kroz koje njih troje prolaze, čine parodiju herojskih zbivanja Odiseje. Sličnost sa Homerovom Odisejom služi samo zato da bi se istaklo kako u modernom životu ništa nije kao u herojskom epu: nema junaštva, ni uzvišenosti, ni velikih dela, ni srećnog završetka. Sve je samo sivo, banalno trajanje, svakodnevno ponavljanje mase sitnih radnji radi održanja egzistencije i zadovoljavanja bioloških potreba; a ako neko i ima neka uverenja i ideale, sve se to pokazuje kao lažno, jalovo, suvišno, kao neki izmišljeni ukras života koji ničemu ne služi. Sve javne događaje, sva zbivanja u društvenoj nadgradnji, pisac gleda sa ciničnom ironijom, kao šuplje i lažne predstave iza kojih nema ništa konkretno.

Uliks je na neki način kritika svega postojećeg. Prema svemu što prikazuje Džojs zauzima ili udaljeno ravnodušan ili izrugivačko nihilističan stav. Društveno političke, ideološke, religiozne, filozofske pobude za njega su ili nepostojeće ili šuplje i lažne; ljudi deluju samo po diktatu podsvesnih ili polusvesnih bioloških pobuda, koje katkad površno prekrivaju jeftinim novinskim klišeima malograđanske ideologije. U takvom svetu ljudsko, biološko, nagonsko biće je jedina stvarnost, a njegova afirmacija, njegovo puno i otvoreno iživljavanje jedina moguća vrednost.

Književnost, kakvom je Džojs shvatao, formirajući se, pre svih, na delima Tome Akvinskog i legendarnog Vilijama Blejka, nije bila odmor i zabava posle rada. Teskobna težnja za istinom, znanje o nepremostivoj usamljenosti ljudske duše, znanje koje se graniči sa očajem ne može požnjeti odobravanje većine. Čovek je posle svega i iznad svega sam i takav će ostati. Takav osećaj izolacije i samoće stvorio je Uliksa, te njime Džojs dokazuje koliko se bogati duševni procesi odigravaju u čovekovoj duši u toku jednog dana i koliko su oni bledi prema spoljašnosti, te drugima gotovo i nevidljivi. Šta konačno ostaje na kraju romana iza Bluma i Dedalusa, šta konačno ostaje iza čoveka? Ništa!On je sav hemijska formula, savršen poredak atoma i opet ništa: jedna slučajna igra!

Za Džojsa je život nužno zlo. On ne veruje da će jednog dana kada potpuno nestane privatnog vlasništva, klasne borbe i svih lanaca kojima je okovana ličnost, čovek biti apsolutno sretan i da će nestati njegovog metafizičkog nemira. To ne zavisi od forme društvenog poretka i ekonomskih prilika. Dobro i zlo, lepo i ružno, bogatstvo i siromaštvo, kretanje ili nemicanje u suštini je svejedno i gubi se u smrti. Sva saznanja pred njom su smešna, u njoj sve nestaje, u tom ružnom misteriju koji ostaje večno nem. Zato i sledi ključno pitanje: ČEMU SVE? Nihilizam Džojsov je razjedački. Stvoreno iz pobune duha delo Džojsa teži njegovom uništenju. Svet je stvoren na praznini na kojoj i počiva. Najbolje bi bilo da ga uopšte i nema.

Krug se zatvara… Finnegan’s wake

Ekspanzivna snaga Džojsova intelekta je začuđujuća. Vladao je savršeno raznim naučnim sistemima i načinima mišljenja kao i umetničkim izrazom, svim jezičkim i kompozitorskim formama. Sve to sveobuhvatno znanje i delo Džojs izrađuje energijom kojoj nema premca, da bi načinjeno uništio i spalio – uživajući. Nakon objavljivanja Uliksa 1922., i nakon mukotrpnog sudskog procesa koji je vođen u Americi do konačnog objavljivanja romana u toj zemlji, Džojs, iako poznat, priznat i napokon slavan u celom svetu, još se više zatvara u izolaciju i postaje odbojniji prema svemu. Dugotrajna iscrpljujuća borba za afirmaciju, nevolje pod kojima je stvarao, cenzure, izgnanstvo, bolest, porodični problemi(pre svega sa bolesnom ćerkom) i neprestano siromaštvo učinili su ga krajnje nepoverljivim i okrenutim isključivo ka sebi i svom radu. Poluslep i bolestan, okružen nerazumevanjem okoline i svim ostalim nedaćama, samotni irski književni genije ponire narednih sedamnaest godina još dublje u vlastiti svet, bližeći se krajnjim granicama solipsizma.

U tim i takvim okolnostima nastaje poslednje Džojsovo umetničko delo, roman Finnegan’s wake (1939.). On predstavlja jedinstven fenomen u celokupnoj istoriji svetske književnosti. Nakon što je u svom prvom romanu – Portret umetnika u mladosti (1916.) prikazao razvitak svesti čoveka od detinjstva do rane mladosti, a zatim u Uliksu (1922.) naslikao svest zrelog čoveka i time obuhvatio celokupnu ljudsku ličnost na javi, Džojs u svom završnom epu daje sliku usnulog čoveka, tj. prikazuje nam tok njegove potsvesti.

Osnovna tema Fineganovog bdenja je čovekova smrt i uskrsnuće. Posluživši se teorijom o kružnom toku istorije, italijanskog mislioca Giambattista Vica, Džojs deli roman na četiri poglavlja – teokratija, aristokratija, demokratija i haos, predočavajući nam san čoveka i san sveta. Fineganovo bdenje je istovremeno slika irske istorije, istorija jedne gostioničarske porodice u Dablinu i simbol opštih međuljudskih odnosa. Roman(uslovno rečeno) je pisan jedinstvenim jezikom sna. Neki prijatelj poslao je jednog dana razglednicu Dablinskog zaliva, nad kojim se nadnosi glava How Heada, koju su još Kelti upoređivali sa glavom usnulog čoveka. Roman govori o mislima tog spavača. Spavač proživljava u snu život čovečanstva i čitavu njegovu istoriju, identifikujući se s njegovim junacima. Misli su mu pod uticajem zvezda koje nad njim plove i izražene asocijacijama sna. Spavač se cele noći bori sa osećanjem krivice zbog nekog greha o kojem njegovo budno ja ništa ne zna. U zoru, pošto je savladao sve svoje neprijatelje i poistovetio se sa Finom, slavnim irskim junakom, spavač se budi…

… riverrun, past Eve and Adam’s, from swerve of shore to bend of bay, brings us by a commodius vicus of recirculatio back to Howth Castle and Environs.

A way a lone a last a loved a long the…

Prethodni odlomak predstavlja početak i kraj ove čarobne, nadrealne džojsovske epopeje, gde se na kraju romana nalazi početak rečenice koja otvara roman – forma je zadovoljena, kružni tok istorije čovečanstva može da se nastavi… I tako, sve je u simbolici i opisano osobenim, višeznačnim jezikom, kojim Džojs, prešavši preko svih normi pravopisa i gramatike, govori nekoliko stvari istovremeno, kujući nove reči i komponujući sintaksičke celine. Neprestana izmena realnog i irealnog progovara u kompleksnoj verbalnoj simbolici koja se pretapa u muzičku strukturu. Gotovo slep, pred sam kraj života, Džojs stvara prozu koja se sve više oslanja na slušne efektne, gotovo neku vrstu muzičke forme unutar koje se reči pretapaju u zvukove i melodiju… Opisujući tok čovekove potsvesti, roman se pretvara u nepreglednu panoramu reči, sačinjenu od šezdesetak svetskih jezika…

Wold Forrester Farley who, in deesperation of deispiration at the diasporation of his diesparation, was found of the round of the sound of the lound of the Lukkedoerendunandurraskewdyloshoofermoyportertooryz-ooysphalnabortansporthaokansalkrroidverjkapakkapuk.

Avangardno Džojsovo remek delo se pretapa u čudesnu prozu usmerenu na slušne efekte, zanemarujući logiku i vizuelnu stranu sveta. Bio je to neviđen uzlet u svetu književnosti u onostrano i nadrealno, početak ili kraj neke nove umetničke vizije.

Džejms Džojs je napustio ovaj svet 13. januara 1941., nakon perforacije čira na želucu – u vihoru Drugog svetskog rata, sam i zaboravljen od svih. Uz njega je ostala samo verna Nora, žena koja je izdržala sve njegove bitke kao jedini verni saborac i iskreni prijatelj. Samoća, iz koje je proizašlo njegovo monumentalno delo i koja ga je pratila kroz ceo njegov ovozemaljski život sudbina je najvećih – onih čije vizije i dela stvaraju nove puteve i osvetljavaju ono malo ovozemaljske lepote i nade za usamljene i izgubljene ljudske duše…

Samo iskrena vera i ljubav čine nas stvarnima i omogućavaju nam ostvarenje svega onoga što nosimo u srcu kao deo velike Božije tajne… Bez njih, ništa nije moguće i podložno je prolaznoj truleži… Sa njima, sve je u suštini ostvarivo i moguće i bliži se, poput senke, idealu večnosti i mudrosti… Delo velikana duha, poput Džejmsa Džojsa, savršen su primer ostvarenja bilo kog cilja snagom vere i ljubavi… i lepote kao nagrade na putu istrajnosti.

Za P.U.L.S.E Dragan Uzelac

Tekstovi o Džojsu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments