Portret za sveca nove Amerike – Nije ovo ni drama, ni koncert, ni ispovijest, već nešto potpuno novo, savršeno springstinovsko. Jer ipak, to je Brus, The Boss, najveći poeta radničke Amerike, idol „plavih kragni“ – koji nikad nije ušao u nijednu fabriku.
Sve sam izmislio. Pred vama stoji čovjek koji je postao užasno i apsurdno uspješan zato što je pisao o nečemu što nikad nije iskusio – rekao je Brus Springstin prošle subote, ponavljajući istu rečenicu koju je izgovarao pet puta sedmično u posljednjih 14 mjeseci na sceni brodvejskog teatra „Volter Ker“. I opet su mu povjerovali.
Idol plavih
Šou „Springstin na Brodveju“ je i posljednji, 236. put, djelovao jednako nevjerovatno kao i prvi put kada je izveden. Baš kao i Springstinove riječi. Još od njegovog prvog nastupa, mnogi se pitaju: što pred kulisama pozornice na Menhetnu traži pjesnik, čiji stihovi i bore decenijama grabe niz brazde užeglih šankova, u nekim barovima zaboravljenih gradova Nju Džersija?
Fanovi će vam iz topa reći: te riječi i ta predstava samo su jedan od niza apsurda koji Springstina prate od početka. Od 16. decembra, to se dešava i pred milionima pretplatnika Netfliksa. Dva i po sata specijala „Springstin na Brodveju“, koji je ljubomorno čuvan 14 mjeseci, sada su konačno spremni za vaše oči.
Nije ovo ni drama, ni koncert, ni ispovijest, već nešto potpuno novo, savršeno springstinovsko. Jer ipak, to je Brus, The Boss, najveći poeta radničke Amerike, idol „plavih kragni“ – koji nikad nije ušao u nijednu fabriku.
Još apsurda: ovaj šou u posljednjih 14 mjeseci bio je najbliži „redovnom poslu od osam do četiri“ koji je Springstin ikada imao. Na kraju, to je onaj isti čovjek koji je pred hiljadama, milionima propovijedao „Born To Run“ (eng: „Za bijeg rođen“) – a koji ipak i u 70. godini živi na manje od deset minuta od rodnog Long Brenča, na obali Atlantika…
Akustične munje
Springstin je buntovnik čiji je najveći čin ličnog prkosa to da od pustare „bogu iza tregera“, džersijevske zabiti za generacije irske i italijanske sirotinje – napravi mit. Da sveca sačini od mučeničkog, bijednog težaka i paora; uokviri ikonu pluća sprženih od industrijskog tara i bljutavog viskija. Da heroine emancipacije oslika od starih, uvelih dama, života zarobljenih u ropstvu nasilnih, ćutljivih, pijanih muževa, tamo u Long Brenču…
– Dolazim sa rive malog grada gdje je sve dotaknuto sa malo prevare. I ja sam takav – izgovara Springstin, prije nego što počne ispovijest za koju sa apsolutnom sigurnošću možemo reći, da istinski vjeruje u nju.
„Springstin na Brodveju“ donosi akustičnu svirku. Ipak, ovaj šou ima više munja i grmljavine nego pristojan stadionski rokenrol koncert. „Thunder Road“, ta himna katarzične slobode, ovog puta zvuči očajnički mračno, kao da njome Springstin kopa po jadima ranog djetinjstva, koje se ni u kom slučaju ne može nazvati zgarištem, nego podivljalim vrtom.
Djedovo drvo
Baš tu je krošnja drveta u djedovom dvorištu na čiji se vrh prvi uspio popeti. I baš je to mjesto na kom se prvi put osjetio kao uzvišeni kralj svoje orahove ljuske. Tu je okusio samoću. I prvi strah, onda kada su mu govorili da bježi za babom u podrum, jer je munja mogla da udari najprije u to najviše drvo u gradu.
Eto, to dvorište postalo je ulaz u čudesnu i strašnu kapiju crkve, onda kada su baba i djed zauvijek otišli. I od tog obećanja stravične vječnosti, u zamjenu za još strašniju vječnost odricanja, pobjegao je glavom bez obzira.
– I što sam više bježao, to sam postajao svjesniji nečega što su u mom gradu ponavljali: „Jednom katolik, zauvijek katolik“ – dodao bi Springstin.
I kao na početku „Aleksandrijskog kvarteta“ Lorensa Darela („Svi likovi su izmišljeni, samo su gradovi stvarni“), Springstin iscrtava mapu malog, savršeno nebitnog a njemu beskrajno važnog prostora. Od razgalamljenih Italijana, poput majčinog oca – mačo figure koja ga je krvnički štipala za obraz, napolitanski otezala „Ba-ruuuse“ i spuštala dolar na malu šaku – do babe koja nije naučila ni riječ engleskog tokom cijelog života u Americi, pa se nakon pola vijeka vratila u postelju prvog muža.
Intimna priča
„Springstin na Brodveju“ nije baš tako pristupačan šou. Najjeftinije karte bilo koje večeri koštale su 70, najskuplje i 2.000 dolara. Ipak, koliko vrijede Springstinove suze, koje su skoro svake noći tekle tu na daskama Brodveja, dok je govorio o pomirenju sa otuđenim i mentalno bolesnim ocem? I to baš prije nego što zapjeva „When You Need Me“…
Zato je lako shvatiti, zbog čega je šou svake sedmice zarađivao u prosjeku dva i po miliona dolara. I još jasnije – da ovo Brus nije radio zbog novca.
Ali, konačno, zbog čega je Springstin radio sve ovo proteklih 14 mjeseci? Nakon izuzetno uspješne, briljantne autobiografije „Born To Run“ koja je okarakterisana kao remek djelo američke književnosti prije dvije godine – brodvejski šou u suštini prati istu matricu. Sve i da to nije slučaj, jasno je da je Brusu očajnički važno da što više ljudi čuje njegovu, intimnu priču.
Filozofi egzistencijalisti su obožavali biografije. Žan Pol Sartr tvrdio je da „ništa ne vrijedi da ljudima prodajete bilo kakvu filozofiju ili sistem, pogotovo onaj o slobodi i osvajanju slobode, ako ne pokažete da živite po njemu“. Njihovi veliki „rivali“ strukturalisti (Čomski, Levi-Stros, Lakan) potenciraju raskorak između realnog svijeta s jedne i onog što je simbol, apstraktna ideja „zauzdana“ kroz jezičko značenje koje joj dajemo, s druge strane.
Deset minuta
Između te američke realnosti i američkog sna – stoji „struktura“. Taj veliki most, od polutrule, škripave terase na atlantskoj rivi, do blistavih brodvejskih dasaka – jeste Springstin.
– Sve što želim ovdje jeste da vas opet slažem, da povjerujete kako smo dio iste prevare. Iste bajke o nebitnim prokletnicima iz Nju Džerzija. Da smo Mi – cijedi Springstin između zuba, kao da neće.
I sve što Brus Springstin želi jeste da se pridružite onom djetetu na vrhu drveta u djedovom dvorištu. Da ne bude usamljeno, dok grmljavina nekog novog svijeta prijeti svim sirotanima iz paklenih čeličana, majkama sa kalabrijskim uspavankama na uzglavlju, svim grlima sprženim od blata irskog viskija. Da mu obećate i priznate, da su ipak postojali. I da postoje. Jer su i takvi bolji od ovih današnjih.
Brus Springstin će vam priznati: iza svakog idealizma i kolektiva, stoji klica prevare. Ali, dva i po sata njegove brodvejske magije očaraće vas toliko, da ćete poželjeti da ipak budete saučesnici te velike spletke. Jedan od Njih, od Nas – rođenih da bježe drumom od grmljavine, a ipak uvijek ostaju negdje tu. Na deset minuta vožnje od kuće…
Piše: Stojan Stamenić
Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E
Portret za sveca nove Amerike napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →