Portugal – Priča o lisabonskim tramvajima

Lisabon (Portugal) je jedna od najčarobnijih prestonica Evrope. Smešten povrh širokog ušća reke Težo (Tejo) u Atlantik, jedan je od onih specifičnih, pomalo boemskih gradova koji vam zbog svoje neizmerne jednostavnosti i opuštenosti uvek ostaju u srcu. Lisabon – na portugalskom „Ližbóa“, grad je koji smo otkrivali polako i pešice, u čemu su nam često pomagali „Ližboétaš“ – kako sebe, na portugalskom nazivaju njegovi stanovnici. Iako u Lisabonu nema pompeznost i doteranost Londona ili Pariza, na svakom ćošku, zgradi, pločniku ili gradskom trgu vidljivi su znaci njegovog nekadašnjeg sjaja i moći, koji su jednog kobnog jutra sredinom XVIII veka iznenada nestali u velikom zemljotresu.

 

 

Nakon zemljotresa koji je uništio 80% grada, počela je obimna rekonstrukcija. Nastao je novi „Donji grad“ – Baiša (Baixa) sa centralnom ulicom Rua Augusta koja završava kitnjastim, lučnim prolazom nadomak obala reke Težo, na trgu Komersio. Na platou koji je danas prostran i prazan, nalik Domu sindikata u Beogradu 1960-tih i 1970-tih godina nalazilo se parkiralište automobila. Danas su na šinama u krug oko trga, na okretnici parkirani stari crveni tramvaji Linja da Kolinas (Linha da Colinas), koji turiste voze u panoramski obilazak Lisabona. Trgom prolaze i novi, i stari žuti tramvaji koji su deo gradskog saobraćaja, među kojim i tramvaj (eléctrico) broj 28, uvežen krajem XIX veka iz San Franciska. Nalik “krugu dvojke” u Beogradu, ruta dvadesetosmice saobraća u krug najpoznatijih delova lisabonskog istorijskog centra. Unutrašnjost tramvaja i danas izgleda isto kao pre jednog veka, sa drvenim klupama umesto sedišta, i kabinom vozača kao izašlom iz muzeja – sa kružnim, metalnim volanom nalik brodskom kormilu. 

 

 

 

Uzbrdo i nizbrdo strmih i uzanih ulica starog Lisabona, ne saobraćaju samo vremešni tramvaji. S obzirom da je centralni deo grada smešten na nekoliko brda, tramvajima u prevozu putnika pomažu lisabonski „elevadori“ – četiri stare gradske uspinjače na šinama s početka XX veka, koje i dalje savršeno funkcionišu i imaju isti izgled kao pre više od jednog veka. Skrivena u majušnoj, neverovatno strmoj ulici nadomak trga Restauradores, najstarija lisabonska uspinjača Elevador da Lavra puštena je u promet davne 1884. godine. Osim prve uspinjače u Valparaisu, u Čileu iz 1883, Elevador da Lavra najstarija je gradska uspinjača na svetu. Iako većina radi na struju, određen broj portugalskih uspinjača još uvek se pokreće na vodeni pogon – po sistemu kontratega, tako što kabine koje se uvek nalaze na suprotnim delovima nizbrdice – jedna u podnožju i druga na vrhu, u isto vreme kreću u suprotnom smeru i na sredini trase se mimoilaze. S druge strane trga Restauradores, nalazi se polazna tačka najpoznatije gradske uspinjače Elevador da Gloria. Iako ulica kojom vozi nije piktoreskna kao ona kojom saobraća Lavra, njena trasa je najduža, a strmina konstantna. Na vrhu, uspinjača Glorija završava u kvartu Bairo Alto, kraj jednog od najlepših vidikovaca centralnog Lisabona Miradouro de São Pedro de Alcántara, u istoimenom parku.

 

 

 

Silazak iz Baira Alta – gornjeg dela grada, ka centralnoj Baiši, moguć je najkitnjastijim liftom-uspinjačom Santa Žusta (Santa Justa), čiji se gornji ulaz nalazi kraj Manastira-crkve Igreža do Karmo (Igreja do Carmo), jedinog zdanja koje je nakon zemljotresa iz XVIII veka ostavljeno zubu vremena – kao sećanje (danas je dom Arheološkog muzeja). Drvena kabina unutar 32 metra visokog tornja filigranske dekoracije, u mreži konstrukcije od kovanog gvožđa, sagrađena je 1902. godine. Arhitekta uspinjače bio je učenik čuvenog Gustava Ajfela – tvorca istoimenog tornja u Parizu, takođe od kovanog gvožđa.

 

 

 

Na kraju obilaska i vožnji uzbrdo i nizbrdo u tri lisabonska elevadora, došli smo do poslednjeg – najpiktoresknijeg od svih. Uspinjača Bika (Elevador da Bica), nalazi se u zapadnom delu gornjeg grada, i sa vrha njene gornje stanice pružaju se verovatno najromantičniji pogledi na ulicu kojom saobraća i reku Težo, u daljini. Mirnom i tihom stambenom ulicom sa šinama na velikoj nizbrdici, s vremena na vreme prođe po koji prolaznik s bakalukom, a scenografiju upotpunjuju šareni veš koji se na kanapima suši na gornjim spratovima kuća, i žice električne uspinjače na kojima sede golubovi. Kao pozadina plavetnilu reke Težo, sa vrha gornje stanice i u skraćenoj perspektivi, žičana konstrukcija uspinjače i kanapi za veš prepliću se nalik mreži u oku posmatrača, sve dok se ispred njih iznenada, uz specifičan zvuk ne ispreči žuta kabina uspinjače sa oznakom Carris, u pokretu. Ostale priče o Lisabonu, pročitajte na internet stranicama „Umetnost putovanja“.

Autor teksta i fotografija: Ivana Dukčević

Tekst i fotografije deo su internet stranica i knjige “Umetnost putovanja” i zaštićeni su Zakonom o autorskim i srodnim pravima. Nije dozvoljeno kopiranje, niti objavljivanje teksta, delova teksta ni fotografija bez znanja i odobrenja autora.

Izvor: Umetnost  putovanja

 

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments