Posle Gutenberga

Posle Gutenberga – Možda mi više ne živimo u Gutenbergovom veku. Očigledno, danas je pisana reč – čiji je ogromni uticaj omogućen tek Gutenbergovim pronalaskom – izgubila onaj značaj koji je imala nekad, još početkom prošlog veka. Mi smo verovatno već odavno prošli zlatni vek knjige. Pa ipak nas čak ni savremena premoć elektronskih medija nimalo ne približava tradicijama koje su počivale na izgovorenoj, živoj reči. Naprotiv, udaljava nas od njih, dajući komunikaciji jednu novu crtu, bezmalo automatski karakter. Ona danas pre podseća na zujanje pčela u košnici nego na epski stil starih vremena. Moderna opsednutost komunikacijama, prava kakofonija poruka i informacija koje se svakog časa odašilju eterom, elektronskim nebom, dovoljno jasno govore o tome.

Ti novi mediji danas su i prvorazredan politički faktor (ne više knjiga, pa čak ni štampa). S pravom je nedavni rat NATO protiv Srba nazvan „prvim ratom informatičkog doba“ budući da je rečito demonstrirao neke od mogućnosti manipulisanja upisanih u sam genetski kod novih tehnologija. Po pravilu drevnog iskustva, efikasnost dezinformacija zavisi od brzine kojom se one šire. Ipak, upravo brzina kojom se danas šalju i odašilju poruke ima za posledicu svojevrsnu prezasićenost informacijama: ostaće zabeleženo da je Solženjicin prvi zahtevao pravo da ne bude informisan. Uostalom, još je nemoguće jasno sagledati sve implikacije ovih promena, tim pre što one ni izdaleka nisu završene, i što raspolažemo samo nepotpunim istorijskim analogijama. Međutim, reformaciji prethodi izum štamparske prese, pojava novina koincidira s francuskom revolucijom.

U svemu tome jedno je ipak sasvim izvesno: elektronski mediji neće u potpunosti zameniti stare, poput knjige ili štampe, već i zato što su međusobno nesvodivi, i upravo ta činjenica čini izlišnom svaku potrebu za prilagođavanjem. (Štaviše, literatura XXI veka ne bi smela da ih podražava, budući da bi baš na taj način izgubila svoj razlog postojanja. Principijelno, dakle, ne postoji nijedan razlog koji bi doveo u pitanje daljnje postojanje romana starog tipa, sa svojom linearnom strukturom, naporedo s delima pisanim za publiku sa Interneta ili sa trivijalnim spektaklima nove industrije zabave.)

Možda će pravi simbol novog vremena postati nova Aleksandrijska biblioteka podignuta u delti Nila – biblioteka koja pored fonda od preko 400.000 knjiga raspolaže i svim sofistikovanim medijskim tehnologijama informatičke ere. Nema sumnje, najzad, da mi živimo u jednoj veoma kasnoj epohi. A u njena obeležja spada i ogromno, premda često mehaničko nagomilavanje znanja, znanja koje nijedan pojedinac, pa ma koliko bio izuzetan, više nije u stanju da u potpunosti asimiluje. Paradoksalni ishod te dosad neviđene akumulacije znanja je njegovo pretvaranje u mrtvo znanje, u nešto što postoji odvojeno, pa čak u velikoj meri i nezavisno od samog čoveka.

Time dolazimo do nečeg neuporedivo važnijeg nego što su razlike između reči odštampane na hartiji, pohranjene u kompjuterske memorije ili reči odaslane u eter. Sudovi koje su nekad izrekli veliki protivnici knjige i oslanjanja na pisanu reč (poput Sokrata, koji za sobom nije ostavio nijednu jedinu knjigu), nesumnjivo su tačni, i jednako važe i danas kao i u vreme u kojem su izrečeni. Te primedbe se, u samoj svojoj osnovi, svode upravo na razliku između žive i mrtve reči. Živi učitelj, reč izgovorena u neposrednom, ličnom kontaktu u stanju je da prenese nešto mnogo više od informacije, od tehnički upotrebljivog znanja. S druge strane, poslednja među opasnostima s kojima se susreće čitalac svakako nije ni opasnost pogrešnog razumevanja jer, jednom zapisane, reči ostaju, ali se njihovo značenje ipak menja. Ono se menja ne samo u vremenu i prostoru, već, u krajnjoj liniji, od slučaja do slučaja, zavisno od svakog primaoca, od svakog pojedinca.

Tako čak i danas još uvek možemo da zamislimo postojanje razvijenih kultura koje ne poznaju pismo. U usmenim tradicijama reč je doslovce sveta, ali ovde nema mesta za ono obilje koje je znak visokih i, možda, poznih kultura. Tu počiva i druga velika opasnost koju sa sobom nosi oslanjanje na pisanu reč a to je bezmerno umnožavanje napisanog. To je opasnost našeg vremena, s neslućenom hiperprodukcijom novih knjiga – vremena u kome, kako je to primetio još Crnjanski, „knjiga više nije premalo, nego previše“.

Toga postajemo svesni naročito danas kada jedan ljudski vek više ne dostaje da bismo pročitali sve ono što nudi neka od javnih biblioteka ili makar jedna dobro opskrbljena knjižara sa više desetina hiljada naslova. Prava inflacija pisane reči, međutim, s posledičnim prezirom prema knjizi (jedan sasvim nov fenomen), to je stanje koje ima mnogo dodirnih tačaka s varvarstvom. Taj novi tip varvarstva označava tačnu suprotnost onom posebnom, strogom i ekonomičnom odnosu prema reči koji srećemo u kulturama koje ne poznaju pismo ili u kojima je pismo tek privilegija uskih manjina.

Pravi varvari XX – i, još više, XXI veka – više ne dolaze spolja. Oni nisu nepismeni već opremljeni svim sredstvima modernih komunikacija. Nekolicina lucidnih mislilaca, poput Ortege i Gaseta (u Pobuni masa) odavno je naslutila taj pokret. Štaviše, oni mogu da poseduju i akademsko obrazovanje, znanje tehničara, specijaliste za neku posebnu oblast, a da pri tom ipak ne poznaju stvari koje su nekad bile dobro poznate svima, od prvog do poslednjeg čoveka.

Tu ponajpre spadaju etika, te smisao ljudske zajednice kojoj prirodno pripadaju. Nema sumnje, osim toga, da je to novo, senilno varvarstvo zaslužno za ranije nezamislivu banalizaciju i primitivizaciju kulture. Da li ćemo, konačno, kao što je to neko već naslutio, jednom zaista morati da žalimo zato što smo ovako visok nivo civilizacije dosegli bez neophodne količine analfabeta?

Boris Nad

1999.

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
5 years ago

Инфлација писаних текстова на интернету је проузроковала губитак вредности речи. Све постаје безвредно, попут новца који се штампа уз стално повећавање броја нула. Овај текст који је написан још 1999. године је то тачно изразио. У мору непотребних информација теже је уочити истину и унети у мисли њену благотворну светлост, која свет чини јаснијим и показује нам пут.