Možda i jedini album u istoriji jugoslovenskog roka koji je bio aktuelan i svuda u svijetu

“Ja sam još studirao, ona je radila, noću sam joj čitao, A. Fadejeva…”

Dobro, uopšte nije bilo tako. Dok sam studirao, nisam ni znao da ona postoji, pa samim tim ni da li je baš u tom trenutku studirala ili radila ili nešto treće. Nije ni važno. Što se A. Fadejeva tiče, prvi put sam njegovo ime čuo tek godinama kasnije, pa sam i tada bio nesiguran da li se zvao A. Fadejev, ili je možda Afadejev. Do danas nisam pročitao nijednu njegovu knjigu, a činjenica da je bio omiljeni Staljinov pisac sasvim je dovoljna da tako i ostane.

Na prvoj godini studija živio sam sa dvoje budućih biohemičara u stanu na Čukaričkoj padini. Sve nam je bilo novo, i grad, i fakultet, pa i tehnike pretvaranja iznajmljenog stana punog tuđih stvari svojim. Među tim otkrićima bila je i činjenica da se majstori za kvarove traže preko sistema Infostana – jedina stvar za koju je Infostan bio koristan, s obzirom na to da nas je uredno “drao” u hiljadama dinara za grijanje koje se nije palilo u mnogim mjesecima.

Bilo kako bilo, reklamirali smo problem i nekoliko dana kasnije stigao je obećani majstor. Slučaj je htio da pomenuti gospodin dođe baš u trenutku kada je jedina osoba u stanu bila cimerka, biohemičarka, jedino žensko od nas troje.

Nakon obavljenog posla, majstor je, s viškom samopouzdanja i manjkom takta, htio da oproba svoj “šarm” na mladoj studentkinji iz Crne Gore. Nije bio otvoreno nasrtljiv, niti je bio grub, ali je bio dovoljno neugodan da ga cimerka brže-bolje izbaci iz stana.

Nekoliko sedmica kasnije, cimerka je tu epizodu prepričavala sestri mog cimera koja je došla u posjetu. Kao i svaki put kada smo slušali taj događaj, i cimer i ja smo osjećali ozbiljnu neprijatnost i popriličnu krivicu. Ova, buduća filološkinja, saslušala je sve i lakonski rekla: “Ha, znači da je krenuo niz stepenice zviždućući ‘Imala je snažnije ruke nego ja, nije mi dozvolila da je savladam’.” To je izazvalo salve smijeha. I tako, uz jednu rečenicu, nelagoda se pretvorila u anegdotu. Nešto što se nije zaboravilo, već se rado prepričavalo.

Godinama kasnije, dok sam i dalje studirao te i dalje nemao pojma gdje je ona i šta radi, bio sam ubijeđen da je “ona” zapravo neko sasvim drugi – neko čije mi je prisustvo, svaka riječ i pokret, išlo na živce. Te večeri, sjedio sam na krovu sa dvojicom kolega s filozofije i djevojkom jednog od njih.

Zna se čija je bila djevojka, jer ovog drugog nikad nismo viđali s djevojkama, iako mu nismo pjevali “Retko te viđam sa devojkama, a viđam te svaki dan”. Satima je svirala muzika, a onda je neko pustio “Kenozoik”, na šta je djevojka uskliknula: “Je li moguće da je posle tri sata neko konačno pustio neku veselu numeru?”

U suštini, to su sve moje “priče” vezane za Idole do mojih tridesetih godina. Znao sam sve važnije pjesme, volio sam ih, ali im nisam pridavao poseban značaj. Taj čuveni “ex-Yu rock” bio je, i ostao, istovremeno najprecjenjenija i najpotcjenjenija jugoslovenska tekovina. Sve zavisi od ugla gledanja.

S jedne strane imamo nostalgičare, bilo da se radi o ostarelim fanovima iz tog doba ili o mladim ljudima koji jugoslovenstvo (na korist ili štetu) nikad nisu imali priliku da osjete, koji svaku iole solidnu numeru tog perioda proglašavaju remek-djelom, a određene ljude (Štulić, Mladenović, Predin itd.) drže za proroke.

S druge, zahvaljujući Trećem Njutnovom zakonu u društvenim zbivanjima, stoje kritičari koji sve to smatraju površnim, slabim, zaostalim i koji će biti više nego spremni da vam to potkrijepe mnogim “stihoklepcima” koji su se zatekli tu u pravom trenutku sa gitarom.

“Odbrana i poslednji dani”, ključno djelo grupe Idoli i njihovog lidera Vlade Divljana, jeste, prije svega, jedno posebno izdanje. Počnimo od činjenice da je snimano više od šest mjeseci. Članovi benda ušli su u studio bez jasne ideje šta zapravo žele da snime i kakvu ploču žele da imaju. Naslov je preuzet iz romana Borislava Pekića, autora koji je bio veoma kritičan prema komunističkoj Jugoslaviji i važio je za disidenta tog vremena. Na omotu se našla tkanina sa ikone Svetog Nikole, a font ispisa je kopija slova iz “Miroslavljevog jevanđelja”.

Ploču je izdao zagrebački “Jugoton”, što možda ne biste pogodili vidjevši da je sav tekst na njoj ispisan ćirilicom. I jedno i drugo su religijski elementi, nešto što se može smatrati prilično provokativnim u Jugoslaviji državnog ateizma.

Prevarili biste se ako pretpostavite da su i pjesme religijskog karaktera, jer upravo ona koja u sebi ima crkveno pojanje (Moja si) zapravo pruža tekst koji bi i danas bio provokativan i problematičan jer govori o transseksualizmu i interseksualizmu.

Ništa manje specifična nije “Odbrana”, pjesma koja u refrenu iznova i iznova pominje Isusa a govori o nečem sasvim drugom.

Sve ovo nije neobično bilo kome ko je blizak stavovima Vlade Divljana, čovjeka koji je volio da ispituje granice tog društva. Čuven je jedan njegov intervju u kojem, između ostalih, navodi i Dimitrija Ljotića, vjerovatno najodvratnijeg fašističkog kolaboratora sa prostora Srbije, kao jednog od ljudi sa kojima bi volio da ode na večeru. Ne zato što je Divljan bio fašista, ne zato što je bio kolaborantski nastrojen, već zato što je taj odgovor, u tom trenutku, kontroverzan i problematičan, a posao mladog čovjeka, naročito ako je umjetnik, jeste da stvara smislene kontroverze.

Sam album, od “Kenozoika” do “Hajde sanjaj me, sanjaj”, ono je što bi anglosaksonska štampa nazvala “roller-coaster”, jedna neobična vožnja koja ide gore-dolje, ukrug, koja hvata sulude krivine konstantno nudeći nešto novo. Kao da su tri različita benda pravila šest različitih albuma i onda sve spojili u jedno. I opet, sve to zajedno funkcioniše savršeno, sve je to zaista jedan genijalan konceptualni album.

Pritom, konceptualni albumi često pate od toga da su “odsvirana knjiga”, da imaju priču koju pričaju od početka do kraja u jasno uređenim poglavljima. S druge strane, “Odbrana” ima muzički koncept koji sam sebe ispituje kroz svaku pjesmu na različite načine i kao takav ima i brze i vesele numere, i balade, i eksperimentalna izdanja. Najbolji konceptualni albumi svijeta su oni u progresivnom roku, među kojima su najpoznatija izdanja “srednjeg” Pink Flojda. Idoli nisu instrumentalno usvirani kao Flojdi, ali je ovaj album pogodio konceptualnu moć jednog “Wish You Were Here” i “Dark Side of the Moon”.

Bilo da vas najbolje “radi” “Rusija”, “Nebeska tema” ili “Kenozoik”, slušanje samo jedne pjesme ne pruža neophodno iskustvo sveobuhvatnosti ovog izdanja. Tek kada se u komadu čuje, od početka do kraja, otkriva se genijalnost albuma koji se s razlogom smatra najboljim izdanjem jugoslovenske muzike svih vremena. Postoji jedan razlog zašto o njemu vrijedi pisati i danas, a taj razlog nisu ni aranžmani, ni tekstovi, ni višestrana tematika.

Sve to su dobre stvari, sve to je na najvišem nivou, ali oni hejteri s polovine teksta, koji smatraju da “ex-Yu rok” nije ništa posebno, imaju jednu vrlo tačnu poentu. Oni će istaći da je naša muzika uglavnom eho svjetskih ostvarenja koja su ti autori voljeli i onda na svoj način ispjevavali par godina kasnije. Najpoznatiji u tome je svakako Goran Bregović, ali ni onim “prorocima” reciklaža zapadnih formi prevedena na lokalne jezike nije bila strana. Ovo ne znači da ta izdanja nemaju svoju vrijednost, da nemaju kvalitet, prosto se radi o nedostatku originalnosti.

To nije slučaj sa “Odbranom”. Taj album je 1982. godine slobodno mogao da se nađe u prodavnicama ploča u Londonu ili Njujorku i niko ne bi mislio da se radi o prevaziđenom izdanju. Idoli su napravili istinski autentično djelo. Taj album je u svakom smislu bio u skladu sa “Zeitgeistom”, bilo da ga gledate iz vizure muzičkog ili opšteg svijeta.

On je bio aktuelan svugdje baš u tom momentu. I oni su (Divljan prije svih) imali svoju omiljenu svjetsku muziku koja ih je oblikovala. Samo, umjesto da je kopiraju i obrađuju, napravili su nešto novo, napravili su najbolji domaći album svih vremena, izdanje koje je i danas, četrdeset tri godine kasnije, nedostižno za domaće muzičare. Napravili su istinsko remek-djelo.

Da se vratimo na početak i na Rusiju koja je ušla u mnoge anegdote. Ona vjerovatno najbolje oslikava koncept “Odbrane”. Kada je slušate, sigurno se zapitate šta je ova pjesma, da li je ljubavna, zašto se uopšte zove “Rusija”, ko je glavni lik. Vojislav Bakić po kome se zove Bakićeva ulica svakako nije Rus. Odnos dvoje ljudi nipošto nije ruski. Omiljeni Staljinov pisac Fadejev nije dovoljan razlog. I iako im Nova godina ništa nije donijela, jer “kao da se zbunila il’ se rugala”, ni to opet nije posebno rusko. Tako nas pjesma nosi kao blaga rijeka, sa posebnim stihovima koje su stotine pritoka.

A onda Divljan pri kraju prozbori “po nebu smo tražili, svetlo s Vostoka”, i sve legne. Naravno da se pjesma zove “Rusija”. Pa kako bi drugačije? U tome se skriva genijalnost velikog konceptualnog albuma. Uvijek očekujemo više, i ponekad – ono neočekivano i dobijemo. Zato sam siguran da će Odbrana prvog mjesta na toj vječnoj listi biti postojana i sigurna do Poslednjih Dana.

  Idoli, Muzika, Odbrana i poslednji dani, Stefan Đukić, Velike priče, Yu rok muzika