Poslednje ostvarenje, reditelja koji je svojim filmovima druge polovine XX vijeka obogatio američku kinematografiju, Stenlija Kjubrika (Stenley Kubrick), je film “Širom zatvorene oči”, u orginalnom nazivu “Eyes Wide Shut”, snimljen 1999. godine. Pojedini kritičari ovo ostvarenje karakterišu nezavršenim djelom, jer je četiri dana nakon prikazivanja reditelj umro od srčanog napada u snu, a film je zbog kontraverznih tema kojima se bavi, kao i zbog eksplicitnih scena, imao problema sa cenzurom.

U svojoj pedesetogodišnjoj karijeri, za sobom je ostavio trinaest dugometražnih filmova, od kojih je većina proglašena klasikom među žanrovima kojima pripadaju, što ukazuje na njegovu posvećenost i predanost radu, koji akcenat prije svega stavlja na kvalitet, ne kvantitet. Ljubav prema filmu razvila se iz njegove opčijenosti prvenstveno sikarstvom i fotografijom, kojom se i profesionalno bavio. Jedno vrijeme kao veliki ljubitelj džeza, oprobao se i kao bubnjar, a kroz njegovo stvaralaštvo evidentna je i opčinjenost prema književnosti, čijim djelima je bio inspirisan.

Nije pohađao filmsku akademiju, škole i načini na kojima se u njima stiče znanje nisu mu odgovarali. Na početku svoje rediteljske karijere, radio je dokumentarne filmove, koji su mu omogućili da stekne i savlada potrebno praktično znanje i snimi svoj prvi dugomentražni film. U njegovom filmskom opusu, kritičari kao najbolje filmove izdvajaju “Odiseja u svemiru 2001”, “Paklena pomorndža” i “Isijavanje”. Osim režije, pisao je scenarije i bavio se produkcijom.

Film “Širom zatvorene oči” nastao je po scenariju koji su napisali Stenli Kjubrik i Frederik Rafael (Frederic Raphael), inspirisani novelom Artura Šniclera (Arthur Schnitzler) koja u orginalu nosi naziv “Traumnovelle”, čiji bi doslovni prevod bio “San priča”. U središtu zbivanja u noveli je mladi austrijski par i njihove seksualne opsesije, što je u scenariju prilagođeno američkom kontekstu. Radnja je premještena u Njujorku, iako je većina scena zapravo snimljena u studijima u Engleskoj. U glavnim ulogama su Tom Kruz (Tom Cruis) koji tumači lik doktora Bila Harforda i njegova žena Alis koju glumi Nikol Kidman (Nicole Kidman).

Sama imena likova, dr. Bil referiše na eng. dollar bill, čije značenje odražava njegov karakter, posvećen materijalnim vrijednostima i egzistencijalnim. U svim situacijama u kojima se lik u toku filma nalazi, trudi se ostati smiren, pribran, postupiti ispravno, prihavatajući sve što mu se dešava, bez propitivanja i preispitivanja istog. Za njega, osjećanja su stabilnost a ljubav sigurnost, sve dok ne bude primoran da to dovede u pitanje.  Lik Alis, čije ime može biti referenca na Alisu u zemlji čuda, gaji strasti prema umjetnosti, imaginaciji, koju pronalazi zanimljivijom od realnosti.

Prva scena u filmu započinje kadrom u kojem Alis, okrenuta leđima svlači haljinu. Ovakvo  otvaranje filma najavljuje da se radi o erotskom i provokativnom, koji već prvim kadrom ruši tabue kako filmskog jezika, tako i samog odabira teme. Po završetku ovog kadra reditelj smješta radnju prikazom ulice i naselja, snimljene u polu-totalu, upoznavajući gledaoca sa lokacijom, koja i ako ne pruža dovoljno informacija da se radi o Njujorku, naznačava da je u pitanju uglađeno naselje, više srednje klase.

Fabula prati lik doktora, njegova kretanja, njegove misli i osjećanja, unutrašnju fokalizaciju, međutim postavlja se pitanje zašto film započinje kadrom njegove žene? U filmu ona je motivacija i pokretač njegovih postupaka, ona je uzrok spleta okolnosti u kojima će se naći. Na samom početku filma Kjubrik koristi klasičnu muziku, što je svakako jedna od karakteristika njegovog filmskog rukopisa, kao i dugi kadrovi sa mizanscenima kojim dinamična vožnja kamere prati kretanja ovog mladog bračnog para koji se sprema za zabavu. Ante Peterlić u “Osnove teorije filma”, navodi da dugi kadrovi daju uvrjerljivost i čine osjetno prepoznatljivim sam život, iako u osnovi filmovi život prikazuju spektakularno.

Odnos bračnog para i uporište za razvoj radnje, definisan je kadrom u kupatilu, gdje dolaze do izražaja navike i “protokoli” njihovog ustaljenog života. U jednoj od replika u ovoj sceni, Alis zapita svog muža kako izgleda, na šta on bez pogleda upućenoj njoj odgovara “odlično”, potpuno mehanički i odsutno. U drugoj sekvenci prve scene saznajemo da imaju ćerku, uzrasta sedam godina, koju će te noći dadilja da pričuva.

Zabavu na kojoj su pozvani je priredio jedan od imućnih pacijenata doktora Bila, Viktor. Sudeći po ambijentu, i dijalozima koji se na zabavi vode, vidljivo je da  se radi o zabavi najvišeg sloja društva, na kojoj Bil osim Viktora i njegove žene, poznaje jedino pijanstu, prijatelja koji je prije nego što se opredjelio za umjetničku karijeru, sa Bilom studirao medicinu i odustao od nje. Bil ne razumije ovakav postupak svoga prijatelja, jer njegov karakter ne razumije neracionalni rizik u koji se upustio.

Tokom dijaloga koji njegova žena Alis vodi sa neznacem, koji je zavodi, dolazi do prvog propitivanja i preispitivanja uloge i funkcije braka. Neznanac to što je Alis u braku opisuje kao tužno, i navodi da je jedino obrazoženje braka lažna moralnost, kako bi žena na prihvatljiv način izgubila nevinost i postala slobodna, sloboda za druga seksualna iskustva. U isto vrijeme dok Alis vodi pomenuti razgovor, uočava svoga muža sa dvije manekene u čijem govoru tijela naslućuje flert. U njoj se budi ljubomora i znatiželja prema svome mužu. Alis iako uživa u pokušajima zavođenja ovog neznaca, prije svega uživa u pažnji kojoj joj on poklanja. Viktor poziva Bila da dođe u njegovo kupatilo u kojem zatiče mladu i golu prostituku koja je uzela veću količinu heroina i kokaina.

U kadru u kojem je snimljena ova djevojka, koja se predstavlja kao Mendi, na zidu iznad nje u drugom planu nalazi se slika ženskog akta, koja na još jedan način upućuje na izraženo interesovanje za erotiku vlasnika ovog kupatila, ove zabave, Viktora. Jednom prilikom kada Alis i Bil konzumiraju marihuanu, ona počinje da ga propituje za dvije djevojke sa kojim ga je vidjela na zabavi. Bil racionalizacijom sopstvenih postupaka, pokušava da joj objasni da on ne bi bio sa drugom ženom, zbog ljubavi i poštovanja prema njoj. Ovo obrazloženje nije dovoljno Alis, jer njen muž ne poriče želju i privlačnost prema manekenkama, i daljom raspravom dolaze do teme ženske seksualnosti.

Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir), jedna od žena feministikinja koja se borila sredinom prošlog vijeka za emancipaciju žena, piše da  „ženom se ne rađa, ženom se postaje“,  i ovim formuliše da ženski pol nije određen biloški, već društveno, pod uticajem okoline. Smatra da je razlog svrstavanja roda, identiteta, rase, klase, religije u stereotipima, princip koji  se primjenjuje u društvima  na prostoru od strane grupa koje su više u hijerarhiji, ne zato što nisu razumjeli žene, ili drugi neki stereotipisani primjer, već kao izgovor organizacije društva patrijarhata.

U filmu se ono što Simon de Bovoar zagovara, postavlja se u raspravi bračnog para, u kojoj Bil tvrdi da je stranac koji je pričao sa njegovom ženom, to radio isključivo zato što je lijepa i zato što sa njom želi da ima seksualni odnos. Međutim, on navodi, da iste tendencije koje je imao ovaj stranac, ne može imati neka žena, jer “Žene ne misle tako.” Ono što je provokativno u ovom filmu, je što se zapravo ova misao dovodi u pitanje, ona počinje da proganja Bila, koji ne zna kako da se odnosi prema svojoj ženi, i kako da prihvati rušenje iluzije i mita o ženama, kao emotivno dominantim bićima, koje nisu vođene strastima.

Nakon što ga Alis uvjerava da je ona na njihovom porodičnom odmoru maštala o aferi sa nepoznatim oficirem, i bila spremna odreći se njihove porodice zbog njega, Bil počinje da se gubi. Nije potvrđeno da li je oficir stvarno postojao, i da li je ovo iskrena ispovjest njegove supruge ili pokušaj da privuče njegovu pažnju i učini ga ljubomornim, samim tim zainteresovanim za nju i zabrinutim da je ne izgubi. Kjubrik je kadrove ove scene montirao od širok kadra, koji se postepeno uz tenziju klasične muzike, približavao do krupnih kadrova njihovih lica. Bilova facijalna eskpresija, dobija crveni ton bijesa, koji nije u stanju da artikuliše. Tenziju nakon rasprave o oficiru, prekida zvono telefona, koje je ujedno i povratak u realnost, u život, što je čest način na koji Kjubrik montira scene sa napetim temama, vraćajući radnju u svakodnevni trivijalni kontekst, što scenu čini uvjerljivom, raspravu nezavršenom, i uspjeva da gledaoca drži budnog u iščekivanju.

Bil odlazi da ustanovi smrt starijeg čovjeka, i pri posjeti, počinje razgovor sa ćerkom pokojnika. Scena koja u prvom nagovjštaju nema tematske povezanosti sa prethodnom, ispostavlja se kao praktična postavka teze njegove žene. Ćerka pokojnika, koja uprkos smrti svoga oca, uprkos tome što se udaje, Bilu priznaje svoju ljubav, strast, prema njemu. Bil ne razumije njene emocije s obzirom da su se vidjeli samo nekoliko puta u životu. Ženski ideal je srušen u njegovim očima, ljubomora i bijes prema svojoj ženi, sve je veća. Bil u mislima projektuje svoju ženu sa oficirom, i ta slika ga konstantno proganja.

Pomenuta osjećanja motivišu ga da pristane da ode sa prostitutkom koja mu prilazi na ulici. U stanu u kojem prostitutka živi sa cimerkom, na zidu su okačene primitivne maske po uzoru na afričke, koje referišu na nagonsko i instiktivno kod čovjeka, ono prirodno. Film je vremenski smješten u period Božićnih praznika, zato u cijelom filmu, kao i u stanu prostitutke su postavljene dekoracije, svijetleći ukrasi i lampice, u velikom broju i svim bojama. Jedina cijela scena u kojoj nema dekoracija, jeste scena “mraka”, kako metaforički sakrivenog i potisnutog, u nama samima, tako i društvu. Ovu scenu nije bilo potrebno smještati u “trenutnu” realnost, niti je njoj tu mjesto. Samo napuštanje vremenskih okvira, ukazuje na ono vanvremensko i oduvijek, jer i rituali i maske koji su prikazani na neobičnoj zabavi, postoje od praistorije.

Bil je preko druga, pijaniste, saznao za zabavu, rezervisanu samo za najviše slojeve društva. Da bi sebi omogućio ulaz na misterioznoj zabavi, morao je nabaviti crn plašt i masku. U radnji kostima koja nosi naziv “Rainbow, under the rainbow”, postavljen je problem dječije prostitucije, i pokušaj prikrivanja iste, šta i sam naziv radnje čini vidljivim. Još jedna igra riječi, označenog i označitelja, je u lozinki koja omogućava pristup zabavi, “Fidelio”, prema Betovenovoj operi, a u etimologiji riječi – vjernost, koju i propituje cijeli film.

Postavka i režija scena na zabavi, inspiraciju crpi u Dionisijama, festivalu stare Grčke posvećenu bogu Dionisu, u kojem su glumci sa maskama izvodili predstave, prvenstveno tragedije, praćene ritualima posvećenim božanstvu, kao i orgijama, koji su sve elementi ove scene. Ona se i razriješava poput tragedija u kojima je bilo neophodno da se umješa božanstvo i preuzme odgovornost. Nekoliko kadrova u čijem planu su prikazani ljudi sa maskama, imaju sličnu kompoziciju sa kompozicijom slike “Maske” Emil Noldea.

Bil je otkriven kao osoba koja ne pripada visokoj klasi ljudi na zabavi, i primoran da je napušti, dok nepoznata djevojka preuzima na sebe krivicu. Po povratku kući, žena mu priča san, koji je u sadržaju sličan onome što je on upravo proživio. Dovodi se u pitanje relevantnost misli i postupaka, i njihova povezanost.  Bila paranoja zbog snova i želja njegove žene nastavlja danima da prati, kao i nepoznata osoba. On pokušava da otkrije šta se desilo na zabavi, i saznaje da je pijanista pretučen, prostitutka kod koje je bio da joj je ustanovljen HIV, a djevojka koja je bila drogirana na Viktorovoj zabavi da se predozirala i umrla, što je zapravo jedina činjenica koju je provjerio.

Od Viktora koji je takođe bio na misterioznoj zabavi saznaje da je to djevojka koja ga je spasila, iako prema listi glumaca koji igraju u filmu, vidimo da se radi o dvije različite glumice, što ovu tvrdnju osporava, i dovodi u pitanje sve ostalo što mu Viktor govori, da je sve na zabavi bila iscenirana predstava koja je trebala da ga preplaši.

Bil nakon posjete Viktoru, na svom jastuku pored Alis, pronalazi masku. Da li je maska, upozorenje za ono što je vidio, da li je Alis pronašla masku i želi odgovore, ili maske zapravo ima samo u Bilovom umu, kao opsesija i progonitelj, nije razriješeno. Bil budi i priča Alis sve što se desilo do ranih jutarnjih sati, kada odvode ćerku u kupovinu igračaka za Božić. Među dječijim igračkama, beživotnim upakovanim barbikama i plišanim medama, pokušavaju odgonetnuti i pronaći nadu za spas braka. Prihvataju učinjeno i odsanjano, definišući svoje stanje kao budno, suočeni jedno sa drugim.

Širom zatvorene oči, kao i u samom nazivu filma upućuje na kontradiktornost i dovodi u vezu realno i nerealno, proispituje instituciju braka koja zahtjeva fizičku vjernost, a zanemaruje imaginarnu. Film ostavlja mnoga nerješena pitanja, kako u narativnoj strukturi, tako i u stavovima koje film želi da provocira i uzburka kod gledaoca. Bavi se sekustalnošću iz različitih perspektiva (različitih društvenih slojeva, pola, godišta…) koje su smještene u različitim situacijama. U unutrašnjoj borbi glavnog lika, u stalnom su sukobu prema Frojdovoj teoriji id, ego i super-ego. Super-ego nije u stanju prihvatiti id, ono nagonsko, već zahtjeva cenzuru, koja ni u snovima nije do krajnjih granica sprovedena. Bil realnost i sopstvene fantazije doživljavakao  impotentne, za razliku od fantazija njegove žene.

U kojoj mjeri je naša podsvjest racionalno prihvatljiva? Koliko nam je fantazija neophodna, kao upotpunjavanje realnosti, a realnost bijeg od fantazije? Da li čovjeka određuju misli, ili djela koja čini? Samo su neka od pitanja koja film postavlja, da bi u poslednjoj sceni, seksualnost doveo do permanentnog stadijuma neophodosti, kao potreba za umiranjem i ponovnim rađanjem, zaboravom i mostom između fiktivnog i stvarnog.

za P.U.L.S.E: Barbara Delać

  Barbara Delać, Eyes Wide Shut, Film, Kjubrik, Psihoanaliza