Objava o obnavljanju redovnog služenja vojnog roka očekivano je podijelila srpsku javnost u duboko ukopane klubove protivnika i pristalica. Dokaz o transformaciji društvene stvarnosti: mi smo to već očekivali, a prije samo nekoliko decenija bilo bi nezamislivo da se na ovom pitanju nacija tako referendumski razdijeli.

Ja, međutim, takav rat polova, kakvih je deset od srijede do petka, ne bih ni sad smatrao dovoljno zanimljivim da do mene nije došao sarkastičan komentar jedne borkinje za prava žena, koji se može fiksirati kao reprezentativan za cijelu ovu provenijenciju. U komentaru se likuje nad ovim protestima muškaraca željnim koktela i korporativne budućnosti: muškarci se bune protiv odluke koja se tiče njih, a nisu učestvovali u toj odluci, da li oni sada vide kako je to? Zatim je borkinja te muškarce, s ironijom karakterističnom za višak emancipacije, nazvala – mačići.

Pretpostavljam da aluzija u komentaru poredi obavezni vojni rok sa abortusom, kao da bi abortus u Srbiji bio zabranjen. Ovdje se očito poredi uvođenje vojnog roka u Srbiji sa revizijom slučaja Roe v. Wade u Sjedinjenim Državama, jer amerikanizovani mozgovi odavno više ni ne odvajaju slučajeve koji se sa interneta, kao iz jedne cijevi prljava voda, izlivaju u njihove mozgove. (Kao što je i kulturni kontrapunkt u kome korespondiraju višak ženske emancipacije i majmunska muževnost à la braća Tejt, i uopšte sav taj rat polova – američki proizvodi. Amerika je čovječanstvu dala internet, i to je njena besmrtna zasluga; ali ona je dala i politiku identiteta – i izravnala račun.) Tim povodom, povodom abortusa i vojnog roka, sjetio sam se odličnog Jingerovog eseja O bolu ili, još bolje prevedeno Preko bola (Über den Schmerzen).

Prvi put objavljen 1934, Jingerov esej o Ničeovom Posljednjem čovjeku, do danas je dijagnoza vremena, utoliko više ukoliko se opadanje savremenog Zapada najčešće autoreferiše na vrijeme poznog carstva u Rimu, i na Vajmarsku Njemačku, u kojoj i protiv koje je pisao Jinger.

 „Gdje duh sve vidi pod znakom pitanja, sklon je katastrofalnoj interpretaciji stvarnosti. . . . Takva sklonost se prepoznaje po posebnim afinitetima uma: ovdje pripada i tendencija ka osjećanju propadanja koja ne samo da je zagospodarila širokim oblastima nauke nego objašnjava i privlačnu snagu mnogih sekti. Apokaliptične vizije se umnožavaju; istorijsko posmatranje počinje da istražuje mogućnosti potpunog uništenja, koje dolazi ili iznutra kroz fatalne bolesti kulture, ili spolja kroz napad najudaljenijih i najnemilosrdnijih sila, kao što su ‘obojene rase’.“

Nije teško vidjeti u čemu ove rečenice napisane prije devedeset godina koincidiraju sa savremenim politikama Zapada.

Jingerov esej je zamišljen kao egzistencijalistički ogled o bolu, koji u nekim tačkama prelazi gotovo u jednu ontologiju bola. Pod bolom Jinger razumijeva prije svega fizički bol, zatim psihički ili bol duše, i konačno smrt. Ideja bola tako narasta preko konvencionalnog značenja riječi i postaje fundamentalna gradivna komponenta ljudskog života. Bol je sjena života, i nepromjenjiva činjenica života, ali je odnos prema bolu promjenjiv, i za Jingera je taj odnos mjera čovjeka i marker civilizacije.

Čovjek se, po Jingeru, ne razlikuje od insekta, koji na svom kratkom putovanju kroz travu na svakom koraku može postati plijen predatorima ili prirodnim silama, koji nisu ništa drugo nego instrumenti bola. Osim što je sveprisutan, bol je i savršeno indiferentan: šrapnel ili tumor razaraju jednako mozak genija kao i mozak mediokriteta.

Bol, dakle, ne pripada oblasti slučajnosti nego visi nad čovjekom uvijek kao mač, a nesigurnost je elementarni modus čovjekove egzistencije. Samo u tzv. stabilnim epohama i društvima sigurnosti, čovjek podliježe optičkoj varci opštih humanističkih pojmova koji se kao pokorica hvataju nad elementarnom regijom života, tj. zonom bola, kao što Sindbad na leđima kita misli da je na sigurnom ostrvu. Ali kit zaranja nezavisno od Sindbadove volje, i Sindbadova iluzija se u trenutku rastvara.

Ili, dalje piše Jinger, čovjek je kao putnik na zaleđenom jezeru čiji se led, usljed porasta temperature, tanji i puca:

„Površina opštih pojmova postaje krhka, i dubina elementa, koja je uvijek bila prisutna, tamno svjetluca kroz spojeve i pukotine.“ („Die Oberfläche der allgemeinen Begriffe beginnt brüchig zu werden, und die Tiefe des Elements, dass immer vorhanden war, schimmert dunkel durch die Risse und Fugen hindurch.“ 

Treba uvijek imati na umu da je ovakvu prozu pisao čovjek koji je do kraja života odbijao titulu pisca, i zvao se skromnije autorom, a prije svega – ratnikom.)

Stabilna društva, koja su nastala poslije kraja vjerskih ratova i pobjede buržoaske demokratije, sa unutrašnjim političkim smirenjem i institucionalizacijom predvidivosti u politici i ekonomiji, kao i u naporu prosvjetiteljskog uma da život u svemu učini lagodnijim, završila su u velikim, toplim kafeima u kojima čovjek osjeća

„sanjivi, bezbolni i neobično rastvoreni komfor, koji narkotički ispunjava vazduh“ („das traumhafte, schmerzlose, und seltsam aufgelöste Wohlbehagen, dass die Luft narkotisch erfüllt“) i sve kao da je napravljeno samo „da ugrije, da osvijetli, da pokreće, da zabavi, i da privuče potoke zlata“ („zu beleuchten, zu erwärmen, zu bewegen, zu belustigen und Ströme des Goldes herbeizuziehen“). 

Ova društva, čiji krak ulazi duboko u naše vrijeme, proizvela su asimetrični porast senzitivnosti unazad dva vijeka.

Tijelo je postavljeno u centar, a tijelo je medijum bola, i zato je bol morao biti isključen po svaku cijenu. (Kult fizičkog izgleda, recimo, je samo izvedena funkcija kulta tijela, i savremena opsesivna nastojanja da se zaustavi starenje imaju svoj korijen u ovom prvom kultu.) S obzirom da je bol fundamentalni atribut ljudske egzistencije, on je nezaobilazan i u društvima sigurnosti. Na ovom mjestu Jinger, koketujući s Hegelovom terminologijom, govori o „lukavstvu bola“ (List des Schmerzens): kad je posuda zatvorena, kao što su društva sigurnosti osigurana od bola, tada bol ulazi kap po kap, a njegovo rastapanje u vremenu se pojavljuje kao dosada („So ist die Langweile nichts anderes als die Auflösung des Schmerzes in der Zeit.“)

Konačno, fundamentalna ekonomija bola, po Jingeru, odgovara konvencionalnoj ekonomiji kapitala: bol, potisnut iz društva na marginu, raste, kao što kapital raste sa kamatom, i ovaj porast potisnutog bola se manifestuje kao uvećanje prijetnje da on jednom, utoliko strašnije provali. Kao što se, uostalom, pet godina poslije Jingerovog eseja i dogodilo.

Nasuprot hipersenzitivnoj kulturi kao glavnom pravcu moderne, stoje kulturni modeli koji su u konstantnom dodiru sa bolom. Ovaj svjesni i konstantni dodir sa bolom naziva Jinger – disciplinom. Za razliku od hipersenzitivne kulture kojoj je tijelo u centru, ovi drugi tipovi kulture, kao što su asketsko-sveštenička i ratnička kultura, svoje tijelo postavljaju kao objekat u službi višeg komandnog centra ličnosti (Kommandohöhe), u svakom trenutku odlučni da odgovore višem pozivu. Kao ekstremne primjere imenuje Jinger japanske vojnike koji su, iz jedne ćelije u unutrašnjosti torpeda upravljali projektilom – i vlastitom smrću, tj. bolom, kao i jednog ruskog anarhista iz Konradovog romana, koji je u džepu uvijek nosio bombu dizajniranu da se aktivira pritiskom gumene lopte koju nije ispuštao iz ruke, tako da nikad ne bude zarobljen izbjegavajući bol, a iznevjerivši cilj i slobodu. (Nota bene: ovaj „komandni centar“ u čovjeku ne može se vještački stvoriti ni proglasiti ex cathedra. On je, po Jingeru, prije svega – privilegija rođenja.)

Očigledno je gdje stoji kultura koja odbija da služi vojni rok, zato što on ruši njen komfor, tj. otvara prostor za ulazak bola, a zatim sugeriše i prospekte njegovog radikalnog rasta u slučaju da se vještine naučene na služenju vojnog roka budu morale i primijeniti. Tipična je zabluda subjekta senzitivne kulture, međutim, da će ga bol zaobići u drugom koraku, zato što je on zaobišao bol u prvom. Tu je Jinger vrlo precizan i za naše vrijeme, kad govori o vremenu između dva svjetksa rata:

„Ove godine karakteriše neobična mješavina ljudskosti i varvarstva; sve podsjeća na arhipelag u kome ostrva vegetarijanaca leže pored ostrva kanibala.“

Očigledno je kako u ovako ocrtanom koordinatnom sistemu stoje muškarci koji se iz već pomenutih razloga protive služenju vojnog roka. I majke, koje na mrežama ističu pravo na svoje odrasle sinove, po Jingeru bi bile samo simptom slabljenja centralnog autoriteta koji bi istekao svoje jače pravo. Ovo je tipično za liberalnu kulturu, za koju je razgradnja centralnog autoriteta, to jest jake države, osnovno ideološko nastojanje. Svaki humanistički sistem u kome su život i tijelo suverene vrijednosti, nije ništa drugo nego u celofan umotan nihilizam. Taj zaključak ostaje bez obzira na užase često besmislenih ratova koje uopšte ne treba romantizovati.

Konačno, da ne ostanemo dužni aluziji na abortus borkinje s početka, iako se sigurno radilo o reviziji Roe v. Wade, kad se već nije radilo o Srbiji, u eseju se i o abortusu govori kao o najnedostojnijoj instanci izbjegavanja bola:

 „Kada razmišljamo o prodoru bola u oblast rađanja, ne smijemo zaboraviti napad na nerođene u kome se istovremeno ispoljava slabićki i bestijalni karakter Posljednjeg čovjeka. Naravno, um čiji se nedostatak pronicljivosti iskazuje u miješanju rata sa ubistvom, ili zločina s bolešću, u borbi za životni prostor nužno će izabrati najjadniju i najmanje opasnu vrstu ubistva. U poziciji advokata odbrane, čuje se samo patnja tužitelja, ali ne i patnja bespomoćnih koji nemaju glasa.“

Ovo je Jingerov, nesavremeni, iliberalni argument.

Često je za njegove spise rečeno da stoje za jedan amoralni ili čisto estetski sistem vrijednosti. Moralna argumentacija ostaje privilegija borkinja i dezertera.

Aleksandar Grbić

Izvor: Indikt.Substack

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Aleksandar Grbić, Društvo, Ernst Jinger, Indikt.Substack, Sociologija, vojni rok