Preliminarni izvještaj – Nedavno je u talijanskom gradiću – ime kojega vam je sasvim sigurno nepoznato – Spizza, održan teološki simpozij o Ivanovom evanđelju, pod nazivom „Al principio, c’era la Parola“ („U početku bijaše Riječ“), specifično, o tvrdnji koja se susreće samo kod njega, u poglavlju Ivan,1,1:

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“

Ne znam kako, na simpoziju je sudjelovao i – u stručnim krugovima vrlo poznati esejist, istraživač povijesti religija i prevoditelj sa starog hebrejskog – Furio Picino, sasvim prikladnog imena (bijesni maleni), s obzirom na bijes i salve negodovanja koje je kod prisutnih teologa izazvao njegov preliminarni izvještaj, kasnije objavljen u časopisu „L’Osservatore umano“ („Ljudski promatrač“). Kao što već rekoh, to bijaše preliminarni izvještaj, uz Picinovo obećanje da će uskoro objaviti potpune rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja, potkrijepljenih dokazima iznesenih tvrdnji. Nažalost, to se nije desilo, jer je podnositelj izvještaja uskoro smrtno stradao, navodno u prometnoj nesreći, na što mnogi (uključivo i mene) sumnjaju, s obzirom na interesne razloge i mržnju koju je svojim tekstom izazvao u crkvenim krugovima, a znamo – „božja ruka“ je svemoćna i svugdje dopire. Zanimljivo je da njegov izvještaj nije izazvao nikakav interes u kozmološkim krugovima, izuzev vrlo kratkog teksta objavljenog u popularnom časopisu „Notizie cosmologiche“ („Kozmološke vijesti“). Kao izvjestitelj tog časopisa, koji je objavio spomenuti tekst, nakon kojega mi je naprasno prekinut radni odnos, imao sam prilike razgovarati s Picinom par dana prije njegove tragične pogibije. Ovdje prenosim sukus njegovih istraživanja, dokaze u prilog kojih mi nije podastro očekujući da ih objavi, no uvjeren sam da ću ispravno prenijeti njegove zamisli – moram ih nazivati tim imenom s obzirom na nedostatak dokaza u njihov prilog.

Zašto postoji svemir u kojem obitavamo, pričao je Picino, oduvijek je zanimalo inteligentnije ljude kojima nije bilo dovoljno da samo žive u njemu, već su tražili logičke (danas bismo rekli, znanstvene) odgovore na svoje pitanje. Nudili su se – u rasponu mjerenom tisućljećima – svakojaki odgovori na to pitanje, prečesto i svijesno zanemarujući kako su podjednake odgovore davale i civilizacije koje su prethodile aktualnima. Rješenja su ovisila o nivou dostignute znanstvene spoznaje, pri čemu se pod pojam „znanstvene“ trpalo sve i svašta, zavisno od toga tko je bio tumač odgovora na spomenuto „zašto“. U suvremeno doba, među sijaset odgovora ističe ih se nekoliko, od kojih je najpoznatija teorija „Velikog praska“, mogi tumači koje ni ne slute da je njen temelj u religijskim mitovima o postanku (navodno je sve postalo od ničega, pri čemu se prečesto ne razumije smisao pojmova „ništa“ i „nula“ („nulta energija“). No razvojem informatike, a naročito tzv. „umjetne inteligencije“ (AI), sve se više razmatra pitanje jeli svemir – a time, dakako, i sve što postoji – tek simulacija neke napredne civilizacije, što nije drugo negoli prikriveni, eufemistički termin za metafizički religijski entitet – boga. Kako su ljudska, prirođena, osjetila prilično nepouzdana (recimo, osjećaj tvrdoće je teško dovesti u korelaciju s činjenicom da atomi većinom predstavljaju prazninu), ovakvo stajalište poprima sve više pristalica, a tu onda uskače naš „Bijesni Maleni“.

Pogledajte samo, tumačio mi je, citat iz Ivanova evanđelja (dan na početku ovoga teksta, u prijevodu na naš jezik) i probajte o njemu razmisliti na suvremeni način, a ne pomoću okamenjenih religijskih pojmova. Prvo, obratite pažnju na pojam „Riječ“ – Logos, i njegovo značenje koje je višeznačno, u zavisnosti od tumačenja, a ono pak je u mnogo slučajeva sasvim subjektivno, ne obuhvaćajući cjelinu, već se vrši u okviru discipline u kojoj se obrazloženje vrši.

„Logos (λόγος) je grčki pojam koji se koristi posebno u domenama filozofije i religije. Može biti shvaćen u kontekstu govora ili promišljanja“,

citrao je Wikipediju gospodin Picino. Značenje mu može biti različito: riječ, govor, svojstvo, istina, red, pojam, misao, razlog (osnova), smisao, razum, um, zakon (logika) svijeta, božanska misao, bitak, Bog, čime je ono daleko od iscrpljenosti. Usvojmo li značenje „Riječi“ u smislu „zakon“ – već smo nešto bliže znanstvenom tumačenju ostatka citata iz Ivanova evanđelja. Za daljnje shvaćanje mojih postavki, nastavio je sugovornik, pokušajte zamisliti svijet neke kompjutorske igrice koji se rađa iz čega? Iz redova programskog teksta, ili – što je već prisutno i kod današnjih naprednih informatičkih sustava – iz nepisanih naredbi upućenih riječima! Daklem, svijet igrice na vašem ekranu i sve njegove zakonitosti i „život“, rađa se iz riječi, i nju bi – da „sprajtovi“ mogu razmišljati – proglasili Bogom stvoriteljem svega postojećeg, i zakona koje važe u njihovom „svemiru“, čak i cijelog svemira u kojemu bitišu! Naravno, korak dalje bilo bi proglašenjem bogom programera koji je dizajnirao cijeli svijet rečene igrice. Sad, zamislite li naprednu civilizaciju koja umije stvarati 4-dimenzinalne svjetove (kao što već danas printeri štampaju četverodimenzionalne predmete, ali mnogo naprednije), na tragu smo tumačenja ostatka citata s početka teksta:

„Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“

„Svjetlo“ – drugim riječima „postanak“ – bijaše sadržano u programskim redovima naredbi, „Riječi“ izrečenih programerom 4-dimenzinalne simulacije. I dalje:

„Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“

Programski redovi – „Logos“ iliti „Riječ“ – ovaplotili se, utjelovili, u obliku četverodimenzinalnih tjelesa koja „nastanjuju“ svemir u kojemu bitišemo. A kad se programer – Bog, stvoritelj ove simulacije – pojavio u njoj da nam rastumači (što smo krivo shvatili) što ustvari jesmo, i da o njegovoj milosti ovisi naša sudbina, te potom zauvijek nestao, raspet na križu (kao dio inscenacije njegova programa), moguće je shvatiti Isusovu pojavu, uskrsnuće i nestanak za vijeke vjekova (dok program kojega smo dijelovi radi, dakako). Programer Bog, pojavio se među nama kao programska tvorevina – Sin – koji je potom sam sebe uklonio iz daljnjeg razvijanja programa, a Duh Sveti nije negoli „umjetna inteligencija“ kojom je snabdio svoju tvorbu! Slično je moguće objasniti „smrt“ programskih tvorevina (ljudi), koje naprosto – kad im istekne programirano vrijeme učešća u simulaciji – odlaze u „drugi svijet“ – na analogon (4HD) hard diska naših kompjutera. Odaklem je, kao što znamo iz iskustva s vlastitim, primitivnim informatičkim uređajima, uvijek moguće oživjeti, reinkarnirati tamo spremljene likove, odnosno tjelesa u 4-dimenzionalnoj simulaciji. Uklapaju se u to viđenje i slučajevi povratka iz mrtvih, kao neuspjeli pokušaji spremanja simuliranih likova na spomenuti 4HD, a njihovo „viđenje“ budućnosti i prošlosti samo je bljesak kratkotrajnog viđenja sadržaja foldera četverodimenzionalnog hard diska, dok program neuspješno luta od jednog do drugoga, pokušavajući smjestiti lik na mjesto koje mu pripada.

Ivanovo evanđelje razlikuje se od ostala tri (Markovo, Matejevo i Lukino), kao da je Ivan (ili skupina koja ga je pod njegovim imenom pisala) imao pristup podacima nepoznatim ostatku religijskih otaca koji su pisali vlastitu verziju postanka, a uvršteno je kao kanonsko u „Novi zavjet“ tek nakon metafiziciranja ishodnih pojmova kojima se Ivan služio. Za to ću priložiti hrpu dokaza, uključujući i do sada nepoznate izvore na kojima se bazira Ivanovo evanđelje, nastavio je Picino, što ćete vidjeti u uskoro objavljenom članku. Nažalost, kao što rekoh, nije doživio da se njegovi dokazi objave, rad mu se zagubio – dali u obliku nestalih papira ili negdje u džungli internetskog oblaka, ostaje nepoznanica. Preostaje nam samo da se nadalje pitamo, jeli svijet stvaran ili samo simulacija (kao da i simulacije nisu stvarne), i kako je ustvari nastao: iz „Riječi“, hira nekog programera napredne civilizacije, ili je naprosto prirodna tvorevina razjašnjenje koje još uvijek izmiče našem shvaćanju.

Ladislav Babić

  Ladislav Babić, Priče, Priče, poezija, putopisi, putopisi