Teorija kulture i Leonardo da Vinči

Psihoanalitička teorija kulture, psihioanaliza i Leonardo da Vinči – Profesor Đuro Šušnjić spada u red profesora koji ostavljaju svoja predavanja i ideje kao neku vrstu virusa za čitav život svojim studentima. Kao mlađa, saznala sam za čuvenu profesorovu knjigu „Ribari ljudskih duša”, knjigu o manipulaciji. I ta divna metafora iz Biblije kao da je otvorila neki novi duhovni prostor, kao da je otvorila neku veliku nadu među nama koji smo željeli promjene, evo i dočekali smo nešto od toga što nismo željeli. Dogodilo se da ovaj „Trg od knjige” mene i profesora Đura Šušnjića spoji poslije toliko godina i da budem u prilici da slušam njegova predavanja iz predmeta Teorije kulture koji nosi naziv kao istoimena knjiga u kojoj profesor daje detaljan pregled teorija kultura. I ta riječ teorija nam je bliska, od Aristotela do danas ona označava onaj trenutak kad mišljenje dođe do onih visina, kada postane sušto mišljenje i kada rasuđujemo o tom mišljenju na tim najvišim visinama. Knjiga profesora Šušnjića objašnjava najmanje devet teorija kulture, podsjećajući nas na ulogu i značaj kulture u vremenu kada je sve dovedeno u pitanje, a posebno kultura koju svi koji se njome bave na razne načine, osjećamo kao najznačajniji dio i kolektivnog i ličnog identiteta.

Prof. dr Đuro Šušnjić ističe da je kulturu objašnjavao i razumijevao sa deset teorijskih stanovišta: strukturalističkog, funkcionalističkog, psihoanalitičkog, kritičkog, hermeneutičkog, postmodernog, cikličnog, evolucionističkog, difuzionističkog i genetičkog, da bi poslije pažljive analize i kritike svakih od ovih teorija, predložio jedanaestu, a to je dijaloška teorija kulture.  Ova knjiga je njegov pokušaj da svijet kulture vidi sa planinskih visova na šta nas navodi naše teorijsko biće.

Profesor govori da nas sama riječ teorija, teos, Bog, božanski pogled, navodi da se tvorevine kulture sagledaju u njihovoj raznolikosti sadržaja i značenja, na šta nas obavezuje naučno shvatanje kulturne stvarnosti. Kad čovjek promijeni teorijsko gledište, onda sve vidi drugačije, kao da mu je neko skinuo povez sa očiju, pa otkriva novu stvarnost u staroj. Dakle, stvarnost ostaje ista ali se mi mijenjamo našim pogledom na nju. Svojom teorijom stvaraš svoj svijet, ostaješ u njemu putem teorije.

Priznaje da nije uspio da sve ove teorije poveže u jednu cjelovitu sliku, u jednu najopštiju teoriju, u jednu zajedničku priču, željenu ali nedovršenu. To se zove objedinjujuća teorija kulture. Naglasio je, da je upoznao previše toga da bi taj svijet kulture mogao da sved na jednu teoriju. Dodao je da možda umjetnost riječi može što nauka ne može.

Ono najvažnije što sam naučila na predavanjima profesora Đura jeste da se čovjek dva puta rađa. Jednom kao prirodno biće, a drugi put kao kulturno biće. Čovjek, dakle, ima dva rođendana. Da bi bio čovjek, ljudsko biće mora da zadovolji svoje tjelesne i duhovne potrebe. Tjelesne, da bi bio živ, a duhovne da bi bio zdrav. Danas bacamo jesenji pogled na opustošena polja kulture. Ali gađenje pred nižom kulturom, prvi je znak više kulture. Masovna kultura je prijatna diktatura, podmukla diktatura. Ako se iz kulture ne čuju riječi protiv besmisla, onda će besmisao moći da se gleda golim okom i dodiruje rukama.

U ovom radu ću se baviti psihoanalitičkom teorijom kulture, Frojdom i njegovim strategijama posmatranja, analize i tumačenja. Ispitaćemo šta je sve doprinelo da Leonardo postane izuzetno plodan naučnik i jedinstven umjetnik, te kako je razradio vlastitu metodu da kod sebe podstakne maštu i poboljša pamćenje. Nećemo zaobići ni pitanje može li prosečan čovjek postati inventivan slično Leonardu.

Sigmund Frojd je otac psihoanalize. Jedan je od onih koji su svojim učenjem izvršili jak preokret u načinju mišljenja u 20. vijeku.

Prije svega, moramo ponoviti Frojdovu teoriju o složenom biću i tri sloja koja se u njemu jasno razlikuju, a to su: nesvesni (id-ono), svesni (ego-ja) i nadsvesni (super-ego, nad-ja).

Id označava ono što je u svakome od nas čisto telo, novorođenče, nagone koji se ne obaziru ni na šta osim da budu zadovoljeni. Profesor navode da se ti nagoni mogu odgoditi ili potisnuti, ali ne i iskorijeniti. Frojd nam slikovito poređuje odnos nesvesnog i svesnog u čoveku govoreći da zamislimo santu leda koja se kreće: onaj dio koji viri iynad vode i koji vidimo predstavlja desetinu, dok je preostalih devet desetina pod vodom. Vrh koji se vidi i koji je neuporedivo manji je čovjekova svijest (ego), a preostala gromada koja je pod vodom i koja se ne vidi predstavlja nesvjesno (id).

Ego (ja) označava svjesno u nama. Profesor Đuro navodi da samo iz odnosa sa drugim možemo steći svijest o sebi, odnosno o razlici između sebe i svega drugog. Ego je, dakle, ona svijest o sebi ili samosvijest koja omogućava da sebe razlikujemo od drugih. To se postiže davanjem imena, jer ime označava ličnost, a prezime zajednicu. Nagon je vođen načelom zadovoljstva, dok je ego razuman i vođen načelom realnosti.

Super-ego je onaj sloj naše ličnosti koji kontroliše ego,a preko ega i id. Njega čine verske, moralne, običajne, ideološke, pravne, umjetničke i druge vrijednosti, norme i pravila. Ego je izložen dvostrukom pritisku, pa u strukturi ličnosti ima najtežu funkciju.

Čitav smisao psihoanalize, kako nam Frojd piše, a profesor objašnjava jeste u tome da se ono (nesvesno) nekako prevede u ja (svesno), a ono u nad-ja (moralno). Frojd ne može da porekne značaj razuma, ali oseća nadmoć nagonskog. Id neizostavno traži da bude zadovoljen sada i ovde, super-ego upozorava na moguće posledice tako brze odluke zbog kasnijeg osećanja krivice i griže savjesti, dok ego nastoji da nađe pravu mjeru imeđu ova dva zahtjeva.

Frojd je otkrio dramu koja se odigrava unutar svakog čovjeka!

Frojd svoju metapsihološku teoriju, psihoanalizu, nije reducirao tek na pokušaj spoznaje individualnog nesvjesnog kod različitih oblika psihopatologije.  Njegova studija o Leonardu da Vinčiju utemeljila je prvi, u psihoanalizi embrionalni pristup umjetnosti postavljajući patografiju kao prvo psihoanalitičko nastojanje da se približi estetskom i da svoj doprinos razumijevanju tog čudesnog u estetskom doživljaju. U studiji o Leonardu da Vinčiju, prvoj psihoanalitičkoj publikaciji koja se bavila umjetnošću, Frojd rekonstruiše djetinjstvo stvaraoca zaključujući (između ostalog) da je u stanju deprivacije kao dječak bio “zaveden” od strane majke što mu je kasnije onemogućilo zdravo odvajanje od nje jer je u ovom odnosu ostao erotički, libidno vezan. Upravo ovoj  konstelaciji Frojd pripisuje čuveni smiješak ne samo Mona Lize, već i par drugih Leonardovih djela poput npr. Bahusa.

Frojd navodi da nije sigurno da li je Leonardo ikada imao neku ženu u ljubavnom zagrljaju, niti se bilo šta zna o nekoj njegovoj intimnoj duhovnoj vezi sa nekom ženom, kakvu je imao na primer Mikelanđelo sa Vitorijom Kolonom. Leonardo je čak dok je živeo u kući svog učitelja Verokija bio optužen za zabranjeno homoseksualno opštenje, ali je oslobođen optužbe.

Možemo zaključiti da Leonardo nije ni voleo ni mrzeo, već se pitao odakle dolazi to što treba da se voli ili mrzi i šta to znači. On nije bio lišen strasti, ali je strast transformisao u žudnju za znanjem.

Froj kreće od čistog tela, od novorođenčeta, od djetinjstva, pa tako od njega saznajemo da je Leonardo samo jednom u svojim naučnim spisima spomenuo neki detalj iz djetinjstva. Na mjestu gdje raspravlja o letu kraguja, on naglo prekida izlaganje da bi izneo jednu uspomenu iz vrlo ranog djetinjstvakoja u njemu u tom trenutku oživljava.

Dok je još bio u kolijevci, neki krauj je sletio na njega, otvorio mu usta repom i više puta ga tim repom udario po usnama. Dok neki naučnici tvrde da je to fantazija i da je nemoguće da je sećanje, Froj je povjerovao u tu priču i razvio svoju teoriju.

Ako ovu Leonardovu fantaziju posmatramo psihoanalitičkim očima, onda nam se neće dugo činiti kao neobična. U snovima se često nailazi na nešto slično, tako da Frojd ovu fantaziju ili sjećanje prevodi na opšterazumljiv jezik. Ovde se taj prevod usmjerava na oblast erotskog. Rep (coda), kako kaže Frojd, jedan je od veoma čestih simbola i predstavlja muški polni ud. Situacija opisana u fantaziji da kraguj otvara detetu usta repom odgovara činu seksualnog akta kod kojeg se ud stavlja u usta druge osobe. Iza ove fantazije ne skriva se ništa drugo do sećanje na sisanj majčinih grudi, ili na to da je bio dojen na takvim grudima, što je scena velike ljudske ljepote, koju je i on, kao i drugi umjetnici, predstavio na svojim slikama Bogorodice sa djetetom.

Čitajući sve ovo, nameće nam se jedno pitanje: zašto je majka zamijenjena kragujem?

Imamo samo jedan, ne znamo koliko smislen i prihvaljiv odgovor. U svetim hijeroglifima starih Egipćana, majka se predstavlja slikom kraguja. Egipćani su u to vrijeme obožavali i jednu boginju koja je simbolisala majčinstvo i koja je prikazivana ili sa glavom kraguja ili sa više glava, od kojih je bar jedna bila glava kraguja. Ime te boginje izgovaralo se Mut; da li je ova sličnost po zvuku sa našom riječi majka samo slučajna?

Kada se analizira neka fantazija iz djetinjstva, teži se ka tome da se odvoje realni sadržaji sećanja od kasnijih motiva koji taj sadržaj modifikuju i izobličavaju. U Leonardovom slučaju smo upoznali realni sadržaj fantazije; zamjenjivanje majke kragujem ukazuje na to da je djetetu nedostajao otac i da je ostao sam sa majkom. Sama činjenica da je Leonardo bio vanbračno dijete podupire ovu fantaziju o kraguju.

Problem kragujevog repa u Leonardovoj dječjoj fantaziji još uvijek ne možemo smatrati riješenim. Najupadljivija karakteristika te fantazije je pretvaranje sisanja majčine dojke u pasivnu i nesumnjivo homoseksualnu situaciju. Leonardo je najvjerovatnije gajio homoseksualna osjećanja. Frojd tvrdi da je kod svih homoseksualnih muškaraca postojala u ranom, a kasnije zaboravljenom djetinjstvu veoma jaka erotična vezanost za neku žensku osobu, po pravilu za majku, nježnost koju je izazvala ili podsticala prerana nježnost same majke, a koja je bila podržana povlačenjem oca iz djetetovog života. Dublja psihološka analiza potvrđuje stanovište da onaj koji je na ovaj način postao homoseksualan ostaje u svom nesvjesnom vezan za sliku majke u sjećanju. Potiskujući ljubav prema majci, on tu ljubav čuva netaknutu u nesvjesnom i tako i dalje ostaje vjeran majci. Kad se čini da kao ljubavnik trči za dječacima, on zapravo bježi od drugih žena, jerbi one mogle da ga navedu na nevjerstvo. Možda je ovo još jedan od razloga zbog kog je Leonardo za svoje učenike uzimao samo upadljivo lijepe dječake i mladiće.

Našu pažnju ne prestaje da zaokuplja Leonardova fantazija o kraguju. Onaj ko se priseti Leonardovih slika, setiće se i neobičnog, osvajačkog i zagonetnog osmijeha koji je on dočarao na svojim ženskim likovima. Nepomičan osmijeh na izduženim, pomalo izuvijenim usnama, osmijeh koji je postao karakterističan za njega i koji se od tada naziva ,,leonardovski’’. Posmatrače je najjače uzbudio i zbunio osmijeh na neobičnom licu Firentinke Mona Lize del Đokonde. Taj osmeh zbilja ima neku demonsku čar. Mnogi smatraju da je Leonardo u Mona Lizi susreo samog sebe i da je zbog toga i mogao da unese toliki dio svog bića u lik čije su crte koje su obavijene tajanstvenom simpatijom i ranije počivale u Leonardovoj duši.

Vraćajući se na kraguja, pitamo se zašto toliko ljudi sanja o letenju, Na ovo pitanje psihoanaliza pruža odgovor: zato što leteti ili biti ptica predstavlja jednu drugu želju koja je na taj način zamaskirana i do čijeg otkrivanja vodi više jezičkih i stručnih mostova. Djecu tokom čitavog djetinjstva progoni samo jedna želja, a to je da odrastu, da bi mogli da postupaju onako kako postupaju odrasli. Ova želja je pokretač svih njihovih igara. Veliki Leonardo ostao je čitavog svog života djetinjast u nekim stvarima. To što se Leonardova potreba za igrom toliko dugo održala pokazuje nam kako se onaj ko je u djetinjstvu doživio najviše erotsko blaženstvo, koje od tada više nije postigao, sporo odvaja od tog djetinjstva.

 

Zaključak

Vraćajući se na psihoanalitičku teoriju, ako je nagon ono što je zdravo, onda je bolesno sve što ometa da nagon bude zadovoljen. Nagonska priroda postoji prije svake kulture i sa svakom kulturom vodi spor. Da bi postojala kultura, nužno je obuzdavanje nagona. Ako se nagoni puste s lanca, to jest ako se ispolje i zadovolje posve slobodno, onda smo u divljaštvu ili varvarstvu. Profesor navodi da kultura zahtijeva potiskivanje nagona, a svaki nagon raste u srazmjeri sa kojom se potiskuje. Potiskivanje nije zdravo i ubrzo se pokažu posljedice u obliku neuroza i psihoza. Što je viši stepen kulturnog napretka, to je više takvih oboljenja, jer je češće potiskivanje. Da je kultura bolest, to je nešto što logički nužno slijedi iz psihoanalitičke teorije.

Psihoanaliza razotkriva cijelu kulturu kao nasilje nad prirodom, kao sputavanje i kroćenje prirodnih nagona. Ako je cijela kultura bolest, onda je to nužno i svaki dio nje. Svaka kultura radi na potiskivanje nagona, a potiskivanje ne može biti znak zdravlja, već samo bolesti. Zato kultura mora pronaći put da se nagoni na neki način zadovolje. Nagoni i kultura rastu zajedno, iako se kultura brže razvija. Razvojem kulture ne slabe nagoni, već jačaju do trenutka kada se potiskivanje više ne može izdržati: tada oni eksplodiraju.

Ako nam psihoanaliza i ne objašnjava zašto je Leonardo postao umjetnik, ona nam bar čini razumljivim ispoljavanja i ograničenja u njegovoj umjetnosti. Zaista se čini da je samo onaj koji je proživeo djetinjstvo kakvo je imao Leonardo mogao da naslika Mona Lizu, da svojim djelima pripremi toliko  žalosnu sudbinu i ostvari toliko nevjerovatan polet kao istraživač prirode kao da se ključ svih njegovih ostvarenja i neuspjeha krije u dječjoj fantaziji o kraguju.

Za P.U.L.S.E Teodora Perović

Tekstovi o umetnosti na portalu P.U.L.S.E

UNIVERZITET DONJA GORICA

FAKULTET UMJETNOSTI 

Teorije kulture

Literatura

Frojd, Sigmund: Iz kulture i umetnosti; Neven, Beograd, 2014.

Šušnjić, Đuro: Teorije kulture; Zavod za udžbenike, Beograd, 2015.

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments