Psihološki profil Ester Grinvud

Psihološki profil Ester Grinvud – Spisateljica Silvija Plat, čiji su život i samoubistvo romantizovani od strane studenata i filmskih reditelja, je autor romana Stakleno zvono, poznatog djela dvadesetog vijeka. Naziv romana ukazuje na simboličku predstavu konzervativne, ograničavajuće, patrijarhalne atmosfere američkog društva 50-ih godina u kojoj je odrastala sama Silvija Plat. Ovaj roman je doživio istu sudbinu kao i život njegove autorke. Romantizovana tumačenja sudbine glavne junakinje ovog romana, Ester Grinvud, su nju uzdigle na pijedastal inteligentne, feminističke figure u borbi sa vjetrenjačama surovog patrijarhalnog sistema. Međutim, iako su ova tumačenja ispravna, nijesu potpuna jer se u tom vrtlogu izgubio uvid u njeno psihološko stanje koje je igralo veliku ulogu u formiranju i tumačenju životnih situacija opisanih u romanu.

Stakleno zvono jeste predstavljalo kritiku stanja u kojem su funkcionisale zdravstvene ustanove 50-ih godina prošlog vijeka. Posebna kritika upućena je psihijatrijskim ustanovama i porodicama osoba sa psihološkim poremećajem zbog nesposobnosti da prepoznaju da se radi kliničkom entitetu. U romanu prepoznajemo dvije osobe koje simbolizuju gore navedeno. To su dr Gordon i majka Ester Grinvud. Dr Gordon je označen kao psihijatar iz predgrađa, čija odluka da elektrokonvulzivnom terapijom izliječi Ester biva osuđujućim tonom ispraćena kroz roman. Sa tim uporedo i loš savjetodavni i psihoterapijski rad koji je primjenjivao sa klinički depresivnim pacijentima. Naime, na taj način Plat je dala kritiku, koja je zaista bila ispred svog vremena, upućenu neefikasnom načinu liječenja depresije. Proći će decenije prije nego što će se ova vrsta psihološkog poremećaja bude adekvatno tretirala. Sa druge strane, svojim pasivnim i zanemarujućim pristupom gospođa Grinvud je na drugačiji način doprinijela bržem razvoju Esterine bolesti. Ona je za svoju kćerku predstavljala tipičan primjer žene 50-ih godina: poslušne, lišene kritičkog mišljenja, bez kreativnosti, razumjevanja za potrebe drugih i uvida u ozbiljnost kćerkinog psihološkog stanja. Tako da imamo mač sa dvije oštrice koji je Ester držala u rukama, sa jedne strane aktivni, ali agresivni pristup psihijatrije i pasivni i zanemarujući pristup porodice.

To su samo neki od uzroka koji su doprinosili razvoju bolesti. Međutim, pravi uvid u njeno stanje dobićemo ako uključimo i procjenu njenih osobina ličnosti. Ester potiče iz porodice u kojoj je ona jedino dijete, a njen otac umire prije njene devete godine. Iz nekih od njenih izjava kroz roman možemo da zaključimo da je sklona iracionalnoj ideji da nakon svoje devete godine ona nije bila srećna ili imala srećnih dana. Takvo zamagljeno doživljavanje stvarnosti i prošlosti je doprinijelo toku njene bolesti, ali ne možemo reći da je ono odgovorno za njen nastanak. Takva percepcija dešavanja iz djetinjstva je uslovila da sve naredne gubitke u životu magnifikuje i da njena reakcija na njih bude pretjerana. Psihijatar Aaron T. Beck je naveo u svojim istraživanjima da postoje dva jasna i uobičajna uzroka za početak kliničke depresije. Prvi od njih je navedena hipersenzitivnost nastala nakon gubitka jednog ili oba roditelja tokom djetinjstva. Drugi faktor je kako navodi Beck je sklonost osoba sklonih depresiji da u djetinjstvu formiraju rigidnu, perfekcionističku sliku o sebi i onoj osobi koja treba da postanu. Tako da kada životni izazovi i neuspjesi se počnu da se dešavaju njihovo fragilno psihičko zdravlje biva dodatno narušeno. Esterin život prije odlaska na novinarsku praksu u Nju Jork bio je san svakog perfekcioniste. Odličan student, istaknuti član svih vannastavnih aktivnosti, dobitnica mnogobrojnih nagrada i priznanja i dobitnica stažiranja čak u Nju Jorku. Sve u svemu, bila je djevojka koja je nije bila stereotipna pripadnica svog roda. Međutim, ono što nije očekivala jeste da će tokom stažiranja upoznati djevojke koje su bile mnogo slobodnije od nje, kako socijalno tako i seksualno. To je odmah narušilo Esterinu sliku o njoj kao savršenom predstavniku svoje vrste. Pored toga, epizoda sa pokušajem silovanja od strane momka kojeg je upoznala na zabavi je učinila da se osjeti nezaštićenom, poniženom i usamljenom. Taj događaj takođe predstavlja dokaz snage i odlučnosti da nastavi da živi život, uprkos tom traumatičnom iskustvu. Događaj koji je Silvija Plat zabilježila kao tačku pucanja za Ester bilo je dobijanje pisma u kojem odbijaju da je prime na Harvard. To je pokrenulo proces koji je uključivao oba faktora: strah od gubitka, u ovom slučaju koledža na koji je od svog školskog doba željela da pohađa, i rušenje perfekcionističke slike o svojim sposobnostima. Nakon toga počinje i gospođa Grinvud da bude svjesna simptomatologije koja se javlja kod Ester. To je podrazumjevalo ne izlazak iz kuće, odustajanje od svakodnevnih aktivnosti, posebno pisanja i drugog kreativnog rada, zanemarivanje lične higijene, držanje tijela u stanju stupora, prekidanje odnosa sa momkom iz naselja sa kojim je održavala odnose koji bi se pretvorili u brak itd. To je sve pratilo značajno umanjeno samopouzdanje, apatija, distimija, anksioznost i suicidalne misli. Do pokušaja ostvarivanja tih misli dolazi jednog dana nakon odlaska njene majke u grad. Nakon toga biva hospitalizovana. Boravak na psihijatriji je prinudan te stoga i neprijatan i nepoželjan. Usled takvog stava i činjenice da njena depresija je počela da uzima veće razmjere Ester podliježu elektrokonvulzivnoj terapiji.

Ovaj vid liječenja depresije je bio jako popularan i često korišćen tokom 50-ih godina prošlog vijeka. Tokom boravka u bolnici nailazimo na bitne simbole koje nam je Plat ostavljala kao mrvice hleba koje vode do formiranja novog identiteta kod Ester. Prva od njih je prisjećanje priče o smokvinom drvetu. Ova scena je adekvatan prikaz Esterine nemogućnosti da donese važne životne odluke i da bude njima zadovoljna. To je zapravo uslovljeno njenim osjećanjem lične neadekvatnosti koja prijeti da ugrozi njene svakodnevne aktivnosti u kojima treba da se osloni na svoje izbore. Vrlo upečatljiva scena je kada ona svjedoči porađanju jedne od pacijentkinja. Simbolika porađanja i samog djeteta koje dolazi na svijet u tom trenutku je adekvatna sa Jungovim arhetipom djeteta. Objašnjenje ovog arhetipa jeste da dijete, obično u vidu novorođenčeta ili bebe, simbolizuje naš istiniti self, koji je u isto vrijeme jako ranjiv ali i posjeduje izuzetnu moć transformacije. To je naša predstava o budućnosti i psihološkoj maturaciji. U zavisnosti od toga kakvo je naše shvatanje tok događaja biće i naš osnos prema sazrijevanju i promjenama koje se trebaju desiti. Ester je to doživjela kao negativno i traumatično iskustvo. Što odgovara njenom ponašanju na psihijatriji. Jedina pozitivna ženska uloga u ovom romanu javlja se kroz lik dr Nolan. Ona je prestavljala osobu koja je dovoljno obrazovana i socijalno pozicionirana da je Ester ne doživljava kao stereotipan primjer ženskog roda, ali nije joj se u isto vrijeme divila, niti je pokušala da bude kao ona. Ta kombinacija se pokazala presudnom u Esterinom liječenju. Nakon izlaska iz bolnice, uviđamo da je Ester svjesna da napušta bolnicu koja joj je do tada predstavljala vještačku stvarnost i mada joj dr Nolan pruža adekvatnu psihološku podršku, kao i kod svakog pacijenta povratak kući je težak proces.

Na ovaj način je Silvija Plat ostavila dovoljno prostora da mi prepoznamo napredak koji je Ester ostvarila, ali u isto vrijeme da u sebi gajimo sumnju da depresija i dalje kontroliše Esterino viđenje svijeta. Ta dupla mogućnost je sastavni dio života svake osobe koja je u nekom trenutku svog života bila hospitalizovana. Iz tog razloga, smatram da je ovaj roman dobar način da dobijete uvid u psihološko stanje depresivnih osoba i da razvijete sopstvenu empatiju i riješite se stigme. Na taj način, proces oporavka će biti mnogo efikasniji, a vi ćete kod sebe prepoznati još jednu dobru stranu vaše ličnosti.

Za P.U.L.S.E Anđela Knežević

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments