Put u sebe – putnik je cilj

 Put u sebe

Tragalac je tražen. Putnik je cilj.

Osho

Nekada su moja jedina putovanja bila putovanja u sebe. Nekada su moja jedina putovanja bila putovanja u knjige koje sam čitala. Kasnije sam iskoračila izvan i moje putovanje se materijalizovalo. Na njemu su se neki putevi isprepletali sa stranicama koje sam ranije čitala. Na njemu su neki stihovi počeli da liče na moje dane. Znaci pored puta nisu bili znaci- bili su pesme. Nebo iznad mene nije bilo nebo-  bilo je platno po kome su mi oblacima bile napisane poruke.

Sve te poruke nosile su svoju sopstvenu atmosferu, utkane u razne melodije, oživljene mirisima i ispredimenzionirane bojama. Sada je svaka ta poruka jedna tačka na kugli zemaljskoj i jedna tačka u mojoj glavi. Sada je svaka ta poruka – jedan grad. One su svuda posute vetrovima, talasima, polenima i prašinama, medjusobno dalekih šuma, planina i mora. Govore nam pre svega o jednom unutrašnjem putovanju, pa tek onda o bukvalnom pojmu putovanja, koje je samo jedna od njegovih formi. Govore nam o mnogo čemu, a možda ponajmanje- o putovanju samom.

Nekada su moja jedina putovanja bila putovanja van sebe. Nekada su moja jedina putovanja bila fizička telesna putovanja. Kasnije sam ukoračila u sebe i moje putovanje se spiritualizovalo. Na njemu su se neke spoznaje pretvorile u bljeskove zvezda u dugim noćima. Na njemu su se neki moji stavovi pretvarali u planine pored puta, temeljne, čvrste u svojoj odlučnosti. Moja svest nije bila svest- bila je platno po kome su oblaci crtali svoje oblike.

Svi ti oblici imali su svoju sopstvenu atmosferu, utkani u mojoj intuiciji, snovima, sećanjima. Sada je svaki taj oblik- jedna priča. Oni su posuti idejama, metaforama, sinestezijama medjusobno dalekih poema i pesama. Govore nam pre svega o jednom fizičkom putovanju, pa tek onda o spiritualnom, koje je samo jedna od njegovih formi. Govore nam o mnogo čemu, a možda najmanje- o putovanju samom.

Putovanje je samo simbol. Putovanje od sebe do sebe je najduže putovanje na koje jedan čovek može da krene.

Što dalje odlaziš- bliži se sebi. Što duže ostaješ na jednom mestu- sve se više osećaš izgubljenim. Što si duže na putu, više se na njemu osećaš sigurno. Šta znači sigurno? Sigurno znači- stvarno. Osećati se stvarnim znači biti prisutan-u svom životu. Samo u svom životu…

Kada ne prisustvujete svom životu, to znači da ste ušli u svoju prošlost- proživljavate ponovo situacije u kojima ste već bili, ili ste zašli u budućnost- planirate nove situacije. Dok ste zauzeti time, vaš život prolazi pored vas, bez vas. Putovanje je tu nešto što zadržava život- usporava kretanje vremena, jer budi vaša čula pošto vam konstantno pred očima servira nove senzacije i vi se budite, iz prošlosti, ili iz budućnosti.

Pa ipak, i u putovanju ljudi mogu da stagniraju- krećući se kroz neka mesta, mogu stalno prizivati neka druga na kojima su davno bili ili neka na koja tek planiraju da se upute. Tako se ne uživa u putovanjima, tako je putovanje neuspeli pokušaj oživljavanja života. Tako je putovanje samo uzaludno skrivanje i beg od prošlosti ili budućnosti- nepostojećih vremena.

Izmišljajući nova putovanja, i prisećajući se starih, propuštamo putovanje. Time propuštamo i sam život. Propustiti putovanje na samom putovanju jeste upravo putovati slepo. Neki beže od sebe putujući, ali na svakom putovanju sretnu sebe.

Neki pak, nikada ne odu. Ne zavaravaju sebe putovanjima, ali zavaravaju sebe- o(p)stankom. Ostati i opstati podjednako je besmileno kao i otići, ponekad. Neki pak, nikada ne odu, ni iz svog mesta, ni iz sebe. Neki ljudi su kao psi na lancu: imaju par metara prostora, obrok uvek u isto vreme, laju na nepoznate, obeležavaju svoju teritoriju urinom, radosno mašu repom svaki put kada vide svog gazdu. Ako bi takvi psi pokidali lanac i pobegli, oni bi tumarali svetom, radosni i slobodni, ali bi se posle nekog vremena umorili od neizvesnosti i vratili kući prljavi i pokisli radujući se hrani, vodi, skloništu…i lancu. Jer i lanac ide u paketu. Sigurnost ima cenu, kao i sloboda. Neki pak vole svoje lance, i ukrašavaju ih zlatom, jer zlatni kavez lepši je od običnog kaveza. Nema veze što je i dalje kavez.

Neki od nas pak nose svoju kućicu sa sobom na lejdima, kao puževi. Ne dugujemo ništa mestu na kome smo se rodili, jer znamo da čoveka negde usput rode i onda je on osudjen na zavičaj.

Pa ipak, postoji nešto veoma toplo i šarmantno u tom zavičaju. Na kraju se svi pomalo osećamo kao Alhemičar koji je krenuo od jedne smokve na dalek put da traži sreću da bi na kraju puta shvatio da se njegova sreća krila ispod te smokve. Ali to ne bi znao da nije otišao na put. U tome i jeste poenta puta.

I imamo samo dva straha. Jedan je da ne stignemo da obidjemo celu planetu Zemlju. Drugi je da stignemo. Jedan je da nikada ne upoznamo sami sebe. Drugi je da se spoznamo.

Za P.U.L.S.E / Mirjana Vasiljević

Fotografije: Hengki Koentjoro

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments