Ulogujte se / Kreirajte profil

Puž

.

Become a Patron!

.


Dok je tužni depresivni čovjek prolazio užasnut i utučen ulicama i razmišljao o samoubistvu, gdje je jesen svojim vlastitim kvalitetom poticala stanje očaja, puž je pored puta u travi načinio nešto fantastično. Dugim radom i trudom načinio je sebi mali vrt skriven visokom suhom travom od ljudi. U ovom dijelu predgrađa gdje se dodiruju zgrade i male stare kuće, gradske službe uređenja zelenih površina ne dolaze i puštaju periferiju u vlastitom netaknutom šarmu i sjaju zaudaranja, nelegalnog vodovoda i nedostatka kanalizacije.

No, puž je načinio svoje remek-djelo, svoj magnum opus daleko od očiju svjetine. Dok tužni usamljeni čovjek razmišlja o suicidu slijep na fantastični mikrosvijet prirode koji se skriva u svakom kutku, puž je zavaljen u vlastitu fotelju pripaljivao puževsku, za ljudske srazmjere malu, cigaru. Negdje je iz kamiona ispao list duhana iz Havane i puž je iskoristio priliku i znanje motanja cigara. Te sad samozadovoljan sjedi i posmatra kroz travke svijet koji se kreće nesvjestan njegovog postojanja.

Puž je rekao da prihvata anonimnost i da uživa u njoj.

Ta ja nikad neću ostati zabilježen u povijesti, nijedno moje djelo neće biti bitno čovječanstvu pa niti mojim puževima, a i oni su isprazna tupava svjetina potpuno nalik ljudima i kao takvi vrijedni prijezira.

Ja, puž, sam stvorio sam sebe, ja dodajem vrijednost ovom čemernom svijetu. Moje djelo je jedan mali vrt i nekoliko cigara i također ja sam.

Puž nikada nije htio dijeliti svoj život sa drugima, njegovo djelo je bio puževski hedonizam i umijeće zanata koje bi ljudi nazvali umjetnošću. Njegov život je bio receptivnost za estetsko. Uz veliku muku i opasnost privlačio bi se danima koncertnoj sali u centru grada tempirajući svoj dolazak na tačan sat početka koncerta.

Taj put je bio stresan i težak, ali je strast prema umjetnosti i prije svega muzici bila takva da ga je gonila naprijed. Netko bi rekao ”Ha, pogledajte što je romantizam, što je idealizacija, što je zanos i lično ludilo prema nestalnom svijetu duha koji je sa svih strana okružen brutalnošću, banalnošću i smrti!”.

On bi prolazio ulicama već pripremljenim i promišljenim rutama samo noću i danju spavao skriven u kutcima gdje je opet bez mira mogao biti pokupljen od strane gradske čistoće ili radoznale djece koja nisu ograničena glupošću ”zrelosti” pa i dalje istražuju minijaturna mjesta oko sebe koja odrasli smatraju samorazumljivima i ne-fascinantnim. Zato su pužu djeca bila najgori neprijatelji jer su bila spremna sagnuti se i posegnuti za nečim skrivenim u travi ili u nekom prljavom kutu.

No puž bi ipak stizao do koncertne sale i kroz podrum i ventilaciju pronalazio najbolje mjesto u ovoj i inače divno akustičnoj dvorani.

Bruknerova peta. O, dragi bože, božanstvo muzike, muze i genijalne individualnosti čijem neiscrpnom vrelu invencije se klanjamo… Puž je živio Bruknerovu dramu i osjećao puls jednog čovjeka koji je općio sa vječnošću, a opet njegovo djelo je stajalo u jednom fizičnom manuskriptu.

U trenutku kad krene štimanje instrumenata i grupa, samo taj zvuk orkestra bio je dovoljan da izazove ushit i duboko osjećanje da je opasno putovanje vrijedilo.

Da je imao glas pjevača zapjevao bi Bruknerove teme dok sluša koncert. On to i pored toga jeste radio svojim slabijim glasom te bi se ponekad prema ventilaciji iznad posljednjih redova ljudi okretali, podizali glave i pitali se kakav je to sitan mali zvuk dolazio do njih.

Puž je bio muzikalan i Bruknerove teme su bivale otpjevane bez falša.

Poslje koncerta trebalo se izvući i vratiti u sigurnost doma na periferiji. To je trajalo danima. Muzika je davala snagu i nadu da smrt neće doći odmah, da neće biti usputna ljudska glupost i nemar gdje se ubija nehotice i gdje je smrt uobičajena stvar.

Puž je riskirao svoj život za umjetnost i živio za nju.

Vrativši se u svoj dom odahnuo bi i pogledao prema noćnom zvjezdanom nebu.

U ovom svijetu gotovo ništa nije bitno. Naše težnje prema kretanju, prema življenju su skrivene i nejasne, jer biti znači živjeti, a živjeti znači biti pokretan nerazumljivom silom. Pa tako netko stvara i ne može razumijeti zašto stvara jer u djetinjstvu nema kod većine takve samorefleksije gdje se promišlja o djelu, pa opet mala djeca poticana jednom snažnom i neobjašnjivom težnjom mogu činiti remek-djela crtajući, slikajući, komponirajući… Naravno, reći ćemo da nešto mora imati gravitas iskustva i življenja ne bi li bilo kompletno remek-djelo, i zanat stečen dugogodišnjim proučavanjem forme i materijala.

Pa opet djeca mogu stvarati mala remek-djela koja su u stanju da postide najveće tvorevine njihovih odraslih ‘kolega’.

S druge strane ja nisam čovjek pa samim time nisam ni humanoidno dijete. Moje djelo je u mikroprostoru i daleko od tuđih očiju te kao takvo nije predmetom javne procjene, ali jeste predmetom moje procjene.

A tko sam ja? Puž koji gleda zvijezde.

Život je divan jer u ništavilu nema ni užitka ni patnje.

Poslje tog solilokvijuma puž je legao u svoju postelju i zaspao.

Za P.U.L.S.E Goran Katić

serbfromsocialisrepubliccroatiaandkrajina.wordpress.com

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.