Ulogujte se / Kreirajte profil

Rafaelovi crteži – Očima duše

Rafael, jedan od trojice najglasovitijih umjetnika talijanske visoke renesanse, bio je iznimno plodonosan slikar. Iza sebe je ostavio stotinjak slika i velik broj crteža. Izdvaja se kao najveći majstor crteža u zapadnoj umjetnosti.

Rafael, pravim imenom Raffaelo Sanzio, rodio se 1483. godine u Urbinu. Njegov otac Giovanni bio je dvorski slikar i kipar te prvi učitelj svome sinu. Godine 1504. postao je učenik velikoga majstora Perugina koji je crtežima pridavao veliku važnost. Naime, u Peruginovoj je školi oduvijek bila prisutna oštra razlika između koncepcije i izvedbe slike. Još od romanike uvriježena slikarska praksa bila je da umjetnik detaljno isplanira konačni nacrt prije primjene bilo kojeg pigmenta. Razvijanje koncepcije i izrada skica (crteža) bili su najvažniji dio stvaralačkog procesa. Ta metoda slikanja nazivala se disegno. Kasnijim razvojem umjetnosti došlo je do stava da je takva priprema umna aktivnost, a realizacija (slikanje same slike) konkretni rad rukama. Crteži, kao jedini fizički tragovi tog mentalnog procesa, izgubili su na važnosti i nisu privlačili pozornost javnosti.

Nakon školovanja Rafael je godinama živio putujući po sjevernoj Italiji, a duže vrijeme proveo je u Firenci gdje je učio od starijih velikana Michelangela i Leonarda da Vincija. U Rim je došao 1508. godine i tada započinje njegovo najkreativnije razdoblje. Radio je u Vatikanu, postao štićenik pape Julija II. te su mu 1514. godine dodijelili titulu glavnog vatikanskog arhitekta, jednu od najviših pozicija koju je umjetnik tog vremena mogao doseći.

Rafael je običavao raditi veliki broj skica prije izrade studije. Kad bi napravio skice, počeo bi prema njima raditi na glavnim crtama umjetničkog djela koje je imao na umu, sastavljajući dijelove iz pripremnih crteža. Takav način rada omogućavao mu je odabir različitih poza i pojedinosti prije nego bi se odlučio za konačnu verziju.

Rafaelov napredak bio je zapanjujuće brz, što potvrđuje njegov izniman umjetnički dar. Uz malo mašte, promatranje Rafaelovih crteža otvara portal u njegovu radionicu u renesansnom Rimu, a sam stvaralački proces najbolje opisuje eminentna povjesničarka umjetnosti Catherine Whistler u svom eseju Rafaelove ruke kao prisjećanje, promatranje, prizivanje mašte, gdje uz potpunu koordinaciju ruku i uma, materijali polako prelaze iz ideje u vidljive forme.

S ciljem približavanja Rafaelovog opusa široj publici, u muzeju Ashmolean u Oxfordu 2017. godine otvorena je izložba s preko sto dvadeset njegovih crteža. Bila je to jedinstvena prilika posjetiteljima da zavire u svijet talijanske renesanse i bolje se upoznaju s Rafaelovim životom i radom, od ranih dana umjetničke formacije u Urbinu pa sve do zrelog razdoblja stvaranja u Rimu.

Portret muze, oko 1510-11.

Većina crteža na izložbi, bilo da su biblijske ili mitske tematike, jasno pokazuju Rafaelovu nadahnutost antičkom umjetnošću. Na crtežu Herkul se bori s lavom Herkul je prikazan prema antičkom kanonu. Njegovo je tijelo u pozi koju susrećemo kod grčkih skulptura, a njegov plašt u zamahu simbolizira pobjedu i moć. Tamnom tintom Rafael dodaje dramatične crte, kao što je lavlja čeljust, koje stvaraju kontrast plaštu. Pozadina je nacrtana lakim, skoro nevidljivim potezom olovke i ostavlja promatraču priliku da sam zamisli okruženje u kojem se Herkul nalazi i tako svojom imaginacijom dade posljednji pečat crtežu. Za razliku od Herkula koji je marsovski snažan i moćan, također mitološki inspiriran Portret muze delikatniji je crtež, pun elegancije i gracioznosti. Taj je portret poslužio kao priprema za slikanje freske Apolona kako stoluje na planini okružen s četiri muze, a koja se nalazi u Vatikanu.

SPREZATURRA

U Rafaelovim crtežima može se vidjeti jedna potpuno nova dimenzija njegova talenta – u slobodnoj formi crteža on daje mašti na volju i prikazuje odličan primjer takozvanog sprezzatura stila. Sprezzatura je “umjetnost jednostavnosti” u kojoj se teži tome da svaki pokret izgleda sasvim prirodno, bez namještanja. Čak i komplicirane stvari, koje je nemoguće napraviti bez prijašnjeg planiranja, moraju izgledati kao da su izvedene spontano. Rafael je taj stil preuzeo od svoga učitelja Perugina.

Crtež Herkul se bori s lavom.

Kao štićenik pape Julija II., Rafael je naslikao neke od slika koje su danas među najpoznatijim djelima Vatikanskog muzeja. Na skici za pripremu freske Atenska škola, komponira filozofe gotovo kao pjesme – oni poput pjevačkoga kora u nečujnom ritmu razgovaraju, raspravljaju, objašnjavaju… Poezija, pravda i teologija povezane su u harmoničnu simfoniju. Tom djelu, koje je jedno od njegovih najpoznatijih remek-djela, prethodila je najkompletnija studija u crvenoj kredi.

U XVI. stoljeću poznati povjesničar umjetnosti Giorgio Vasari napominjao je da je Rafael još za života bio vrlo popularan u Rimu. Ta popularnost nije proizlazila samo iz njegova talenta nego i iz njegove ugodne osobnosti i uljudnosti. Rafaela su dirale ljudske sudbine, uvijek je bio spreman razgovarati i saslušati. Suosjećao je s ljudima oko sebe, bez obzira na njihov stalež i bogatstvo.

Bogorodica s narom, oko 1504., Muzej Albertina, Beč.

DISEGNO I COLORITO

Rafael i njegov učitelj Perugino te većina firentinskih majstora renesanse, bili su pobornici metode disegno kojom se prvo pažljivo razvijao koncept slike na temelju kojeg bi se radile skice. Skice su se crtale na papiru ili na pergamentu visoke kvalitete. Rafael je bio majstor više tehnika crtanja skica: s metalnim štapićima (olovke koje su umjesto grafita imale metal), s perom i tintom te s crnom i crvenom kredom. Tek na kraju bi se počelo slikati na platnu ili zidu (freske).

Rafaelovi venecijanski suvremenici, poput Tiziana, služili su se metodom colorito – izravno su crtali na platnu (ili zidu) te po potrebi mijenjali koncept slike tijekom rada i tako se više fokusirali na boje i egzaktne poteze kistom.

U crtežima je ta empatija još jasnije vidljiva zbog njihove ogoljenosti, jer bez boja, tonova i kompliciranih pozadina likovi prirodno dolaze u fokus. Jedan od najupečatljivijih crteža na izložbi svakako je Glava i ruke dvaju apostola, za koji se smatra da je nastao samo tjedan ili dva prije Rafaelove smrti. Crtež, tehnički ostvaren višesmjernim sjenčanjem, majstorski prikazuje proljeće i jesen ljudskog života u dva lika, dvojici apostola koji pokušavaju izliječiti dječaka i shvaćaju da to ne mogu sami bez pomoći Isusa Krista. Jedan apostol je mlad, pun života i energije, ali očito zabrinut, gotovo u grču. Drugi apostol je stariji, mudriji, smireniji, pun suosjećanja i razumijevanja. Kontrast se stvara prikazom njihovih ruku – jedan ima skupljene, zatvorene ruke, drugom su ruke otvorene. Rafael je prikazao kako iskustvo pomaže starijem apostolu da stoički, čak s dozom radosti, prihvati situaciju onakvom kakva jest, da shvati svoja ograničenja, ali da s ljubavlju i strpljenjem nastavi s liječenjem.

Glava mladog apostola. Crtež nacrtan crnim ugljenom oko 1519-20. godine kao skica za Rafaelovu posljednju sliku Isusovo preobraženje.

Rafael je preminuo 1520. godine, u 37. godini, na vrhuncu svog stvaralaštva. Njegova prerana smrt potresla je Rim i cijelu Italiju.

Vrhunski umjetnik, iznimno popularan, miljenik publike i pape, Rafael je za svoga kratkoga života ostvario vrhunska umjetnička djela. Međutim, gledajući njegove crteže, na površinu izlazi Rafael koji je manje javna ličnost, a više čovjek, čovjek čiji crteži i slike sadrže suptilan prikaz ljubavi prema ljudskom rodu. U tim djelima uvijek je izravan, nježan i pun ljubavi koja je očita u svakoj liniji, u svakom pokretu likova, u svakoj bori nacrtanih lica, u pomno nacrtanoj kosi… Bez obzira na to crta li stare ili mlade, ratnike ili svećenike, muškarce ili žene, ljubav je tu, u svakome potezu.

Mnogi kasniji velikani zapadne umjetnosti, poput Rubensa, Rembrandta, Picassa i Ingresa, uzimali su Rafaela kao uzor. Iako su to slikari raznih stilova, svi su oni prepoznali snagu u Rafaelovim djelima. Kao što su u renesansi Shakespeare i Cervantes bili majstori riječi i jezika, Rafael je majstor grafičke riječi i vizualnog jezika.

Kako je napredovao tijekom godina, sve je više upotrebljavao crvenu kredu, sanguine, kao izravni utjecaj Leonarda da Vincija tijekom razdoblja koje je proveo usvajajući umjetničke tradicije Firence. Za razliku od crne krede, crvena je omogućavala stvaranje mnogo složenijeg i preciznijeg umjetničkog djela, posebno u većim i složenijim radovima.

Atenska škola , detalj.

Ono što njegove crteže posebno izdvaja jest jasnoća, uravnoteženost kompozicije i produhovljenost izraza likova smirene ljepote. U Rafaelovim crtežima dolazi do punog izražaja duh visoke renesanse sa smislom za sklad te opčinjenost klasičnom harmonijom i idealnom ljepotom.

Autor: Stela Zorić

Izvor: Nova Akropola

Donacije

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.