Ramiz i Ramiza – (Kad smo sučelice ne vidi se lice, daleko se bolje vidi s odstojanja…)

Jednom, u zemlji koja je bila suviše dobra da bi postojala, Ramiz je prodavao novine i cigarete na trafici u centru. Za mene je uvijek bio sačuvan primjerak Politikinog “Zabavnika”. Novi Dikan, jesil čito, jebote! – trafikant Ramiz bio je plavokos, vitak momak (ostao je takav uvijek) sa vječitim osmjehom, basterkitonovskim, koji je stalno nosio pa su mnogi mislili da ima facijalni grč.

Ma nema veze, smijem se jer volim – objasnio mi je jednom. Pa Flaš Gordon, pa Paja Patak i cura mu i sestrići. Uživanje. I kad sam odrastao umjesto novina (bješe, ko i sad, gola politika) čitao sam “Zabavnik”. Ramizov.

UMRO DA BI ŽIVIO

Zle vještice iz okolnih radnji namjerno su klopale uz trafiku da bi mogle da začikavaju i da se nabacuju Ramizu. Bilo je i pokušaja “ručnog rada” (već tada sam znao o čemu se tu radi, otprilike). Ramiz je pričao da mu mater traži da joj ispuni tri želje, pa onda može da se ženi: da ode u vojsku, da se zaposli i da nauči da pleše. Šta će joj to, Ramize? Ma, igrala nekad u kulturno-umjetničkom društvu pa joj stari zabranio kad se udala.

Sad, bilo bi najlakše reći da su zle vještice umiješale prste pa Ramiz ništa od navedenog nije ispunio. Ali, stvar je još gora. Ramiz je uskoro “umro” i uskrsao kao – Ramiza! Prvo se šaputalo (u to doba u zemlji suviše dobroj da bi mogla da postoji, stvari poput ove nisu ni pominjane). A onda je puklo. Ramiz viđen sa izvjesni tipom, pa sa drugim, pa ljubi se u kolima (“Jebo mater, pa jel on derpe otprave ili”… “Jašta je moja kono, pederčina, jadna mu majka!”).

Prestao da radi na trafici, iz vojske ga vratilo zbog “nesposobnosti”, a zapravo neki oficir ga premlatio. Jedan se navrzao na njega, priča mi Ramiz(a). Sa časova plesa  izbacilo ga kad je došao sa momkom. Moj Dejo je frajer, pička im materina, a brane nam da plešemo!

BATINE I DRUGE PRIČE

Iza sto tunela, i nešto manje planina, bilo je more u zemlji koja je, navodno, jednom  postojala. Ramiza u Podgori na česmi briše lice, krvavo, izubijano. Mlađani ja dajem mu maramicu… Sjedili u bašti, slušali muziku: Ja i J. (cura sa najljepšim sisama koje sam ljubio) i Ramiz(a) sa svojim Dejom. Ušli momci, riječ po riječ, jedan se nabacivao Deji, Ramiz(a) skočio. Onda ga izveli na rivu i prebili. Nisam stigao ni da (što bi doktor rekao) kažem: AAA – rasklimao mu frajer donju vilicu i izbio gornju četvorku i još dva zuba. Meni gornja usna otišla u kurac.

Pljuckamo krv. Ramiza pretučen(a), a Dejo zbrisao. Ma nije on za tuče, ja sam kriv – uvjeravao me Ramiz(a). Pitam ga, a dugo se to spremam, kako to izgleda kad mu se ne sviđaju žene? Vidiš one tri. E vidiš onu crnku u sredini, jel ti se sviđa? Sviđa… Jašta! Lijepo se smije, jelde, lomna u struku, zanimljiva. E tako se i meni sviđaju frajeri. Šta ja mogu.

Od tada će nositi protezu kao uspomenu na ljetovanje sa bivšim frajerom. Sjećaš se kad su te izmarisali? – pitam ga jednom. Naravno. Pa znaš da se sjećam samo lijepih stvari, kaže mi Ramiz(a).

SAMO JEDNOM SE LJUBI

I u zemlji dembeliji postojali su ozbiljni problemi njenih naroda, narodnosti i (pre)ostalih manjina. Sjedimo tako ja i Ramiz(a), jedemo kolače, pijemo bozu. Sjeban sam svađom sa J. da me baš briga šta kibiceri pričaju. J. ne želi da se družim sa Ramizom. Brukaš i sebe i mene! – jadikuje moja crnka.

Ramiz(a) mi šapuće: Jebote, nismo trebali doći ovdje. Mislim zbog tebe. Meni je sve ravno (a znam da nije). Šta je bilo? Ma, zaljubio se u (poznatog) glumca. Eto i novine pisale. Nisu pominjale ime glumca, ali Ramizu su svi odmah prepoznali. Bješe to u zemlji u kojoj se ništa nije zvalo pravom imenom, ako u novinama tako ne napišu.

Stara izbacila Ramiza(u) iz kuće. Zaklela me mlijekom da se oženim. Pa, oženi se! Neću da uništim nečiji život. Mogao bi da odem u Sandžak i tamo živim gdje me ne znaju. Tamo mi je tetka. Ali, zaljubio sam se – kuka. A taj tvoj, glumac? Eh, vodio Ramizu u stan, kupio mu cvijeće i sve ono što džentlmen radi. Ali, neće javno!

Neki dan glumac sakrio Ramizu u gepek, ako naiđe saobraćajna policija!? Boji se, jadan, skandala. Zajebi ga, vidiš da te koristi, kažem mu onako nadrkan. (Jes to i ti posto davoguzan? – dobacuje neko u prolazu. Jok! Pitaj svoju staru!) Šta ću, volim ga – kuka Ramiz(a). Suze liju, slab sam na suze (ipak je to nova situacija za mene). Ramiz(a) se žali: Zamisli, on hoće da mi plati!? Misli da ja to radim za pare. Kaže mi da se tako bolje osjeća. Šutim, kolači ne prijaju, boza gorka.

Poslije sretnem Ramiza(u), pun “šljiva” po licu. Bije glumac, jebo mater svoju, mislim… Ma nije majke mi, vježba ulogu pa je malo nervozan, brani ga Ramiz(a). Ma ugrizi ga za onu stvar, vidiš da je kreten – kažem mu. Ramiz(a) je ljut, ode bez pozdrava. Čujem, kasnije, završio na ortopediji, udarila ga “nepoznata kola”. Nije htio da kaže koja, ne sjeća se.

ANDRIĆEVO POPODNE

Niste čitali opis iz Andrićeve “Gospođice”, kad prokulja fukara i izlije se na ulice grada (koji je danas mit) pred krvave događaje? Greška! U zemlji koja je, kako tvrdi šačica nepodobnih matorih istoričara i gomila depresivaca, možda mogla i da o(p)stane, samo da njeni stanovnici nisu bili gori od nje, gradovi su imali običaj da glavne ulice imenuju po velikom vođi. Tu su se dešavale najvažnije stvari. Recimo, linč!

Tog predvečerja sa J. i društvom stajah pred bioskopom. Bilo je to vrijeme kada su ljudi već šaputali u grupama, a rafali iz okoline grada najavljivali i odjavljivali dan. Iznenada komešanje. Vriska, cika, smijeh. Zloban, težak, nakazan. Vidim Ramiz(a) ide ulicom, prolazi pored kafića, kao što je prolazio godinama. Što si se utego! Pederčino, oćeš kurca! Vadiš li ga mami!

Neko ustaje i pipa Ramizu, ovaj se otima. Za jednim stolom sjedi nekoliko tipova. Ustaju, izlaze iz ljetne bašte. Šamari, dobacivanje. Popuši mi, ooo Ramizeeeee! Trese se ulica od smijeha. Tramvaj prolazi a oni što čekaju ne ulaze, neće da propuste zabavu dana. Na uglu kod kafića koji drži poznati biznismen Ćosa prepirka. Već poderane košulje, išamaran Ramiz(a) se prepire sa gazdom, ovaj ga mlati šakom. Udri ga štosom! Oćeš “zlatni tuš”!

Tuš, tuš, tuš!!! Plješće ekipa iz kafića. Ćosa vadi onu stvar i piša se po Ramizi, dok ga neki veseljaci obaraju na koljena. Slušam svoju dragu: Ako se mrdneš idi u pizdu materinu! Šta će ti to? Ko ti je on? Oćes da te zgaze? Idiote, kretenu, šta mi bi da izađemo večeras… Ali, nije J. problem. Nije ni gomila problem. Već to zadovoljstvo, ta sreća koja se ogleda na licima ljudi. Napokon neko da mu se najebe majke – slutim misao u naglo probuđenom interesovanju svjetine. Ko će da uđe i uzme plijen vukovima? Obuzeo me strah.

Zališe Ramizu(a) mokraćom, vodom, pljuvačkom. Odvedoše iza kafića. Trese se ulica od komentara. Smije se i bioskopska blagajnica Mira. Briše suze od smijeha, zakocenula se. Poslije u pobožnoj tišini gledamo film. Ljubitelji umjetnosti.

DIVAN OSJEĆAJ

Naveče se svađam sa J.: Šta je bilo? Jebo si me! Pa zato smo i došli! Nisam to tako htjela, htjela sam lijepo, ljudski! Ne mogu da spavam. Nije mi lice isto u ogledalu. Ne mogu ni zube da operem, sve bi ih počupao. Izlazim, odem do Mravojeda (dvometraš, kavgadžija i čuveni džeparoš – zajedno smo odrasli), kažem mu šta hoću. Kaže: Toliko i toliko, ne pita zašto to tražim. Hoću da ga razbiješ! Ma kud sad, odmah će znati ko je i zašto, govori Mravojed. Oću sad! (pristaje za više love)

Čekamo da Ćosa izađe. Nije krupan, ali (ponekad) ima ekipu. Te večeri sam zatvara kafić. Ćoso – reče Mravojed. Mlatne ga nogom u cjevanicu, onda ga povali i išutira. Odere ga od batina. Gledam i palim najslađu cigaretu u svom životu. Povremeno i sam priđem i zabijem Ćosi nogu u rebra. Čujem poslije da mu je Mravojed uzeo i novčanik. Sjajno!

Ćosa je kasnije postao još zajebaniji tip. Kad sam u ratu, nakratko, bio u jednom od privatnih zatvora, dopao sam šaka dobrom starom Ćosi. Zini! – rekao je. Prvo “zlatni tuš”, pa da igramo “trule kobile”. Nego, jel ti mater tu da i nju pokaram? Šta kažeš, frajeru?

MISTERIOZNA SMRT

I kada više nije bilo zemlje koja se, kako kažu nova izdanja starih feljtona i par (penzionisanih) geografa, prostirala od velikog brda, preko mora do jedne od hiljadu planina, ljudi su (začudo) umirali. Ramiz(a) je, tako, umro negdje u ratu. Izbjegao u Novi Pazar. Navodno pluća. Mater sam mu sreo poslije Potopa: Dođi sine, na kafu… Sjedim, Ramizina slika na zidu, iz perioda “Zabavnika”. Od pluća je umro moj Ramiz – kaže ona ko da sebe ubjeđuje. Onda jauče: A ja sve mislim, prepukla mu duša. Plače “ko godina”.

Zvanična verzija: Ustajem, pozdravljam se, odlazim. Dajem joj nešto para, jer živi ko bijednica. Poštujem volju moje matere koja je radila s njom u fabrici.

Nezvanična verzija: Plačemo oboje. Listam jedan od “Zabavnika” i mislim šta bi Flaš Gordon uradio onog popodneva. Onda čujem Ramizu – Ne bi ništa, jebote miš! Obojica ganjate sisate crnke. Ajmo na kolače i bozu.

Za P.U.L.S.E  Skaramuš / Ex Filmofili

  Književnost, porzija, Pričr, Skaramush