Robert Venturi – Manje je dosadno

Robert Venturi je jedan od najznačajnijih arhitekata i teoretičara arhitekture XX veka. Venturijevi teorijski radovi naročito su kritikovali modernističku arhitekturu i ideju o fasadnim ukrasima kao detalju nepotrebnom za postizanje estetike zgrade, što je značajno uticalo na nastanak postmoderne arhitekture. Ostaće upamćen po krilatici “Manje je dosadno” (“Less is a bore”), koja je bila njegov odgovor na moto minimalističke arhitekture “Manje je više” (“Less is more”) koji je skovao Ludvig Mis van der Roe.
 
 
Venturi je rođen u Filadelfiji 25. juna 1925. godine, u kvekerskoj porodici. Studije arhitekture pohađao je na Prinstonu, gde je završio diplomske i postdiplomske studije sa najvišim ocenama. Pre svoje tridesete već je predavao na univerzitetu Pensilvanija i radio sa poznatim imenima svetske arhitekture poput Era Sarinena i Luisa Kana. Sopstvenu firmu je osnovao 1960. godine sa suprugom Deniz Skot Braun, s kojom je tokom karijere duge više od pola veka projektovao niz značajnih objekata, ali i sarađivao na više knjiga. U poznijim godinama predavao je arhitekturu i dizajn i na prestižnim univerzitetima Jejl i Harvard.
 
Kuća Vane Venturi, Filadelfija, 1964.
Rezidencijalni objekat Guild House, Filadelfija, 1964.

Arhitektura koju je Venturi propagirao i počeo da sprovodi u delo sredinom šezdesetih napravila je radikalan zaokret u odnosu na do tada vladajući internacionalni stil, vodeći se principom da zgrada mora da odgovara kontekstu okruženja, a služio se i istorijskim motivima u oblikovanju, što je u to vreme bilo prilično nepopularno. Međutim, Venturijev teorijski rad danas je mnogo poznatiji od praktičnog; neki kritičari čak uvrštavaju njegove knjige među najznačajnija dela arhitektonske publicistike svih vremena.

Vatrogasna stanica #4, Kolumbus, Indijana, 1968.
Muzejski kompleks Franklin Court, Filadelfija, 1976.

Knjiga “Complexity and Contradiction in Architecture” iz 1966. godine predstavljala je kritiku funkcionalizma u arhitekturi i internacionalnog stila uopšte i u svoje vreme je u profesionalnim krugovima smatrana vrlo kontroverznom. Na još više otpora u stručnoj javnosti naišla je knjiga “Learning from Las Vegas” iz 1972. godine, napisana u saradnji sa Deniz Skot Braun i Stivenom Izonurom, kojom je opravdana šljašteća forma arhitekture Las Vegasa, koja je do tada smatrana potpuno bezvrednom.

Krilo Sainsbury Nacionalne galerije, London, 1991.
Umetnički muzej, Sijetl, 1991.
Studentski centar Trabant, univerzitet Delaver, Njuark, 1996.

U revidiranom izdanju “Learning from Las Vegas” iz 1977. godine, Venturi je uveo podelu zgrada prema odnosu funkcije i forme na “patke” (ducks) i “ukrašene šupe” (decorated sheds). Po njemu, “patke” su objekti čija forma direktno proizilazi iz funkcije i bukvalno je odslikava (u skladu s tim “patke” obično ne mogu biti korišćene u druge svrhe osim originalne), dok su “ukrašene šupe” objekti jednostavne forme koji se mogu koristiti u bilo koju svrhu, a njihova funkcija se ogleda u dodatoj ornamentici, poput fasadnih detalja, ali i raznih natpisa i reklamnih tabli. (U svom praktičnom delovanju, Venturi je preferirao ovaj drugi pristup.) Ova podela još uvek je popularna među nekim autorima i predavačima.

“Patka” i “ukrašena šupa”, ilustracija iz knjige “101 Things I Learned In Architecture School”, (2007), Metju Frederik, MIT Press
Studentski centar Frist, univerzitet Prinston, Nju Džerzi, 2000.
Kapela (kvekerske) episkopske akademije, Njutn Skver, Pensilvanija, 2008.

Za svoj rad na poljima arhitektonske teorije i prakse dobio je mnogo značajnih priznanja, između ostalog i Prickerove nagrade, 1991. godine. Povukao se 2012. godine, tako da se ipak neće svrstavati u red velikih arhitekata poput Rajta i Nimajera, koji su i u najdubljoj starosti nastavili da stvaraju do samog kraja. Preminuo je u svojoj devedeset i trećoj godini. Jer manje je dosadno.

Milan Mirković

PerpetuMMobile

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments