Frojdova fascinacija Mikelanđelovim Mojsijem

Frojdova prva poseta Rimu 1901. (u 45.godini) za koju je izjavio da je predstavljala vrhunac njegovog žvota, bila je ujedno i njegov prvi susret sa statuom koja ga je vise uzbudila i opcinila nego ma koje drugo umetničko delo uopšte. Bio je to u mermeru isklesani Mikelanđelov Mojsije smešten u crkvi San Pietro in Vinkoli. Frojd je i prilikom svojih kasnijih boravaka u Rimu stalno obilazio ovu statuu. Tako je 1913. tri nedelje svakodnevno posmatrao, merio, zapisivao i pravio skice ovog remek dela, a 1914. objavio je svoja razmišljanja o njemu, ali anonimno. Sva navaljivanja njegovih učenika i prijatelja da članak potpiše bila su uzaludna. Ovo uporno odbijanje je u toliko čudnije što Frojd inače nije prezao da otvoreno zastupa  svoja uverenja koja su šokirala javnost a ticala su se novog pogleda na seksualnost. Tek deset godina kasnije pristao je da tu svoju studiju potpiše.

U ovoj studiji Frojd se unapred ograđuje i kaže da nije nikakav poznavalac umetnosti već laik koji je zapazio da ga sadržaj nekog umetničkog dela jače privlači od njegovih tehničkih svojstava. Za mnoga izražajna sredstva i dejstva umetnosti priznaje da mu nedostaje pravo razumevanje. Međutim umetnička dela i pored toga snažno deluju na njega, naročito pesnistvo i dela plastike dok slikarstvo i muzika znatno manje. Sklon je da se dugo zadržava pred njima u nameri da ih shvati i objasni čime deluju. Privlači ga to što su neka izvanredna dela ostala našem razumu nejasna. Divimo im se a da ne znamo šta predstavljaju. Ne slaže se sa tezom da je upravo ova bespomoćnost našeg razuma uslov za najdublje dejstvo koje neko umetničko delo treba da izazove. Stoga Frojd želi da racionalno objasni i artikuliše umetnikovu nameru. Tvrdi da umetnička dela tom analizom ništa ne gube i navodi primer da Šekspirov “Hamlet”i dalje ostaje veličanstven i kada otkrijemo da je glavna motivacija danskog kraljevica ustvari Edipov kompleks. Na isti način on se želi uhvatiti u koštac sa “krunom moderne skulpture” – Mikelanđelovim Mojsijem.

Ova mermerna skulptura visoka 235 cm centralna je statua na grobu Pape Julija II. Mojsije je tu predstavljen u sedećem stavu, trup mu je okrenut napred, glava sa moćnom bradom i pogledom u levo, desna noga počiva mirno na zemlji dok je leva  samo prstima dodiruje, desna ruka sa tablicama dodiruje deo brade dok je leva položena u krilu. Leva ruka se zariva u pojas na trbuhu (centar afekata) a sta pri tom čine prsti desne šake? Palac je sakriven a kažiprst jedino u stvarnom dodiru sa bradom. Duboko se utiskuje da se ona podiže iznad svog nivoa. Frojd se pita koji bi bio motiv za ovaj nepodesan pritisak prsta i sta bi bilo rešenje čvora na bradi. Da li je girlanda brade možda put koji je šaka prešla? Zar ruka ne treba da drži ili nosi svete tablice? Nisu li joj ovakve mimičke ekskurzije zabranjene zbog njenog važnog zadatka?

Frojd izuzetan akcenat daje na položaj Mojsijevih ruku i samozaboravnu igru njegovih prstiju sa bradom. Na njihovo oklevanje da se ozbiljnije prihvate tablica zakona, jer ih ruka više pridržava nego što drži. Dve međusobno priljubljene tablice stoje naopako na ivici. Održavaju se tj. balansiraju samo na svom vrhu kao da klize napred i na dole. Nije li takav gest onda neka vrsta svetogrđa, možemo se upitati, jer brada kao i kosa mogla bi simbolisati seksualnost? Privlači li Frojda Mojsiju upravo ta rastrzanost između seksualnosti i odgovornosti?

Ali  jedna stvar na Mojsijevoj skulpturi upada u oči a da na nju Frojd uopšte nije obratio pažnju. To su Mojsijevi rogovi. Jer predstaviti onoga koji nam od Boga prenosi osnovne moralne postulate sa rogovima izgleda kao potpuno nepoštovanje kako Boga tako i postulata samih. Naročito kad znamo da u Bibliji ne postoji ništa što bi referiralo na to da je Mojsije imao glavu pana. Kako je onda Mojsije uopšte dobio rogove? Reč je o Mikelanđelovoj doslovnoj interpretaciji  onovremenog prevoda Starog zaveta sa hebrejskog u kome je svetlost na Mojsijevoj glavi pogrešno protumačena kao par rogova. Reč je o citatu koji u kanonizovanoj verziji glasi ovako:

(Izlazak 34 – 29)  “I kad Mojsije silazaše s gore Sinajske, i držaše u ruci dvije ploče svjedočanstva slazeć s gore ne znađoše da mu koža na licu posta svijetla dok govoraše s njim.”

Teško je pojmiti da je ova kardinalna greška (koja jednoj od najvažnijih figura u Svetom pismu stavlja rogove) nastala nezavisno od srednjovekovnih predrasuda o  Jevrejima i njihovoj religiji. Čudno je da Frojd koji je i sam Jevrejin nije uočio ovaj paradoks. On u svojoj studiji nigde ne pominje dva gotovo falusoidna roga na Mojsijevoj glavi. Stižemo li tu do neke inhibicije sa kojom se ni sam beskompromisni Frojd nije mogao ili smeo uhvatiti u koštac? Možemo se upitati da li je ovaj rogati Mojsije koji razgovara sa Bogom Frojda više podsetio na Edipa koji razgovara sa Sfingom nego na odgovarajući lik iz Biblije?

Da li se u ovom previdu manifestovala i Frojdova slepa mrlja za sopstvenu seksualnost? Jer poznato je da je njegovo zanimanje za seksualnost bilo znatno više na teorijskom nego na ličnom planu.

U svojoj studiji Frojd tumači statuu drugačije nego što je to do tad bilo opšte prihvaćeno. Tvrdi da ona ne prikazuje trenutak opisan u “Starom zavetu” u kom Mojsije nakon što je sisao sa planine Sinaj, nameravajući da okupljenom narodu objavi Božije zapovesti, ugleda otpadnike od vere koji pevaju i igraju oko zlatnog teleta, tj. trenutak pre nego što će razgnevljen da skoči i razbije tablice. Po Frojdu Mikelanđelov Mojsije se ne priprema da razbije tablice Zakona već se u poslednjem trenutku setio svoje misije, savladao se i sačuvao zapise zapovesti koje je primio od Boga. Mojsije po njemu ovde nije prikazan u jednom momentu svog života već je reč o opštoj slici njegovog karaktera i raspoloženja, karaktera nesavladive energije što ukroćuje svet koji mu se suprotstavlja.

Bez  obzira na to koliki je stepen validnosti Frojdovog tumačenja nemoguće je prevideti visok stepen njegove identifikacije s Mojsijem. Mojsijem koji je propušten kroz Frojdovu prizmu prema ljudima i njihovim nedostacima mnogo uviđavniji, i čiji je lik tako retuširan da više liči na zrelog šezdesetogodišnjeg Frojda  nego na naprasitog jevrejskog patrijarha. Šta je moglo da prouzrokuje tako jaku identifikaciju čoveka koji nam je podario psihoanalizu sa čovekom koji nam je (prema Svetom Pismu) preneo osnovne moralne postulate? Znamo da su Frojda upravo u godinama koje su prethodile pisanju i objavljivanju studije o Mojsiju napustili njegovi prijatelji i saradnici Adler (1911), Štekl (1912) i Jung  (1913). Iste godine Frojd izlaze i svoj kritički stav prema tezama i pretenzijama sve trojice disidenata  u “Prilogu istoriji psihoanalitickog pokreta”. Govoreći o Mojsiju kao o čoveku koji savlađuje svoje strasti radi misije kojoj se posvetio Frojd i sam želi da bude takav na putu koji je odabrao. On u stvari govori o sebi, o svojim konfliktima, o svojim naporima da se isceli a da ne izneveri delo kojem se posvetio. Verovatno se zato i ustručavao da nešto toliko lično potpiše.

Ali Frojdova fascinacija Mojsijem nije se iscrpela ovom studijom. Nakon dolaska Hitlera na vlast i početka pogroma Jevreja Frojd piše “istorijski” roman “Čovek Mojsije” koji prerasta u knjigu o monoteizmu. Frojdovu poslednju knjigu (1939). U njoj on tvrdi da Mojsije uopšte nije Jevrejin već Egipćanin i da jevrejski monoteizam nije izvoran već preuzet od Egipćana. Frojd u ovom apokrifnom romanu takođe tvrdi da su se Jevreji pobunili protiv te produhovljene monoteističke religije i ubili svog oslobodioca Mojsija. Ali Mojsijevo učenje koje je propovedalo veru u nevidljivog boga istine i pravde – gotovo više etički princip nego živo božanstvo, ipak je preovladalo zahvaljujući Mojsijevom imenjaku koji je uspešno preuzeo njegovu ulogu u vođstvu i  podučavanju jevrejskog naroda. Očigledno ovaj Frojdov spis više govori o samom autoru, o njegovoj ambivalenciji prema religijskim korenima i očevom autoritetu, nego što baca svetlost na istorijski lik Mojsija i razvoj monoteizma.

Ovo delo možda je najvrednije jer služi kao dokument o trajanju jedne Frojdove fascinacije koja je otpočela njegovim susretom sa Mikelanđelovim Mojsijem gotovo 40 godina ranije i koja vremenom nije ništa izgubila, ni u svom ushitu, ni u svojoj zagonetnosti za samog Frojda. Estetska iluzija koja je omogućila Frojdu da se empatički približi Mikelanđelovoj skulpturi otkrila je njegovu duboku čeznju da se približi figuri oca. Zavist i ljubomoru zbog očevog seksualnog statusa koji je on imao u odnosu na Frojdovu majku, Frojd je celi život nastojao da uravnoteži time što je pokušavao da idealizira očev stvarni autoritet, a što je rezultiralo ambivalencijom prema očinskoj figuri. Lik Mojsija u Mikelanđelovoj interpretaciji poslužio je kao lakmus i pokazao da Frojd ovu svoju ambivalenciju prema liku oca nije prevladao samim tim što je otkrio Edipov kompleks (1895.) prvo kao svoj a potom i kao univerzalni kompleks. Frojd 1901. i 1913. stoji pred surogatom očevog lika u kapeli Pape Julija II gotovo isto tako fasciniran kao i kada je bio dete. Ipak sada je slobodan da traži alternative za svoju ambivalentnost prema očevom liku i pokušava da je prevaziđe potencirajući pozitivne atribute Mojsija – Mojsije zakonodavac, dok previđa one njegove atribute koji izazivaju dečiju ljubomoru tj. njegovu seksualnost – “rogovi” i njegove spontane i nekažnjene izlive besa – razbijanje tablica zakona. U konfliktu između teze i antiteze, ljubomore prema ocu i želje da ga poštuje kao autoritet Frojd nastoji da preko lika Mojsija ostvari sintezu i nadiđe osećanje manje vrednosti pred figurom oca.

Susret sa Mikelanđelovim Mojsijem, po mom mišljenju, početak je pravog prorađivanja Frojdovog sopstvenog Edipovog  kompleksa. Fascinacija Mojsijem pokazuje da je ovaj proces trajao gotovo 40 godina. Istovremeno je pokazao kako je teško samoanalizom nadići sopstvene strasti, odnosno apsolutno razrešiti Edipov kompleks. Na primeru lika Mojsija vidi se da Frojdov odnos prema autoritetu sopstvenog oca vremenom evoluira i humanizuje se ali da zavist i ljubomora na očev seksualni status ipak ostaju kao trajna konstanta deteta u Frojdu. Možda je upravo u tome i čar Frojdovog pisanja na temu Mojsija jer je tu Frojd večito mlad – dete koje neće i ne želi da odraste. 

za P.U.L.S.E: Dr Mladen Kalpić

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Aleksandar Peric
Aleksandar Peric
1 year ago

To što su se poznati psihijatri zainteresovali za Mojsijevu skulpturu i Mikelanđela,ne znači da je njihova analiza tačna i sveobuhvatna..Ne kažem da nije zanimljiva,ali oni su dokazali,da su retki zapadnjaci,koji imaju dobar smisao za maštu i ništa višeod toga..Mikelandjelova skulptura krije tajnu,tajnu koju sam ja nazvao “nesavršena istina”..
Naime,jedini i najmisteriozniji deo celokupne skulpture je Mojsijeva brada..A,brada krije milenijumsku tajnu,koja je živela mnogo pre Mikelanđela..Mikelanđelo je ipak saznao 2/3 tajne,tj. “nesavršene istine”..Ako se dobro zagledate u Mojsijevu bradu,deo brade ispod donje usne..Brada vešto skriva još jednog Mojsija,koji je okrenut leđima..To znači da na čuvenoj skulpturi imamo imamo dva Mojsija..Dakle,Mikelanđelo je znao da su postojala dva Mojsija..Ali,nije znao za trećeg ili ga još uvek nismo uočili na skulpturi..Postoji u pojedinim ezoterijskim knjigama slika tri Mojsija i oko njih zmija koja sama sebi grize rep..Izuzetno je retka i teško se nalazi..