Ulogujte se / Kreirajte profil

Roma: Filmska poezija u crno-belim slikama




Mnogi su izašli sjetni i melanholični iz sale Grande u venecijanskoj Palazzo del Cinema u augustu prošle godine. A kako i ne bi bili – prisustvovali su premijeri vjerovatno najljepšeg filma 2018, prekrasnog i dirljivog osvrta na vlastito djetinjstvo meksičkog filmskog majstora Alfonsa Cuarona. Sjetiću se, još kada je Roma najavljena za Filmski festival u Veneciji, da mi je Cuaron ostao u najboljem mogućem sjećanju, ali nisam razmišljao zbog čega. Ovlaš sam se sjećao jednog dijela Harryja Pottera, vjerovatno jedinog potpuno komercijalnog djela koje je snimio, ali koje je dječiju franšizu uronilo u mračni svijet intriga kojih se ne bi postidio ni Sydney Pollack (s kojim je i radio neko vrijeme na TV serijalu “Fallen Angels”). Ali, nije to bilo to, Cuarona sam znao odranije.

Sjetiću se, tek kada sam pogledao film, zbog čega. Bila je 2002, ljeto i Sarajevo Film Festival. Bio je fenomenalni program Panorama koji je uređivao najbolji selektor SFF-a ikada Howard Feinstein, i kasna projekcija u kinu Meeting Point. Toliko je naroda bilo unutra da ni oni koji su htjeli stajati i gledati film nisu mogli ući. Mene je, srećom, našlo neko mjesto na stepenicama. Ta dva sata, nadošlo mi je dok sam gledao Romu, bila su dokaz da moja ljubav prema filmu ipak nije vezana za spektakl, nego za umjetnost. Film je bio Y Tu Mama Tambien. Šesnaest godina kasnije, Cuaron je dosegao vrhunac karijere snimivši srčanu posvetu rodnom kraju, četvrti Ciudad de Mexica koja nosi ime kao i vjerovatno najslavniji grad na svijetu – Roma. Ništa u tom kvartu nije posebno ni specifično da bi neko o njemu snimio film, ali Cuaronu je tih nekoliko ulica najbitnije na svijetu, tu je odrastao i prvi put osjetio šta je zaista život. Roma donosi priču iz perspektive jedne “none”, kućne pomoćnice Cleo, lika inspirisanog ženom koja je bukvalno odgojila Cuarona i bila uz njega cijelo djetinjstvo. Ona živi sa porodicom i pomaže u svim kućanskim poslovima, što je bilo potpuno uobičajeno tokom šezdesetih godina u dobrostojećim meksičkim familijama. Cuaronov otac je, kao nuklearni naučnik, bio baš dobrostojeći, imali su američki automobil i ništa im nije nedostajalo.

Kako sam Cuaron kaže, Roma je klasično autobiografsko djelo, u tolikoj mjeri da je sakupljao namještaj od rodbine da bi njegov dom na platnu izgledao što autentičnije. Nažalost, ono što u pozadini pogoni i cijeli film, očito je također inspirisano stvarnim događajima – otac vrlo brzo napušta porodicu i odlazi na “službeni put”. Otkriće se vrlo brzo da nije nigdje otišao nego je nastavio živjeti u drugoj četvrti, sa drugom ženom, dok je supruga ostala sama sa troje djece. I Cleo.

Svoj filmski talenat Cuaron skoro da nije prodao đavlu (čitaj: Hollywoodu), kada je otišao put Kalifornije da bi snimio svoj prvi veliki film. Kazali su mu da je najbolje da se prišlihta nekom postojećem projektu kako bi što lakše došao na mapu poznatih i to je i uradio – snimio je Great Expectations, adaptaciju slavne knjige sa Ethanom Hawkeom i Gwyneth Paltrow. Odmah je shvatio da je pogriješio i zamrzio je vlastiti film, jer nije radio ono što voli. Otišao je u videoteku, uzeo 25 kaseta, sve pregledao i nazvao brata. Rekao mu je, “haj’mo snimiti jedan od onih naših scenarija!” Taj film bio je Y Tu Mama Tambien. Kakva sretna okolnost za sve zaljubljenike u film je to bila.

Da je ostao u Hollywoodu, sada ne bismo imali ništa od onoga što je Cuaron kasnije napravio, pa ni Rome, te umirujuće ode jednoj porodici, životu, kvartu… Snimljen kroz crno-bijelu vizuru smanjenog kontrasta, Roma je lekcija iz kinematografije, uputstvo kako se koncipiraju dugački kadrovi i zašto ih je uopšte bitno imati u jednom filmu. Također, Cuaronov film je i dokaz da scene interijera ne moraju nužno biti ograničene prostorom, te da je ključ svega svjetlo i atmosfera unutar jedne scene.

Ipak, mimo tehničkog ekspertizma jednog pravog zaluđenika u magiju pokretnih slika (uporno nam kroz film daje i reference na filmove koje je gledao i volio dok je odrastao), ono što nosi Romu je ljubav prema svemu onome što Cuaronov film jeste i na čemu je baziran: njegov dom, taj popločani hodnik po kojem pas uporno kenja, ulica kojom paradiraju muzičari, blještavilo raskrsnica u mraku, njegova majka i naposljetku, ali ne i najmanje bitno – Cleo. Bez Cleo (glumi je naturščik Yalitza Aparicio), ništa ne bi imalo smisla, tako da je Cuaronovo remek-djelo posveta njoj mnogo više nego bilo čemu drugom iz rediteljevog djetinjstva. Ona budi djecu, ona ih ušuška na spavanje, ona ih hrani. Ona čisti, ona sprema, ali niko i ne pomišlja da ona ima svoj život koji nekada i nema veze sa kućom u kojoj radi i živi. Veličina Cuarona je koliko u tehničkoj virtuoznosti, toliko i u odluci da taj skriveni život jedne skromne žene na jedan uzvišeni, poetski način predstavi i onima koji je nikada nisu ni vidjeli. Ljudina od čovjeka i reditelja.

Piše: Nisad Selimović

Izvor: Filmofil

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Dirljiva prostodušnost i omaž ženama: Zašto je “Roma” trebalo da dobije Oskara (a zašto nije)

Kada je Alfonso Kuaron rekao da je “Roma” njegov “najličniji film dosad”, očekivalo bi se da je reč o tihoj, unutrašnjoj, eliptičnoj drami. I “Roma” zaista, donekle, odgovara tom opisu. Ovaj film je, međutim, i grandiozna, epska priča; više portret jednog vremena i mesta, nego specifičnog lika koji nosi priču.

Roma je fundamentalno priča o dve žene: jedna je uzdržana i tiha Kleo (koju igra Jalica Aparisijo, sa delikatnošću i stoicizmom), mlada žena urođeničkog porekla koja radi kao sluškinja u jednoj meksičkoj porodici više srednje klase; druga je sinjora Sofija.

Kuaron tka priču oko pukotina u kući koja počinje da naprsava pod pritiskom. Iz tih naprslina kuljaju tenzija i disfunkcionalnost i anksioznost i sve sluti na nesreću.

Popločani prilaz kući, isti onaj koji Kleo brižljivo poliva vodom i briše u uvodnim scenama, skoro ritualno je prekriven psećim izmetom. Pater familias, Antonio (Fernando Grediaga), lekar, parkira svoj Ford Galaksi na tom prilazu s fanatičnom pažnjom koja na određeni način upućuje na njegovu sopstvenu nesreću.

Dirljiva prostodušnost i omaž ženama: Zašto je "Roma" trebalo da dobije Oskara (a zašto nije)

Nakon što Antonio napusti Sofiju, Kleo će reći Ferminu da je trudna dok gledaju film u bioskopu, a on će otići do toaleta i više se nikada neće vratiti.

“Šta god ti rekli, mi žene smo uvek same”, Sofija govori Kleo.

“Roma” u krajnjoj instanci i jeste Kuaronov omaž ženama, ponajviše njegovoj dadilji Libo po kojoj je sačinjen lik Kleo.

Kuaron sasvim suptilno pripoveda i o rasnoj dinamici i klasnim tenzijama u Meksiku sedamdesetih godina, međutim, politička konotacija je sasvim implicitna. Niko nikada u filmu ne raspreda o politici, a ona je, sa druge strane, ipak sveprisutna i iz prikrajka oblikuje živote glavnih junaka, a da je oni nisu ni svesni.

Netfliks optužuju – pošto polaže prava na “Romu” za prikazivanje na digitalnoj platformi, a bioskopsko prikazivanje ograničava na ekskluzivno partnerstvo sa jednim bioskopskim lancem – da poništava big-screen identitet filma, i to je, možda, jedina ravan na kojoj kritizerima može dati za pravo: “Roma” treba da se gleda na velikom platnu.

Da je “Roma” osvojila Oskar za najbolji film, to ne bi bilo bez presedana samo u smislu da će Kuaronovo ostvarenje ući u istoriju kao prvi strani film koji je odneo glavnu zlatnu statuu, već bi se Netfliks ustoličio kao prva striming platforma ovenčana prestižnom nagradom. Ovog puta, i pored sveg ulaganja, nije uspeo.

U prilog Kuaronu išla je i činjenica da je konkurencija ove godine prilično neubedljiva. Raznovrsna, doduše: jedan mjuzikl, jedna superherojska priča, jedan biografski film. Međutim, kada u jednoj godini imate “Birdman”, “Whiplash” i “Boyhood”, postavka za 2019. zaista deluje nekako nedoraslo.

Čak i da vam niko ne kaže da je Kuaron zadirao u svoja sećanja, svoje detinjstvo, da stvori iz njih autentični portret jedne porodice i jednog grada, bude jasno posle nekoliko kadrova (koje bi lako mogli da potpišu Tarkovski ili Antonioni) da ovakav uradak nije mogao nastati bez korena u intimnosti i nežnim, dečijim fantazijama i opažanjima.

Kuaron iscrtava svoja sećanja s bolnom preciznošću i detaljnošću jednog bildungsromana. I taj njegov ultimativni lični testament nije samo plod nostalgije, već pokušaj da se prošlost predstavi kroz prizmu sadašnjosti, kao objektivno iskustvo sagledano sa razumevanjem koje nosi odraslo doba.

Rodžer Ebert je jednom rekao: “Što je određeniji film, sve je univerzalniji, jer što bolje razume likove pojedinačno, to se više odnosi na sve”, i to je ravan na kojoj “Roma” uspeva da se približi gledaocima, da ih uvuče o priču o Kleo, a da im govori o njima samima.

Možda je “Roma” briljantan film i zbog svoje jednostavnosti, čak neke dirljive prostodušnosti. Sačinjena kao amalgam tragedije, komedije i apsurda, ubedljiva je u svojoj lepoti.

Piše Margita Milovanović

Nedeljnik

Donacije

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.