“Roma” – maestro na aveniji sećanja

Toliko je scena koje goste sva čula, da ćete godinama kasnije, na sami pomen imena Kuaronovog filma, momentalno uzdahnuti i pretvoriti se u osmijeh – iako će vas mnoge zaboljeti po čitavom tijelu.

Alfono Kuaron odavno je zaslužio mjesto među važnijim režiserima našeg vremena. Opet, koliko god voljeli njegove filmove ili sumnjali u kolektivni naklon koji je dobio od kritičara nakon premijere u Veneciji – vjerujte, nijeste spremni za „Romu“. Štoviše, može se reći da je Netfliks napravio prilično nehumanu stvar čuvajući Kuaronovu crno-bijelu dramu za kraj filmske godine. Jer, poslije „Rome“, sve što ste mislili da je dobro, svaki autor kom ste se divili, svaki film u koji ste se zaklinjali – sve, apsolutno sve pada u vodu.

Nijedna vizuelna poezija nastala u 2018. godini, uključujući i „Cold War, remek djelo Pavela Pavlikovskog, ne može da se mjeri sa Kuaronovim epskim i intimnim, mističnim i trezvenim, konkretnim i vanvremenskim filmom.

Autentični detalji

Da bi snimio ne samo najličniji, već i najbolji film karijere, meksički maestro vratio se u naselje Roma u Meksiko Sitiju gdje je odrastao. Devedeset odsto scena iz sto trideset petominutnog filma inspirisano je njegovim sjećanjima na sedamdesete godine prošlog vijeka – prelomni period i za Meksiko, i za intimnu istoriju njegove porodice.

Kuaron je bio toliko opsjednut željom da film autentično odslika taj period, da je čak „pozajmio“ 70 odsto namještaja koji je tada bio u njegovoj porodičnoj kući, a tokom godina je završio u domovima njegovih rođaka. Nije dozvoljavao glumcima da pročitaju scenario, već im je pojedinačno pričao o njihovim likovima i davao im parče po parče teksta dok je teklo snimanje.

I neka to, nego je i prvi put postao direktor fotografije svog filma. Emanuel Lubecki nije mogao da uskoči, a tema je bila previše bitna da bi Kuaron nekome drugom prepustio da zida njegova sjećanja…

Vizuelna poezija

Iz svega navedenog, jasno je koliko je film „Roma“ važan za Kuarona. No, istorija filma i drugih umjetnosti pamti mnoga djela u kojima je sentimentalna, gotovo opsesivna vezanost autora za temu znala da upropasti kvalitet djela. Ali, o tome nema ni govora kad je riječ o „Romi“, ostvarenju koje će vas uvjeriti da samo gvozdena režija može da oblikuje čistu filmsku poeziju.

„Roma“ jeste najbliža Kuaronovoj filmskoj autobiografiji, ali ovo nije priča o njemu. Glavna junakinja je Kleo (Šalica Aparitio), dadilja koja radi za porodicu Gutjerez iz srednje klase. Njena uloga inspirisana je životnom pričom Libo, Kuaronove dadilje koja mu je u djetinjstvu značila više od majke, naročito u periodu kada je porodicu napustio otac.

Tada ju je vidio samo kao ono što mu je bila – kao sklonište, prijatelja za igru, nekog ko je tu kada je gladan ili prehladi. No, kada je odrastao, shvatio je da je nikada nije vidio cijelu. I da ispod uloge koju joj su joj dodijelili, postoji mnogo kompleksnija osoba.

Ljepota običnosti

Koliko ste ljudi, mjesta, predmeta, perioda života voljeli zbog nečega, ali ste postali svjesni toga tek kada ste odrasli… ili su nestali iz vaše okoline? Čitava „Roma“ satkana je od Kuaronovog intimnog odgovora na ovo pitanje. Odatle i ta potreba za autentičnošću, ta prkosna odlučnost da se restauriše svaki detalj i pokaže njegov krucijalni značaj za zakrčenje ili konačno oslobađanje avenije sjećanja.

Keramički držač za jaje, drveni konjić, čipkani veš, „buba“, pločice u dvorištu, police sa knjigama… Kuaronova kamera okreće se oko svoje ose ili prati dugu, meditativnu liniju „ubijajući“ subjektivni ugao, stvarajući gotovo dokumentaristički efekat, uvjeravajući nas koliko su svi ti predmeti važni svjedoci nečega što se zbilo prije skoro 50 godina, tjerajući nas da se osjetimo kao da smo ludi zato što ne zastajkujemo na svakom koraku i divimo se ljepoti najobičnijih stvari.

Jer, biće nam tako dragocjene. Čeznućemo za njima kada odrastemo, odemo, ostarimo.

Pitanje klase

Svaki, od prvog do posljednjeg kadra „Rome“ – masterpis je za sebe. Nije uopšte važno da li je riječ o „najobičnijem“ dugom kadru, u kom Kleo šeta praznom kućom dok su njena gazdarica i djeca u dubokom snu – ili gotovo nadrealističkom treningu borilačkih vještina.

Kuaron nije samo izbjegao zamke pretjerane sentimentalnosti, već je ostao apsolutno „nezainteresovan“ da meksičku temu provuče kroz prizmu aktuelne Trampove politike. Štoviše, suptilno i vrlo pametno, uspio je da pokaže da je rasno pitanje mnogo manje bitno od klasnog.

Kuaron se ne zadržava mnogo na politici jer, prema njegovom mišljenju, ona je samo dio mozaika života. Ali, nekoliko scena je sasvim dovoljno da dobro upamtite gdje je „mjesto“ djevojaka kakva je Kleo, uprkos tome što ona ima iznenađujuće dobar odnos sa porodicom za koju radi.

Povratak kralja

Takva je, na primjer, proslava Nove godine, koju Kleo čeka sa „svojima“ u kuhinji, dok se gazdarica i djeca goste sa prijateljima buržujima sve dok na imanju ne izbije požar. Tada svi napuštaju kuću i dolaze do žarišta, ali bogatuni samo da bi nastavili da pijuckaju šampanjac posmatrajući Meksikance kako užurbano gase vatru, dok im srčano pomažu samo „njihovi“ – i djeca, koja apsolutno nemaju pojma, niti ih zanima ko pripada kojoj klasi.

Dobar primjer je i gazdino parkiranje automobila, prevelikog za uzanu garažu porodice Gutjerez. Očev dolazak kući, praćen pobožnim pogledima Kleo i njegove porodice, snimljen je kao povratak kralja, najvažnije osobe na planeti. Kada kasnije, poslije njegovog napuštanja porodice, majka slomi taj isti automobil parkirajući se, a potom ga zamijeni manjim – simbolično je prikazano slamanje muškog principa i klase kojoj pripadaju.

Kuaronovi prethodni filmovi bili su fokusirani većinom na muškarce. Oni imaju bitno drugačiju ulogu u filmu „Roma“. Dva najvažnija muškarca, Klein gazda i momak Fermin, svedena su na epizodna, gotovo nadrealistička pojavljivanja, ali toliko snažna, da kasnije mirišu svojim odsustvom. I ubjedljivo potvrđuju tezu njene gazdarice da, što god im pričali, čak i kada su muškarci tu, žene su uvijek same.

Simbolika aviona

Režiser je iskoristio odsustvo muškaraca da izgradi vrlo kompleksan odnos glavnih junakinja koje „iznevjeravaju“ očekivanja jedna druge na najljepši mogući način. Kleo trpi povremene napade bijesa, frustracije, poniženja i okrutnosti od gazdarice, ali ona je tu kada joj je potrebna, iako obje vrlo dobro znaju kome je gdje mjesto.

Na tim „mjestima“ ostaju obje, čak i nakon katarzične epizode na plaži, jedne od najljepših i najrazornijih u „Romi“, ali ni to nije nužno loše. Kuaron to efektno pokazuje prvim i posljednjim kadrom filma. U prvom, vidimo odraz neba i avion (izuzetno važan, ponavljajući simbol života koji se odvija negdje mimo Kleo) u sapunici i vodi kojom glavna junakinja ispira pseći izmet na pločicama u dvorištu.

U posljednjem, gledamo je kako se penje visokim stepenicama, dok nebom prolazi avion. Život je i dalje negdje drugdje, ali pogled je sada usmjeren gore. Uprkos ožiljcima, uprkos osjećaju krivice, uprkos trpljenju i posmatranju, a ne življenju života. Jer, nekada je i takav život vrijedan, dok imaš nekog malog dječaka da se opružiš sa njim na krovu kuće i učestvuješ u njegovoj igri „pravim se mrtav“. Jeste, jer taj će dječak jednom odrasti i pokazati i tebi i čitavom svijetu novo značenje rečenice: „Svi putevi vode u Rim“.