Ulogujte se / Kreirajte profil

Ronald D. Lang – Povratak u svet ljudi

“Ludilo – posve razumno prilagožavanje nerazumnom svetu…”
Ronald Lang

Moderna psihijatrija temeljena na medicinskom modelu po kojem je čovjek odvojen od svijeta i zatvoren u svoj um, u svoj mozak, nije ostvarila svoje obećanje – kako će ukinuti ljudsku patnju. Epidemija depresije i tjeskobe širi se svijetom, a patnju ne smanjuju ni ogromne količine lijekova koje industrija svakog dana proizvodi na tone. Nema sumnje, za depresiju i tjeskobu treba nešto više od lijeka, nešto više od biologije i kemije. Kao što već znamo, jedini je lijek za psihičke probleme – empatija, slušanje bez predrasuda.

Ronald Laing jedan je od prvih psihijatara koji se razočarao u medicinski model tumačenja psihoze, onaj po kojem je psihoza “u glavi”, i prihvatio onaj filozofski, fenomenološko-egzistencijalistički, po kojem je psihoza “u svijetu”. Nastavljajući se na filozofiju Kierkegaarda, Sartrea, Husserla i Heideggera, Laing je filozofijom egzistencijalizma pomagao ljudima koji su “izgubili svijet” kao i onima koje je “svijet izgubio”.

Ljudsko biće svoje određenje nalazi u odnosu sa svijetom, ono živi “u svijetu”, svijet je izvor njegovog iskustva i njegovih doživljaja. S druge strane, kaže Laing, svijet treba prepoznati i prihvatiti ta iskustva i doživljaje jer je to jedini put stvaranja prave osobnosti. Oni nesretni ljudi čija iskustva i osjećaje nitko nikada nije vidio i prepoznao, od zaborava i psihičke smrti štite se bijegom od svijeta, izolacijom od drugih ljudi. Kako žive u svijetu bez odnosa, prisiljeni su stvoriti svoj vlastiti svijet odnosa.

Rascjep između čovjeka i svijeta ima za cilj zadržati vlastito iskustvo čak i kada ga nitko ne vidi, čak i kada čitav svijet govori kako je pogrešno. Na žalost, posljedica “potrage za vlastitom autentičnosti” uvijek je osamljivanje, bivanje u svijetu s kojim ne dijelimo ništa zajedničkog, u kojem nas nitko ne razumije.
Mi smo za svijet – ludi.

Po riječima Ronalda Lainga, ludilo je očajnički pokušaj da se zadrži osobnost u svijetu bez empatije, da se očuva cjelovitost u fragmentiranom svijetu, da se spasi vlastita istina u svijetu temeljenom na laži.

Mit o mentalnoj bolesti

U svojoj knjizi “Rascijepljena osobnost” Laing se pita – Postoji li uopće mentalna bolest?

Jesu li depresija, tjeskoba, psihoza, autizam i slično “bolesti” ili ne? Možemo odgovoriti drugim pitanjem – Je li glad bolest? Iako dobro poznajemo mehanizam i uzroke gladi, od gladi u svijetu umire stotine tisuća djece. Kako je to moguće kad je uzrok gladi svima dobro poznat? Slično tome, uzrok depresije, psihoze, autizma i tjeskobe jednako je dobro poznat, a svejedno od toga umire gotovo jednak broj djece u razvijenim zemljama. Možemo zaključiti kako je depresija stanje “gladi za empatijom” koju društvo ne smije vidjeti. Iako depresija nije bolest, to ne znači da će ikada nestati, baš kao i glad, socijalne razlike, nepravda i rat. Baš kao što bi malo hrane spasilo stotine, tako bi i malo empatije spasilo tisuće. Naivno je misliti kako će istraživanje fenomena gladi iskorijeniti glad, kao što će i istraživanje depresije ili psihoze iskorijeniti depresiju.
Društvo ne želi znati!

Tako se Ronald Laing pita – Nije li moguće da danas posjedujemo cjelovito znanje o shizofreniji, a da nismo u stanju razumjeti jednog jedinog shizofrenika?

Stoga Laing u prvi plan postavlja intersubjektivnost, vještinu razumijevanja, kao onu izvornu razinu postojanja kojom se osobnost određuje prema svijetu i kojom je ona određena svijetom.

Igra kao temelj osobnosti

Laing, u duhu filozofije Heideggera i Merleau-Pontyja, kaže kako se cjelovitost uma, duha i tijela postiže njihovim zrcaljenjem u očima druge osobe. Drugi naziv za takvo zrcaljenje može biti i – igra.

Igra kojom majka i dijete usklađuju svoje raspoloženje prvo je “bivanje u svijetu”, temelj svih kasnijih odnosa sa svijetom. To je uzajamno odražavanje unutarnjih stanja, svih raspoloženja majke i djeteta. Majka, odnosno svijet, tada reagira na dječje fantazije, misli i osjećaje, čime ih potvrđuje, otjelovljuje. Svaka se igra može izraziti riječima – Ja vidim da ti vidiš da te vidim i tako u beskraj. Zato je dječja igra temelj prave osobnosti, osnova za sve kasnije razmjene osjećaja i doživljaja.

U svijetu bez igre dijete ne dijeli svoje afekte sa svijetom, bez igre dijete gubi svijet pa tako i samoga sebe. Prisiliti dijete da se odrekne igre znači prisiliti ga da prihvati ideje svijeta, da se odrekne vlastitih ideja, fantazija i osjećaja. Za dijete to je iznenadna, traumatska izolacija od svijeta. Laing često spominje svog kolegu i suradnika Donalda Winnicotta s kojim je dugi niz godina radio na londonskoj klinici Tavistock. Winnicott se bavio tumačenjem fenomena igre majke i djeteta. U svom radu s djecom Winnicott koristi tzv. Squiggle game. To je igra u kojoj dvoje naizmjence dopunjuje crtež na jednom listu papira. Svatko reagira na tuđu fantaziju vlastitom fantazijom.
To je intersubjektivnost, dijalog bez riječi.

Rascjep osobnosti

Nagli prekid igre Winnicott označava pojmom – prodor stvarnosti (impingement). Iznenadni prodor tuđe perspektive kao “jedine objektivne realnosti” prekida svaku fantaziju, prekida igru, a s njom i zajednički prostor odnosa, zrcaljenja. Tako nastaje pukotina, rascjep osobnosti. Bez zajedničkog prostora igre, dijeljenja fantazija, svijet se lomi na Ja i Ti, na moje i tvoje, na unutarnje i na vanjsko. To je početak dualizma Ja-Ti, što je temelj svake metafizike. Ta pukotina između svjetova, schisma, temelj je kasnijeg poremećaja pod nazivom schizophrenia. Traumatskim prekidom igre, traumatskim gubitkom dijeljenih fantazija, dijete gubi tri stvari: osjećaj da postoji netko tko ga razumije, osjećaj da postoji zajednički prostor igre te osjećaj da postoji dijete kao cjelina.
U knjizi Rascijepljena osobnost, Laing tumači kako povlačenje, izolacija od svijeta pomaže djetetu da sačuva ostatke osobnosti u svijetu u kojem ga nitko ne vidi i ne čuje.

Rascjep, kako ga vidi Laing, može biti na dvije razine. Kako bi sačuvalo svoje iskustvo i svoju istinu dijete može odustati od svijeta. S druge strane, kako bi sačuvalo svoju povezanost sa svijetom dijete može odustati od svoje istine, svojih osjećaja, odnosno od sebe. Kao što znamo, ono prvo stvara tjeskobu ili anksioznost, a ovo drugo depresiju. Drugim riječima, dijete je “prokleto” što god da učini – “prokleto” je ako ode, “prokleto” je ako ostane.

Rascjep duha i tijela

Rascjep između čovjeka i svijeta uvijek znači i rascjep unutar duha i tijela. Tijelo s osjećajima koji tijelo čine više se ne doživljava svojim. Osjećaj, nakon što izgubi svoj kontekst, postaje energijom ili osjetom. Drugi naziv za takav gubitak konteksta jest i somatizacija. Ljutnja tako postaje glavobolja ili bol u kralježnici.

Laing često spominje filozofa Merleau-Pontyja, koji se intenzivno bavio tumačenjem tijela u svijetu. Kako to Ponty kaže – tijelo je naš jedini instrument za odnos sa svijetom. Za trajanja naše usklađenosti sa svijetom mi nismo svjesni tijela kao objekta odvojenog od svijeta. Tek kada se usklađenost prekine postajemo svjesni tijela, njegovih procesa i “energija”.

Tijelo nije objekt, ono postaje objektom tek kada je “izvan svijeta”.

Ponty navodi primjer nogometaša koji, do kraja posvećen svom sportu, doživljava sebe “u zoni”, doživljava sebe “jednim s loptom i terenom”. On je toliko usklađen sa svijetom da svaka dualnost, Ja-Lopta ili Ja-Teren, posve nestaje. Kasnije, kada izađe “iz zone”, metafizika dualnosti, rascjep svijeta ponovo se vraća. Isto vrijedi i za umjetnika, glazbenika, slikara, pjesnika, kuhara, vozača, stolara, svi se oni osjećaju živima dok su “u zoni”, u svijetu, biti unutra smisao je njihovog života.

(Hubert Dreyfuss, Heideggerov učenik, naziva to bivanjem u pre-reflektivnoj zoni, koja je slobodna od metalnih reprezentacija. Tako i Heidegger svoju destrukciju metafizike vidi kao pokretanje primordijalnih razina bivanja, radikalne uronjenosti u svijet.)

No pitamo se, zašto bi stvarni život postojao samo u malim oazama smislenih aktivnosti poput sporta, umjetnosti ili možda seksa? Zašto naš život nije neprestano usklađen s ljudima oko nas? Zašto su takvi trenuci prava rijetkost? Ronald Laing bi rekao kako je suvremeno društvo shizoidno društvo, metafizika dualnosti prisutna je na svakom koraku, a posebno je tragično kako je prisutna u odnosu pacijent-doktor. Barem bi taj odnos trebao biti izvorna oaza usklađenosti.

Ukratko, rascjep između subjekta i objekta, istovjetan je onom između duha i tijela. To je rascjep koji pretvara “netko” u “nešto”, čovjeka u stroj, no pri tome je barem sačuvano jedinstvo “nečega”, barem je spašen stroj. Laing je primijetio kako se veliki broj osoba s problemom psihoze identificira sa strojem, gubi ljudskost i postaje mašinom. Na žalost, u suvremenom svijetu prirodnih znanosti i tehnologije, razlika je između čovjeka i stroja postala gotovo neprimjetnom. Svijet tehnologije je shizoidan, rekao bi Ronald Laing.

 

Ideje odnosa

Rascjep nastaje kada svijet proglasi našu “lažnu osobnost” kao “dobru” i “pravu”. Tada se prava osobnost poriče kao “loša” i “kriva”. Na kraju knjige “Rascijepljena osobnost”, Laing opisuje dvostruku osobnost djevojke Julie. Na jednom je dijelu njene osobnosti fantazija savršene cjelovitosti, svemoći i samodostatnosti, na drugom je kraju fantazija posvemašnje raspršenosti, bespomoćnosti i urođenog zla. Očito, izvorni doživljaj cjelovitosti i inicijative kojeg majka nije mogla prepoznati ni prihvatiti ostao je sačuvan u fantaziji svemoći. Doživljaj svijeta, perspektiva njene majke, ostala je sačuvana u fantaziji raspada i izvornog zla. Možemo reći kako je bipolarni poremećaj ili manično depresivna shizofrenija, jedini način da se sačuvaju dvije posve suprotne perspektive, ona djeteta i ona roditelja.

Terapija

Za Lainga se psihoterapija može svesti na riječi – budi svoj, radi što hoćeš! Stvarno, njegovo sklonište na Kingsley Hallu u Londonu neko je vrijeme bilo jedino mjesto na svijetu gdje je svatko mogao raditi što želi i biti što hoće, i pri tome ostati članom zajednice. Svaki oblik egzibicionizma ili ekscentričnosti bio je pozdravljen pljeskom odobravanja. Kada ih je posjetio tadašnji James Bond, glumac Sean Connery, Laing i Connery proveli su večer u hrvanju ne bi li otkrili koji je Škot od njih dvojice jači.

Po Laingu, psihoza nije bolest već očajnički pokušaj potvrde vlastite istine koju svijet negira. Tako psihoterapija treba biti povratak vlastitoj istini, vlastitom doživljaju. Laing navodi primjer klijentice koja se jednog dana vratila kući i tamo zatekla svog supruga i njegovu ljubavnicu u trenutku seksa. Na njeno pitanje – Što se to događa, tko je to?, suprug je odgovorio – Ali draga, pa to je fontana!


Supruga se sjeća kako je doživjela stanje potpune zbunjenosti i šoka – na trenutak je zaista vidjela fontanu! To je rascjep osobnosti kada istovremeno nastojimo zadržati istinu koju nam daje svijet i svoju osobnu istinu. Laingova terapija nastoji uskladiti te dvije istine i tako zaliječiti rascjep. Za takvu vrstu terapije od posebne je važnosti da terapeut bude svjestan svoje uloge, odnosno moći koje posjeduje. On treba znati kako svaka riječ koju kaže ima snagu razoriti ili iscijeliti svijet druge osobe.

 

Kritika

Anti-psihijatrija Ronalda Lainga od svog je početka na udaru kritike sa svih strana. Možda je najpoznatiji Laingov kritičar njegov kolega Thomas Szász. Szász Laingu zamjera nedosljednost u radu sa psihotičnim osobama. Stvarno, temeljna je Laingova poruka kako psihoza nije mentalna bolest. No ako psihoza nije bolest, zašto se Laing i dalje naziva liječnikom, psihijatrom, zašto i dalje traži nove metode terapije? Ako psihoza nije u glavi već u svijetu, zašto Laing daje veće količine LSD-a svojim pacijentima u nadi da će to stvoriti promjenu? Po Laingovim riječima – Koristio sam LSD u svojoj kliničkoj praksi u Wimpole ulici nekoliko godina. Stekao sam naviku davati LSD nekim svojim pacijentima ili bilo kome tko bi naišao, svaki drugi tjedan. Integrirao sam LSD u sve moje terapeutske aktivnosti…

Kako kaže Thomas Szász – Kako ja vjerujem da psihoza nije bolest, mislim da se psihoterapeut ne bi trebao igrati liječnika. No Laing je uživao igrati se liječnika…

Po njemu, Laing nije mogao prihvatiti svoju odgovornost u odnosu liječnik-pacijent, kao što nije mogao prihvatiti odgovornost oca prema svojih desetero kćeri i sinova koji su prolazili jednu krizu za drugom. Laing bi se uvijek nekako izvukao, držao po strani.

Gdje su ideali?

Fenomenologija, odnosno, istraživanje iskustva i doživljaja kakvu provode Husserl, Heidegger i Laing neporeciv su doprinos svijetu psihoterapije. (Iako moramo znati kako je Freudova psihoanaliza također oblik intersubjektivnosti jer se iskustvo osvještava time što se kroz dijalog dijeli s drugom osobom.) Intersubjektivnost fenomenologije očituje se njenim proučavanjem iskustva, a iskustvo je uvijek više od objekta, više je od subjekta, ono je odnos objekta i subjekta. Zato fenomenologija nije solipsizam.

Spoznaja kako baš nitko osim klijenta samog nema uvid u njegovo iskustvo i doživljaj u drugi plan stavlja dijagnozu, testiranje, i sve ostalo što nije autentična egzistencija. Baš to što ne možemo ući u svijet druge osobe i iskusiti njen svijet na njen način dokaz je postojanja Drugog. Kad bi postojala savršena empatija, savršeno razumijevanje, dakle telepatija, tada bi druga osoba bili mi sami, sve bi bilo isto.

No postoji li dimenzija ljudskog svijeta u koju egzistencijalizam ne prodire?

Da, to je prostor nesvjesnih fantazija, prostor kojemu nije dovoljno približiti drugu osobu dobrih namjera i empatije.

Ideja o simetričnom odnosu klijenta i terapeuta, u kojem je svaki doživljaj jednako vrijedan, svakako poništava binarne opozicije temeljene na hijerarhiji. To je i smisao Heideggerovog projekta destrukcije metafizike i hijerarhija. No to je projekt za odrasle ljude, one koji su već dekonstruirali svoje autoritete i ideale. Pitamo se, što je s djecom i onima koji svoje ideale i autoritete tek trebaju otkriti. Svako dijete, kao i osoba koja je zaključana u stanju djeteta, ima neizrecivu potrebu za svojim idealom. Tada simetrija odnosa nije toliko važna koliko je važno stapanje s nečim većim od samoga sebe. Iako osoba to redovito poriče, simetričan odnos može značiti veliko razočaranje i može biti izvor bijesa i agresije koji se ne mogu sadržavati.

Vjerujemo kako osobnost Ronalda Lainga koji je svjesno ili nesvjesno nastojao uništiti svaki autoritet, možda nije bila prikladan objekt za projekciju potrebe za nepogrešivim autoritetom koji sve zna. Time što se izjednačio sa svima, što je bio ravnopravan, svojim klijentima nije pružio ono za čime su najviše čeznuli – uzdignuti ideal, svjetionik koji bi im pokazao put i organizirao njihov kaos.

Zanimljivo, i sam Laing svojim roditeljima nikada nije oprostio što su mu, kad je imao pet godina, na grub način objasnili kako ne postoji Djed Mraz. Za njega je to razočaranje imalo gotovo traumatske posljedice, spominjao ga je čitav život.
To je i inače problem egzistencijalističkih terapija koje u prvi plan stavljaju doživljaj, umjesto nesvjesnih potreba za stapanjem s likom mudraca, sveca, učitelja.

Ne čudimo se stoga što je filozof Emmanuel Levinas zamjerio Heideggeru tu simetriju odnosa. Po Levinasu, temeljna ljudska potreba nije simetrija, već odnos u kojem se možemo diviti i obožavati drugu osobu. Iako mi dobro znamo kako druga osoba nije iznad nas niti je bolja od nas, potreba za idealizacijom ostaje jednako snažnom čitav život. Jasno, tek kada je prepoznamo, ona gubi snagu da upravlja našim životom.

Život u Laingovoj komuni na Kingsley Hillu nije mogao zadovoljiti tu temeljnu ljudsku potrebu potrage za Učiteljem i Vođom. No to je potreba koja se treba jednom ostvariti. Kasnije, tijekom godina, mi pomalo uviđamo ograničenja i ljudskost našeg Učitelja, kroz “optimalnu frustraciju” pomalo pounutrujemo sve vrline koje smo u njega uložili i projicirali. Na kraju postajemo prijatelji. No čitav taj proces neće se pokrenuti ako, barem u početku odnosa, svog liječnika ili terapeuta ne doživimo bez mane, savršenim bićem, ako ga ne idealiziramo.

Pred kraj života Laing se zanimao za terapiju preporađanjem (rebirthing, primal scream) Arthura Janova, gdje osoba ponovo doživljava i prorađuje traumu vlastitog rođenja. Neki misle kako je to znak da je Laing, slično Wilhelmu Reichu i Gustavu Jungu, pred kraj života postao psihotičan. Svi su oni odustali od ideje intersubjektivnosti i uronili u metafiziku, kartezijanski dualizam subjekta i objekta.

No za svog je života Ronald Laing za intersubjektivnost, fenomenologiju i egzistencijalizam u psihoterapiji učinio više od bilo koga. Promijenio je važeću paradigmu metalnih bolesti, na ljude s duševnim problemima gleda se na drugačiji način. Vjerujemo kako društvo, jednim dijelom barem, prihvaća svoj dio odgovornosti za stvaranje psihoze, depresije, tjeskobe i sličnog. Možemo se nadati da se projekt Ronalda Lainga neće zaustaviti sve dok društvo u cjelini ne prihvati odgovornost za baš svaki duševni problem na svijetu. Svatko je odgovoran za svakoga!

Kao što kaže Ronald Laing:

“Ako ljudski rod nekako preživi, vjerujem kako će ljudi budućnosti na našu epohu “Prosvjetljenja” gledati kao na doba “Tame”. Oni će znati kako to što zovemo šizofrenija nije ništa drugo nego jedan od načina kojim, često kroz obične ljude, svjetlo počinje prodirati kroz pukotine u svim tim začahurenim umovima…”

Vladimir Nemet

Izvor:

R. D. Laing – Povratak u svijet ljudi

  •  
  •  
  •  
  •  

Jedan komentar na tekst Ronald D. Lang – Povratak u svet ljudi

  1. Vilogorski

    16/03/2018 at 11:23

    “Ako ljudski rod nekako preživi, vjerujem kako će ljudi budućnosti na našu epohu “Prosvjetljenja” gledati kao na doba “Tame”.
    Pakao na zamlji nastaje,kad čovek izgubi dušu,narodi veru, a cvet miris.
    Izlaz je, traganje za harmoničnim sopstvom, na relaciji Ja – Drugi.

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.