Ruben Ostlund – Viša sila

Force Majeure je film iz 2014. godine, švedskog režisera Rubena Ostlunda. Ostlund je započeo karijeru snimajući filmove u prilično specifičnom žanru: skijaški filmovi. Nakon Force Majeure snima Kvadrat, za koji uzima Zlatnu palmu na Kanskom festivalu 2017. godine, te dobija nominaciju za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma. Poslije toga, snima Trougao tuge, 2022. godine, za koji ponovo uzima najvažniju nagradu Kanskog festivala. Nakon nezanemarljivog niza uspjeha svrstava se, pored Roja Andersona i nekolicine drugih, u najvažnije švedske autore današnjice.

Force Majeure (Viša sila), takođe na švedskom tržištu poznat i kao Turista, je film o švedskom paru, Tomasu i Ebi, iz staleža srednje klase koji, zajedno sa djecom, zimuju u francuskim Alpima.

Na samom početku se pojavljuju njih četvoro u stereotipnoj postavci srećne i zadovoljne porodice, kojoj ipak su potrebne upute fotografa kako bi izgledali još povezanije i srećnije. Njihov život je prikazan kao ugodan, uigran i pomalo dosadnjikav, posebno vidljivo u kadrovima gdje se rutinski oblače i nezainteresovano peru zube električnim četkicama. Kako kaže režiser, postoji nešto izrazito osobeno za srednju klasu u korištenju električnih četkica.

Ubrzo se pojavljuje scena koja postavlja glavnu temu filma.

Porodica doručkuje u restoranu koji je nadvijen nad liticu i na planinskoj strani prema kojoj je okrenut restoran, pokreće se kontrolisana lavina. Mada ta, na početku očigledna činjenica, se vrlo brzo dovodi u pitanje kada lavina počinje dobijati na snazi i na nepredvidljivosti. Pojavljuje se tačka u vremenu kada izgleda da će lavina zatrpati sve goste restorana. Tomas u panici napušta porodicu, dok Eba ostaje sa djecom. Magla se razilazi, magla, jer je to sve što je doprijelo iz lavine do restorana. Tomas se vraća posramljen za sto i stvari su zauvijek načete i narušene.

Isprva Tomas negira bilo kakav problem i pretvara se da se nije ništa dogodilo. Možda zaista i nije? Možda niko nije vidio i možda će stvari samo nastaviti, po inerciji, svojim dosadašnjim tokom? Ako riječi stvaraju svjetove i planete (kao što bogovi stvaraju govorom: biblijski Jahve, egipatski Ptah itd.) možda ćutnja ih briše?

Ipak, to se ne može održati dugo, niti potusnuti, i Eba, u razgovoru sa još jednim parom iz Švedske, Matsom i Fani, koji su smješteni u istom hotelu, konačno se “slomi” zbog svega. Pitanje je da li bi i razmišljali toliko o tome da nema drugih ljudi i da se ne moraju prikazati pred drugim ljudima? Tomas i dalje negira ali se pojavljuje i nezgodno dobro snimljen video koji njega negira. Mats pokušava racionalizovati i umanjiti situaciju, iz pozicije udaljenog posmatrača koji se pretvara da mudro ocjnjuje uglove, pokušavajući stvoriti neki intelektualni ekvilibrijum. Ili iz sumnje da bi i on tako nešto uradio, što se kasnije reflektuje u njegovoj raspravi sa njegovom djevojkom, gdje on pokušava dobiti od nje priznanje da ona vjeruje u njega. Tomas i Eba se sve više udaljavaju, toliko da i djeca to osjete, što se ogleda u njihovom sve uznemirenijem ponašanju.

Ali zašto se to događa, ako se u suštini ništa loše nije dogodilo?

Kolika je mogućnost da se opet dogodi sličan slučaj? Ako se uzme da akteri imaju oko 40 godina, i da se tek tada dogodio takav slučaj, moglo bi se statistički reći da se može očekivati najviše jedan takav slučaj, ako je uključena i manje vjerovatna pretpostavka da će ići na skijanje i u osamdesetoj godini. Mogućnost je minorna, matematički zanemarljiva, pogotovo jer se ni “to” nije zapravo dogodilo, ali…Eba mora vjerovati da je Tomas sposoban biti heroj. Ona mora to na neki način znati, iako je to znanje čisto fiktivno i neutemeljeno. Mora posjedovati taj simbol njegovog heroizma i onda ga pospremiti u ladicu i nastaviti živjeti običnim i udobnim buržujskim životom gdje se herojske stvari pomalo posmatraju kao nerazumne. Ona je svoj dug ispunila, ona je dokazala da može, ali on nije. Uticaj nevidljivih simbola je tako snažan!

Ali srećni trenutak je prolazio, amalgam osvita je precvjetavao, narasli ferment dana, skoro već završen, ponovo je padao u nemoćno sivilo. Sjedali smo za sto, pomoćnici su trljali ruke crvene od hladnoće i, iznenada, proza njihovih razgovora donosila je odjednom puni dan, sivi i prazni utorak, dan bez tradicije i bez lika. Ali kada se na stolu javljala činija sa ribom u staklastim pihtijama, dve velike ribe koje su ležale jedna pored druge, glavama prema repovima kao figura zodijaka, raspoznavali smo u njima grb toga dana, kalendarski amblem bezimenog utorka, i žurno smo ga dijelili između sebe, puni olakšanja, što je dan u njemu našao svoj lik.

-Bruno Šulc, Prodavnice cimetove boje

O neophodnosti da sebe ili druge smatramo herojima govori Ernest Becker u svojoj knjizi “Poricanje smrti” za koju je dobio Pulicerovu nagradu 1974. godine i koja zastupa centralnu tezu da je strah od smrti glavni pokretač ljudi i da su razni oblici herojstva načini da čovjek povjeruje da pobjeđuje smrt i na neki način postaje ili biva besmrtan.

…Zajednički instinkt čovječanstva za stvarnošću . . . oduvijek je smatrao da je svijet u suštini pozorište herojstva”….

…Činjenica je da društvo jeste i oduvijek je bilo: sistem simboličkog delovanja, struktura statusa i uloga, običaja i pravila ponašanja, osmišljen da služi kao sredstvo za zemaljsko junaštvo. Svaki scenario je donekle jedinstven, svaka kultura ima drugačiji sistem herojstva. Ono što antropolozi zovu „kulturna relativnost“ je u suštini relativnost heroj-sistema širom sveta. Ali svaki heroj-sistem je dramatizacija zemaljskih heroja; svaki sistem izrezuje uloge za predstave različitog stepena junaštva: od „visokog“ herojstva Čerčila, Maoa ili Bude, do „niskog“ junaštva ugljara, seljaka, prostog sveštenika; običnog i svakodnevnog, zemaljskog herojstva koje stvaraju kvrgave radne ruke koje vode porodicu kroz glad i bolest. Nije važno da li je kulturološki sistem herojstva zapravo magijski, religiozni i primitivni ili sekularni, naučni i civilizovani. To je još uvek mitski heroj-sistem u kome ljudi služe da bi stekli osjećaj primarne vrednosti, kosmičke posebnosti, krajnje korisnosti stvaranju, nepokolebljivog smisla…

…Kada bismo skinuli ovu masivnu masku, blokove represije nad ljudskim tehnikama za sticanje slave, stigli bismo na potencijalno najoslobađajuće pitanje od svih, glavni problem ljudskog života: Koliko je empirijski istinit kulturološki sistem herojstva koji održava i pokreće ljude? Spomenuli smo lošiju stranu čovjekovog  poriva ka kosmičkom herojstvu, ali očigledno postoji i plemenita strana takođe. Čovjek će položiti život za svoju zemlju, svoje društvo, svoju porodicu. Odabraće da se baci na granatu, da spase njegove drugove; sposoban je za najveću velikodušnost i samopožrtvovanje. Ali on mora da osjeća i vjeruje da je to što radi zaista herojsko, bezvremensko i izuzetno značajno. Kriza savremenog društva je upravo to što se mladi više ne osećaju herojskim unutar plana za djelovanje koje je postavila njihova kultura. Oni ne veruju da je to empirijski istinito za probleme njihovog života i vremena. Mi živimo u krizi  herojstva koja seže u svaki aspekt našeg društvenog života…

Razni su kulturološki sistemi herojstva, ali kako god se uzme, teško bi se pronašao sistem u kojem je napuštanje vlastite djece u slučaju opasnosti herojsko. Refleks fight or flight je iracionalan, ali čovjek kroz naviku mora da stvori neki trag iz svjesnog u nesvjesno, tako da kada iracionalno izleti iz čovjeka ono ima bar naznačen smijer djelovanja.

Tomas osjeća sve veći pritisak svog nerazriješenog i upitnog statusa. Konačno, počinje njegov plač i razotkrivanje slabosti i prikaz mržnje prema samom sebi. Postoji nešto komično u njegovom plaču. Sam režiser, da bi pripremio scenu je gledao, po svojim riječima, najgore/najsmješnije snimke muškaraca koji plaču na YouTube, ali taj komični element upravo doprinosi da je scena životnija i bliža nama.

Vidim humor čak i u najtragičnijim situacijama. Mislim da je humor uvijek brat tragedije ili tužnih stvari; i mislim da sa humorom tragedija postaje ubjedljivija.

-Nuri Bildže Džejlan, savremeni turski režiser

I onda se pojavljuje ili javlja ili Tomas sam stvara iskupljenje. Ponavlja se slična situacija, gdje porodica nakratko se izgubi u bjelini magle, ali ovog puta Tomas sve spašava…

Dug je otplaćen i on može zapaliti grešnu cigaretu. Sada ima pravo na slabost nakon pokazane snage, kao što se milost očekuje samo od silnog i skromnost samo od velikog.

Grupa Jevreja u sinagogi javno priznajući svoju ništavost u očima Božijim. Prvo, rabin ustaje i kaže: „Bože, znam da sam bezvrijedan. Ja sam ništa!” Pošto je završio, ustaje bogati biznismen i udarajući se u prsa kaže: „Bože, i ja sam bezvrijedan, opsijednut materijalnim bogatstvom. Ja sam ništa!” Poslije ovog spektakla, ustaje i siromašni običan Jevrejin i takođe izjavljuje: „Bože, ja sam ništa“. Bogati biznismen šutne rabina i sa podsmijehom mu šapuće na uvo: „Kakva drskost! Ko je taj tip koji se usuđuje da tvrdi da je i on ništa!”.

za P.U.L.S.E Mladen Kojić

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Film, Mladen Kojić, Ruben Ostlund