Rijetki su među nama oni koji nikada u životu nisu odigrali partiju šaha ili barem složili figure na šahovskoj ploči. Postoji li itko tko nije čuo za pješaka, lovca, topa, konja, damu i kralja, ili za izraze “šah” i “šah-mat”? Zasigurno ćemo se prisjetiti mnogih fotografija slavnih političara, vladara i umjetnika, ali i običnih “malih” ljudi zadubljenih nad šahovskom pločom. Ova igra, u osnovi određena s nekoliko jednostavnih i jasnih pravila, može se razviti u beskrajan niz različitih kombinacija gdje svaki igrač, da bi pobijedio protivnika, mora pokrenuti svoju sposobnost logičkog zaključivanja, maštu, intuiciju i biti uporan u traženju skrivenih mogućnosti. Zato je šah stoljećima izazov kojem mnogi nisu mogli odoljeti.

Nastanak šaha

O nastanku šaha postoji nekoliko legendi, a najpoznatija je ona o okrutnom indijskom vladaru Šeramu i mudracu Seti. Kako bi vladara podučio boljem ponašanju prema svojim podanicima, Seta je izmislio igru u kojoj kralj, iako je glavna figura, ne može opstati bez pomoći ostalih, i gdje ponekad čak i najslabija figura može biti ključna za konačan ishod igre. Vladar je bio oduševljen novom igrom i odlučio je Setu bogato nagraditi i to tako da mudrac sam odabere nagradu kakvu god želi. Nakon kraćeg razmišljanja Seta je zatražio da se na prvo polje šahovske ploče stavi jedno zrno pšenice, na drugo dva, na treće četiri, na četvrto osam i tako sve do posljednjeg, šezdeset četvrtog polja. Na takav se zahtjev Šeram razljutio misleći da Seta podcjenjuje njegovu darežljivost. Ali Seta je bio uporan i car je ipak naložio slugama da pripreme zatraženu nagradu. Nekoliko su dana dvorski matematičari računali ukupan broj zrna i kada su konačno završili, car je shvatio da bi morao isušiti sve oceane, otopiti sav led dalekih sjevernih zemalja i sva zemaljska prostranstva pretvoriti u oranice da bi ispunio dano obećanje. Legenda kaže da se zato šahovska polja u Indiji nazivaju kohtazara, ambar.

Iako ova legenda nije povijesno utemeljena, kolijevka šaha nesumnjivo je Indija. Najstariji zapis o šahu potječe iz VI. st. gdje se spominje kao čaturanga (chaturanga), što je složenica od dviju sanskrtskih riječi, chatur, četiri i anga, dio, i u prijevodu znači četverodijelan. Šahovska ploča u čaturangi nazivala se aštapada (sanskr. aštau, osam, i pâdam, noga, stopa, polje) i bila je identična današnjoj ploči sa 64 polja. I figure su bile vrlo slične današnjima. Postojalo je pet različitih figura, rajan (kralj), mantrin (savjetnik, danas dama), ratha (bojna kola, danas top), ashwa (konj ili skakač), hastin (slon, danas lovac), te padas, pješaci. Kretanje dame, topa i lovca bilo je ograničenije u odnosu na današnji šah, zbog čega je igra bila sporijeg tempa.

Uvriježeno je mišljenje da je čaturanga bila ratna igra u kojoj su, uz kralja i savjetnika, bila zastupljena sva četiri roda indijske vojske: slonovi, konji, bojna kola i pješaci. No, sama igra vjerojatno se razvila iz puno starijih magijskih rituala povezanih sa staroindijskom filozofijom i mistikom brojeva. Prema ovom ključu, figure simboliziraju elemente materije i to ratha – zemlju, ashwa – vodu, hastin – zrak, mantrin – vatru, dok rajan ili kralj odgovara eteru. Način kretanja figura odražavao je glavne značajke svakog pojedinog elementa. Padas, pješaci, predstavljaju elemente u potencijalu koji prelazeći s jednog polja na drugo prolaze kroz stupnjeve transformacije da bi se na zadnjem, osmom polju prema pravilu koje je danas poznato kao promocija pješaka, pretvorili u jednu od figura, ovisno o njihovom početnom položaju na ploči. Tako je igra čaturange zapravo bila simbolička igra života. Vremenom se njezino mistično značenje sve više gubilo, da bi čaturanga na kraju postala jednostavna slika ratne igre.

Od Perzijanaca do Arapa

Čaturangu već u VI. stoljeću od Indijaca preuzimaju Perzijanci i daju joj naziv čatrang. Kada je sredinom VII. st. kalif Omar pokorio Perziju, s igrom su se upoznali i Arapi i nazvali je šatrandž. Svoju najveću popularnost šatrandž je doživio tijekom IX. i X. stoljeća na dvorovima bagdadskih vezira i kalifa, a kao najveći majstori šatrandža bili su poznati al-Adli i as-Suli, koji je bio ne samo najbolji igrač svog vremena, nego i istaknuti šahovski pisac. Nešto kasnije, u XV. stoljeću, proslavio se i Ala’addin as Tabrizi, pravni savjetnik na dvoru Timura Lenka u Samarkandu, koji je bio tako uspješan igrač da je nazvan Ali Šatrandži (Ali Šahist). On je bio i jak igrač naslijepo. U knjižnici Kraljevskog azijskog društva u Londonu čuva se rukopis koji sadrži zbirku njegovih šahovskih problema, u kojem između ostalog navodi: “Igrao sam na četiri table sa četiri protivnika, ne gledajući na table i razgovarajući istodobno sa svojim prijateljima, i uz pomoć Božju sve ih pobijedio.”

U šatrandžu su postojala tri načina završetka partije. Mat (arap. šah maht – kralj je mrtav) je situacija kada je kralj napadnut, a nema načina obraniti se. U slučaju pak tzv. pata, partiju je gubio igrač čiji kralj nije u šahu, ali nije u mogućnosti povući bilo koji potez, a da mu kralj ne dođe pod šah. Danas se takva partija proglašava remijem. Treći način završetka partije simbolički je označavao predaju suverena koji je ostao bez vojske i ne preostaje mu ništa drugo do polaganja oružja.

Budući da je kretanje figura bilo prilično sporo, bilo je potrebno dosta vremena da se igra razvije iz početne pozicije. Zbog toga u arapskom šahu partije najčešće nisu kretale iz početnog položaja figura na ploči, nego iz ugovorenih, već razvijenih pozicija. Ove tipske pozicije su se nazivale tabije i ostalo ih je sačuvano tridesetak.

Mansube, zapisi šahovskih partija i zadataka, pojavljuju se u IX. stoljeću. Zanimljive pozicije iz završnice igre iz kojih je u određenom broju poteza trebalo završiti partiju služile su kao obrazac za stvaranje novih sličnih zadataka. Tada su nastale i prve šahovske kompozicije. U rukopisima je otkriveno preko 1700 različitih mansuba. Jedna od najpoznatijih zove se “Mat Dilaram” ili “Mat dobrog srca”.

Legenda kaže da je Dilaram bila voljena žena jednog vezira. On je igrajući šah s nekim poznanikom izgubio cijelo imanje. Na kraju je kao posljednji ulog stavio svoju ženu, ali se ponovno našao u bezizlaznoj situaciji. Tada mu je Dilaram rekla: “Žrtvom oba topa nećeš morati žrtvovati mene!” Vezir je shvatio kakav plan igre treba provesti i dobio je partiju u šest poteza. Ova mansuba se nalazi u starom manuskriptu iz biblioteke turskog sultana Abdul-Hamida. Bogato ilustrirani rukopis datira iz 1140. godine, ali se vjeruje da zadaci u njemu potječu iz IX. ili X. st. i pripisuju se as-Suli.

Arapi su igrali šah po izvornim, nepromijenjenim pravilima sve do XVII. stoljeća, a kod njih je to bila i ostala igra dvora i učenih ljudi.

Europa

U Europi se šah pojavio posredstvom Arapa već u IX. stoljeću, proširivši se arapskim trgovačkim putevima najprije u Španjolsku, a otuda dalje po čitavoj Europi. Širenju šaha u zapadnoj Europi osobito su pridonijeli Vikinzi. Najstarija potpuno sačuvana šahovska garnitura pronađena je na engleskom otoku Lewis, a vjeruje se da su je tamo s Islanda donijeli Vikinzi. Drugi važan pravac širenja šaha bili su križarski ratovi jer se spominje da je arapski sultan Saladin bio strastveni igrač, te da je igri podučio i Rikarda Lavljeg Srca koji je kao sudionik trećeg križarskog rata sa Saladinom sklopio mir.

U Europi, najveću popularnost šah je doživio u Španjolskoj tijekom vladavine Maura. U XIII. st. kralj Alfonso Mudri (El Sabio) naložio je redovnicima u Escorialu da prirede rukopis o šahu i srodnim igrama. Ovo djelo, poznato kao Alfonsov manuskript, najstarije je u cijelosti sačuvano europsko djelo o šahu. U njemu se govori o starom obliku igre, ali s nekim manjim izmjenama pravila koje najavljuju suvremeni šah.

Oblik kakav danas poznajemo šah je dobio tijekom renesanse, kada su uvedena nova pravila kojima se ubrzala igra, što joj je dalo dinamičniji karakter. U Italiji je takav reformirani šah dobio naziv alla rabiosa, “na juriš”. U to vrijeme Španjolac Luis Ramirez de Lucena u Salamanki tiska prvu knjigu o šahu u kojoj, pored otvaranja i studija prema starim i novim pravilima, između ostalog kaže: “Kada se igra noću, treba sjesti tako da je svjetlo na lijevoj strani, kako ruka ne bi pravila sjenku. Danju je poželjno da protivnik sjedi naspram svjetla. Treba se pobrinuti da protivnik prije igre jede i pije više nego što je potrebno. Za vrijeme igre igrači trebaju piti vode. Pješake ispred svog kralja ne treba bez potrebe pokretati, da oslabljeni kralj ne bi ostao izložen napadu.”

Sve dotad i u Europi šah je bio igra dvora i plemstva, ali s novim pravilima pojavljuje se sve više njegovih poklonika, posebice među umjetnicima i znanstvenicima.

Moderni šah

Pojavom građanskog društva i srednje klase u Europi XVII. i XVIII. stoljeća šah postaje igra gotovo svih društvenih slojeva. Njegova popularnost je velika, igrao se posvuda, a osobito u kavanama koje su tada ušle u modu. Londonski Slaughter’s Coffee House i pariški Café de la Régence bili su stjecišta svih vodećih igrača, ali i intelektualaca i filozofa poput Diderota, Voltaira, Rousseaua.

Tako šah postaje sastavni dio kulture zapadnog svijeta. U francuskim romansama često se spominje šah, a Thomas Middleton je 1624. napisao dramu Šahovska igra u kojoj je u prologu naznačena radnja:

Što je moguće od igre ove učiniti
Za pozornicu bit će danas odigrano.
Prvo, vidjet ćete ljude u redovima
Države i njihove piune,
Kad se obje strane susretnu.

Aluzije na šah česte su ne samo u književnosti i svakodnevnom govornom jeziku, nego i u filozofiji gdje su neki filozofi, možda ne slučajno, ovu igru prepoznali kao najprikladniju metaforu za svoje ideje o svijetu. Thomas Henry Huxley piše: “Šahovnica je svijet, figure su fenomeni univerzuma, a pravila igre ono što nazivamo prirodnim zakonima.” Ferdinand de Saussure, švicarski lingvist i tvorac strukturalizma, poslužio se šahom da bi objasnio svoju doktrinu jer “od svih usporedbi koje se mogu zamisliti najplodnija je ona koja se može povući između funkcioniranja jezika i partije šaha”, što detaljno obrazlaže u svojim radovima.

Istovremeno se ubrzano razvija šahovska teorija, a po svojim obilježjima vrhunski se šah gotovo može smatrati znanstvenom disciplinom. Prvi veliki pomak u tom smjeru napravio je genijalni Francuz François-André Danican Philidor (1726. – 1795.), koji je bio ne samo vodeći igrač i teoretičar svog vremena, nego i veliki operni skladatelj. Nazivali su ga “najvećim šahistom među glazbenicima i najvećim glazbenikom među šahistima”. Potpuno ispred svog vremena, Philidor za čitavog svog života nije imao sebi ravnog protivnika i zato je gotovo uvijek igrao s jednom figurom manje.

Prvi službeni prvak svijeta postao je 1886. Austrijanac Wilhelm Steinitz, a nakon njega tom su se laskavom titulom okitili veliki igrači iz naše bliske prošlosti: Lasker, Capablanca, Botvinik, Smislov, Talj, Fischer, Karpov, Kasparov i drugi. Početkom XX. stoljeća osnovana je FIDE, Svjetska šahovska federacija pod čijim se pokroviteljstvom održavaju sva velika šahovska natjecanja. Iako je natjecateljski aspekt igre postao jako izražen, šah nikada nije postao sport u uobičajenom smislu.

U najnovije doba pojava računala i s njima mogućnost brzih i točnih proračuna donijela je velike promjene u načinu i stilu igre. Ali, ljepota šahovske igre nije u matematičkim proračunima, nego u onim rijetkim trenucima kada igrač, prije intuitivno nego racionalno, prepozna neko novo rješenje i put koji ga vodi u pobjedu. Stroj može pobijediti čovjeka, ali samo zato što može brzo i točno računati. Istinski nadahnutu, maštovitu i lijepu pobjedu može ostvariti jedino čovjek.

Autor: Suzana Dobrić

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o šahu na portalu Pulse

  Istorija, Nova Akropola, šah, Suzana Dobrić