Samodovoljnost – Ralf Valdo Emerson

Samodovoljnost – Ralf Valdo Emerson

A je li tako loše biti pogrešno shvaćen? Pitagora beše pogrešno shvaćen, tako isto Sokrat, Isus, Luter, Galilej, Njutn i svaki čestit i mudar duh što se ikad odenu telom. Biti velik znači biti pogrešno shvaćen.

Pročitao sam sinoć stihove jednog istaknutog slikara a bili su, začudo, veoma samosvojni i nimalo uobičajeni. Iz takvih redova duša uvek čuje savet, kakva god da je tema. Osećanje koje oni ulivaju vrednije je od bilo koje misli koju bi mogli sadržati. Verovati vlastitim mislima, verovati da je ono što je istinito za vas u vašem rođenom srcu, istinito za sve ljude- to je stvaralački duh. […] Trebalo bi da čovek nauči da otkriva i motri onaj munjeviti bljesak koji obasjava njegov duh iznutra, pre nego treperavi sjaj nebeskog svoda pesnika i mudraca. A, eto, on otpisuje i ne zametivši vlastitu misao, jer je njegova. U svakom delu genija mi prepoznajemo naše vlastite odbačene misli; one nam se vraćaju sa izvesnom tuđim velelepnošću.

*

[…] U obrazovanju svakog čoveka postoji trenutak kada on dolazi do ubeđenja da je zavist neznanje; da je podražavanje samoubistvo; da on mora prihvatiti, na šta god da izašlo, sebe za svoju sudbu; silna vaseljena, iako puna dobrote, ni zrno pšenice neće mu prepustiti bez znoja lica njegovog nad onim parčetom crnice koji mu je udeljen. Moć koja u njemu počiva nova je u prirodi, i niko sem njega ne zna šta on sve može, pa čak ni on dok ne pokuša.  […] Imajte  poverenja u svoje ja; svako srce treperi na tu čeličnu strunu. Prihvatite mesto koje vam je božansko proviđenje našlo- društvo vaših istovremenika, splet zbivanja. Veliki ljudi uvek su tako činili i predavali se geniju svog doba, prenoseći svoje zapažanje da je srce njihovo jedini oslonac vredan apsolutnog poverenja, stvarajući golim rukama, vladajući sopstvenim bićem. A sada smo ljudi mi i moramo prihvatiti uzvišena duha istu transcedentalnu sudbinu; nismo nemoćni i bogalji u skrovitom zapećku, niti kukavice što beže pred revolucijom, već vođe, iskupitelji i dobročinitelji; povinujemo se stremljenju Svemoćnog, prodirući Haos i Mrak.

1

[…] Detinjstvo se nikom ne prilagođava; sve se njemu priklanja; tako da jedno dete obično vredi za pet do šest odraslih koji mu tepaju i obigravaju oko njega. Tako je Bog naoružao detinjstvo, mladićko doba i zrelost ničim manjim do vlastitom privlačnošću i čednošću, učinio ih vrednim zavisti i ljupkim, a njihove zahteve nezapostavljenim, samo ako su istrajni. Ne uobražavajte da mladost nema snage da ne govori vama ili meni. Oslušnite! U susednoj sobi njen je glas i te kako jasan i krepak. Izgleda da dobro zna kako se obraća svojim vršnjacima. Snebljiva ili smela, dakle, ona će umeti da nas, starije, učini sasvim nepotrebnima. Bezbrižnost dečaka koji je siguran u svoj obrok, i koji smatra, baš kao i velmoža, da je ispod njegovog dostojanstva da nekog odobrovoljava svojim rečima, zdrav je stav ljudske prirode. Dečak u dnevnoj sobi isto je što i partner u pozorištu; nezavistan, neodgovoran; posmatrajući iz svog ugla ljude i činjenice kako promiču mimo njega, on ih procenjuje i sudi im prema njihovim zaslugama na onaj hitar, sažimalački način dečaka: kao dobro, loše, zanimljivo, ludo, brbljivo, dosadno. On sebe nikad ne opterećuje pitajući se za posledice, za interese; daje nezavisnu, čistu presudu. Morate mu podilaziti; on vama sigurno neće. Ali čovek je, kao što znamo, stavljen pod bravu vlastite savesti. Čim se on prvi put ispolji ili iskaže sa éclatom, on postaje obavezana osoba, motrena sa blagonaklonošću ili mržnjom stotine onih čija osećanja odsada mora da uzima u obzir. Nema Lete zaborava za to.

[…] Društvo je, u stvari, deoničarska kompanija čiji se članovi slažu u odluci- a radi boljeg obezbeđenja hleba nasušnog svakog od svojih deoničara- da se odreknu lične slobode i kulture. Najtraženija vrlina je prilagodljivost. Samopoudanost je njena omrza. Prilagodljivost ne voli živu zbilju i stvaraoce, već imena i tekovine.

*

 

Ko želi da bude čovek, mora biti nekonformist. Ko želi da pobere lovorike besmrtnosti, ne sme biti osujećen imenom dobrota, nego mora istražiti je li to dobrota uopšte. Konačno, ništa nije sveto do integriteta tvog vlastitog uma. Razreši sebe samog, i imaćeš uz sebe glas celog sveta. Sećam se odgovora koji sam, kao sasvim mlad, bio priteran da dam upornom savetodavcu koji je čeznuo da mi udahne dobre stare doktrine crkve. Na moje pitanje: „Šta ja imam sa svetim tradicijama, ako sveto živim u sebi?“, moj prijatelj natuknu: „Ali ti podsticaji mogli bi dolaziti sa dna ne sa neba“. Ja odgovorih: „Meni takvi ne izgledaju; ali ako sam ja čedo đavola, nek živim tada po đavolskom“. Nijedan zakon nije mi svet do zakona moje rođene prirode. Dobro i zlo samo su nazivi lako prenošljivi na ovo ili na ono; jedino pravo je ono koje odgovara mom ustrojstvu; jedino grešno je ono što je protiv njega. Čovek treba da se nosi sa svim preprekama kao da je svaka stvar osim njega  čista titula i himera. Postiđen sam pri pomisli kako se lako predajemo pred ordenjima i imenima, pred glasom većine i mrtvim institucijama Svaki ugledni  i blagoglagoljivi pojedinac utiče na mene i obara me s nogu češće nego što je pravo. Treba da koračam uzdignute glave i krepko i da govorim oporu istinu u svakoj prilici.

2

[…] A je li tako loše biti pogrešno shvaćen? Pitagora beše pogrešno shvaćen, tako isto Sokrat, Isus, Luter, Galilej, Njutn i svaki čestit i mudar duh što se ikad odenu telom. Biti velik znači biti pogrešno shvaćen. Pretpostavljam da nijedan čovek ne može da izvrši nasilje nad vlastitom prirodom. Svi ispadi njegove volje zaokruženi su zakonom njegovog bića, kao što su Andi i Himalaji beznačajni za okruglinu Zemljine sfere.

*

[…] Je li žir bolji od hrasta koji je njegova punoća i osmišljenje? Je li roditelj bolji od deteta u koje je odahnuo u svoje zrelo biće? Čemu onda obožvanje prošlosti? Stoleća su zaverenici prtiv zdravlja i autoriteta duše. Vreme i prostor nisu drugo do fiziološka boja što ih oči stvaraju ali duša je svetlost; gde ona je, dan jeste; gde bila je, noć jeste; a istorija je jedna drskost i uvreda ako teži da bude nešto više sem vedre apologije ili parabole mog bića i nastanka. Čovej je smeran, izvinjavanju sklon; nije više uspravan; ne usuđuje se da kaže „Ja jesam“, „Ja mislim“, već navodi nekog sveca ili mudraca. Stidi se pred travkom ili procvetalom ružom. Ove ruže pod mojim prozorom ne pozivaju se na ranije ili na lepše ruže; one važe za ono što jesu; one postoje uz Boga danas. U njima ne postoji vreme. Jednostavno, tu je ruža; savršena u svakom trenutku svog postojanja. Pre nego što se pupoljak otvorio, sav njen život već je tu. Nije ga nimalo više u raskošno otvorenoj krunici; u golom korenu ništa manje. Njena priroda je zadovoljna i ona zadovoljava prirodu u svakom trenutku na ravan način. Ali čovek odlaže ili pamti; ne živi u sadašnjosti, već oborenih očiju tuži nad prošlošću, ili se, ne vodeći računa o bogatstvu koje ga okružava, propinje na vrške prstiju ne bi li sagledao budućnost. On ne može biti srećan niti jak dok i sam ne bude živeo sa prirodom u datom trenutku, iznad vremena. Ovo bi trebalo da bude dovoljno jasno. A ipak, pogledajte samo kako se snažni umovi ne usuđuju da čuju Boga lično osim ako im se on obraća frazeologijom tamo nekog Davida, Jeremije ili Pavla.

3
Canaan Canny, The Self Reliance

[…] Živi život jedino koristi, a ne trajanje. Moć čili u časku počivke; ona prebiva u trenutku prelaska iz prošlog u novo stanje, u zamahu palice za golf, u fijuku strelice od cilja do mete. Jednu stvar svet mrzi najviše: što duša postaje. Jer to zauvek snižava vrednost prošlosti, preokreće sve bogatstvo u bedu, svu slavu u sramotu, meša sveca s probisvetom, pokazuje Isusa i Judu podjednako postrance od čovekove sudbine. Zašto se onda prenemažemo pominjujući samodovoljnost? Ukoliko je duša prisutna, njena moć biće ne oslonac, već vršilac.

[…] Ako se već ne možemo u jednom mahu uzvinuti do svetlosti povinovanja i vere, onda bar odolimo sitnim iskušenjima; pređimo u ratno stanje i razbudimo Tora i Vodena, hrabrost i istrajnost, u našim saksonskim grudima. To je ono što nam valja sad, u ova mlaka vremena učiniti, naoružani jezikom istine. Proverimo ovu lažnu gostoljubivost i lažnu naklonost. Ne živimo više prema očekivanjima tih obmanutih i obmanjujućih ljudi sa kojima svakodnevno saobraćamo. Kažimo im: „O oče, majko, ženo, brate, druže, živeo sam s tobom do sada prema pojavnostima. Od sada pa zanavek pripadam istini. Primite k znanju da se od sada ne pridržavam zakona nižeg od večnog. Neću daleke zavete, hoću bliskosti. Pregnuću da ishranim stare roditelje, da izdržavam porodicu, da budem čestit muž samo jednoj ženi- ali ovo odnose moram ispunjavati na nov, samosvojan način. Povlačim se od vaših običaja. Moram biti samim sobom. Ne mogu više da se lomim zbog tebe ili tebe. Ako me možete voleti onakvog kakav jesam, sreća naša. Ako ne možete, ipak ću i dalje nastojati da zaslužim vašu ljubav. Neću prikrivati moje naklonosti ili omrze. Toliko ću silno verovati da je sveto ono što je duboko, da ću se žestoko truditi pred licem sunca i meseca da činim ono što me raduje na dnu duše i onako kako srce kaže. Ako ste plemeniti, voleću vas; ako noste, neću poniziti ni vas ni sebe licemerjem.

4

[…] Naš duh putuje čak i kada je telo primorano da ostane kod kuće. Mi podražavamo; a šta je drugo podražavanje do putovanje duha? Naše su kuće podignute prema stranom ukusu; naše police iskićene stranim ornamentima; naši pogledi, naši ukusi, naše sposobnosti priklanjaju se Prošlom i Udaljenom. Duša je stvorila umetnička dela gde god je umetnost cvetala. U rođenom  umetnik iznađe misao da mu je potreban uzor. Beše to primena njegove vlastite zamisli na stvar koju je valjalo uraditi i uslove koje je trebalo uzeti u obzir. I zašto nam je uopšte potrebno da kopiramo dorski ili gotski obrazac? Lepota, prikladnost, veličina misli i neobičnost izraza bliski su nam kao bilo kome drugom

5

[…] Ako zbog neke političke pobede, porasta prihoda, ozdravljenja bolesnog prijatelja ili povratka odsutnog ili, uopšte, zbog nekog drugog srećnog događaja, tvoj duh dobije krila i ti taman pomisliš da ti se dobri dani smeše- tome ne veruj. Ništa ti ne može doneti spokoj do tebe samog. Ništa ti ne može doneti spokoj do trijumf načela.

Za P.U.L.S.E pripremio: Mihajlo Ravić

[1] Emerson, Ralf. Ogledi. Prevela Milica Mint (Beograd: Grafos, 1980)

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Olivera
Olivera
6 years ago

Поздрав,да ли можете да ми помогнете?
Занима ме где код нас могу да купим књигу Самодовољност?
Унапред хвала.
Оливера

Boban Savković
Admin
6 years ago
Odgovor korisniku  Olivera

Pokušajte u knjižarama Delfi i Vulkan, koje su objavile nekoliko Emersonovih knjiga.